
Sažetak
Ovaj rad predstavlja pokušaj da se, na osnovu
razvoja filosofije nauke tokom XX veka, kao i uz pomoć uvidâ u njene novije
tendencije, nagoveste neke mogućnosti i pravci njenog daljeg napredovanja u
sledećem stoleću. Pored rasmatranja današnjih najuticajnijih gledišta o
problemima nauke, od značaja za ovakva naslućivanja svakako je i ispitivanje
međuodnosâ filosofije nauke i normativne metodologije sa srodnim disciplinama
(kako unutar filosofije, tako i empirijskim naukama) te određivanje njenih veza
sa drugim oblastima istraživanja čiji predmet čine nauke, uključujući i
relacije između opšte filosofije nauke i filosofije posebnih nauka. Iako
filosofija nauke ne može imati prediktivni smisao, ona je kadra da iz
proučavanja sopstvene istorije, ali i istorije nauke, izvede, makar i u obliku
obrisâ, izvesne hipoteze o koracima koje dalje valja preduzeti (u čemu se i
sastoji njen strategijski i preskriptivni harakter). Pritom se mora imati na
umu da rast filosofije nauke, makar delimično, zavisi i od rasta naučnog
saznanja, koji se ne može predvideti (Poper); međutim, brojna bitna pitanja
filosofije nauke (pojam progresa, problemi eksplanatorne moći, kriteriji
prethodne plauzibilnosti itd.) strogo su konceptualne prirode, a niz
sukcesivnih odgovora na njih pruža izvesno opravdanje za nagađanje budućih
stanovišta, ali i uliva nadu u pogledu konvergencije aktuelnih pozicija.
Klasična i savremena
filosofija nauke
Kako bi se stekla osnova za prosuđivanje o
budućim strujanjima u normativnoj metodologiji i filosofiji nauke, neophodno je
najpre ocrtati izvesne idealnotipske razlike između klasične metodologije
nauke, kao čiji predstavnik će se ovde prvenstveno uzimati u obzir logički
empirizam Bečkog i Berlinskog kruga, bilo u njegovom induktivističkom (kasni
Karnap, Rajhenbah) ili deduktivističkom (rani Karnap, Hempel) izdanju, i
savremene, postpozitivističke filosofije nauke , ovaploćene u čitavom nizu
današnjih učenja koja se nižu od racionalizma do relativizma i od realizma do
ekstremnog antirealizma. Iako su i jedna i druga ovde naznačena pozicija unutar
sebe krajnje heterogene i veoma diferentisane, u stepenu u kojem se jedva može
govoriti o nekakvim opštim, zajedničkim obeležjima, čini se da se ipak daju utvrditi
neke odlike koje razdvajaju ove dve orijentacije ili faze u prošlovekovnom
razvoju filosofije nauke.
Mada će se prvenstveno polaziti od stanja u
anglosaksonskoj metodologiji i filosofiji nauke, treba imati na umu da se ona
sve češće prožima i prepliće s usmerenjima u kontinentalnim filosofijama
prirode i nauke, te da se danas može govoriti o obrisima jedinstvene, globalne
scene na kojoj se raspravlja o zajedničkim problemima. Takođe, valja imati u
vidu da ni u vreme svoje gotovo apsolutne dominacije logički pozitivizam nije
bio jedina raspoloživa, monopolistički postavljena filosofija nauke, nego da
čak njemu savremeni (pa i hronološki prethodeći) francuski konvencionalizam
danas deluje znatno plauzibilnije i primerenije duhu sadašnje nauke, što samo
ilustruje činjenicu da istorijski objektivizovani razvojni pravci ne moraju
sléditi prema nekakvom zamišljenom stepenu prihvatljivosti ili epistemološke
utemeljenosti, nego se mogu ređati bez uzajamnog određivanja ili opšte
pravilnosti i zakonomernosti (uostalom, sve do šezdesetih godina francuski
konvencionalizam i pozitivizam nisu ni imali međusobnih kontakata).
Najzad, treba naglasiti, što se često
prenebregava, da je tradicionalna metodologija (standardno stanovište)
izgradila izvesne nesporne temelje naučnog rasuđivanja i postupanja, te da
kasnije postpozitivističke kritike ključnih pozitivističkih stavova nisu
obezvredile celokupan saznajni fond njenih tekovina - njeno nasleđe i danas
predstavlja orijentir za pozicionisanje prema rešenjima za glavne metodološke
probleme, čija je većina, ako ne direktno formulisana, ono makar nagoveštena u
klasičnim spisima. Premda je sâm logički empirizam nametnuo unekoliko
ograničene i možda preuske metodološke okvire za rasmatranje naučnih
aktivnosti, unutar njega su oblikovani neki temeljni postulati koji se tiču
racionalnog i empirijskog haraktera nauke. Čak i tamo gde pozitivisti, usled
svojih epistemoloških predubeđenja, nisu mogli da pruže zadovoljavajuća rešenja
i odgovore (npr. u pogledu kriterija demarkacije), njihovi pokušaji su pružili
osnov za naredna usavršavanja, pa se pozitivizam u celini može smatrati
progresivnim istraživačkim programom.
Među kardinalna obeležja tradicionalne filosofije
nauke svakako valja ubrojati statički pristup teorijskim celinama, odnosno
orijentaciju na sinhronijsko viđenje naučnih hipoteza i teorija - one se ne
posmatraju kao razvojni, evolutivni entiteti, nego kao završene forme, čiju
strukturu valja ispitati i izložiti u formalnologičkim kategorijama. Zato se
naglasak stavlja na precizovanje i operacionalizovanje ne samo naučnih, nego i
metodoloških pojmova kako bi se time omogućilo rigorozno, kvantitativno
ispitivanje logičkih (deduktivnih i induktivnih) relacija među naučnim
iskazima. Nasuprot tome, savremena filosofija nauke pre svega je usmerena
dinamički i procesualno , tj. naučne sisteme vidi kao promenjive tvorevine, o
kojima se dijahronijski može govoriti jedino kao o nizovima sukcesivnih verzija
i specifikacija izvesnih opštih, apstraktnih obrazaca, podložnih neprekidnom
modifikovanju. Stoga se od sedamdesetih godina mnogim standardnim problemima ( ad
hoc hipoteze, potvrđivanje hipotezâ, empirijski harakter teorije) više ne
pristupa logi(cisti)čki, nego istorijski - dakle, upoređuju se uzastopne
varijante teorije i njihov diferencijalni progres, a ne apsolutni stepen
posedovanja nekog epistemičkog ili veridičkog svojstva.
Zato se kao imperativ metodološke plauzibilnosti
u savremenoj filosofiji nauke pojavljuje progres, koji se dostiže putem smelih,
visoko informativnih, ali i neizvesnih hipoteza, koje dramatično nadmašuju
dostupnu empirijsku evidenciju, dok je tradicionalna metodologija kao
epistemološki ideal postulisala pouzdanost ili empirijsku izvesnost , tj. visok
stepen potvrđenosti zatečenim svedočanstvima; drugim rečima, umesto prover en
osti , kao cilj nastupa prover ljiv ost, ili, tačnije, porast
proverljivosti. Ovo se može izraziti kao distinkcija između (statičke)
logičnosti i (dinamičke) racionalnosti (Tulmin), odnosno racionalnosti
(dostignutog nivoa progresa) i progresivnosti (stope progresa) kod Laudana. Ne
bi se, naravno, smelo tvrditi da je tradicionalna metodologija sasvim
ignorisala interteorijski progres - no, ona ga je poimala prevashodno
induktivistički i kumulativistički, kao postepeno aditivno dopunjavanje i
proširivanje empirijske osnove . Ovakva vizija naučnog progresa ponekad se
označava kao teleološki ili "progres ka" (nekom zamišljenom cilju
potpunog, sveobuhvatno proverenog naučnog sistema), znači, progres (i relacije
među naučnim teorijama) vide se kao konvergentni, dok se sukobi među naučnim
teorijama tretišu kao odstupanja, greške i zablude, koje će u idealnoj granici,
tokom narednog istraživanja, samoispravljanjem biti otklonjeni.
Suprotno tome, savremena filosofija nauke ne samo
što je usredsređena na ispitivanje dijahronijskog, diferencijalnog progresa
kroz smenjivanje teorijâ unutar istraživačkih programa i interprogramske smene,
nego i sâm pojam progresa određuje drugačije - kao adaptativni "progres
od" nekog projikovanog početnog stanja ka proliferaciji sve većeg broja
pristupâ, i na objekt-nivou nauke i na metanivou metodologije ( što je u vezi i
s premeštanjem naglaska s empirijskog progresa na konceptualni i heuristički ).
Divergencija među teorijskim pristupima i orijentacijama više se ne posmatra
kao kolaps naučnog uma, nego kao prirodna posledica napuštanja teorijskog i
metodološkog monizma i oznaka idejnog bogatstva. Prirodno, iz ovoga ne mora
neminovno proisticati relativizam u pogledu procene (komparativne ili
apsolutne) saznajne vrednosti suparničkih teorija, ali se privremeno potisnutoj
ili retrogradnoj teoriji ne odriču svi izgledi da se jednog dana oporavi niti
se smatra iracionalnim raditi na ne-dominantnom istraživačkom programu (ili čak
na nekoliko različitih programa).
Iz teorijskog pluralizma kao opštepriznate
činjenice današnje nauke, ali i kao metodološke poželjnosti proističe i
povlačenje u drugi plan odnosa između teorije i evidencije, a pažnja se
upravlja prema međusobnom odnosu koegzistentnih teorija i njihovim interakcijama.
Stoga sve značajniju težinu u proceni teorija dobijaju pojmovni, anempirijski
parametri na račun empirijskih ili veridičkih , kao što je to stepen
potvrđenosti ili verovatnoće (ovome je, naravno, doprinela i okolnost da su u
savremenim teorijskim naukama teorije sve udaljenije od empirijske osnove).
Ujedno, to je i razlog što se kao primarne funkcije teorije više ne navode
deskriptivna i eksplanatorna, nego heuristička i konceptualna - odustajanje od
deduktivno-nomološkog viđenja strukture naučne teorije (s njegovom striktnom
distinkcijom teorijskô-posmatračkô) i priklanjanje raznovrsnim varijantama
analoških i heurističkih modela (u okviru kojih se odnos teorijskih iskaza i
empirijskih predviđanja ne poima kao strogo logički, ili makar ne kao relacija
deduktivne izvodivosti, nego kao motivacioni - dakle, teorijski iskazi se
inventivno specifikuju pri aplikaciji na konkretne fenomene) uslovili su i
napuštanje korespondencijalne teorije istine za naučne iskaze, kao i
atomističke teorije značenja , u korist (bar delimično) holistički (ili
modularno, odnosno funkcionalno) shvaćenog haraktera značenja i adekvatnosti
naučnih pojmova, uključujući i opservacione.
Posledicu napuštanja naturalizma i
opservacionizma, odnosno (još od Popera) konvencionalizacije empirijske osnove,
koja se više ne posmatra kao skup nepobitnih osnovnih iskaza , predstavlja i
otvaranje sasvim novih problema, istovremeno s eliminacijom nekih
tradicionalnih shvatanja: Diem-Kvajnova teza nemogućnosti konkluzivnog
opovrgavanja vodila je iščezavanju pojma krucijalnog eksperimenta, potiskivanje
induktivističkog (abduktivističkog) poimanja izgradnje teorijâ upućivalo je na
suočavanje s teškoćama subdeterminacije teorije podacima, dok je odustajanje od
potrage za fiksnim kriterijem demarkacije oslabilo i standarde ad hoc haraktera.
Dakle, iz smene koncepcijâ o strukturi i obeležjima naučnih teorija usledio je
i preobražaj mreže ili hijerarhije ključnih problema na kojima se ispitivala
plauzibilnost svake metodologije - umesto da to budu npr. distinkcija
teorijskô-posmatračkô ili logička struktura proveravanja, u prvi plan izbijaju
apstraktne odlike teorijskih sistema koje su se na određeni način aktualizovale
kroz istorijski proces razvoja nauke.
