Postmoderno stanje u vrlo širokom postavu svojih očitovanja obi­lježava jedan, za društveni život, statički period samozadovoljstva, ali i nelagodu prema svim pokušajima ikakve kvalitativne izmjene postojećeg. Odustaje se od izmjene političkog jer se drži da je liberalna demokracija, odnosno liberalni kapitalizam najbolji mogući politički poredak. Odustaje se od etičkog jer se smatra da se ono treba povući pred estetičkim oblikovanjem svakodne­vice. Odustaje se od ekonomskog preobražaja jer bi on zaustavio nezadrživo, metastatičko bujanje globalnog multinacionalnog kapitalizma i njime nametnutog konzumerizma. Uvodni dio rada pokazuje da se kontekst filozofijskog tematiziranja postmoderne u bitnome dovršio i uobličio u Welschovoj knjizi Unsere postmoderne Moderne (1993), a da ga kritizira Eagleton kao The Illusions of Postmodernism (1997). Plediranje za izmjenu životnih uvjeta vrši se iz različitih filozofsko-kulturoloških perspektiva: projekt tzv. biopolitike, kritike antinomija postmodernog uma i subverzije na medijskom polju kao teritoriju dominacije globalnog kapitala.

Nove epistemološke paradigme obilježavaju kritički pogled na globalizacijske procese u svijetu, kao i na dominantan liberalno-demokratski obrazac političkog obnašanja vlasti u njemu. Biopo­litička teorija daje u tim okolnostima nov pogled na svijet i na for­me života u njemu sadržane. Ona nudi nove teorijske smjernice koje ponovno vraćaju praktičko značenje filozofiji i politici, što su ga ove izgubile u inačicama postmodernog stanja.

Prvi koji je uveo termin »biopolitika« bio je Michel Foucault. Njegova dijagnoza u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bila je da je moć znanstveno-tehnologijske proizvodnje života stvorila razdoblje biopolitike. Biopolitika je za Foucaulta ulazak života i njegovih mehanizama u područje svjesnog računanja i reguliranja moći, odnosno znanja svih agenata promjene ljud­skog života. Stanovništvo postaje predmetom političkih inter­vencija (statistika, nadzor) već od kraja 18. i početka 19. stolje­ća. U savezu sa standardnim institucijama disciplinarnog poret­ka – ekonomija, politika, vojska – konstantni je sklop biopolitike stanovništvo. S obzirom na kategoriju života kao matricu druš­tvenosti, ovdje se utemeljuje ono što će kasnije formirati kao bi­opolitička teorija.

U sljedećem koraku, rad pokušava obuhvatiti skup (uglavnom) novijih francuskih filozofskih teorija (i praksi) u kojima se preo­blikuje teorijski diskurs, ali se i zagovora novo aktivističko zna­čenje pojmova filozofije i politike.

Alain Badiou kritičar je postmoderne te njezinih teza o mnoštvu istina i beskonačnom nizu jezičnih igara kojima možemo te isti­ne dosegnuti. Njegova kritika postmoderne neposredno proizlazi iz navlastite teorije istine: kao zagovornik univerzalne i generalne istine, čak i unutar nekog singularnog polja bavljenja, on negira postmodernizam kao neodgovorno uspostavljanje partikularno­sti i potpuno zapostavljanje filozofije. Središnja je kategorija, za Badioua, ona generičke mnoštvenosti koja omogućava uspostav­ljanje ontologije čistoga mnoštva ne odustajući od istine.

U knjizi Neslaganje (La Mésentente, 1995), francuski filozof Ja­cques Rancière podastire nam nov i vrlo koristan skup termina u složenoj raspravi o političkoj učinkovitosti i kraju politike. Što je, ustvari, u pitanju kad je riječ o vezi između filozofije i pridjeva »politički«? U svojoj meditaciji o prirodi i specifičnosti, kako po­litike tako i filozofije, Rancière kreće od Aristotela prema suvre­menim značenjima demokracije, razmatrajući na tom putu logiku prijepora/neslaganja kao središnju za političku racionalnost.

Analiza se nastavlja Jean-Luc Nancyjevim poimanjima zajedni­ce, singularnog pluralnog bitka i mondijalizacije. Nancyjev poku­šaj uspostave zajednice filozofijsko je građenje nesumjerljive te­orijske, ali i praktičke vrijednosti. Zalaganje za singularno-plu­ralni bitak, pak, znak je pokušaja filozofijskog konstituiranja jed­nog drukčijeg svijeta, onkraj terora kapitala i neoliberalističkog uništavanja životnog svijeta. Nancy želi Heideggerovu egzisten­cijalnu analitiku tubitka iz djela Bitak i vrijeme transformirati u osebujnu koegzistencijalnu analitiku.

