Na početku ovog mog predavanja ja hoću Carlu Schmittu, starom, ali i u dubokoj starosti još uvijek nemirnom duhu, da iskažem svoje strahopoštovanje, mada kao svjestan Jevrejin znam da pripadam onima koje je on obilježio kao ”neprijatelja”.
Ovaj aksiom Carla Schmitta nisam nikada izgubio iz vida. Šta pak, znači neprijatelj kod Smitta, o tome nas ne poučavaju njegovi veliki i gromoglasni tekstovi, već prije njegova slomljena ispovijest - Coffeniones1, koja se pojavila 1950. god. pod naslovom Ex Captivitatus Salus2.
Carl Schmitt je bio pravnik, ne teolog, ali pravnik koji je stupio na vruće tlo s kojeg su teolozi bili odstupili.
Teolozi običavaju definirati neprijatelja kao nešto što mora biti uništeno. Kao pravnik, Schmitt je mislio da može izmaći smrtonosnim konsekvencama ovog teologiziranog određenja neprijatelja.
Između 1933. i 1938. Schmit se, međutim, učinio govornikom one manihejske ideologije nacional-socijalizma koja je mitizovala Jevreje za uništavače arijevske rase.
Stupnjuje se po tome šta se prepoznaje kao neprijateljstvo i kako se saobraća s neprijateljem. ”Zao je uništavač koji se opravdava time da se uništavač mora uništiti”. Ova rečenica nije samo sud o drugima; ona stoji također oči u oči sa stavom Schmitta o jevrejskom pitanju.
U spisu Njemačka pravna nauka u borbi protiv jevrejskog duha (Die deutsche Rechtwissenschaft im Kampf gegen jüdisches Geist), 1936. zaklinjao je on pravnike na Firera Adolfa Hitlera: ”Tako što se branim od Jevreja borim se za djelo Gospodnje”. Upitno je da li Carl Schmitt već tada slutio kojem se to gospodu, za čije djelo se tada borio Firer: to sigurno nije bio Bog Avrama Isaka i Jakova, ali isto tako ni Bog filozofa (Pascal).
Ove rečenice mi, doduše, nisu bile poznate kada sam kao devetnaestogodišnjak prvi put čitao Političku teologiju (Politische Theologie) Carla Schmitta, koju sam na jednom seminaru za modernu istoriju na Univerzitetu u Zürichu - vodio ga je profesor Leonhard von Muralt - trebao da komentarišem.
Godinu dana prije toga objavljena je studija Od Hegela do Nietzschea Karla Löwitha (Von Hegel bis Nietzsche). Rene König, tada privatni docent za sociologiju, skrenuo mi je pažnju na ovo Löwithovo djelo. Odjednom kao da mi je koprena pred očima bila spala, kada sam pojmio Löwithovu liniju od Hegela preko Marxa-Kierkergarda ka Nietzscheu.
Sve što sam do tada bio čuo ili pročitao o spiritualnoj i intelektualnoj historiji 19. stoljeća postalo mi je neslano i irelevantno. Postalo mi je jasno da onaj “ko spozna dubinu evropskog misaonog hoda od 1830. do 1948.” da je ”najvećma pripremljen na ono što je danas na Istoku i Zapadu postalo glasno”.
Kroz Löwithovu lektiru postala mi je jasna novija interpretacija one zaboravljenosti i izgubljenosti predmartovskog perioda za koju se ovdje mogao naći putokaz za orijentaciju u situaciji svjetskog građanskog rata u kome se našla naša generacija.
Od Löwitha sam dobio uputu na Carla Schmitta, koji je u 4. poglavlju svoje Političke teologije trasirao frontove ovog svjetskog građanskog rata: “O filozofiji države protivrevolucije” naslov je ovog poglavlja, gdje se ukratko ali jezgrovito radi o De Meistru, Bonaldu i Donosu Cortesu.
Poenta ovog poglavlja je u suprotstavljanju Prudhona i Bakunjina kao glasnogovornika revolucije, na jednoj, i Donosa Cortesa kao eksponenta protivrevolucije, na drugoj strani.
Ostaje nezaboravno Schmittovo ukazivanje na “satanizam” ovog vremena. “Satanizam” ne predstavlja nikakvo privremeno, literarnu, metaforu prezasićenu paradoksom, već snažan intelektualni princip.
On podsjeća na uspeće Satane na tron u onim nezaboravnim redovima Boudelaireovim koji opjevaju osjećaj čitave jedne generacije:
Race de Cain, au ciel monte,
Et sur la terre jette Dieu!
O ovom duhovnohistorijskom i svjetskohistorijskom značajnom sučeljavanju oko sredine 19. stoljeća želio sam da referišem na seminaru “Religija i politika u 19. stoljeću” koji sam imao kao temu.