Preusmeravanje akcenta s teorijâ kao logičkih
sistema, što je obeležavalo klasičnu metodologiju, na teorije kao promenjive
organičene, funkcionalne celine proizvelo je i izvestan gubitak normativnosti i
pragmatizaciju metodoloških uputstava - potiskivanje logicističkog ili
strukturalističkog pristupa i osvrtanje na aktualnu naučnu praksu nalagalo je
da se preporuke formulišu ne za uslove idealnog istraživanja i logički
kodifikabilnih situacija, nego tako da budu realistične i primenjive na stvarni
proces istraživanja. Usled toga se postepeno zapostavljaju pojmovi poput
empirijskog sadržaja ili stepena potvrđivanja, koji (makar do sada) nisu
zadobili dovoljno upotrebljive formulacije da bi našli mesto u zbiljskom
naučnom rasuđivanju. Ovi pojmovi, premda nisu nužno uključivali naturalističke
i opservacionističke pretpostavke, bili su blisko vezani za gledišta koja su
kao polazište naučnih teorija uzimala srazmerno čvrstu empirijsku osnovu, bez
obzira koliko (poput Popera) konvencionalizovala način utvrđivanja takve
osnove.
Izostavljanje rigoroznih normativnih preporuka
odvijalo se zajedno s padanjem u zasenak zahteva za kriterijem demarkacije
između nauke i ne-nauke, jedne od ključnih metodoloških tema u celokupnoj prvoj
polovini minulog veka. Prekidanje potrage za čarobnim kriterijem razgraničenja bilo
je motivisano ne samo nesavladivim tehničkim teškoćama u vezi s logički
egzaktnom formulacijom koja ne bi dopuštala izuzetke, nego prvenstveno uvidom
da u svakom naučnom sistemu ili teorijskoj strukturi koegzistuju krajnje
heterogeni elementi, te da se za mali broj njih može utvrditi stepen
empirijskog haraktera - no, čak i kad bi se to moglo učiniti za izolovane
iskaze, mnogi teorijski segmenti ni nemaju ulogu empirijskog opisa, pa se
njihova plauzibilnost ili korisnost ne sme ni procenjivati prema meri direktne
povezanosti s empirijskom osnovom (ovo ponajviše važi upravo za najdragocenije
i najapstraktnije delove sistema). To je istovremeno otvorilo perspektivu za
pomak od strogo internalističkog shvatanja naučne delatnosti ka uključivanju
vanlogičkih, spoljašnjih momenata u proučavanje teorijskih kvaliteta. Dakle,
nasuprot pozitivističkom dezideratu odstranjivanja metafizičkih sastojaka iz
empirijske nauke, sada nastupa upravo težnja za uključivanjem raznovrsnih
heurističkih resursa, pa ne samo što se koreni naučnog mišljenja traže u
metafizici , nego se naučnici okreću najheterogenijim izvorima inspiracije za
upotrebljive analogije i modele. Protivno striktnom internalizmu, čak
imanentizmu tradicionalne filosofije nauke, savremeni pravci ispoljavaju čitav
spektar eksternalističkih pozicija, od umerenih do ekstremnih (što, naravno,
zavisi i od načina na koji se definiše granica između unutarnjih i spoljašnjih
činilaca naučnog poduhvata. Umesto izričite zapovesti za apsolutnom
autonomijom, u postpozitivističkim filosofijama se uviđa neizbežnost
interakcije ove dve grupe faktora , a uticaji neposrednog (komunitarnog) i
šireg (socijetalnog i kulturalnog) okruženja na nauku ne poistovećuju se s
neželjenim intruzijama i devijacijama (iskrivljujućim bekonovskim "idolima").
Ovo je, pored traganja za heurističkim resursima, još jedan od uzroka
fleksibilizacije, a zatim i marginalizacije problema razgraničenja i pitanja
porekla naučnih ideja u kontekstu otkrića. U poslednjim verzijama kriterija
demarkacije razlikovanje nauke i metafizike više nije generičko i atomsko, nego
funkcionalno i globalno (vrši se na ravni obuhvatnijih sistema, poput
istraživačkih programa ili tradicijâ).
Najzad, dijahronijski pristup i okretanje
procesima difuzije i razmene u naučnoj zajednici uslovili su premeštanje
prioriteta s pojedinačnih hipoteza i teorijâ na plan širih teorijskih celina,
poput paradigmi ili istraživačkih tradicija . Pomeranje od atomističkih teorija
značenja ka (strožem ili blažem) holizmu ili funkcionalizmu, kao i preorijentacija
s referencije kao ključne (semantičke) relacije na značenje (tj. smisao ili
pojmovni sadržaj, koji su više vezani za sintaktičke odnose unutar teorijskog
sistema), prouzrokovali su proglašavanje teorijske celine (umesto izdvojene
hipoteze) za osnovnu ravan na kojoj se konstituiše značenje naučnih pojmova, pa
onda i za nivo na kojem se jedinom može vršiti procena progresa i
racionalnosti. Doduše, samo se u najzaoštrenijim formulacijama izlaže shvatanje
prema kojem je paradigma (ili čak čitava nauka) ekskluzivna jedinica značenja,
ali je u savremenim metodologijama opšteprihvaćena teza da samostalno značenje
pojma ili termina, koje počiva na korespondenciji (ili nužnim i dovoljnim
uslovima), ne iscrpljuje celokupan smisao izvesnih nižih teorijskih segmenata.
Sve navedeno je doprinelo konvencionalizaciji i pragmatizaciji aktuelnih
teorija značenja za naučne pojmove, čime se nastoji prevazići
logičko-epistemološka subdeterminacija koju izazivaju realističko postulisanje
rigidnih pravilâ korespondencije i induktivistička abdukcija na najbolje
objašnjenje. Pomenuti proces je zahvatio i načine definisanja glavnih
metodoloških pojmova, kao što su objašnjenje, potvrđivanje ili predviđanje, pa
i samih logičkih relacija među iskazima unutar sistema, koji se više ne
određuju ni kao striktno deduktivni, pa čak ni kao usaglašeni s induktivnim
kanonima ili teorijom verovatnoće, nego kao veoma fleksibilni i podložni
relativno fluidnim i elastičnim, dijahronijski promenjivim zahtevima nepotpune
konsistentnosti i koherencije.
Razumljivo, ovaj sumarni popis distinkcijâ nije
imao pretenziju na iscrpnost niti egzaktnost, nego tek na izvesno naznačavanje
pretežnih tendencija. I danas su rasprostranjena brojna gledišta (npr.
Snid-Štegmilerov strukturalizam, sa srodnim Lorencerovim konstruktivizmom,
burbakijevcima i finskom logičkom školom) što ovaploćuju pojedine stavove
klasične metodologije nauke, čak i one koje je najteže braniti. Sigurno je,
međutim, da su splasnule ili potpuno iščezle negdašnje pozitivističke pretenzije
na aksiomatizaciju celokupne empirijske nauke , a ova težnja se ograničava na
pojedine usko specijalizovane oblasti, poput pojedinih područja fizike, hemije
ili biologije. No, nasleđe logičkog pozitivizma, pa i analitičke filosofije u
celini, ostavilo je traga u nastojanju da se ključni, centralni iskazi
teorijskih programa u raznim oblastima prirodnih i društvenih nauka artikulišu
što preciznije, u obliku pogodnom za međusobno odmeravanje i upoređivanje
empirijske uspešnosti. " Grand theories ", poput Parsonzove
ili Frojdove, danas se u svom izvornom obliku više ne smatraju naučnim
teorijama, nego metanaučnim heuristikama, koje se moraju dodatno specifikovati
da bi se ustanovile kao empirijske, što onda otvara prostor za brojne verzije
ili ogranke, nastale putem različitih, suprotstavljenih interpretacija istih
polaznih sugestija.
Savremena filosofija nauke je otvorila ili
drastično preformulisala mnoge metodološke probleme koji su danas u žarištu
teoretičarske pažnje: pre svega, u pitanju je ukidanje oštre razlike između
konteksta otkrića i konteksta opravdanja (s tim da je ovaj prvi klasična
metodologija prepuštala psihologiji i sociologiji, držeći ga ne-racionalnim).
Razvijanje pojma heuristike i ispitivanje resursâ teorijskog razvoja pokazali
su ne samo da se i kontekstu otkrića može prići iz perspektive racionalnih,
odnosno epistemoloških, a ne jedino psiholoških kategorija, te da se, štaviše,
iz takvog ugla koraci otkrića i proveravanja neumitno prepliću - to se može i
lustrovati i diskusijama oko preciznog sadržaja heuristike (ili paradigme kao
obrasca rasuđivanja), ekstraevidencijalne (generativne) podrške, prelaznih
stupnjeva između inicijalnog smišljanja i konačnog usvajanja hipoteze,
kriterijâ prethodne prihvatljivosti itd. Saradnja filosofije, sociologije i
istorije nauke na ovom polju do sada je donela duboke uvide u prirodu kako
formalizovanog, tako i neformalnog naučnog rasuđivanja, a u ovom pogledu se
mogu očekivati još plodonosniji rezultati.
Kad je reč o merilima prethodne i aposteriorne procene,
standardi prihvatljivosti i progresivnosti znatno su se usavršili i nedavni
prefinjeni modeli, kao što su Laudanov ili Girov, obuhvataju raznovrsne momente
koje je klasična filosofija nauke sasvim zapostavljala. Kroz ovaj napor na
razradi i suptilizaciji metodoloških standarda ujedno su bili preispitivani i
odnosi normativnosti i deskriptivnosti, racionalnosti i kontingencije,
filosofije i istorije nauke (ili naučne prakse) itd. Tako je izbledela
tradicionalna, zdravorazumska slika naučnog rasta kao kumulativnog i
kontinuisanog , a stvoren je horizont za pomirenje diskontinuitetâ u razvoju
nauke s njenom globalnom progresivnošću - iako još nisu u izgledu sintetički
modeli, koji bi adekvatno obuhvatali i revolucionarne i evolutivne aspekte
naučnog poduhvata, ili tradiciju i inovativnost, te konsensus i konflikt u
procesu razvitka, kao i internalne i eksternalne momente nauke itd.
Važno područje istraživanja današnjice tiče se
interpretacije naučnih pojmova, prvenstveno značenjskih preobražaja do kojih
dolazi tokom naučne promene. Transformacije značenja naučnih iskaza i pojmova,
ali i celokupnih terminologija, nekada su bile od primarnog interesa za
francusku filosofiju nauke, za autore kao što su Diem ili Bašlar. U savremenoj
metodologiji je došlo do izvesnog stapanja ili spajanja uvidâ iz (opšte)
teorije značenja sa saznanjima iz istorije nauke ili teorijskih mehanizama
vezanih za definisanje i međusobno usklađivanje pojmovnog aparata, tako da se
značenjski odnosi pojavljuju kao mnogo kompleksniji nego što je to slučaj u
običnom jeziku ili nekadašnjoj, opservaciono utemeljenoj nauci, oličenoj u
fenomenološkim zakonima. Fundamentalna nauka XX veka u tolikom stepenu
prevazilazi posmatrački nivo da su pitanja u vezi s interpretacijom i značenjem
postala nezaobilazna, što je promovisalo i tehniku misaonog eksperimenta kao
legitimno sredstvo naučne argumentacije.
