Apstrakt: Rad ispituje kauzalnu povezanost disciplinarnosti i interdisciplinarnosti. Problematizira plauzibilne razloge istovremene neizbježnosti, ali i ograničenost u realizaciji interdisciplinarnih nastojanja unutar akademske zajednice. U referenci na koncept plohe konzistencije Deleuzea i Guattaria, promišlja se mogućnost pragmatične i “potkožne” povezanosti različitih disciplinskih teritorija koji – međusobno ugroženi različitim kompetencijama – ne uspijevaju ostvariti za suradnju potrebitu razinu komunikacije.

Ključne reči:  interdisciplinarnost, ploha, konzistencije, studija, način, mnogostrukost proizvodnje, istovremenost


Modernistički fragmenti
Govoreći o modernizmu kao necjelovitom projektu (1981), Jürgen Habermas locira dva aspekta njegovog fuknkcioniranja koji su posebno relevantni za kontekst ovih promišljanja – promišljanja o (inter)disciplinarnosti. Moderna je insistirala na stanovitoj autonomizaciji svojih društvenih domena, njihovom međusobnom osamostaljenju i specijalizaciji. Ovu tendenciju ka fragmentaciji stoga možemo smatrati prvim od dva navedena obilježja modernizma. O čemu je, dakle, riječ? Iako se Habermas ovom analizom tek ovlaš dotiče specijalizacije znanja– koncentrirajući se uglavnom na problematiku modernističke umjetnosti uronjene u pripadajuću vremensko-prostornu konstelaciju– za potrebe ovoga rada ta će elaboracija biti dostatna. Naime, ovdje se prvenstveno referiram na prikazani društveni kontekst koji je proizveo discipline kao specijalizacije znanja, ne sagledavajući ih kao izoliran i zaseban (znanstveni) fenomen. U potrazi za objašnjenjem takvog postupka vraćamo se drugom od dva spomenuta obilježja modernizma: problemu bifurkacije društva kao razdvojenosti institucionaliziranog znanja od svakodnevnog života. Unatoč razdvojenosti, valjalo bi postaviti pitanje jesu li ti različiti ogranci društva ipak povezani stanovitom niti konzistencije, određenim tipom načina funkcioniranja? Skicirajući razvoj modernističkog projekta, Habermas ga je, u referenci na Maxa Webera, objasnio u terminima separacije i dezintegracije „pogleda na svijet“ u tri zasebne domene: umjetničku produkciju i njezinu kritiku, moral i znanost. Modernističku umjetnost možemo čitati kao (ne)izvjesni neposluh, kako prema normama tradicije, tako i prema konvencionalnostima birokratizirane sadašnjice. Nadalje, avangardu, nadrealizam i dadizam možemo razumjeti kao reprezentativne primjerke uloge koju Lefebvre prepoznaje kao jednu od glavnih uloga svake umjetničke ekspresije: «Reći da takvo teorijsko promišljanje ide iznad diskursa znači da uzima u obzir, u svrhe pedagogije tijela, golemo spremište neformalnog znanja utjelovljenog u poeziji, glazbi, plesu i teatru. Ovaj spremnik neformalnog znanja konstituira potencijalno pravo znanje» (Lefebvre, 1974, 407) No, možemo li govoriti o nečemu što ide iznad diskursa? I kojeg diskursa? Jer, ako ćemo prihvatiti kao teorijsko polazište tezu o fragmentaciji i specijalizaciji društvenih domena, tada je zasigurno diskursa nebrojeno mnogo. Možemo ipak govoriti o mehanizmima koji se provlače među diskursima, na mnoge ih načine oblikujući. Ako se vratimo Habermasovoj analizi i podsjetimo kako je umjetnost, zajedno s umjetničkom kritikom, institucionalizirana i odvojena od svakodnevnog života, tada i ona posjeduje svoj vlastiti diskurs, svoj vlastiti način govora. Međutim, upravo tako odvojena od svakodnevice, ona sa njom dijeli prvo od dva navedena obilježja modernizma – dinamiku fragmentacije i volju za autonomijom. Mreža ovih razvezanih i nanovo uvezanih digresija podčinjenih tekstu na samom njegovom početku stanovita je ilustracija teze koju želim opravdati: čak i u skupu strogo diferenciranih elemenata postoji nešto što ih veže zajedno; figurativno rečeno, to je njihov ritam – doslovno, to je njihov način produkcije. Podignut na praksama prekida i loma u želji za autonomijom pojedinačne cjeline, modernistički projekt drobi se u partikularnosti. No, kako zaključuje Habermas, ovu racionalizaciju svakodnevnog nemoguće je riješiti otvaranjem samo jedne društvene domene (1981, 49). Jednako tako, možemo dodati, teško joj je pristupiti iz samo jednog akademskog stožera znanja, samo jednog disciplinskog teritorija. Razmotrimo, dakle, neke od potencijalnih motivacija za pokušaje interdisciplinarnosti, posebice u domeni humanističkih znanosti. Započnimo s pitanjem koje se ovim uvodom već samo nametnulo: mogu li se humanističke znanosti obratiti fragmentacijama svog objekta – u čitavoj njegovoj mnoštvenosti – iz samo jedne specijalizirane pozicije?