Ja sam povezao Carl Schmittove analize ove konstelacije s Karl Löwithovom linijom od Hegela do Nietzschea, koja mi je izgledala kao jedna vrsta filozofske kartografije na čijim osnovama je historiografija tek tel quel, na kojoj se ona može uspješno postaviti, kako, dakle, može biti pisana. Govorio sam tako četrdeset minuta. Nakon toga uslijedilo je duga, čak neprijatna šutnja. Tada je riječ uzeo profesor i ubio svaku suštinsku diskusiju koja bi mogla eventualno doći tako što je, prvo njega, Carla Schmitta, čije sam teze iz četvrtog poglavlja Političke teologije referirao, ocijenio kao zlog čovjeka i drugo, što je liniju vodilju kroz prvu polovinu 19. stoljeća, onako kako ju je predložio Karl Löwith, odbacio kao “pretjerano jednostranu”, tako da sam na kraju seminarske sjednice ostao na ruševinama svojih teza. Nikakva alternativna interpretacija nije bila predložena za problem koji sam dotaknuo; umjesto toga se na ovom seminaru tupoglavo išlo dalje: od sedmice do sedmice, od teme do teme.
Bez želje da to učini, profesor Leonhard von Muralt mi je tako dao lekciju koliko je Carl Schmitt imao pravo kada je citirao Hobbesa: Auctoritas, non veritas facit legem (autoritet, ne istina, čini zakon).
Tada se u meni porodila ona sumnja u autoritet ordinarijusa na univerzitetu, čiji će usjev izaći na površ u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Moje traumatično podsjećanje na ovaj seminar zasigurno ima udjela u tome što sam u šezdesetim godinama pristao na stranu koja je bila protiv ordinarijusa univerziteta.
Tako je Politička teologija Carla Schmitta, ova “četiri poglavlja o učenju o suverenitetu”, posebno četvrto poglavlje “O filozofiji države protivrevolucije” postalo tačka obrata mojih godina studija.
Prema historiji me gonila moja glad za oblikom. Do današnjeg dana sam ostao skeptičan prema svakoj filozofiji koja se ne obraća konkretno na historiju. Bez historije nema verifikacije ni najapstraktnijih metafizičkih principa. I kao profesor filozofije ja sam zainteresiran samo za historiju, mišljenja sam da je historija loše tretirana od historičara od poziva. Izuzeci potvrđuju pravilo: u Berlinu Ernst Nolte; u Bielfeldu Reinhard Kosseleck; kod njih nalazim onu traženu mješavinu teorije i empirije.
Mala, ali provokativna rasprava Politička teologija Carla Schmitta bila je, to mi je bilo jasno od prvog momenta, generalni napad na liberalnu Modernu - bilo kao formu života, bilo kao formu nauke - jedna kritika modernog duha dakle, čije pretpostavke mi nisu bile dovoljno jasne. Pokušavao sam, tad, kao student, sam i bez bilo kakvog vođenja, vodeći se jedino katalogom Centralne biblioteke u Zürichu, približiti nastanku ove rasprave i otkrio sam da su prva tri poglavlja ovog spisa objavljeni pod naslovom Sociologija pojma suvereniteta i politička teologija (Soziologie des Souveränitatsbegriffs und Politische Theologie) u zborniku Glavni problemi sociologije, spomen-izdanje u čast Maxa Webera u izdanju Melchior Palyia, München, Leipzig 1922 (2 toma); da je četvrto i posljednje poglavlje objavljeno u Arhivu za pravnu i privrednu filozofiju (Archiv für Recht-und Wirtschaftsphilosofie, XVI, 1922). “Izdanje u spomen Maxa Webera”, tako sam naišao na ovaj trag.
Kakva veza postoji između projekta Maxa Webera i rasprave Carla Schmitta? Ko je zapravo Carl Schmitt? U kojem odnosu stoji njegov projekt političke teologije u odnosu na djelo Maxa Webera?
Ako postoji tekst koji želje Maxa Webera sažima in nuce, onda je to njegova predprimjedba za sabrane spise iz sociologije religije.
“Problem univerzalne historije je sin modernog evropskog kulturnog svijeta; on se neizbježno - opravdano može raspravljati u okviru pitanja: koji je to lanac fakata vodio k tome da su upravo na tlu Okcidenta i samo tu, nastupile kulturne pojave koje su pak, bar kako to mi sebi rado hoćemo predstaviti - pravac razvitka koji ima univerzalno značenje i važnost?”
Samo u Okcidentu postoji nauka u razvijenom stadiju, u onom obliku u kojem je danas “priznata kao važeća”.
Weber polazi od nauke, umjetnosti, muzike, arhitekture, univerziteta, sve do posljednje tačke, do sudbonosne sile našeg modernog života, kapitalizma.
U hodu svoje refleksije posvuda on slijedi jedno te isto pitanje: zašto se ovaj racionalizam samo u Okcidentu, i samo na taj način, tako formulisao.
O pravu kaže Weber: “za racionalnu pravnu teoriju, nedostaje drugdje, uprkos svim dostignućima u Indiji, uprkos cjelovitim kodifikacijama, posebno u prednjoj Aziji i uprkos svim indijskim i drugim pravnim knjigama, stroga pravna shema i misaona forma rimskog i na njemu obrazovanog okcidentalnog prava. Pojavu kakvo je kanonsko pravo poznaje jedino Okcident”.