Na kraju, dok se klasična metodologija bavila
prevashodno odnosom između (Poperovih) trećeg i prvog sveta, tj. vezom između
nauke i same stvarnosti, nedavna učenja u filosofiji nauke otvorila su tematiku
relacijâ trećeg i drugog sveta, ali ne u smislu tradicionalne eksternalističke
sociologije nauke (ili pak hronološke, dokumentarne, doksografske
istoriografije), kao međuzavisnosti nauke i društvenog sistema ili istorijskog
razvoja u celini, nego kao interakcije naučnih zajednica (i socijalnih procesa
u njoj) i proizvodâ naučnog istraživanja . Struktura i odlike naučne zajednice
danas se shvataju kao bitni faktori koji utiču na oblik naučnog saznanja čitave
epohe, a, sa druge strane, više pažnje se poklanja komunitarnim nego
socijetalnim činiocima. Ovi prethodni činioci su svakako presudniji za ukupni
lik nauke sadašnje epohe, premda ne treba gubiti iz vida da ni naučna
zajednica, i pored određenog stepena intelektualne autarkije, nije izolovana od
šireg društvenog i kulturalnog miljea.
Dakle, savremena filosofija nauke značajno se
razlikuje od klasične, s početka veka, kako po specifičnim supstancijalnim
tvrđenjima u vezi s pojedinim pitanjima, tako još više prema izboru problemâ
koji se nalaze u središtu interesovanja. Međutim, iz toga ne bi trebalo
izvoditi zaključak da između njih postoji drastičan rascep, bilo idejni ili
hronološki - pre bi bila posredi serija postepenih prelaza, od kojih se neki
mogu nazreti još iz devetnaestovekovnih metodoloških spisa. Kako je to slučaj i
u samoj nauci s klasičnim teorijama, baština tradicionalne metodologije ostaje
kao granični ili specijalni slučaj za sve savremene elaboracije, koje su se
upravljale ka novim područjima promišljanja, oslanjajući se na prošlovekovnu
nauku i njena blistava dostignuća, čiji se značaj mogao potpuno valorizovati
tek u drugoj polovini proteklog stoleća. Ove tipske (tipizovane) razlike ipak
mogu poslužiti kao polazna osnova za uvid u današnje pravce na metodološkoj
sceni.
Pregled
sadašnjeg stanja u metodologiji i filosofiji nauke
Na
početku ovog odeljka valja naglasiti da je u današnjem šarenilu teorijskih
opcija teško uspostaviti nekakve jedinstvene kriterije za kodifikaciju i klasifikaciju
tih stanovišta standardnim metodom izlaganja i upoređivanja njihovih središnjih
teza. Naime, najprikladniji postupak bi bio da se sačini izvestan popis
temeljnih pitanja koji bi služio da se zavisno od odgovora na njih ustanove
dihotomne podele iz kojih bi se na kraju mogle ekstrahovati ili individuisati
savremena stanovišta, ali većina današnjih učenja ne formuliše ta pitanja na
isti ili sličan način, pa bi za popunjavanje svakog takvog "upitnika"
bilo neophodno rekonstruisati teze koje odnosni autor ili orijentacija možda ne
bi zastupali. Zato je većina dosadašnjih tipologija polazila od zatečenih,
uobličenih metodoloških pozicija, obično označenih imenima njihovih glavnih
zatočnika. Kardinalni nedostatak takvih taksonomija ne leži u tome što su zasnovane
hronološki ili "empirički", bez detaljnog razlučivanja logičkih
relacija među sastojcima tih učenja, nego u tome što većina današnjih
teoretičara ili stanovištâ ne pretenduje da izloži mišljenja o svim metodološki
relevantnim problemima.
Ovde
će se učiniti pokušaj da se, umesto hronološkog pregleda ili pak klasifikacije
"odozdo", pođe od glavnih tačaka sporenja i na osnovu toga razvrstaju
pretežne struje koje se mogu okupiti oko izvesnih relativno unisonih strategija
rešenja kapitalnih problema. Prednost takvog pristupa je što omogućuje
grupisanje metodoloških gledišta oko određenih opštih pitanja, koja konstituišu
domen istraživanja u filosofiji nauke , ali se teškoće kriju u tome što duž
svake od postavljenih tipskih distinkcija vezanih za način razrešavanja
problemâ zapravo postoji kontinuum, a ne binarno strukturisani ekstremi niti
oštra linija razvođa između pojedinih grupa teorijâ ili teoretičarâ.
Konsekvenciju ovog prilaza čini i nemogućnost jednoznačnog svrstavanja
određenih autora u jednu kategoriju, zavisno od faze u intelektualnom razvoju
(npr. rani i kasni Poper ili Patnam) ili čak razlikâ u formulacijama iz
pojedinih dela. Uz to, brojni autori crpu svoju argumentaciju iz raznovrsnih
izvora (tako se, recimo, Kun istovremeno služi i psihološkim i sociološkim
analizama, ali i istorijskim svedočanstvima), što onda dozvoljava mogućnost
raspoređivanja u više (doduše, srodnih) pravaca.
Najzad,
mnoge koncepcije se koncentrišu oko nekog specifičnog kruga pitanjâ, pa je
teško razabrati na koji bi se način na osnovu njih mogla uobličiti strategija
rešavanja problemâ koji ovde služe kao polazište. Pojedini autori se nikada u
svojim spisima nisu izričito izjašnjavali npr. o realizmu, a njihova gledišta o
drugim temama mogu da se protumače i realistički i antirealistički, odnosno
same njihove teze sadrže i jednu i drugu vrstu elemenata (Lakatoš, Kokelmans).
Ovaj moment dodatno pojačava uslovnost svih mogućih razvrstavanja savremenih
metodoloških teorija na jasno odelite orijentacije , dok je potpunost obuhvaćenih
stanovišta još teže dostižan ideal.
Izgleda
da je glavni metodološki problem, oko kojeg se vodilo najviše rasprave tokom
minulog stoleća, ipak pitanje racionalnosti nauke . Modalitetima odgovora na
njega određena je i strategija prilaženja čitavom nizu daljih, izvedenih tema,
kao što su razgraničenje između nauke i ne-nauke, formulisanje kriterija
progresivnosti (vrednovanja naučne promene), odnosi između kognitivnih
(unutarnjih) i ekstrakognitivnih (spoljašnjih) činilaca razvoja nauke, mehanizmi
smišljanja i provere naučnih teorija, mogućnost opravdanja naučnog znanja itd.
Dakle, podelom na racionalizam i relativizam ujedno je definisan ili makar
naznačen celokupan niz drugih opozicija, kao što su internalizam-eksternalizam,
meliorizam-istoricizam, kognitivizam-sociologizam/psihologizam itd. Premda su
danas retki radikalni internalisti (imanentisti), kao i ekstremni relativisti
(anarhisti), većina današnjih kako racionalističkih, tako i relativističkih
stanovišta uključuje makar i neke elemente suprotnog pristupa. Uostalom, sami
pripadnici i jednog i drugog tabora često pri razmatranju nekih pitanja
zauzimaju stav koji bi pre dolikovao njihovim suparnicima. Tako npr.
racionalisti pokatkad uvažavaju izvesne relativističke argumente i pridaju im određenu
težinu, ali nastoje da otupe njihovu oštricu i ograniče im domet. Zato mnoga
racionalistička učenja sadrže neke sociologističke ili psihologističke primese,
s tim što se umesto izrazitije relativističkih poenti iz određene epistemološke
ili sociološke evidencije izvode umereniji zaključci.
Relativističke
pozicije bi se najlakše mogle klasifikovati prema području sa kojeg potiče
njihova argumentacija, odnosno na osnovu ne-kognitivne instancije kojoj se
pripisuje ključna uloga pri izgradnji i vrednovanju naučnih teorija.
Najsveobuhvatniji i najdrastičniji oblik relativizma, Fajerabendov anarhizam ,
uključuje argumente iz krajnje raznovrsnih domena, počev od perspektive u
likovnim umetnostima, pa do teorije politike, pri čemu se navode i primeri iz
bliže (kvantne mehanike) i dalje istorije nauke (Galilej). Naravno, što je broj
oblasti iz ugla kojih se dovodi u pitanje objektivnost i racionalnost nauke, to
stanovište s takvim heterogenim sadržajima mora biti izrazitije relativističko;
međutim, ono time, kao što pokazuje i Fajerabendov slučaj, sve više gubi
kontakt sa samom filosofijom nauke i pretvara se (i po sopstvenom priznanju) u
puku retoriku i propagandu, čime, inače, smatra i nauku.
Valja
istaći da mali broj relativistâ sebe naziva ortodoksnim iracionalistima ili
kontraracionalistima - danas se za obeležavanje protivljenja racionalizmu
najčešće koristi termin "ne-racionalizam", koji je namenjen
upućivanju na činjenicu da faktičke naučničke odluke ne počivaju isključivo na
racionalnim momentima. Iako većina zastupnikâ relativizma i logički osporava
mogućnost utemeljivanja racionalnog izbora (uostalom, sama pravila logike nisu
dostatna za metodološko odlučivanje /subdeterminacija odlukâ pravilima/, a
proglašavanje nekog postupka /i/racionalnim zavisi od prihvatanja neke
supstancijalne teorije racionalnosti), danas se retko tvrdi da izbor među
teorijama ne sadrži baš nikakve racionalne elemente , a napor je prvenstveno
usmeren na pokazivanje da su metodološki standardi nedovoljno određeni, te da
je stoga neminovno prisustvo izvesnih iracionalnih činilaca (pri čemu se navode
i faktički slučajevi njihove omniprezentnosti). No, relativistički argumenti iz
same nauke obično imaju umereniju formu nego oni koji se ni ne odnose na
aktualno naučno istraživanje (već su apriorne prirode) - interesantno je da oni
koji napadaju racionalnost nauke obično i sami uzimaju u obzir saznanja iz
određenih oblasti same nauke (sociologija, psihologija), mada ovu
autoreferentnost nastoje da otklone. Težnja je, znači, na opisu, a ne na osudi
i progonu.
Metodološki
najznačajniju varijantu relativističkog gledišta o nauci činio bi epistemološki
skepticizam Kvajna s njegovim raznolikim lingvističkim, semantičkim i
metodološkim implikacijama. Svojim logički motivisanim napadima na analitičnost,
invarijantnost značenja, empirijski harakter i mogućnost odlučivog pobijanja
naučnih iskaza Kvajn je pokušao da pokaže kako ne samo naučno, nego ni
celokupno empirijsko znanje ne može počivati na nekim čvrstim temeljima niti
biti podložno rigoroznim procedurama proveravanja. Krajnji holizam, što prati
ovakve sudove, osujećuje mogućnost izolovane procene bilo kojeg elementa
naučnog sistema, tako da ostaju jedino estetička merila. Premda su i francuski
konvencionalisti s početka veka uočavali nedostatnost logičkih kodifikacija
strukture naučnog zaključivanja, oni iz toga nisu zaključivali na totalni
relativizam naučnog saznanja, pošto su priznavali da u naučnim zakonitostima
postoje određene invarijante, koje ostaju nepromenjive bez obzira na fluktuantnost
sadržaja kojim se ispunjavaju naučni pojmovi. Prema konvencionalistima logičke
datosti poput nekonkluzivnosti modus -a tollens,
subdeterminacije, dijahronijske varijabilnosti definicijâ ili međuuslovljenosti
pojmova unutar naučnog sistema ipak ne sprečavaju samu mogućnost
intersubjektivnog saznanja, nego tek njegov oblik čine konvencionalnim i
podložnim (pored saznajnih) i izvesnim vansaznajnim merilima. Ali, premda su
ukazivali na nedovoljnu logičku i intuitivnu određenost metodoloških koncepata
kao što je jednostavnost, oni u svojim zaključcima nisu doprli do krajnjeg
relativizma, kako je to slučaj s Kvajnom. Slične opaske bi važile i za
fenomenalizam i pozitivizam Maha i Avenarijusa, a uz to vredi napomenuti da je
izvorište njihovih vizija bila sama empirijska nauka (fizika s kraja prošlog
veka), dok se Kvajn rukovodio čisto logičkim rasmatranjima.