Moja prva pretpostavka jest: različite društvene domene određenog vremensko-prostornog konteksta povezane su zajedničkim načinom njihova funkcioniranja, zajedničkom mehanikom proizvodnje – isti je slučaj sa različitim disciplinama unutar humanističkih znanosti. Moja druga pretpostavka jest: fragmentacija i sintetizacija, unatoč svemu upravo navedenom, nisu dva odvojena, strogo binarno razgraničena procesa, već dvije uzajamnosti. Ove povezanosti (kako društvenih domena, tako i načina njihova formiranja/funkcioniranja) njihove relacije uspostavljene su realitetom svakodnevnog života, one se preko društvenih agenata jedna s drugom dovode u odnos. Problematika relacija postala je aktivno teorijsko pitanje upravo s postmodernom.

Interdisciplinarnost: istovremeno širenje i destabilizacija discipliniranosti
Paradigmatske obrate koji su se dogodili s postmodernom prepoznajemo kao preusmjeravanje fokusa s dogmatike fiksnih, partikularnih označitelja na konstruirane i kontekstualizirane procese njihove proizvodnje. Interdisciplinarnost ovdje može biti sagledana prema načinu njezina funkcioniranja: kao spontano sudaranje različitih disciplinskih polja koja su uslijed pretjerane specijalizacije/fragmentacije dosegla visoki stupanj mobilnosti. S druge strane, interdisciplinarnost može biti shvaćena ne samo iz perspektive načina njezina funkcioniranja, već i putem njezine vlastite funkcionalnosti: širenje disciplinskih mehanizama do te mjere da sve postaje pitanje i domena interesa neke discipline. Svaka instanca ljudskog djelovanja biva prisvojena od strane jedne ili više različitih disciplina, svaki aspekt ljudskog djelovanja tako je podređen diskurzivnoj obradi. Možemo li izranjanje interdisciplinarnosti onda tumačiti kao postepeno generiranje kontrapozicije unutar same discipline, ili kao neograničeno širenje disciplinskih mehanizama koje ni jednu domenu ljudskog djelovanja ne ostavlja zapostavljenom? Kada govorimo o interdisciplinarnosti, sugerira li ona potencijalno oslobođenje od disciplinskih mehanizama ili usavršavanje njihove sveopće kolonizatorske tendencije? Kako bismo uopće počeli odgovarati na ova, ali i čitav niz još nepostavljenih pitanja, interdisciplinarnost bi kao teorijski koncept i edukativnu praksu trebalo smjestiti u adekvatan vremensko-prostorni kontekst. No, tek tada se gubi sva linearnost i potencijalna jasnoća ove geneze. Upućujući na iscrpan historijski pregled kakav je ponudila Julie Thompson Klein (1990.), poteškoća praćenja razvoja koncepta i prakse interdisciplinarnosti otkriva se kroz historijsko cirkuliranje dva naizgled oprečna nastojanja: fragmentacije/specijalizacije i ujedinjavanja/sintetizacije različitih znanstvenih domena. Premda se kao koncept interdisciplinarnost uvodi tek 70ih godina prošlog stoljeća, interdisciplinarne tendencije posve su starijeg datuma i studija se preko renesanse i srednjeg vijeka vraća još Platonu i Aristotelu kao prvima koji su upravo filozofiji zaodjenuli titulu sintetizirajuće znanosti (Thompson Klein, 1990, 19). Interdisciplinarnost je prikazana kao supostojeća s procesima specijalizacijskog discipliniranja, iako se sinkronicitet njihovih mehanika nigdje ne prepoznaje ni otvara za raspravu. Unatoč preciznosti i iscrpnosti ovog detaljnog povijesnog pregleda, on ne uspijeva ući u samu dinamiku zadanog objekta i ostaje površinski koncentriran na različita značenja pripisana interdisciplinarnosti u ovom ili onom partikularnom vremenu, na ovom ili onom partikularnom mjestu. Uzevši to u obzir, interdisciplinarnost je shvaćena u suprotnosti sa specijalizirajućim i profesionalizirajućim tendencijama znanosti, kao “revolt uperen protiv fragmentacije” (Ibid., 28). Sistematizacija povijesnih činjenica nažalost ne govori ništa o načinu njihova funkcioniranja, stoga se nerijetko događa neprepoznavanje međuovisnosti naizgled različitih procesa. Suprotno od interdisciplinarnosti koja je kao tendencija sintetizacije znanosti izrasla iz