Nadalje, riječ je i o Derridaovu pokušaju definiranja Drugog smjera (L’autre cap, 1991) u razmatranju europskog identiteta. Derridaove analize Europe uoči najavljenog ujedinjenja prije go­tovo dva desetljeća, te nešto kasnija revalorizacija mjesta Karla Marxa u suvremenoj teoriji i filozofiji, pokazuju da se i Derrida, u nizu relevantnih filozofskih osobnosti, zalaže za novu političku filozofiju

Sljedeći korak analize vezan je uz ekskurse o nekim pojmovi­ma važnim za pokušaj pronalaska nove političke filozofije. Re­politizacija Slavoja Žižeka, utemeljena je na Hegelovoj filozofiji refleksivne svijesti. Mjere »ograničavanja sloboda kapitala i pod­vrgavanje proizvodnih procesa mehanizmima društvene kontro­le«, ono su što Žižek zove »radikalnom repolitizacijom ekono­mije«. Žižek se također zalaže za politizaciju politike kao protu­težu postpolitici.

Pridodan je ekskurs o nekim novijim pokušajima u konstrukciji polja utopijskog (Bosanac, Suvin, Močnik). U ekskursu o mnoš­tvu, pak, kazuje se da dok je narod suveren i svoje uobličenje na­lazi u državi, mnoštvo je nesuvereno, mjesto što se treba konsti­tuirati u svome stalnome nastajanju i fluidnosti prema novim i sve novijim oblicima otpora prema toj i takvoj suverenosti drža­ve. Rad postavlja i pitanje o još jednom terminu suvremenog te­orijskog diskursa. Metapolitika, određena krizom, avangardom, revolucionarnošću, postizmima – projekt je za ponovno osmi­šljavanje politike.

Konačno, na kraju rada, dolazimo do pitanja biopolitike, od­nosno biopolitičkog stanja koje valja razumjeti kao suvremenu vezu između globalizacije, biotehnologije i postliberalne poli­tike identiteta. Biopolitika je za Foucaulta nov oblik državnog nadzora/represije nad životom državljana, a država funkcionira kao biomoć kulturno-represivnog karaktera. Dok se bioetika za­nima za moralne odluke koje treba donijeti u vezi s novim mo­gućnostima biotehnologije i nema namjeru označiti etiku koja se globalno zasniva na bios; biopolitika je etičko-socio-političko razmišljanje o problemima što ih postavlja biološka tehno-zna­nost, s naglaskom na političkoj moći koju zanimaju biotehno­loške mogućnosti.

U završnom se dijelu konačno oblikuje biopolitička teorija kao socijalno osviještena filozofija u djelu Giorgia Agambena. predgovor: biopolitičko stanje!? ne, hvala 11

Njegovo cjelokupno djelo besprijeporno držim temeljem nove po­litičke filozofije. Agambenove knjige Zajednica koja dolazi (1993); Sredstva bez svrhe. Bilješke o politici (1996); Otvoreno. Čovjek i životinja (2001) – uvele su problematiku biopolitike u suvreme­ni filozofijski i teorijski diskurs. Agamben je prouzročio tekton­ske poremećaje te izveo, odnosno izvršio epohalni obrat u suvre­menoj političkoj filozofiji. Primarno se tematizira njegova knji­ga Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995) da bi se kroz niz teza iz tog djela oblikovala biopolitika kao nova politička filo­zofija suvremenosti. Svojom teorijom o homo saceru, izvanred­nom stanju, kao i tezom o »koncentracijskom logoru kao para­digmi zapadnog društva«, Agamben daje temelje biopolitičkog stanja. Pridodana je i analiza o ulozi intelektualca i moći nepo­kornosti tome stanju.

U zaključku se nastoji pokazati da nova biopolitička teorija smjera praktičkom preosmišljavanju polja političkog, ponovnoj afirmaciji filozofije, kao i rehumanizaciji životnog svijeta. Primje­njivost tih spoznaja znači osebujno preosmišljavanje praktične fi­lozofije. Prestrukturacija praktičkog, političkog prostora ocrtava mogućnosti promjena u sve nesnošljivijem svijetu današnjice.



(Marijan Krivak, Biopolitika. Nova politička filozofija, Predgovor)




Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top