Sledeću
relativističku orijentaciju bi činila šarolika serija sociologističkih pokreta
ili pravaca, od kojih su neki tešnje vezani za internalističku sociologiju
nauke (Kunov komunitarizam i Polanjijev elitizam), drugi se više oslanjaju na
empirijska proučavanja nauke (Edinburški "jaki program", sa svojim
izdancima poput etnografije nauke ili analize naučnog diskursa), dok se sledeći
zasnivaju na kasnovitgenštajnijanskoj kognitivnoj antropologiji ili teoriji
kulture (Vinč, Horton), ili pak ekstravagantnim pristupima metodologiji
društvenih nauka (etnometodologija), sve do socijalno motivisanog
epistemološkog osporavanja naučnih metoda (feministička ili poststrukturalistička
filosofija nauke, odnosno, bolje, o nauci).
Iako
sva relativistička učenja uključuju i psihologističke komponente (npr. Kvajn i
Kun), teško da bi se psihologizam mogao označiti kao izdvojen relativistički
pravac, a najznačajniji teoretičari u psihologiji nauke pretežno su bili
racionalistički orijentisani (psiholozi matematike, Ejbrehem Maslov, Herbert
Sajmon, "kognitivna nauka"), štaviše, rešavanje naučnih problema su
poimali kao uzor i ilustraciju korišćenja racionalnih heuristika u postupnim
koracima dolaženja do otkrića. Relativistička psihologije nauke, tj. naučnikâ,
češće implicitno provejava kroz spise samih metodologa (naročito tradicionalnih
antiinduktivista), koji implicitno pretpostavljaju da, ukoliko ne postoji
induktivna ili neka druga kodifikovana procedura invencije naučnih teorija,
onda nema nikakvih racionalnih (pa ni saznajnih uopšte) postupaka koji se mogu
praktikovati pri faktičkom smišljanju naučnih tvorevinâ. Međutim, i pored nekih
ne-racionalnih socio-psiholoških mehanizama koji su na delu u naučnoj
zajednici, kao i idiosinkrazijâ individualnih naučnika, brojna psihološka
istraživanja u teoriji odlučivanja, čak i u običnom životu, upućivala bi na
logičku rekonstruibilnost rezonâ i intuicijâ na kojima počivaju ne samo naučne
odluke, nego i proces invencije.
Relativističkim
doktrinama bi se mogle pribrojati i heterogene struje unutar kontinentalne
filosofije, od kojih mnoge (egzistencijalizam, kritička teorija, fundamentalna
ontologija, poststrukturalizam, pa i pojedini pravci unutar fenomenologije ili
savremene dijalektike) ni nemaju neko izgrađeno gledište o strukturi nauke,
nego ovu posmatraju prvenstveno kao kulturalni fenomen ili jednu od formii
ljudske delatnosti (ili čak kao jednu od raznih "velikih priča"). Kod
ovakvih koncepcija, u kojima nema pomnijeg ispitivanja osobenih odlika nauke
niti bližeg uvida u njene logičko-epistemološke harakteristike, pojavljuje se
prirodna težnja da se obesnaže ili obesmisle sva naučna dostignuća, ali ne tako
što bi se navodili neki relevantni ontološki ili teorijskosaznajni razlozi
protiv (mogućnosti) naučnog saznanja, nego prvenstveno na osnovu pojedinih,
pritom pristrasno interpretisanih posledica razvitka ili korišćenja tehnologije
(preciznije, izvesnih tehnologija). Ovakav "apstraktni" humanizam,
naravno, nema cilj da predloži bilo koja metodološka uputstva za usavršavanje
nauke, kao što ne stremi ni formulisanju ma kakvih merila za vrednovanje
pojedinih naučnih teorija, pa čak ni kriterije intelektualne ili praktične korisnosti/štete
naučnih dostignuća i tvorevinâ - to je sveprožimni relativizam, koji osporava
celokupnost ljudskog saznanja, tako da se on ne može pobijati (ali ni
potkrepljivati) racionalnim argumentima.
Naredni
izvor relativističkih učenja bila bi istorija nauke, na koju su se relativisti
često pozivali, držeći da promenjivost standardâ kojima su se rukovodili
pređašnji naučnici, kao i divergentnost naučničkih izbora u srazmerno sličnim
situacijama tokom povesti nauke, onemogućavaju postulisanje ma kakvih univerzalnih,
nepromenjivih, intersubjektivnih metodoloških normi primenjivih na celokupnu
nauku. No, pogleda li se istorija metodologije iz druge perspektive, lako je
zapaziti da se i racionalistički autori takođe oslanjaju na istorijske primere,
ali drugačije protumačene, pa se ne sme tvrditi da podaci iz povesti nauke sami
po sebi (bez određene interpretacije) potkrepljuju bilo jedno bilo drugo
stanovište. Uostalom, odnosi između filosofije i istorije nauke i sami su
krajnje složeni (što ubedljivo pokazuje i brojnost radova posvećenih toj temi),
tako da su za izvođenje metodoloških zaključaka neophodne kako dodatne
interpretativne, tako i epistemološke pretpostavke.
Za
razliku od prethodnih varijanti relativizma, koje problematizuju naučno
saznanje ili uspešnost naučnih teorija pozivajući se na sociološke, psihološke
ili istorijske činjenice, koje, svakako, i same mogu biti predmet
interpretacije, objašnjenja ili empirijske provere, ove doktrine mahom
zauzimaju propovednički stav, osuđujući nauku kao takvu. Zato ovakva shvatanja
jedva da mogu igrati bilo kakvu konstruktivnu ulogu u budućem razvoju
filosofije nauke - ne treba zaboraviti da su skepticizam ili agnosticizam (kao
i ranije navedene verzije relativizma) bili dragoceni izvori virtuoznih
argumenata kroz čije pobijanje ili preusmeravanje je racionalistička
metodologija izoštravala svoje kriterije, ili pak ublažavala i fleksibilizovala
svoj saznajni optimizam, čineći ga na taj način plauzibilnijim i saglasnijim s
aktualnim procesima u nauci . No, pomenuti ignorantski stav prema nauci upućuje
jedino na odustajanje od nauke u celini, a ne na suptilizaciju metodoloških
standarda kojom bi se mogli otkloniti izvori relativizma.
U
okviru racionalistički usmerenih metodologija najvažnije razgraničenje tiče se
relacije između nauke i stvarnosti, ili teorije i evidencije. Iako su gledišta
koja su osporavala deskriptivni smisao naučnih pojmova, iskazâ i teorijâ
početkom prethodnog veka bila srazmerno retka, ona su se, naročito u drugoj
polovini veka umnožila pod uticajem relativističke argumentacije, pa bi se
smelo tvrditi da antirealizam predstavlja ublažavanje ili odgovor
racionalističke filosofije nauke na izazove i pritiske relativizma. Dihotomija
realizam-antirealizam se, naravno, odnosi i na čitav niz drugih metodoloških
tema, kao što su ciljevi nauke, status naučne istine, primat značenja ili
referencije, struktura naučnih pojmova itd. O širini problematike i rasprave na
ovoj liniji svedoče i raznovrsne tipologije realizama i antirealizama,
zasnovane na nabrajanju ključnih postavki ova dva sukobljena gledišta. Ali,
većina sadašnjih orijentacija i na jednoj i na drugoj strani čini ustupke
suprotnoj perspektivi, pa su današnji mainstream realizam i
antirealizam međusobno znatno bliži nego što je to bio slučaj pre nekoliko
decenijâ.
U
istorijski najstarije, a filosofski najoštrije predstavnike antirealističke
linije sigurno spadaju pravci koji problematizuju status naučne istine i kao
cilj nauke vide neko drugo svojstvo naučnih iskaza i teorijâ, koje bi bilo
estetske ili pragmatičke prirode - konvencionalizam, pragmatizam i
instrumentalizam. Premda je nastanak ovih usmerenja vezan za prve decenije
prošlog veka, čini se da tek od šezdesetih godina ona dobijaju puni zamah,
utoliko što sve savremene metodologije sadrže makar neke sastojke ovih učenja.
Ova shvatanja, za koja se navedeni termini upotrebljavaju uglavnom naizmenično
i bez razlučivanja međusobnih koncepcijskih razlika, ponajviše se tiču viših
teorijskih nivoa, dakle, tumačenja najapstraktnijih segmenata naučnih sistema,
tj. onih koji su najudaljeniji od empirijske osnove, ali ujedno sačinjavaju i
najznačajnije delove naučnih teorija, kao i osnov njihovog uzajamnog konflikta.
Uprkos tome što su realisti nastojali da izdvoje ili identifikuju referente
ključnih teorijskih iskaza i pojmova (objektivna struktura sveta, podležeće
fizičke sile, invarijantne relacije itd), antirealisti po pravilu smatraju da
su ontološke i epistemološke komponente realizma međusobno nepomirljive, pri
čemu oni žrtvuju ontološke obaveze naučnih teorija.
Eksponenti
antirealističkih koncepcija, znači, pri vrednovanju teorijskih sistema operišu
epistemičkim pojmovima, poput jednostavnosti, koherencije ili heurističke
plodnosti, a izbegavaju ontološki ili veridički motivisane koncepte, kao što su
(korespondencijalno shvaćena) istina ili istinolikost, prâva referencija ili
objektivna stvarnost. Naravno, antirealistička nastojanja se kreću i u pravcu
reinterpretisanja ovih tvrdih, jakih, rigidnih realističkih pojmova, odnosno ka
njihovoj pragmatizaciji i konvencionalizaciji, što ove čini uslovnim i
ispražnjenim od realističkih implikacija. Tako, na primer, postoji čitav niz
stanovišta koja su nominalno realistička i uključuju standardne realističke
pojmove, ali zapravo predstavljaju semantički motivisane antirealizme -
internalni ili konceptualnoshematski realizam kasnog Patnama, pragmatički
realizam Rešera, konjekturalni realizam kritičkih racionalista itd. Ovi
"realizmi", koji polaze od dezobjektivacije semantičkih pojmova
(značenja, istine i referencije), jednako se mogu pridružiti i kritičkom
realizmu, kojem su bliski, iako naučnu istinu relativizuju i problematizuju do
takvog stepena da ona postaje redundantan koncept.
Kao
antirealističko usmerenje se može okvalifikovati i evolucionizam Tulmina i
Šapira, koji stavljaju naglasak na promenjivost pojmovnih shema i razvitak
sistemâ pojmova u nauci, a njima je u ovom pogledu svakako srodan i
problemskorešavački pristup Laudana , koji težnji za istinom u nauci odriče
svaki smisao i na njeno mesto postavlja nalog (instrumentalistički shvaćene)
problemskorešavačke uspešnosti. Ovi teoretičari drže da "istina" ne
može igrati čak ni regulativnu ulogu u naučnom razvoju, pošto
"problemi" i "konceptualne populacije" ne moraju imati
čvrstu vezu s nezavisnom realnošću. Zato oni ističu pojmovni razvoj nasuprot
empirijskom, a mera progresa se procenjuje više na osnovu konceptualnih
parametara nego uvećavanja empirijskog sadržaja (koji je kao pojam ionako
dezavuisan).
Specifičnu
vrstu antirealizma svakako predstavlja i niz metodoloških koncepcija koje
naučne teorije shvataju kao analoške ili čak metaforičke modele stvarnosti
(Maks Blek, Meri Hese, Xerald Holton, Robert Akerman). Ovi teoretičari smatraju
ne samo da teorijski iskazi i pojmovi nemaju opisnu funkciju, nego da se iz
njih ni ne daju deduktivno izvesti posmatrački iskazi, koji bi direktno
referisali na iskustvene podatke. Odnos između teorijskih i posmatračkih iskaza
pre se može posmatrati kao relacija motivacije , a ne derivacije, tako da se
ovi potonji dobijaju postupkom specifikacije apstraktnih tvrdnji izraženih u
teorijskim postulatima. Zato oni čine tek slikovite, inteligibilne
reprezentacije realnih fenomena, ali nemaju direktnu referenciju, tj. ne
upućuju na njih bez posredovanja dodatnih anempirijskih konkretizacija .