Ako u djelima Carla Schmitta tražimo stavove u kojima on, u priključenju na generalnu tezu Maxa Webera, konkretno formuliše svoje pitanje, onda su to sljedeći redovi iz njegovih Ispovijesti: “Mi smo svjesni da je pravna nauka specifično evropska pojava. Ona nije samo praktična mudrost i nije samo tek jedan zanat. Ona je duboko upletena u avanturu okcidentalnog racionalizma. Ona potiče od plemenitih roditelja. Njen otac je ponovo rođeno rimsko pravo, njena majka rimska crkva. Odvajanje od majke, nakon više stoljeća teških sukoba, bilo je konačno završeno u doba konfesionalnog građanskog rata. Dijete se čvrsto držalo svog oca, rimskog prava, i napustilo majčin dom. Ono je potražilo novi i našlo ga u državi. Novi dom je bio onaj vladarev, renesansna palača ili palača baroka. Pravnici su se osjećali ponosnim i teolozima daleko nadmoćnim”.
Ovdje ne mogu dalje iscrpnije citirati, ali vjerujem da je predloženo dovoljno materijala da se učini jasnim da ovdje imamo posla sa jednim od centralnih izreka za samorazumijevanje Carla Schmitta. U njima se on pokazuje kao legitiman, ne kao nelegitiman sin Maxa Webera.
Carl Schmitt u ovim paragrafima svoje knjižice Ex Captivitate Salus koju je u pisao u zatočeništvu; kao što je to bilo uobičajeno, i on je bio ”preispitivan” i podvrgnut demokratskom ”prevaspitanju”; u tom djelcu govori on o značaju upravo srednjovjekovjekonih klerika i njihovog učenja o pravednom ratu i pravednom ustanku protiv tiranije:
”Oni su našli rečenice od tako nerazorive aktuelnosti koje ima smisla jedino na latinskom citirati; takav je veličanstveni naslov jednog Polikratovog poglavlja: tyranum licet adulari (tiranina se slavi), tyranium licet decipere (tiranin je prevaren) tyranum licet occidere (tiranin je ubijen).
Ova tri stupnja mislim da opisuju, kao i u svakoj alegoriji, historiju Carla Schmitta pod signaturom nacional-socijalističke tiranije. Na početku adulari, potom - ne tako jasno - distanciranje prevarenog i, naposljetku, priključivanje grupama koje misle o rušenju režima.
Donoso Cortes, koji je skoro jedno stoljeće ranije, u krizi 1848, deciziju stavio iznad diskusije i aforizmom da je liberalna građanstvo ”clasa discutidora”, klasa koja diskutuje, stavio je najoštrije oružje u ruke Carla Schmitta, kada je ovaj, godinu dana nakon Političke teologije, konkretno u Duhovnohistorijskoj situaciji današnjeg parlamentarizma, (Die geistgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus) u onom borbenom, polemičkom spisu koji je napravio karijeru ne samo za vrijeme krize Vajmarske republike, već i u šezdesetim godinama bio vademecum lijeve intelegencije.
S pravom se govori o lijevom krilu u recepciji Carla Schmitta, bar od šezdesetih godina, dok zapravo već iz vremena Vajmara postoji takva recepcija slijeva. Pravnik i Schmittov učenik Otto Kirchheimer, član Instituta za socijalna istraživanja u Frankfurtu na Majni, bio bi, naprimjer, jedan od primjera koji se može navesti. Ja sâm nisam pravnički verziran i spis Politička teologija sam čitao i razumio primarno ne kao pravničku raspravu, već kao teološko-politički traktat.
“Svi pregnantni pojmovi moderne nauke o državi su sekularizovani teološki pojmovi. I to ne samo u njihovom historijskom razvitku, jer su iz teologije preneseni na nauku o državi, pri čemu je npr. svemoćni Bog postao omnipotentni zakonodavac, nego i u svojoj sistematskoj strukturi čije je saznanje nužno za sociološko razmatranje tih pojmova. Vanredno stanje ima za jurisprudenciju analogno značenje koje čudo ima za teologiju.Tek sa sviješću o takvom analognom položaju može se shvatiti razvoj ideja filozofije države u posljednjim stoljećima” - tako glase prve rečenice trećeg poglavlja Političke teologije.
Već prije sam u Carlu Schmittu naslutio inkarnacijuVelikog inkvizitora Dostojevskog . I zaista, u jednom žestokom razgovoru u Plettenbergu 1980, Carl Schmitt mi je rekao da ko ne uviđa da Veliki inkvizitor ima sasvim pravo u odnosu na sanjarski karakter isusovske pobožnosti, taj nije ukapirao šta znači Crkva, niti šta je Dostojevski - protiv svog sopstvenog ubjeđenja - silinom postavljenjog problema iznuđen, zapravo poručio.
Čitao sam Carla Schmitta uvijek s interesom, često oduševljen njegovom duhovnom briljantnošću i njegovom stilskom pregnantnošću. Pa ipak, u svakoj riječi Carla Schmitta osjećao sam meni nekog stranog - onaj strah i drhtanje pred oluju koja je vrebala u sekularizovanoj mesijanskoj strijeli marksizma. Carl Schmitt mi je izgledao kao Veliki inkvizotor protiv heretika.