bunta protiv specijalizacije, sugerirala bih, štoviše, kako je interdisciplinarnost proizvod ove specijalizacije i njezina fragmentacijskog djelovanja. Drugačije rečeno, discipliniranje i interdisciplinarnost potpisuju isti način funkcioniranja, isti društveni ritam; uzevši, dakako, u obzir kako fragmentacija ne uvjetuje samo jednostavno razdvajanje elemenata, nego i simultanu proliferaciju njihovih veza i intenzifikaciju relacijskih mnogostrukosti. Dinamici opisana procesa nije moguće pristupiti iz jednosmjerne perspektive razvoja različitih značenja interdisciplinarnosti. Ma koliko geneza određenih pristupa bila detaljno popraćena, ona i dalje ne mora reći ništa o njihovoj uzajamnosti. Činjenicu da interdisciplinarnost istovremeno podrazumijeva instrumentalno posuđivanje od drugih disciplina, kao i razvoj novih konceptualnih kategorija, navedena analiza prepoznaje kao samo jednu od njezinih dvosmislenosti (Ibid., 27.), ne uviđajući kako instrumentalno posuđivanje elemenata iz drugih disciplina nužno uvjetuje njihovu dekontekstualizaciju i rekombiniranje unutar nekog drugog sustava. Svaki takav proces deteritorijalizacije i reteritorijalizacije elemenata ima za posljedicu razvoj novih skupova ili, kako je ovdje navedeno, novih konceptualnih kategorija. Dvosmislenost i potencijalna nejasnoća ne nalaze se u različitim interdisciplinarnim funkcijama koliko u nemogućnosti prepoznavanja veze među njima, nemogućnosti koja je proizašla iz krivo postavljena ili uopće ne postavljena pitanja o načinu funkcioniranja. Promišljanje načina funkcioniranja kako kolektivne društvene, tako i partikularne dinamike društvenih znanosti, ide onkraj sagledavanja različitih molarnih[1] koncepata i usmjerava se na mikrodinamiku molekularnog postajanja. Potonje je, pak, uvijek i nužno procesualno, i tamo gdje su se do sada pretpostavljale granice moguće je pronaći veze. Definiranje discipliniranosti kao zatvorene akumulacije specijaliziranog znanja te interdisciplinarnosti kao pokušaja njegova otvaranja i sintetizacije među njima podiže diferencijalnu barijeru i zatvara ih u binarne skupove pozicionirane na dva suprotstavljena fronta. Ovakav način argumentiranja pripada molarnom načinu mišljenja i formira molarne koncepte: dijagonala je podređena točkama, proces se podređuje konkretnom mjestu. Apel za sintetizacijskim nastojanjem unutar znanosti pod imenom interdisciplinarnosti nemoguć je bez sposobnosti sagledavanja relacijske dinamike. Dok god teorijski pristup ne odustane od formiranja molarnih elemenata, relacijska dinamika neće biti uspješno prepoznata i, posljedično, znanost neće funkcionirati relacijski. Potrebno je preusmjeriti fokus s nodalnih točaka na dijagonale, veze i tokove, prodrijeti u način funkcioniranja skupova ne bi li se prepoznalo njihovo molekularno postajanje. Jednom kada se postavi pitanje postajanja, različite strukture, različiti, ma koliko daleko i odvojeno pozicionirani molarni entiteti, napuštaju svoja mjesta i rastapaju se u procesualnost inter-relacijske dinamike. Dok se pitanje ne počne postavljati drugačije, dok god ono ne postane pitanje načina, najbolje što se može dogoditi znanstvenoj sintetizaciji je unificiranje pod diktatom zajedničkog nazivnika. No, bilo bi to ujedno i najgore rješenje interdisciplinarnog pitanja, bila bi to proizvodnja totalizirajućeg tehničkog jezika znanosti i daleko od realizacije kakve znanstvene utopije dogodila bi se znanstvena imperijalizacija; univerzalno pismo znanosti kao njezino apsolutno otuđenje (Derrida, 1976., 392). Unatoč ovoj ovlaš upućenoj kritici, navedeni povijesni pregled upozorava na ranije pokušaje interdisciplinarnosti i kontemplacije o mogućnosti njezina djelovanja. Svakako, potrebno je sagledati pod kakvim je okolnostima ona iz ideje i mnogostrukih znanstvenih nastojanja pomogla razviti znanstvenu mnogostrukost te na koji način trenutno funkcioniraju njezine manifestacije u sklopu šire znanstvene i društvene mobilnosti.