Najzad,
antirealistički nadahnutim se smeju smatrati i strukturalistički pristupi
naučnim teorijama (poput Snid-Štegmilerovog ili Niniluotovog), koji, bez obzira
na zadržavanje izvesnih realističkih pojmova, svojim prenaglašavanjem logičke
strukture naučnih teorija i kodifikacijom paradigmatskih prelazaka u stvari
desupstancijalizuju tkivo teorijskih pojmova (i tako ih lišavaju realističkog
smisla, odnosno, raskidaju njihovu vezu sa stvarnošću). Ovakav strukturalizam
ispoljava izvesne sličnosti s fenomenalizmom Bečkog kruga, pa i sa
strukturalizmom uopšte, s njegovim davanjem prvenstva formi naspram sadržaja.
Međutim, ovakav pristup je svakako podesniji za opisivanje naučne promene nego
što su to realistički postulati stabilnosti referencije centralnih pojmova ili
intrisičnih svojstava entitetâ, koji vode esencijalističkim implikacijama.
Uslovnost
podele na realizam i antirealizam ogleda se i pri navođenju realističkih
pozicija, koje se međusobno razlikuju prevashodno prema ulozi koju pridaju
deduktivnom odnosno induktivnom zaključivanju u kontekstu opravdanja. Opšta
inklinacija realizma jeste priznavanje legitimnosti ne samo klasičnoj indukciji
prostim nabrajanjem i njenim suptilnijim oblicima (ovaploćenim npr. u Milovim
kanonima), nego i abdukciji (zaključivanju sa svedočanstava na teorije ili
zaključku na najbolje objašnjenje na metanivou). Dok deduktivizam i
falsifikacionizam, kao i klasični induktivizam (kako pokazuje slučaj ranog i
poznog Popera), dopuštaju i realističku i antirealističku interpretaciju (i
pored neizbežnosti uključivanja nekog metainduktivnog postulata, poput
ograničene raznovrsnosti), abduktivizam (ili "eksplanacionizam") podrazumeva
obavezivanje na vrlo snažne pretpostavke u pogledu pouzdanosti abduktivnog
zaključivanja, tj. takav saznajni (ne samo aparat nego i) optimizam koji se
teško može epistemološki ustoličiti i braniti. Zbog toga realisti često
pribegavaju primerima naknadno potvrđenih "novih ( novel )
predviđanja" i blistavih objedinjavanja naučnih teorija iz različitih
oblasti istraživanja (u smislu redukcije na zajednički uzrok).
Klasični
induktivizam je u osnovi oličavao zdravorazumsku filosofiju nauke, koja i jeste
realistički orijentisana . Novije struje induktivizma postulišu realnost uzrokâ
na teorijskom nivou, pa se nazivaju i kauzalističkim. Svoju snagu induktivizam
pokazuje na nižim teorijskim nivoima, bližim iskustvenoj evidenciji, na kojima
uglavnom figurišu empirijske, fenomenološke generalizacije, čiji realistički
smisao ne osporava ni većina antirealistâ. Spor nastaje kada induktivisti
nastoje da svoje realističke konceptualizacije prošire i na nivo apstraktnih
teorijskih pojmova, koji su sa sirovim podacima povezani tek posredstvom
interpretativnih teorija, pomoćnih hipoteza, kompleksnih koordinativnih
definicija i drugih teorijskih mehanizama. Iako su ranija induktivistička
shvatanja (npr. Rajhenbahov probabilizam ili Karnapov konfirmacionizam) bila epistemološki
neutralna, tj. bila su spojiva s antirealizmom, pa ga čak i implicitno
sadržala, današnji induktivisti često tvrde realizam kao empirijsku tezu, koja
se može potvrditi dosadašnjim i budućim rastom naučnog saznanja. Međutim,
prethodni razvoj nauke se može protumačiti i antirealistički, zavisno od toga
koji se elementi teorijskih sistema uzimaju kao osnova za procenu
(ne)kumulativnosti ili (dis)kontinuiteta.
Premda
kritički racionalizam, naročito ranog Popera, podrazumeva falibilističko
gledanje na teorije, ovo stanovište većina njegovih pristalica dopunjava
semantičkom teorijom istine, čija je svrha da pogrešive, neizvesne naučne
teorije "ukotvi" u realnosti. No, još je važnije što je, kako je
ukazivao i sâm Tarski, ova korespondencijalna teorija istine neutralna s
obzirom na stvarnost, odnosno, ne pretpostavlja nikakav privilegovani
objekt-nivo u odnosu na koji se uspostavljaju semantičke relacije
zadovoljavanja - dakle, ona se tiče povezanosti između samih pojmovnih ili
lingvističkih entiteta, a ne pojmova/iskazâ i nezavisne, objektivne stvarnosti.
Semantička teorija istine (kao i Poperova koncepcija potkrepljivanja), kako su
primetili mnogi kritičari falsifikacionizma, podrazumeva uvođenje nekog oblika
indukcije ili "daška induktivizma", koji onda ovu poziciju
realistički utemeljuje, ali istovremeno predstavlja i odustajanje od
ortodoksnog deduktivizma.
Tako,
recimo, Lakatoš, kad je u pitanju sama indukcija, ceni prediktivni značaj
potvrđivanja i utoliko svojim metainduktivnim postulatom (i pojmom potvrđivanja
3 ) pristaje uz realizam, međutim, ujedno (poput Kuna) u strukturu naučnog
sistema uvodi koncept "tvrdog jezgra", koje je nepodložno empirijskom
proveravanju i samim tim poprima konvencionalni harakter. Prisustvo
metafizičkih sastojaka u naučnim teorijama , koje je, posle kolapsa logičkog
pozitivizma , opšteprihvaćeno kao neminovnost, ali i pogodnost, već sámo po
sebi sužava prostor za realističke interpretacije, naravno, ako se one ne
dopune nekim dodatnim ontološkim postulatima koji bi čak i ove apstraktne
kategorije povezivali s inherentnim svojstvima realnosti.
Najširi
spektar današnjih realističkih pozicija obuhvataju razne verzije kritičkog
realizma (Hekingov eksperimentalizam, Fajnov "prirodni ontološki
stav", Bojdov realizam prirodnih vrsta, Leplinov i Mazgrejvov
eksplanacionistički abduktivizam itd), koje umekšavaju klasične realističke
stavove u nastojanju da ih pomire s uvidima iz teorije značenja,
epistemologije, kao i same naučne prakse. Ovi autori, iako deklarativno ostaju
realisti, zapravo se saglašavaju s mnogim bitnim antirealističkim uverenjima,
ali se trude da im oslabe metodološke implikacije i tako očuvaju realistička
poimanja naučnih teorija i njihovih konstituenata. Sva ova stanovišta ostaju
pri falibilističkom pogledu na teorije, tako da modifikuju pojam realističke
istine kroz njegovu delimičnu pragmatizaciju. No, kod njih ostaje vera u
abdukciju i relativnu nepromenjivost referencije centralnih teorijskih termina,
čiji se atributi povezuju s intrinsičnim osobinama realnih procesa i fenomenâ.
Kad je
reč o dihotomiji realizam-antirealizam, slično kao i za razliku između
racionalizma i relativizma, mora se napomenuti da eklektički, srednji putevi
između njih iznalaze saodržive kombinacije realističkih i antirealističkih stavova
s obzirom na određene klase teorijskih entiteta ili iskazâ - tako su na sceni
raznovrsni oblici selektivnog realizma, pri čemu se navode kriteriji, pored
uobičajenih, na osnovu kojih bi se nekom teorijskom elementu pripisao
realistički status. U celini posmatrano, moglo bi se reći da su realistička
shvatanja primerenija nižim teorijskim nivoima, a antirealistička apstraktnijim
segmentima naučnih sistema, koji, uostalom, ni ne trpe empirijski pritisak,
nego se oblikuju prema drugim, prvenstveno konceptualnim dezideratima.
Diskusija se nastavlja duž ova dva razvođa ili okosnice, ali ne toliko na
generalnom nivou, koliko na ravni specifičnijih pitanja, što opet ukazuje na
mogućnost konvergencije uz razgranavanja na nižim nivoima teorijske diskusije,
pri zauzimanju elaborisanih konkretnih gledišta o užim problemskim kompleksima.
Perspektive
budućeg razvoja
Jedna
od osnovnih teškoća kad je reč o saglédanju potencijalnih pravaca razvoja
filosofije nauke tiče se određivanja njenog domena istraživanja - premda su
centralna područja ispitivanja relativno solidno omeđena i definisana, što se
više približava periferiji sistema, to je tešnje preplitanje filosofskih
problema s temama empirijskih nauka poput sociologije, psihologije ili
ekonomije. Uostalom, i sama filosofija nauke i metodologija su se u prvim
decenijama ovog veka koncentrisale na nauku kao logičku strukturu, tj. skup
završenih, uobličenih i sistematizovanih rezultata naučnog proučavanja, dok su
kasnije širile oblasti svojih interesovanja na sve brojnije i
"eksternalnije" aspekte nauke kao procesa, odnosno naučne prakse u
prošlosti i savremenosti.
Interakcija
filosofije nauke sa susednim disciplinama koje proučavaju nauku sve je obimnija
i tešnja, tako da se već može govoriti o uzajamnoj zavisnosti razvojnih tokova,
u smislu međusobnog ukrštanja u specifičnim teorijama o nauci ili motivacije za
pojedina gledišta iz srodnih oblasti. Tako je, recimo, u istoriografiji nauke u
poslednjih stotinak godina došlo do izvesnog preokreta, utoliko što su se njome
nekada pretežno bavili profesionalni istoričari, pa je ona utoliko bila
umnogome doksografski orijentisana, bez uvida u sâm sadržaj naučnih dostignuća
- znači, moglo se govoriti jedino o eksternalnoj, socijalnoj istoriji nauke,
čija su polazišta bila neka od glavnih gledišta o prirodi istorijskog razvoja
kulture ili društva u celini. Pred kraj prošlog veka i na početku ovog
istorijom nauke su se uglavnom bavili sami naučnici, makar, kao neki od njih (
Hjuel, Mah, Diem ), bili i filosofski nastrojeni, te se istorija nauke, kako
uopšte, tako i posebnih nauka, prevashodno tretisala kao produžetak same nauke.
No, tek pedesetih i šezdesetih godina proteklog stoleća došlo je do bliže
saradnje između filosofije i istoriografije nauke, tj. do međuuticajâ u smislu
uzajamnog preuzimanja materijala, zbog čega se i sme ustvrditi da, kao što
filosofija nauke postaje sve prožetija istorijom, tako se i istoriografija
nauke sve više "filosofizuje". Stoga valja pretpostaviti da će i u
predstojećem periodu evolucija metodoloških shvatanja bitno određivati smernice
istoriografskih istraživanja nauke, odnosno, da će se ona manje preplitati s
opštom političkom ili društvenom istoriografijom, a sve više s filosofijom
nauke.
Osim
toga, dalo bi se očekivati da će naredna proučavanja istorije nauke uspostaviti
nove paralele između razvitka nauke i drugih oblasti kulture, tj. otkriti
određene idejne kontinuitete i analogije. Uopšte uzev, do sada je srazmerno
malo pažnje u istoriji nauke posvećivano primeni kulturoloških modela na povest
nauke. Iako su u sociologiji saznanja razne teorije kulture dosta često
korišćene za ispitivanje nastanka i širenja drugih vrsta saznanja (npr. kad je
reč o ideologiji, religiji ili tehnologiji), čini se da je do sada naučno
znanje poimano kao odveć specijalizovano, pa utoliko i izolovano od ostalih
kulturalnih područja. Međutim, i pored toga što na empirijski rast naučnog
znanja više utiču strogo tehnički nego socijalni faktori, pojmovni razvoj je
umnogome određen korišćenjem intelektualnih resursa iz opšteg kulturalnog
miljea i civilizacijskog fonda . Doduše, nauka se tendencijski idejno
osamostaljuje, u tom pogledu da sve više razvija autonomne heuristike, odnosno
već prerađene i prilagođene ideje iz šireg konteksta, ali savremena nauka u
nekim drugim aspektima biva i zavisnija od spoljašnjih okolnosti nego što je to
bio slučaj s negdašnjom.