Govoriti o Carlu Schmittu znači takođe govoriti o stilistu Carlu Schmittu. Njegove rečenice su markantne i kao iskovane: ”suveren je ko odlučuje o vanrednom stanju” ili ”svi pregnantni pojmovi moderne nauke o državi su sekularizovani teološki pojmovi”. Navodim samo ove dvije rečenice koje otvaraju prvo i treće poglavlje njegove Političke teologije i određuju hod njegove argumentacije. Kao što je Günther Maschke u svome nekrologu u FAZ-u (17. 4. 85) primijetio, u njegovom stili se miješaju “prividno racionalni i ”apokaliptično-grozničavi” elementi. Carl Schmitt se može razumjeti i čitati jednako kao pravnik, ali i kao apokaliptičar protivrevolucije. Meni govori Carl Schmitt apokaliptičar protivrevolucije. Kao apokaliptičar, mogu ga naći za nekog ko mi je srodan. Teme su nam takođe zajedničke, premda izvlačimo suprotstavljene konsekvence.
1948. bio sam u New Yorku i tamo naletio na djelić anonimne karijere Političke teologije Carla Schmitta, posebno onog četvrtog poglavlja ”O državnoj filozofiji protivrevolucije” koja pripada arkanumu duhovne historije današnjice.
Četvrto poglavlje The Tyranny of Progress Alberta Solomana, u Njemačkoj objavljeno pod naslovom: Fortschnitt als Schicksal und Verhängnis - Betrachtungen zum Ursprung der Soziologie, Stuttgart 1957( Progres kao sudbina i usud - razmatranja o porijeklu sociologije) - stoji u cijelosti u sjeni četvrtog poglavlja Političke teologije Carla Schmitta. Jedno poređenje stranice 62 u knjizi Albera Solomona sa stranicom 80 u Schmittovoj Političkoj teologiji će ovo svakom čitaocu učiniti jasnim. U oba slučaja radi se o analizi suprotstavljenog para Prudhon/ Bakunjin versus Donoso Cortes.
Ne podsjećam na filiaciju Carla Schmitt - Albert Salamon da bih ovog poslednjeg optužio za plagijat. Mene prije interesuje uticaj Carla Schmitta u SAD-u. Jer ovo poglavlje iz Alberta Salomonove knjige pojavilo se takođe u jednom zborniku Conference on Philosophy, Science and Religion (1941/42). Ovo opet kao jedini prilog koji nije bio originalan, već ponovo tiskani tekst iz časopisa Social Research, izdanje Graduate Facultu New Scholl of Social Research. Conference je inagurisao Jewisch Theological Seminary u New Yorku. Vodio ju je njen predsjednik Louis Finkelstein.
Carl Schmittovi stavci za određenje teologije protivrevolucije bili su, dakle, preuzeti kao ideologija jednog novog akademskog konzervativizma koji su institucije konzervativnog jevrejstva propagirale u cijeloj Americi. Ove povezanosti bi se trebale istražiti kada se bude pisala duhovnohistorijska studija o ideologiji Sjedinjenih Država ranih četrdesetih godina našeg stoljeća.
U ovim godinama došlo je do egzodusa nekolicine nadarenih asistenata profesora Columbia University koji je predstavljao tvrđavu američkog pragmatizma. Richard McKeon i Mortimer Adler napustili su New York i otišli u Chicago na tamošnji univerzitet koji je reformirao Robert M. Hutchins.
Reforma se sastojala dovede li se na jednu formulu - u ukidanju fudbalskog kluba i uvođenju tomizma. Jacques Maritain i Leo Strauss su vladali na Committee on Social Thought.
U ovoj povezanosti mora se posmatrati repristinacija i anonimna karijera Carla Schmitta i njegove Političke teologije, posebno najmračnijeg i najtamnijeg četvrtog poglavlja ”O državnoj filozofiji protivrevolucije”.
1949. stigao sam u Jerusalim kao Research-Fellow sa Warbuurgeom Pritzeom pod pokroviteljstvom Gersoma Scholema, kabaliste i prijatelja Waltera Benjamina. Jerusalem je na kraju četrdesetih i pedesetih godina bio ne samo podijeljen grad, nego je i Hebrew University bio odvojen egzilom od Skopusberga i rezidirao je u klosterima u unutrašnjosti grada. Velika biblioteka je bila zaključana u enklavi Skopusberga, kamo je svako 14 dana dolazila i mijenjala se jedna izraelska straža pod komandom UN-a.
Protiv oficijelnog regulisanja oružanog primirja koji je propisivao da ništa od gore prema dolje i od dolje prema gore u grad ne smije biti unijeto, ustalio se uzus da vojnici koji su stražarili prilikom povratka iz Skopusberga u grad napune knjigama svoje pantalone i torbe. Knjige koje su od univerzitetske biblioteke zahtijevane pod etiketom ”hitno”.
Tako se desilo da sam ja kao Novice koji je trebao održati jedno predavanje o filozofiji 17. stoljeća otišao do direktora biblioteke i sučelio ga sa svojim problemom: za predavanje o Decartesu trebao sam jedan historijski i filozofski obris za pojam ”zakon”, koji se s jedne strane prirodnonaučno, a s druge strane pravnički i teološki, artikuliše.