Sinkronicitet dinamičkih tokova
Pitanje funkcioniranja na kojemu toliko insistiram posljedica je duboko osobnog animoziteta prema enciklopedijskoj formi prezentiranja i usvajanja znanja koja ne uspijeva sagledati sinkronicitet i konzistenciju njegove procesualne dinamike. Suprotno od ovog skladištenja i formiranja diskurzivnih stožera znanja je traganje za njihovom plohom konzistencije[2], koncentrirano na ritam inter, intra i transdisciplinskih veza. Problematizacija mnogostrukosti disciplinskih veza rastvara njihove stroge diskurzivne formacije i širi se onkraj institucionalne barijere. Potraga za načinom njihova funkcioniranja, za njihovim “ritmom”, možda je analogna iščekivanju Godota, ali možda još može biti shvaćena kao utopijska manifestacija mogućnosti onkraj svakog totemističkog manifesta. Neovisno o visokom stupnju idealizma koji naivno, ali nepokolebljivo prožimlje ovakav zahtjev, studija ritma ne može se nametnuti kao fiksna metoda. Metode su, između ostalog, namijenjene proučavanjima predmeta i skupova. Studiju ritma, kao studiju načina i praćenje dinamike, ne zanimaju samo objekti i molarni skupovi. Naprotiv, ona razvija osjetljivost na dinamičke tokove mreža unutar kojih su partikularni skupovi uronjeni kao parcijalni objekti. Ona je istrenirana da bude osjetljiva na načine njihova umrežavanja, raščlanjivanja i uvijek nova involviranja sa nekim drugim parcijalnim objektima, prateći dinamiku njihova toka umjesto pretpostavljanja stabilnosti njihova trenutna mjesta. Međutim, kako ploha konzistentnosti ne bi ostala samo dobronamjerna, ali posve naivna ideja, valjalo bi ju svakako oprimjeriti realitetom njezina djelovanja. Potonji se pak očituje u nekoliko momenata dinamičkog sinkroniciteta.