Takođe
su, na primer, od polovine veka sve izraženije težnje za izgradnjom
internalističkih socioloških koncepcija, koje bi objedinjavale normativna
svojstva metodologije i empirijske osobine eksternalističke sociologije. Mnogi
racionalistički modeli, kao što su Mertonov, Hegstromov ili Mulkajev, nastoje
da strukturu i svojstva naučne zajednice što intimnije vežu za saznajne ciljeve
samog naučnog poduhvata, pa stoga nauku prikazuju kao umnogome nezavisnu od
šire društvene okoline. Danas je gotovo nezamislivo baviti se i
eksternalistički intendisanom sociologijom nauke (etnografijom nauke,
"jakom" sociologijom nauke ili odnosom nauke, kulture i društva, ili nauke
i obrazovanja) bez uvida u osnovna metodološka stanovišta o nauci i njenim
ciljevima. Zato će filosofija nauke i nadalje usmeravati sociološka
proučavanja, kao što će se i sama služiti njihovim rezultatima, premda nije na
vidiku neki sveobuhvatni, celoviti model, koji bi sadržao i zaokrugljeno
filosofsko viđenje nauke i sociološko objašnjenje svih procesa u aktualnim
naučnim zajednicama.
Sve je
istaknutija potreba za uspostavljanjem paralelâ i vezâ filosofije nauke sa
drugim filosofskim disciplinama čiji bi uvidi mogli koristiti pri
rasvetljavanju i usmeravanju naučnog poduhvata. Tako je npr. etika neophodna ne
samo kad je u pitanju prosuđivanje o društvenoj odgovornosti naučnika (što je
odavno dobijalo na značaju s porastom uticaja razvoja nauke i tehnologije na
društvene procese, ali tek poslednjih decenija i u obratnom smeru, uticaja
socijalnih struktura na nauku), nego i pri izradi kodeksa naučne časti (za koji
su se, i kao kognitivnu i kao moralnu kategoriju, zalagali još Poper i Lakatoš
). Pojedine estetički relevantne kategorije su jednako od značaja i za
tematizovanje nauke: razlike i sličnosti između progresa u nauci i umetnosti
(Fajerabend); stvaralaštvo, kreativnost i otkriće u ovim područjima; umetnički
i misaoni stilovi itd. Metodologija i filosofija istorije sigurno mogu
sarađivati u pogledu definisanja odnosa između naučnih i političkih revolucija,
cikličnosti i linearnosti, te sličnih kategorija, što onda bliže usmerava
pažnju na pojedine detalje.
Aksiološka
i ekonomska rasmatranja u vezi s naukom pokazuju da se odnosi između naučnih
struktura i (saznajnih i vansaznajnih) vrednosti sve više usložnjavaju, tj. da
nauka, kako unutar same sebe, tako i s obzirom na šire idejno i kulturalno
okruženje, oličava izvesne antropološke ideale, koji se oblikuju i na osnovu
njenog samostalnog razvoja, ali i s obzirom na globalne civilizacijske
trendove. Kao i u slučaju sociologije nauke, danas je problemima ekonomije
nauke neophodno pristupati i iz internalističke, a ne jedino iz
eksternalističke perspektive, odnosno, poželjno bi bilo uspostaviti relacije
između distribucije naučnih i vannaučnih resursa i inherentnih ciljeva naučnog
istraživanja, što bi obezbeđivalo stvaranje autonomnih naučnih mehanizama
vrednovanja, srazmerno nezavisnih od spoljašnjih instancija. Tradicionalne
aksiologije nauke pogodnije su za upućivanje na lik nauke od pre dva veka nego
na proces savremenog naučnog istraživanja - zato, na primer, i Laudan ističe
potrebu izgradnje hijerarhije saznajnih naučnih ciljeva, koji se ne bi svodili
na društvene i tehnološke prioritete.
Brojne
današnje eminentno filosofske discipline, poput ontologije ili epistemologije,
nužno su upućene na uvide koje pruža savremena nauka kao i dalje jedan od možda
najveličanstvenijih proizvoda ljudskog uma. Premda se i prema nauci kao
instituciji i nauci kao kristalizovanom znanju uvek mora zauzimati kritički
stav, rezultati naučnog istraživanja obavezuju tvorce filosofskih teorija u tom
smislu da svaka filosofska koncepcija mora uzimati u obzir današnji stepen (i
konceptualnog i empirijskog) razvoja nauke. U današnje vreme sveprisutnog
teorijskog pluralizma u nauci skoro da više ne postoji opasnost od dogmatizma,
tj. od inaugurisanja ma koje pojedinačne naučne teorije u neprikosnovenu,
sakrosanktnu istinu, što je ishod intelektualnog razvoja i same nauke i
filosofije nauke kao metanivoa na kojem se ova prva problematizuje i kritički
preispituje. Eksponenti radikalnih relativističkih gledanja na nauku, koji je
obično opisuju kao medijum porobljavanja i indoktrinacije, gube iz vida da je
saznajna i vrednosna emancipacija čovečanstva upravo jedna od bitnih tekovina
savremene nauke, tj. da su baš naučnici, kako oni iz prirodnih, tako i oni iz
društvenih nauka, bili među najoštrijim osporavačima dominantnih naučnih
teorija, ali i najžešćim osuđivačima primena pojedinih naučnih saznanja. Prezir
koji ovi kritičari nauke neselektivno ispoljavaju prema nauci u celini po
pravilu potiče od nepoznavanja savremene situacije i u nauci i u filosofiji
nauke, odnosno, zasniva se na davno napuštenom prosvetiteljskom mitu o svemoći
nauke i potpunoj uniformnosti metoda. Pritom se napad na društvene
konsekvencije pojedinih pronalazaka u primenjenoj nauci neosnovano proširuje na
celokupnu nauku, uključujući i fundamentalnu, čime se onda ignoriše njena uloga
u tumačenju stvarnosti koja okružuje čoveka. Iz navedenih razloga svaka
filosofska doktrina koja pretenduje da bude ozbiljna i da izražava istinske
uvide u savremenu epohalnu situaciju mora biti u nekoj vrsti saglasnosti s
aktuelnim tendencijama u razvoju nauke i njenim najsavremenijim dostignućima
(kako je isticao čak još i Hegel).
Jedan
od važnih osnova za predskazivanje budućih pravaca razvitka filosofije nauke
čini i rasmatranje narednih promena njenih odnosa s istorijom nauke, koji su
doživljavali brojne oscilacije tokom prethodnog stoleća. Ni potpuno ignorisanje
istorije nauke (kao u logičkom pozitivizmu), ali ni naturalističko utemeljenje
metodologije u njenom aktualnom razvitku (što je slučaj u normativnom
naturalizmu ili u danas preovlađujućoj sklonosti ka izgradnji metodoloških
učenja kroz studije povesnih slučajeva), nisu alternative koje se ne mogu
izbeći. Iako se iz istorije nauke mogu steći izvrsni metodološki uvidi,
filosofija nauke bi zapravo više poukâ mogla izvesti iz svoje sopstvene
istorije (u smislu filosofskih promišljanja o nauci kako filosofâ, tako i samih
naučnika) nego iz istorije svoga predmeta. U mnogim aspektima nauka budućnosti
ne mora ličiti na nauku prošlosti, dok će filosofija nauke uvek operisati
idejama i argumentima koji se nalaze u nekadašnjim metodološkim spisima, a
sekularne fluktuacije između kauzalne i teleološke paradigme, redukcionizma i
emergentizma, monizma i pluralizma itd. ispoljavaju izvesne konstante i
pravilnosti koje nadmašuju kontingencije rasta same nauke, tj. dobrim delom su
nezavisne od njega. I u razdobljima kad je empirijska nauka napredovala
relativno usporeno ili čak stagnirala epistemološki motivisane metodološke
diskusije bile su prilično žive i razgranate, iz čega se može zaključiti da je
filosofija nauke umnogome autonomna u odnosu na samu nauku, odnosno, da na njen
(prvenstveno pojmovni) progres (kao, uostalom, i na kriterije plauzibilnosti u
samoj nauci) umnogome, pa čak možda i presudno utiču epistemološka rasmatranja
i argumenti. Preovlađujuća filosofska (ontološka, epistemološka i aksiološka)
gledišta, ovaploćena u duhu epohe, kako su pokazivali Laudan i mnogi drugi
teoretičari, bitno su određivala lik nauke date ere, pa se sme očekivati da će
i ubuduće najblistavija naučna dostignuća oličavati kognitivne, etičke i
estetičke ideale date kulture. I Sorokinova istraživanja sociologije saznanja i
kulture pokazuju korelacije između obeležjâ naučnih teorija određenih perioda i
njima savremenih ostvarenja u drugim oblastima ljudskog stvaralaštva, poput
religije, umetnosti ili filosofije.
U vezi
s tim se postavlja i pitanje da li filosofija nauke može imati prediktivni
smisao, tj. da li može predviđati prospekte i tendencije svog sopstvenog
razvoja, ali i dalekosežnije orijentacije u samoj nauci. Iako se još od
šezdesetih godina, prvenstveno u okviru nauke o nauci, razgranavaju naučno
zasnovana futurološka istraživanja, najčešće vezana za organizaciju nauke i
naučnu politiku, čini se da je filosofija nauke daleko od toga da može
nedvosmisleno navesti program svog rada u predstojećem periodu (poput, recimo,
popisa Hilbertovih problema). Daju se, doduše, ustanoviti izvesti određene
dugoročnije težnje na pravcima realizam-antirealizam, strukturalizam-istorizam,
internalizam-eksternalizam, teško je proreći koliko dugo će se nastaviti
sadašnje inklinacije i kada će se ovi trendovi preokrenuti u suprotnom smeru.
Kao izvestan orijentir mogu poslužiti Kunova i Laudanova naslućivanja od pre
dvadesetak godina, ali bi za pouzdanije prospekte svakako valjalo preduzeti
jednu opsežnu analizu sadržaja metodoloških časopisa i monografijâ, nalik
Sorokinovoj. Naravno, i tada se pojavljuje problem primarne selekcije korpusa,
nalik teškoćama u vezi s kriterijem izbora istorijskih naučnih epizoda iz kojih
se mogu ekstrahovati podesna metodološka pravila ili vladajući sudovi naučne
elite.
Među
kapitalne činioce za ocrtavanje predstojećih doprinosa u filosofiji nauke
nesumnjivo spadaju odnosi između filosofskih rasmatranja i naučne prakse, kako
kroz povest, tako (i verovatno u još većoj meri, što se često zanemaruje)
današnje situacije naučnog istraživanja. Naučna praksa, i ako se ne poima (kako
je to slučaj npr. kod Lakatoša ili u Laudanovom normativnom naturalizmu) kao
test uspešnosti filosofskonaučnih teorija, svakako služi kao važan orijentir za
formulisanje metodoloških pravila, izbor jedinice proučavanja i procene, izvor
materijala za ilustraciju filosofskih teza, podrobnije precizovanje određenih
pojmova itd. Neosporno je da će i ubuduće filosofija nauke biti u znatnom
stepenu upućena na ispitivanje kognitivnih, pa i socijalnih mehanizama koji su
aktualno na delu u naučnim ustanovama i njihovim organizacionim jedinicama.
Kao
što je Njutnova mehanika inspirisala Kantovu transcendentalnu filosofiju, a
Ajnštajnova teorija relativnosti Poperov falsifikacionizam, tako se i u
budućnosti može očekivati da će blistava naučna (a možda i tehnološka)
dostignuća motivisati metodološka učenja. To, naravno, ne znači da će bilo koja
naučna teorija morati da bude strogi uzor prema kojem bi se upravljale naredne
filosofije nauke, niti pak da ova disciplina nužno ima status Minervine sove,
tj. da samo opisuje i konceptualizuje ono što se faktički već realizovalo; ali
svako filosofsko gledište koje pretenduje na aktuelnost, relevantnost i
primenjivost mora biti na nivou najrazvijenijih fenomena svoje savremenosti -
konkretno, to implikuje da najnaprednije naučne oblasti utiču i na ekstenzivno
uobličavanje filosofije nauke i na njen pojmovni razvoj (osmišljavanje tekućih
procesa).