Predrazumijevanja u kojima su amalgirane različite perspektive ”zakona”, morale su se tačnije odrediti. Jedino mi je Nauka o ustavu (Vefassungslehre) Carla Schmitta, gdje je pretresan problem nomos/lex/zakon, mogla pomoći da zaokružim problem.
Glavni bibliotekar me je prijateljski saslušao, ali, objasnio mi je, on je bespomoćan da utiče na narudžbu mojih knjiga. Ona bi mogla trajati dva do tri mjeseca, što je bilo malo od pomoći jer bi za tri mjeseca seminar već bio na svom kraju.
Kako sam tek bio iznenađen kada sam već tri sedmice kasnije, dakle kratko pred početak seminara, bio pozvan u biblioteku gdje sam mogao preuzeti Carl Schmitovu Nauku o ustavu. Ne morate da se baš previše šepurite, nije to zbog vas, objasnio mi je glavni bibliotekar: dan nakon što sam ja bio tražio Nauku o ustavu, došao je hitan poziv iz ministarstva pravde, ministar pravde Pinchas Rosen ranije Roseblüth trebao je Carl Schmittovu Nauku o ustavu za rješenje jednog teškog problema u nacrtu ustava države Izrael. Tako je knjiga bila odmah donijeta sa Skopusberga i sad je od ministra pravde došla ponovo u univerzitetsku biblioteku, gdje je moja hitna molba ostala da čeka na “bolja vremena”.
Ovaj događaj ima svoju evropsku i američku naknadnu historiju. Priznajem, bio sam više omamljen nego osvojen idejom da ustav države Izraela (koji na sreću ni dan danas nema) počiva na ideji-vodilji Nauke o ustavu Carla Schmitta.
Ja sam o tome pisao svom “švajcarskom” studentskom kolegi, Arminu Mohleru, i umetnuo uz to još jednu uopštenu refleksiju o problemu fašističke intelegencije.
Napisao sam otprilike: Martin Heidegger i Carl Schmitt su za mene najznačajniji eksponenti njemačkog duha kasnih dvadesetih i početka tridesetih godina. To da su obojica imali nešto s Hitlerovim režimom, stavlja me pred problem koji ne mogu ušutkati tako što ću ukazati ili apelovati o oportunističkom držanju u nacizmu. Još sam napomenuo da obojica dolaze iz katoličkog prostora kao ustalom i Hitler i Göbbels.
Armin Mohler je tada, 1949-1952, bio sekretar Ernesta Jüngera. Carl Schmitt je posjetio Ernesta Jüngera, čuo je nešto o ovom pismu, mogao si je uzeti kopiju3 mog pisma Arminu Mohleru i slao ga je, kako je to bio njegov način, prijateljima s popratnim pismom u kome govori o ovom pismu jednog jevrejskog intelektualca. Ovom on mora priznati da je više razumio o Carlu Schmittu nego mnogi njegovi višegodišnji saradnici.
Ja, međutim, nisam imao ni najmanje pojma o svemu što se u tek formiranoj Saveznoj Republici odigrava. Iz Jerusalema sam otišao nazad u SAD, tragajući za akademskim namještenjem. U to spada i to se na mnogo mjesta, pred audicijom, mora ”pjevati”, dakako više u poluslužbenim nego oficijelnim skupovima.
Tako je došlo do toga da sam u jednom politološkom teorijskom seminaru Harvard Universityja predavao nekoliko teza o koincidenciji političke i religiozne simbolike, misli koje se naslanjaju na Schmitta ali idu i van toga, jer (tada još nije bilo ”lijeve” političke teologije) sam umjesto apokaliptike protivrevolucije predavao apokaliptiku revolucije, dakako slobodan od iluzija mesijanskih marksista kakvi su Ernst Bloch i Walter Benjamin.
Odbojan mi je bio njihov mistični ton u marksizmu jer sam imao isuviše respekta pred marksističkim koordinatnim sistemom, u tome, tako mi se činilo, uopšte nema slobodnog mjesta za religiozno iskustvo. Kritika ideologije mrzne i izjeda svaku religioznu supstancu.
Problem Ernesta Blocha i Waltera Benjamina zasigurno poznajem - on se ponavlja na najtrivijalnijoj ravni kao lijevo-katolički i lijevo-protestantski, danas se odigrava u latinskoameričkim narodnom kršćanstvu.
Ali uprkos energičnom duhovnom naporu pojma i slike kod Ernesta Blocha i Waltera Benjamina, ostaje u tome jedan hijatus koji se marksistički ne može pravladati.
Meni se tada, meni se i danas radi o novom pojmu vremena i novog iskustva historije koji se otvorio s kršćanstvom kao estahologijom (ono samo je plod i konsekvenca apokaliptike prvog predkršćanskog stoljeća).