Znanstvena mobilizacija
Proliferacija disciplinskih mehanizama prateći je fenomen razvoja različitih disciplina. Ovu rečenicu možemo formulirati i zamjenom mjesta njezinih elemenata, a da ne utječemo na samu tvrdnju koja se ovdje iznosi: proliferacija različitih disciplina prateći je fenomen razvoja različitih disciplinskih mehanizama. Umnogostručenje znakovlja mobilizira obilježja, disperzira ih i mijenja ovisno o domeni unutar koje se deteritorijalizirana obilježja nanovo reteritorijaliziraju. I makar specifičnost pojedinačnog diskursa može navesti na pretpostavku njihove nedodirljivosti, svakim pucanjem disciplinskog skupa i razvijanjem nove subdiscipline formiraju se nove veze koje tvore mrežu disciplinskih mehanizama. Interdisciplinarnost je izrasla iz ovih podskupova na vezivnom tkivu dvaju ili više različitih teritorija; dakle, kao posljedica širenja disciplinskih mehanizama. Svakim lomom skupa na podskupove dinamika unutar šireg sustava doživljava svoje ubrzanje, potičući kaotičnija sudaranja, ali i nove kombinacije dotad nespojivih elemenata. Mobilnost se ne odnosi samo na akademski modus operandi, ona se događa i predmetu znanstvena interesa. “U kvantnoj mehanici, brojke koje u klasičnoj mehanici reprezentiraju, na primjer, lokacije različitih materijalnih objekata, zamjenjuju se akcijama. Ove akcije se povezuju sa procesom stjecanja informacija“ (Stapp, 2007, 6). U domeni kulturalnih studija koje Mitchell (1995) identificira kao klasičan primjer odozdo prema gore modela, teorijska problematizacija koncentrirana je oko marginalnih identiteta, kao i identitetske performativnosti, unoseći mobilizacijsku dinamičnost društvenih konstruiranja umjesto inzistiranja na supstancijalnoj esencijalnosti ili prirodnosti identitetskih pozicija. Ovaj teorijski tok prate rodni studiji, studiji etniciteta i nacionalnosti, teorije medija i drugi. Potraga za svetim gralom fiksne i stabilne pozicije preusmjerava se na proučavanje načina njezine društvene konstruiranosti. Zadiranje u dinamiku ovog fenomena preusmjerava fokus sa nepreispitane društvene norme na specifične društvene odnose koji su je uvjetovali i proizveli kao takvu.

Relacije i relativnosti
“Kako postaje, nova dimenzija istovremeno ostvaruje već postojeći odnos i, formirajući njegov specifičan (materijalni, supstancijalni) oblik, zahvaća prijašnji odnos u novome. Odnosi su sačinjeni od konstantnih rekapitulacija prijašnjih odnosa…“ (Strathern, 2004, 98).
Pitanje društvenih odnosa nesumnjivo je pitanje relacija, ali i relativnosti. Uzevši u obzir mnogostrukost raznovrsnih utjecaja i podražaja, društvenu dinamiku postaje nemoguće sagledati iz prizme samo jedne specijalizirane znanosti. Insistiranjem na problematici društvenih odnosa rastvaraju se njihova pojedinačna mjesta i otvara prostor društvene proizvodnje, ali i proizvodnje društvenog prostora. Kao simptomatičan primjer ovog teorijskog kretanja nameće se spontano difuzna i namjerno konfuzna, ali prije svega zavidno pronicljiva studija francuskog sociologa i filozofa Henria Lefebvrea. Lefebvreova je misao u svom izlaganju kaotična, zaigrana stanovitom ludičkom cirkularnošću koja se naslućuje, ali ne locira. Ona probija pukotine u pretpostavljenoj koherentnosti sustava, otvara prolaze i samim time drobi, usitnjava i nanovo spaja. Ideje ili nešto što u teoriji možemo smatrati kategorizacijama ovdje ne zauzimaju svoje fiksne pozicije. Nisu začahurene u tradicionalnom naratološkom oklopu koji poštuje slijed svojih discipliniranih i specijaliziranih nizova. Lefebvre svojim teorijskim izričajem želi proizvesti sam ritam, a ne biti još jedan njegov označitelj, još jedno teorijsko mjesto. Ritam nije mjesto ( Lefebvre, 1974). Njegova teorija je tako dosljedna svojoj vlastitoj strukturalnoj (dez)organizaciji, svojoj vlastitoj teksturi (Lefebvre, 1974). Između ostalog, ritam slijedi svoja vlastita pravila. Kao što Edward Soja prepoznaje, Lefebvre proizvodi Aleph, prostor u kojem su sva mjesta samim time i konceptualne binarnosti (Soja, 1996). The production of space načinom na koji je proizvedena kao neunificirajuća kompozicija heterogenih elemenata nudi oprimjerenje tih prostora, jednako kao što ih nastavlja proizvoditi u perceptivnim tokovima čitatelja. Supostavljanjem binarnosti i osluškivanjem akustike njihova drobljenja on pokušava ići iznad, ponuditi ono osim, onaj talog koji svako filtriranje znanja za sobom ostavlja. Još važnije od toga, ovakav pristup nije samo pitanje otkrivanja procesa proizvodnje, već i svjestan čin proizvođenja. Tim sudaranjima puca granično tkivo znanja i uznemiruje se njegov diskurzivni poredak. Zato želi voditi kroz prostor mašine, a ne samo kroz njezina mjesta ili njezina mjesta u povijesti. Otvoriti ono ovdje i sada, a ono ovdje i sada se svugdje i uvijek kreće. Kao što to rade i sama tijela. Lefebvreov stilski izričaj si ne uskraćuje digresije, a koncepti su razlomljeni i prerazmješteni. Ukazuju se kao sjenke, kao utvare vlastitih tvrdnji koje se bez jasnog naracijskog slijeda prelijevaju jedna u drugu, izmičući svojim pretpostavljenim mjestima. Nasiljem nad normom mjesta Lefebvre otvara mogućnost prostora. Njegova referentna uporišta dotiču se različitih disciplinskih polja, kako fizike, geografije i povijesti, tako i strukturalizma i semiotike. Problematizacija društvenih relacija događa se na osnovi uspostavljanja relacija između različitih disciplina. Na ovaj način Lefebvre konstruira takozvani treći prostor (Soja, 1996.) koje svako partikularno, specijalizirano znanje prepoznaje tek kao njegovu aproksimaciju i kao takvo ono postaje relativno.