Osobena
odlika prošlovekovne nauke bilo je gubljenje ekskluzivizma fizike kad je reč o
statusu najrazvijenije nauke, koja ostalima mora služiti kao metodološki uzor i
resurs analogijâ i, uopšte, idejâ o domenu . Mnoge druge, čak i društvene,
empirijske nauke poslužile su kao izvorište za izgradnju raznih (doduše, ne
opštih, nego specifičnih) metoda upotrebljivih u većem broju disciplinâ,
uključujući i filosofiju (npr. lingvistika i antropologija za strukturalizam,
psihologija za fenomenologiju, teorija književnosti za poststrukturalizam i
hermeneutiku itd). Stvaranjem ovih apstraktnih okvira ili modelâ za
istraživanje određenih područja potisnuti su tradicionalni mehanicistički i,
uopšte, fizikalistički ideali i zahtevi, koji su ležali u osnovi rigidnih
redukcionističkih naloga u pojedinim razdobljima, a naročito u doba logičkog
pozitivizma. Iako je još tokom pretprošlog stoleća npr. Darvinova teorija bila
uzimana kao obrazac za pojedine sociološke doktrine (kao što je biologija i
ranije bila paradigma za organicističke i holističke teorije u mnogim
oblastima), čini se da je njen analoški potencijal iskorišćen tek tokom
prethodnog veka (čak i u filosofiji, kroz naturalističku epistemologiju), a
nije isključeno da će teorije u nekim drugim dinamičnim biološkim disciplinama
(poput genetike ili ekologije) u narednom periodu motivisati korelativne
metodološke modele.
Danas
se filosofija nauke jamačno mora pozabaviti i organizacionim aspektima naučnog
istraživanja, koji su u današnje vreme jednako važni za naučni progres koliko i
intelektualni rad. Na smišljanje i proveru naučnih teorija u naše doba umnogome
utiču i faktori koji se često označavaju kao "etnografija
laboratorije". Uostalom, savremena nauka je u mnogim bitnim aspektima
kardinalno drugačija od nekadašnje, koja je bila rukovođena individualnim
pregnućem i relativno sporom i laganom izmenom vodećih teorija. U pogledu tih
obeležja današnja nauka je "postmodernistička" - u njoj kolektivni
rad i odlučivanje (ponekad čak i izvan naučne zajednice) dobijaju prevagu nad
individualnim sudom, dok teorijski pluralizam preovlađuje na svim teorijskim
nivoima (kako metodološkom, epistemološkom i ontološkom, tako i u pogledu
interpretacije korpusa sirovih činjenica). Dakle, individualna inspiracija i
kontekst otkrića shvaćen na tradicionalni, umnogome psihologistički način
ustupaju mesto promišljenoj strategiji i organizaciji naučnih institucija, koje
posreduju i koordinišu pojedinačne istraživačke napore, usmeravajući ih prema
ciljevima određenim na globalnijem nivou. Naučna zajednica figuriše kao osnovni
subjekt istraživanja, dok se stvaralaštvo njenih pripadnika i reguliše i
procenjuje u skladu s kolektivnim prioritetima. Zato je danas puki anahronizam
slika naučnika, koju još uvek često sugerišu priručnici metodologije, kao
usamljenog, izolovanog pojedinca, prepuštenog vlastitom nadahnuću, talentu i
drugim ličnim resursima, dok individualna psihologija nauke gubi značaj u
odnosu na socijalnu psihologiju naučne zajednice, kao što i teorija odlučivanja
prikladna za nauku više nije koncentrisana na individualno, nego na kolektivno
odlučivanje. Stopa progresa i uspešnost pojedinaca više zavisi od distribucije
društvenih resursa na pojedine discipline i specijalnosti nego od individualne
sposobnosti.
Sa
druge strane, recentna "velika nauka" uključuje ogromna finansijska
ulaganja, raznovrsne organizacione mere, složen splet opštih društvenih (ili
globalnih) uslova koji moraju biti ispunjeni ili mogu imati uticaja, pluralizam
kako istraživačkih subjekata, tako i kontrolnih instancija itd. Zato su mnoge
klasične metodološke preporuke neprimenjive bez dodatnih specifikacija ili
ograničenjâ na izvesne kontekste (valja se setiti Mertonove ambivalencije
naučnika i Mitrovljevih normii i kontranormii), dok se neka od jednostavnih
metodoloških pravila (poput Milovih kanona indukcije) jedva i mogu koristiti na
sadašnjem stupnju razvoja. Sve to upućuje na potrebu izgradnje metodoloških i
epistemoloških uputstava koja bi bila prilagođena ovakvoj, relativno novoj
strukturi naučnog istraživanja.
Slično
važi i za jedinice procene - iako se u doba teorijskog monizma (ako i tada)
smelo govoriti o jasno uobličenim i omeđenim teorijama u njihovim kodifikovanim
verzijama (npr. Galilejeva teorija pada ili Keplerova nebeska mehanika), dok su
se kasnije (iako manje precizno) mogle identifikovati istraživačke tradicije,
programi ili paradigme, nije izvesno da se u današnjoj (a kamoli budućoj) nauci
daju razaznati neka kompaktna, makar i evolutivna stanovišta, koja bi bila
podložna kanonizaciji ili takvom definisanju da se za svakog pojedinca može
nedvosmisleno odrediti kojem od njih pripada. Današnji preovlađujući
eklekticizam, opisiv jedino pojmovima poput "mode" ili
"orijentacije", posledica je teorijskog pluralizma, tj.
koegzistencije mnoštva pravaca koji se međusobno prepliću i ukrštaju, te im
bolje odgovaraju modeli "grananja" nego čvrsti kriteriji
disciplinarnih matrica ili sličnih teorijskih struktura sa diferentisanim i
precizno eksplikovanim segmentima. Iščezavaju i same granice između naučnih
disciplina, tako da se, izuzev kada je reč o određenim elementarnim ili
fundamentalnim saznajnim celinama, više ne može polaziti ni od poperovskih
"tradicija bavljenja problemima", pošto većina njih seče preko
granicâ tradicionalnih (ili tradicionalno definisanih) nauka.
I u
pogledu pojma naučnog problema posredi su iste teškoće - ne samo da se oni
(kako je isticao Laudan) ne mogu dijahronijski definisati kao jedinstveni i
invarijantni, nego to nije izvodivo čak ni sinhronijski, pošto zastupnici
različitih teorijskih pozicija već i same probleme tumače na unekoliko
divergentne načine. Isti problem se može pojavljivati u većem broju raznolikih
varijanti, pa čak i biti rešen u oblasti krajnje udaljenoj od one u kojoj je
prvobitno bio formulisan (problem "četiri boje" u topologiji ili
Fermaova lema u aritmetici). Iz navedenih razloga je za jedinice procene
uspešnosti možda bolje uzeti varijante ili formulacije problema nego probleme
kao uobličene celine, tim pre kada se uzme u obzir da i sami problemi imaju istoriju,
utoliko što se razvijaju i povezuju sa drugim problemima (pri čemu je srodnost
uvek zavisna od stepena teorijskog razvoja, tj. izgrađenosti koordinativnih
teorija, u nekoliko susednih specijalnosti).
Dakle,
današnja filosofija nauke se suočava sa brojnim izazovima koje je nametnula i
savremena nauka, ali i epohalna promena odnosa između nauke i društvenog
ambijenta i aranžmana naučnog istraživanja. Ovi emergentni fenomeni utiču na
potrebu preobražaja i same metodologije, utoliko što se tradicionalne metodološke
norme moraju dopuniti i specifikovati kako bi se uskladile sa saznajnim
potrebama recentne nauke. Te norme danas mogu u svom čistom obliku važiti tek u
uskim područjima i relativno jednostavnim situacijama, kakve su retke u
složenom procesu kolektivnog, multikriterijalnog odlučivanja.
Zaključna
rasmatranja
Na
osnovu izloženih ograničenja za direktno upravljanje naučnog istraživanja prema
apstraktnim metodološkim pojmovima i regulama moglo bi se naslutiti oblikovanje
jednog posredujućeg usmerenja u smislu "primenjene metodologije" ili
"primenjene filosofije nauke", koja se ne bi svodila na metodologiju
posebnih nauka, nego bi nastojala da poveže uopštene metodološke proklamacije i
zakonomernosti s empirijskim rezultatima nauke o nauci i teorije organizacije i
tako ih prilagodi upotrebi u današnjoj naučnoj praksi, bitno različitoj od one
pre 200-300 godina. Podsticaje za ovako koncipovanu teoriju daju raznoliki
radovi u kojima se nastoji pokazati povezanost organizacionih aspekata naučnog
istraživanja (i strukture naučne zajednice) s mogućnostima (ili verovatnoćom)
zadovoljenja određenih metodoloških normi, pri čemu se uzimaju u obzir
eventualne prepreke koje bi mogle proisticati, kao i derivativne mere za
stimulisanje razvoja nauke (Polanji, Tulmin).
Ovakva
orijentacija bi bila u saglasnosti s tendencijom konvergencije između
rivalskih, nekad oštro suprotstavljenih metodoloških pozicija i usmerenjâ, kao
što su anglosaksonska i kontintentalna filosofija nauke, racionalizam i
relativizam, realizam i antirealizam itd. Ako se današnje verzije ovih
tradicija i stanovištâ uporede s onima od pre jednog veka, uočljivo je da su
uzajamna kritika i akumulisana argumentacija tokom diskusije igrale važnu ulogu
u približavanju i međusobnom akomodisanju ovih opozita. Recimo, većina
današnjih struja naučnog realizma ima više sličnosti sa savremenim
antirealističkim učenjima nego s induktivističkim realizmom od pre stotinak
godina. Poslednjih decenija se kontinentalni autori poput Bašlara, Mejersona
ili Huserla jednako proučavaju u anglosaksonskom svetu koliko i Poperova dela u
kontinentalnom (kritički racionalizam je, čak, zastupljeniji npr. u Nemačkoj
nego u Engleskoj, gde je Poperov uticaj isprva bio jači). Rigidni racionalizam
i ekstremni relativizam su praktično nestali s teorijske scene, a debata između
ove dve koncepcije usredsređuje se na specifična pitanja ili čak na nijanse u
pojedinim formulacijama ili zaključcima.
Sve
to, naravno, ne upućuje da se nazire nekakav iskristalisan eklektički sistem
filosofije nauke koji bi u sebi sadržao sve plauzibilne tvrdnje iz heterogenih
pravaca ili uspeo da asimiluje saznanja o svim aspektima naučnog poduhvata. Baš
naprotiv, izgleda da ne samo što takav zaokrugljen model nije ni na pomolu,
nego da trendovi idu na suprotnu stranu - ka sve specifičnijim problemima, po
pravilu vezanim za pojedine konkretne istorijske epizode ili specijalističke
debate u zasebnim naučnim oblastima. Fragmentarizacija filosofije nauke ogleda
se i kroz sve manji udeo sistematski pisanih priručnika i monografijâ koje bi
stremile da obuhvate celinu problemskog područja ili da pruže celovit i
produbljen pogled na prirodu nauke. Ako je i sama filosofija nauke prešla put
od integralne filosofije prirode i epistemologije (koje su pretendovale da
obuhvate celinu saznanja o svetu i ljudskom intelektu), preko normativne (i
normativističke) metodologije (čiji je cilj činilo izlaganje ukupnosti spektra
legitimnih naučnih metoda) do discipline koja (bez težnje za potpunošću i
rigoroznim normativizmom) osvetljava i pojmovne i empirijske aspekte nauke,
moglo bi se predskazati da će ovaj stepen posredovanja u odnosu na
fundamentalne kategorije prirode i ljudskog uma biti još viši, tj. da će se
preko filosofije posebnih nauka (odnosno podrobnog proučavanja krajnje uskih segmenata
nauke) pokušavati da se dođe do uvida u neka obeležja globalnog Weltanschauung
-a (ako se danas o njemu uopšte može razmišljati).