O tome je nešto slutio jedini Carl Schmitt, kada je u svom antiapokaliptičkom afektu i u svojoj ljubavi za rimsku formu crkve “o kršćanskom carstvu kao zadržavaocu (Kat-echon) Antikrista” govorio: “Carstvo ovdje znači historijsku vlast koja hoće da zadrži dolazak Antikrista i kraj sadašnjeg eona, qui tenet, u skladu s riječima apostola Paulusa u 2. pismu Tesalcima, poglavlje 2. Ova misao o Carstvu može se dokumentirati mnogim citatima iz crkvenih otaca; izraza, iskaza germanskih monaha iz franačkog i otonskog vremena - prije svega u komentaru Heima von Halberstadta za 2. pismo Tesalcima i iz pisma Adsa kralju Gerbergu - u ispoljavanja Otta von Fresinga i drugih dokumenata sve do kraja srednjeg vijeka. Ovdje se čak mogu nazrijeti značajke jednog historijskog perioda. Carstvo kršćanskog srednjeg vijeka traje tako dugo dok je misao o Katechonu živa.
Ne vjerujem da je za prvobitnu kršćansku vjeru drugačija slika historije od ove kao Katechona uopšte moguća. Vjerovanje da zadržavalac zadržava kraj vremena čini jedini most koji vodi od estaholoske paralizovanosti svog ljudskog dešavanja k jednoj tako veličanstvenoj historijskog moći kakvo je kršćansko kraljevstvo germanskih kraljeva.”4
Carl Schmitt misli apokaliptički, ali polazeći odozgo, od vlasti. Ja mislim odozdo. Ali zajedničko nam je ono iskustvo vremena i historije kao roka, kao kratke odgode. Prvobitno je to takođe i kršćansko iskustvo vremena.
Kat-echon, zadržavalac na koga Schmitt pogleda, već je prvi znak o tome da je kršćansko iskustvo kraja vremena domenisticirano i da se aranžira sa svijetom i njegovom vlašću.
Dakako, historija može i kao rok biti višeznačna i izgubiti na oštrini, izlizati se (Günther Anders: Vrijeme kraja i kraj vremena - misli o atomarnoj situaciji 1972, str. 211) Endzeit und Zeitende - Gedanken über atomare Situation). Ali tek kroz iskustvo o kraju historije postala je historija ona “jednosmjerna ulica” koja se, u svakom slučaju bar za nas, predstavlja kao zapadnoevropska historija.
Takve jeretičke misli bio sam predavao u jednom krugu kojem je predsjedavao profesor asistent Henry Kissinger, kao major domus jednog starijeg profesora Y. Elliota, o kome inače ne znam ništa više osim da je Henry dugo vremena bio njegov asistent. Nakon predavanja prišao mi je jedan mlađi njemački Fullbright-student: bilo je interesantno, obratio mi se, i uzbudljivo na Harvardu čuti jednog intimnog prijatelja Carla Schmitta! Kako, molim, ja prijatelj Carla Schmitta? Ja sam Jevrjin i Carl Schmitt me je uzdignuo u nasljednog neprijatelja”. Na to će Hans Jocahim Arndt, kasniji ordinarijus za političku nauku u Heidelbergu: ali ja znam vaše pismo Carlu Schmittu! Kakvo pismo, molim? pitao sam, ali uskoro mi je bilo jasno da se mora raditi o mojoj pošti Arminu Mohleru, koja je u SRNJ očito napravila jednu šetnju. Hans Joachim Arndt je odnio moju adresu u Plettenberg i od tada sam s vremena na vrijeme dobijao posebna tisak i knjige s posebnim instrukcijama, koje su poticale na promišljanje i na mišljenje. Čitao sam revno svaki redak koji je mogao biti od Carla Schmitta. Ali nisam odgovarao. Na koncu, između nas se ispriječilo ne malo toga preko čega se nije moglo preći ili odvratiti pogled: sjena aktivnog antisemitizma prostirala je po našem kao i uvijek fragilnom odnosu (odnos unatoč, jer poštu Carla Schmitta nisam vraćao neotvorenu, već samo nisam odgovorao).
Deceniju kasnije došao sam u Berlin. Alexandere Kojeve (Kozev) je u toku 1967. bio gost našeg instituta i održao je jedno predavanje pred plenumom kome se zaustavio dah kada je čuo da se historija došla svome kraju i da se sada može još samo ponavljati, i to u formi kao-da, misao koja je naišla na žestoko protivljenje i moralno zgražavanje kod takvih koji su na neki način stajali u vezi s napretkom i futurologijom. Kajove je imao obzira za sredstva epater le bourgeois, bio je poznat po enigmatičnoj retorici, po stavovima koje je iznosio ex catedra, ali koje je davao samo kao komentare za Hegelovu Fenomenologiju duha (Phänomenologie des Geistes)...
Alexandere Kojeve je 1967. u Berlinu, u hotelu Berliner Hof na Diana-See, opkoljen od studentskih vođa-pobunjenika, dakle Dutschkea § Co., između ostalog rekao da bi najvažnije što oni, studentske vođe sada mogu raditi, bilo da uče grčki. Vođe su stajali zbunjeni. Očekivali su sve i svašta, samo ne takav prijedlog.
Kojeve, dakle za koga sam ja bio zadužen da se brinem, uskoro je odlazio iz Berlina. Pitao sam ga kuda ga sada iz Berlina dalje vodi put (bio je došao ovamo direktno iz Pekinga); njegov odgovor bio je: u Plettenberg.
Zagledao sam se u čudu, mada je, kad je Kojeve u pitanju, bilo primjerno se naviknuti na iznenađenja. Kojeve je dodao: “Kuda se inače u Njemačkoj još može otići. Carl Schmitt je jedini s kim se isplati govoriti”. To me je bilo podbolo. Jer, ja sam sebi uskratio mogućnost da posjetim Carla Schmitta i na neki način sam zavidio Alexanderu Kojeveu na njegovoj prostodušnosti da saobraća s Carlom Schmittom.
Ali, na koncu, Kojeve je bio Rus, njegovo pravo ime je bilo Kojevnikov, kod Jaspersa u Heidelbergu je promovirao o Wladimiru Solovjevu, “ruskom Hegelu” i prijatelju Dostojevskog, bio je dakle član jedne apokaliptičke nacije kao što je Carl Schmitt bio član njemačkog Rajha koji je imao aspiracije na historiju spasa - a ja sam bio sin istinskog božijeg izabranog naroda koji je izazvao zavist apokaliptičnih nacija, zavist koja je pokrenula fantazmagorije u svijetu i zanijekala pravo na život istinskom izabranom narodu.
Za mene to uopće nije sporno - jevrejski problem nije dao mira Carlu Schmittu čitav njegov život, on je 1936. za njeg bio povod da “primjereno vremenu” o ovom problemu zauzme stajalište koje je za njega imao sasvim drugu dubinu. On je bio Krist iz naroda koji je sa mržnjom i zavišću pogledao na one “Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist.”
(Apostol Pavle, Pismo Rimljanima, poglavlje 9)
Kršćanstvo je za Schmitta bilo “jevrejstvo za narode” protiv čije vlasti se on dizao i branio. Ali Schmitt je uvijek dublje uviđao koliko je takav “protest” protiv Boga i historije nemoćan.
Tek kasnije, vrlo kasno, isuviše kasno odlučio sam se ja da nakon mog rutinskog putovanja u glavni grad 19. stoljeća predsjednem u Dortmundu i otputujem za Sarsku oblast, u Plettenberg.
U Plettenbergu sam vodio najžešće razgovore koje sam ikada imao na njemačkom jeziku. Radilo se o historiografiji im nuce, tjerane do u mitsku sliku. Predrasuda je esnafa da su mitske slike ili mistički termini neodređena proročanstva, savitljiva i svakoj volji poslušni, a samo naučni jezik pozitivizma najmi istinu. Ništa nije tako daleko od stvarnih odnosa od ove historijske predrasude. U borbi protiv historizma Carl Schmitt je bio u tome saglasan s Walterom Benjaminom ili tačnije, Walter Benjamin je bio saglasan s Carlom Schmitom.
Jedno od najmračnijih poglavlja historije lijeve intelegencije, ali sasvim sigurno jedno od najobećavajućih konstelacija Weimarske republike. Gerschom Scholem je skrenuo pažnju da se Walter Benjamin i kao historijski materijalist - s izuzetkom Bertola Brechta - intenzivno bavio isključivo takozvanim reakcionarnim autorima - Proust, Jouhandeeu, Baudelaire i George.
Jasno je, i to se i od Instituta u Frankurtu ne može zanijekati, da se Walter Benjamin intenzivno bavio Carlom Schmittom. Žalobna tragedija, koja prema samorazumijevanju Waltera Benjamina, doduše još nije materijalistička, ali je već dijalektička - citira na više mjesta Carla Schmitta. Čitava konstrukcija funkcije suverena u baroknoj drami transponovana je iz Političke teologije Carla Schmitta. O tome kroz svoje citate sam Benjamin svjedoči.
U svom životnom putu koji je pisao otprilike 1930., kao uzor za svoj rad naveo je metodski - historičara umjetnosti Aloisa Riegla, a, ”s druge strane, savremene napore Carla Schmitta, koji u svojim analizama političkih oblika preduzima analogan pokušaj integracije pojava, koje su samo prividno, primjereno području, izolirane”.
Postoji, osim toga, jedno pismo Waltera Benjamina upućeno Carlu Schmittu koje nije objavljeno u izdanju Benjaminovih pisama. Radi se o mini koja može u paramparčad raspršiti sve naše predstave o duhovnoj historiji weimarskog perioda. Pismo ne potiče s početaka weimarskog perioda, već iz vremena krize, decembar 1930.
Vrlo štovani gospodine profesore,
Vi ćete ovih dana dobiti od mog izdavača moju knjigu ”Porijeklo njemačke žalobne tragedije”. Ovim riječima Vam ne želim samo obznaniti, nego vam takođe iskazati moju radost što Vam je, na nagovor gospodina Alberta Salomona, smijem poslati. Vi ćete vrlo brzo primijetiti koliko Vam knjiga u svojom prikazu učenja o suverenitetu u 17. stoljeću zahvaljuje. Vjerovatno van toga smijem Vam još reći da sam takođe u vašim kasnijim djelima, prije svega u ”Diktaturi”, našao - dobio kroz vaše državnofilozofske potvrdu mojih umjetničko-filozofskih naučnih istraživanja. Ako Vam lektira moje knjige ovaj osjećaj učini razumljivim, onda je namjera moga slanja ispunjena.