Jedno
od kapitalnih pitanja filosofije nauke svakako sačinjava i teza o
"zatvorenoj nauci" ili eventualnost kraja teorijske nauke. Mada se
takve ideje sporadično u izvesnim intervalima javljaju ne samo u nauci, nego i
kad je reč o logici (Kant), matematici (Poenkare) ili filosofiji (Hegel), a to
i priliči svakom fin de sieecle -u, čini se da bi dovoljno pobijanje
ovakve teze bio već i uvid da je sama istorija nauke faktički višestruko
demantovala ovakva predviđanja. Međutim, još je presudniji apriorni stav da,
čak i ako bi bilo zamislivo zaustavljanje empirijskog rasta nauke (u smislu
priključivanja novih činjenica), to i dalje ne bi sprečilo njen pojmovni
razvoj, odnosno rekonceptualizaciju prikupljenog iskustvenog materijala kroz
nove pojmovne sheme i sistematizacije. Na takav zaključak upućuje i neprestani
razvitak pojedinih evidencijalno stagnantnih disciplina, kao što su filologija
ili istorijska gramatika, ili pak pojedinih specijalnosti u istorijskoj
geologiji ili paleontologiji - istim predmetima istraživanja se može prilaziti
sve prefinjenijim metodima, tehnikama, heuristikama - dakle, istančanijim
pojmovnim sredstvima - iz čega proishode i nova saznanja. Realistička
pretpostavka kako je sâm svet empirijski ili pojmovno završen ne implikuje da
je ma koja naučna disciplina makar i približno dostigla adekvatan stepen
sopstvene pojmovne uobličenosti - naime, nikad se ne može znati da li je neki
skup pojmova u savršenom skladu sa stvarnim fizičkim veličinama i entitetima,
što već i sámo predstavlja pojmovno pitanje
Ako su
nauke u antici i Srednjem veku zapostavljale empirijsku osnovu, razlog za to je
ležao u neizgrađenosti metodološkog i kategorijalnog aparata za adekvatno
proučavanje iskustvenih činjenica - u odsustvu posmatračke evidencije posezalo
se za konceptualnim kriterijima i racionalističkim izvođenjem
(kvazi)empirijskih iskaza iz "prvih principa". Moderna, novovekovna
nauka je, obezbeđujući prikladan pristup podacima o empirijskoj stvarnosti,
unekoliko marginalizovala pojmovne parametre u proceni teorijâ, pa je težište
argumentacije o naučnim iskazima premešteno na aposteriornu procenu na osnovu
proveravanja izvedenih predviđanja. No, u današnjoj,
"postempirijskoj" nauci, koja postuliše hipoteze što drastično
nadmašuju (čak i potencijalna) svedočanstva, u žarište ponovo dolaze pojmovna
rasmatranja (o koherenciji, logičkoj elegantnosti, ekonomičnosti; misaoni eksperimenti,
matematički aparat itd), kojima se jedinima može prevazići problem empirijske
subdeterminacije. Zato i današnja metodologija mora biti postempiristička, tj.
mora nastojati da iznađe plauzibilne, intuitivno utemeljene standarde za
vrednovanje naučnih teorija u odsustvu empirijske evidencije dostatne za
dovoljan stepen konfirmacije.
Važno
je napomenuti i da recentno interesovanje za povest nauke ne predstavlja samo
pomodni trend, nego proističe iz uvida da se o nauci više ne može spekulisati
kao u epohi nerazvijene nauke, kada se u njoj nije ni mogao tražiti izvor i
uzor za izgradnju metodoloških normi. Danas nauka za sobom ima vekove
istorijskog iskustva i niz izuzetno kompleksnih teorijskih sistema, pa je, kao
i svaku drugu istoričnu konceptualnu strukturu, obavezuje i vlastita prošlost -
u naše vreme metodologija mora uzimati u obzir kako apriorne, intuitivne uvide
epistemologije i teorije značenja, tako i akumulisano povesno iskustvo, u kojem
se ispoljava duh ove simboličke forme. Stoga su danas praktično nezamislive
hipernormativističke metodologije (poput logičkopozitivističke) koje bi veći
deo dosadašnje nauke bahato otpisivali, proglašavajući ovu za neosvešćeno
lutanje i prenaučnu mistiku - u bogatom repertoaru upotrebljavanih naučnih postupaka
moraju se tražiti i nagoveštaji za razvoj i usavršavanje budućih metoda.
Ujedno, to bi implikovalo da su u naše vreme gotovo nemoguće metodološke
revolucije, koje bi, umesto evolutivnog poboljšavanja postojećeg fonda naučnih
postupaka i normi, nametale sasvim nove, do sada neupražnjavane i neotkrivene
standarde procene. Svojevrsna denormativizacija, na koju bi ukazivale navedene
tendencije, ne znači da, ukoliko se norme usaglašavaju s naučnom praksom, one
postaju manje preskriptivne ili evaluativne, nego tek to da se ne
ustanovljavaju isključivo "spolja", iz epistemologije ili logike (što
je, uostalom, i neizvodivo), nego da proističu iz prirode nauke onakve kakva se
ispoljila kroz njenu dosadašnju istoriju - da li će se ovaj harakter naučnog
poduhvata u budućnosti temeljito izmeniti, naravno, pitanje je o kojem se ovde
ne može logizovati.
Status
nauke, odnosno njena epohalna perspektiva i položaj u duhovnoj atmosferi
današnjice, svakako čine predmet interesovanja filosofije nauke, ne samo zato
što od toga zavisi budući oblik i rast same nauke, nego i zbog toga što on
bitno određuje repertoar temâ kojima će se baviti i savremena metodologija. Ovo
ne znači kako će ona morati da se usmerava isključivo prema faktičkim tokovima
nauke, ali je, za razliku od klasične metodologije, koja je bila strogo
aprioristička i justifikacionistička, tj. zasnivala se na logičkim i
epistemološkim argumentima, dok se kroz minuli vek ona umnogome
"empirizovala", ugrađujući u svoje preporuke činjenička saznanja do
kojih se došlo empirijskim istraživanjem aktualne nauke. Ovaj trend će se
verovatno nastaviti, iako ne znači da će područja "scijentifikacije"
metodologije i filosofije nauke ostati ista (sociologija, psihologija i
istoriografija) - pre bi se očekivala preorijentacija ka nekim metodološki još
uvek nedovoljno valorizovanim disciplinama, kao što su teorija sistemâ, teorija
informacije, operacionalna istraživanja ili teorija komunikacije i
kulturologija.
Sekularni
pomaci od ontologije ka epistemologiji i od filosofije prirode ka filosofiji
nauke upućuju na pomenuti sve veći stepen posredovanosti i dezontologizacije u
spoznaji stvarnosti, na otklon od istraživanja samih entiteta ka proučavanju
mehanizama njihovog spoznavanja. No, danas je pod sumnjom ne samo to da li je
moguće pristupati samoj prirodi ili stvarnosti, nego i kako reflektovati nauku
kao integralnu celinu, bez prethodnog uspostavljanja instancijâ kao što su
naučni jezik ili naučna zajednica. Da li posle jezičkog i sociološkog obrta,
izvršenih u drugoj polovini proteklog stoleća, predstoji neki psihološki,
pragmatički ili strukturalistički obrt, pitanje je na koje je ne samo nemoguće
odgovoriti nedvosmisleno, nego se zapažaju i momenti koji osujećuju bilo kakve
preokrete u smislu srazmerno naglih i masovnih promena preovlađujuće
orijentacije.
Ako se pogleda npr. debata između realizma i
antirealizma u poslednje dve decenije, može se primetiti da, i pored toga što,
ukupno uzev, opšta slika sadrži više antirealističkih tonova, a realizam
polagano uzmiče, tj. ublažavaju se i konvencionalizuju tvrdi realistički
stavovi, nije na delu nikakav epohalni prelom koji bi realizam potpuno
eliminisao s metodološke pozornice. Gotovo sva današnja gledišta u filosofiji
nauke sadrže bitne konvencionalističke sastojke, pa je danas praktično nemoguće
biti metodološki (ili naučni) realist u tradicionalnom ili zdravorazumskom
obličju, ali, kako se u ovom sporu i jedna i druga strana pozivaju na činjenice
naučnog rasta, odnosno na (divergentne) interpretacije fenomenâ koji su
rezultat skorijih naučnih istraživanja (uostalom, mnogi realisti zastupaju ovu
poziciju kao empirijsku teoriju), smelo bi se ustvrditi da će naredne etape ove
debate značajno zavisiti od prirasta naučnih dostignuća i procesâ i praksii
samog istraživanja. Međutim, teško bi se očekivalo (a to je nezamislivo već i
iz pojmovnih razloga) da bi naučna dostignuća sama po sebi mogla razrešiti ovaj
spor, odnosno, da bi se argumentacija mogla crpsti neposredno iz aktualnog
delovanja naučnikâ, bez pogodne epistemološke konceptualizacije, osmišljavanja
u svetlu apstraktnih metodoloških kategorija.
Dakle, pojmovna rasmatranja i epistemološki
argumenti sigurno će i dalje ostati glavno područje metodološke diskusije, dok
će savremena nauka pružati sve razuđeniji empirijski materijal za podsticanje i
ilustrovanje tih debata. Po svemu
sudeći, denormativizacija i naturalizacija ne moraju podrazumevati da će se
ugasiti striktno epistemološke debate, ali ilustrovane i suptilizovane
primerima iz istorije nauke. Baš naprotiv, čini se da će upravo unutar same
filosofije metodologija i filosofija nauke zauzimati sve značajniji položaj,
isto kao što i nauka sve više određuje kako svakodnevni život, tako i saznajna
merila duhovne epohe.
Izbor literature na
srpskom jeziku
Lakatoš, Imre, "Historija nauke i njezine
racionalne rekonstrukcije", u: Neven Sesardić (prir.), Filozofija
nauke , Nolit, Beograd , 1986, str.
266-312.
Lakatoš, Imre, "Problem procenjivanja
naučnih teorija: tri pristupa", Ideje , Beograd ,
god. XVIII, br. 4-5, str. 94-107.
Laudan,
Lari, Progres i njegovi problemi , Institut za filozofiju Filozofskog
fakulteta u Beogradu, 2001.
Novaković,
Staniša, "Šta imaju filosofija i nauka da kažu jedna drugoj?", Dometi
, Fiume, god. H, br. 9, 1977, str. 5-10, preštampano u: Novaković, Filozofija,
metod i razvoj naučnog saznanja . Izabrani radovi, II, Institut za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, 2001.
Novaković,
Staniša, Uvod u opštu metodologiju i istorija metodološke misli ,
Filozofski fakultet u Beogradu, 1994.
Novaković,
Staniša, "Filozofija nauke danas", predgovor u: St. Novaković
(prir.), Filozofija nauke u prvoj polovini XX veka , Institut za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1997.
Novaković,
Staniša (prir.), Naučni realizam i antirealizam u savremenoj metodologiji ,
Institut za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1998.
"Normativni
naturalizam", temat prevedenih tekstova u: Luča , Nikšić (Crna
Gora), god. XVI, br. 1-2, 1999, str. 3-87.
Pera,
Marčelo i Vilijem [i (prir.), Uveravajuća nauka . Veština naučne
retorike, Institut za filozofiju Filozofskog fakulteta, 1998.
Ristić,
Živan, O istraživanju, metodu i znanju , Institut za pedagoška
istraživanja, Beograd, 1995.
Постави коментар