S izrazom posebnog veleštovanja
Vaš vrlo odani
Walter Benjamin

Ja se sad ne mogu tačnije baviti Walter Benjaminovim poređenjima. Ali smijem vjerovatno zaključiti s jednim ukazom na Benjaminovu osmu historijsko-filozofsku tezu. Ovaj tekst, jedna vrsta testamenta Waltera Benjamina, stoji oči u oči s tezama Carla Schmitta.
“Tradicija potlačenih poučava nas da je vanredno stanje u kome živimo zapravo pravilo. Mi moramo doći do jednog pojma historije koji će tomu biti odgovarajući. Tada će nam kao naš zadatak uvođenja stvarnog vanrednog stanja pred očima stajati; i kroz to će se takođe naše stajalište u borbi protiv fašizma poboljšati.”
Ovdje imamo primijenjen temeljni vokabular Carla Schmitta prihvaćen od strane Waltera Benjamina i preokrenut u njegovu suprotnost, vanredno stanje koje kod Carla Schmitta diktatorski visi, koje je odozgo diktirano, kod Waltera Benjamina je postalo učenje o tradiciji potlačenih. ”Vrijeme onog sada”, ogromna skraćenica mesijanskog vremena, određuje iskustvo historije, i to kako Waltera Benjamina tako i Carla Schmitta, obojici je svojstveno mistično shvaćanje historije, njihov suštinski poučni komad se tiče odnosa svetog poretka prema poretku profanog. Poredak profanog, međutim, ne može se izgraditi na ideji carstva Božijeg. Stoga teokratija za njih, Waltera Benjamina, Carla Schmitta i Ernesta Blocha nema politički, već samo religiozni smisao.
Ako išta razumijem od tog šta je Waltera Benjamin, pogledajući na teze Carla Schmitta, kao mistični nazor na historiju konstruisao, onda je to: ono šta se izvanjski dešava kao proces sekularizacije, kao desakralizovanje i od-božavanje javnog života, ono što se pojmi kao proces stupnjevitog neutralizivanja, sve do ”vrijednosnoslobodne” nauke kao indeksa za tehničko-industrijsku formu života, ima i jedno unutrašnje lice, koje svjedoči o slobodi djece Božije u paulinjanskom smislu, dakle jeste izraz jedne u sebi završene reformacije.
Uprkos svim zabludama, odstupanjima u teoriji i u životu Carla Schmitta i kod mene ostaje onaj utisak koji je Hugo Bal u Hochland 1924. u prvim paragrafima svoje recenzije o Schmitovoj ”Političkoj teologiji” ovako formulisao:
”Carl Schmitt pripada malom broju njemačkih naučnika koji su dorasli profesionalnoj opasnosti savremene katedre. Ne želim, dakako, tvrditi da je on tek za sebe osvojio i inaugurirao tip novog njemačkih učenjaka. Ako spisi ovog neobičnog profesora (da se ne kaže konfesora) služe jedino tome da se prepozna i studira katolička (univerzalna) fizionomija njihovih autora, to bi bilo sasvim dovoljno da im osigura vanredan rang. Chesterton kaže u jednom lijepom eseju O idealima da nas zbrkano, zlo doba za svoju sanaciju niukom slučaju ne treba velike praktičare za kojima čitav svijet pogleda, već velikog ideologa. Praktičar, to je čovjek navikao u svakodnevnoj praksi na način na koji stvari obično funkcionišu. Ali, kada stvari ne funkcionišu, tada treba mislilac, čovjek koji ima nešto takvo kao što je doktrina zašto stvari uopšte funkcionišu. Nije pošteno guditi dok Rim gori, ali je sasvim u redu studirati teoriju hidraulike dok Rim gori. Carl Schmitt pripada onima koji studiraju teoriju hidraulike, on je s rijetkom uvjerenošću ideolog; čak se može reći da on ovoj rijeci, koja kod Nijemaca od Bismarka ima negativno značenje, pomaže da ponovo zadobije na ugledu (sic! J.T)”6
Ovaj tekst je predavanje koje je Jacob Taubes održao na Institutu za filozofiju FU Berlin. Objavljen je u prvi put u “Tageszeitungu” od 20. jula 1985. Ovdje je preuzet iz Jacob Taubes Ad Carl Schmitt, Gegestrebige Fügüng, str 8-30, izd. Merve Verlag Berlin 1987.


S njemačkog preveo
Kašmir Ribić

Bilješke:

1 J. T poredi ”Ex Capivitate Salus” Schmittov najličniji, zapravo jedini autobiografski spis s Augustinovim Ispovijestima (Coffesiones). Ove Schmittove biografske refleksije su nastale tokom njegovog zatočeništva u Nürnberskom zatvoru od 1946- . O tome iscrpno novije u Helmuth Quaritch: Primj. prev.
2 Otprilike ”U zatočeništvu spas* latinski citat iz Schmitt je uzeo za naslov.
3 Armin Moler je kao korekturu dao napomenu da je on do 1953. bio Jüngerov sekretar i da C.S. nije slao “kopije” Taubesovog pisma već original. (Primjedba redakcije)

4 Carl Schmitt, Nomos der Erde im Völkrrecht des Jus Publicum Europeaum, str 29).

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top