Mnogostrukost
 Interdisciplinarnost ne podrazumijeva samo mnogostrukost pristupa, ona je ujedno i pristup mnogostrukom. I makar smo je do sada pratili kroz prizmu takozvanog disciplinarnog paradoksa, tj. kao antipod jednog strogo disciplinirajućeg funkcioniranja, jednako tako joj možemo pristupiti kao ne-kontradiktornom širenju disciplinskih mehanizama na šire područje društvenog djelovanja. Možda je ponajbolji primjer koji se ovdje nameće teorijsko zaposjedanje problematike svakodnevnog. Svakodnevno: živo tijelo logične kontradiktornosti i organiziranog kaosa koje upravo izmicanjem neprekidno postaje, razaranjem neprekidno stvara. Koloniziranju mnogostruke stvarnosti svakodnevnog možemo još pristupiti iz romantične perspektive filozofskog čuđenja i duboke osjetljivost na momente čudesnog koji izviru iz onih posve ‘banalnih’ samorazumljivosti. No, tada možda nije prikladno nasaditi etiketu kolonijalizacije koliko je moguće još prepoznati posve drugačiju tendenciju: poklanjanje pozornosti onim momentima koji su potpuno trivijalizirani od strane elitističke akademske zajednice i ispušteni iz domene interesa njezina formalna znanja. Svakako, filozofsko bavljenje svakodnevicom ne može se vezati rame uz rame s pojavom interdisciplinarnosti, no, s druge strane, ulaženje u genealoški trag pojavljivanja interdisciplinarnog mišljenja ovdje nije jasno precizirano. Utoliko se interes za izvjesni fenomen ne ustručava ograditi od njegova historijskog razvoja, pri tom se više fokusirajući na njegovo trenutno razvijanje. Kako navodi Highmore, problematiku svakodnevice promišljali su još Freud i Marx, prvi povezujući je s proizvodnjom nesvjesnog, potonji s društvenom proizvodnjom kapitalističkog sustava. Ali upravo u moderni, a posebno u takozvanoj postmoderni, svakodnevica postaje pitanje kulturalne teorije s naglaskom na svakodnevnom kao na prostoru otpora, revolucije i transformacije. Tradicija kulturalne teorije o kakvoj je ovdje riječ mora biti shvaćena kao heterogeni miks divergentnih interesa i različitih pozicija. Ono što se želi predočiti je i proces kojim svakodnevno postaje pitanje akademskog zanimanja, ulazi u krizu, postaje problematika i koncept. Radovi Georga Simmela, Waltera Benjamina, Henria Lefebvrea i Michela de Certeaua bili su uporišne referencijalne točke ove studije (Highmore, 2002.) Navedeni autori uzeti su kao reprezentativni uzorci stanovitog načina promišljanja svakodnevnog kao interaktivnog i dinamičnog relacijskog prostora. Relevantnost njihova pristupa je u preokretanju fokusa na način proizvodnje svakodnevnog. Ono što se u tradicionalnijim kulturalnim teorijama definiralo kao spužvasta pasivnost konzumerističkog upijanja, u recentnijim analizama popularne kulture postaje aktivan produkcijski angažman. Fiske (1987) tako u televizijskom gledatelju prepoznaje ne samo konzumenta, već i proizvođača značenja koji na osnovu mnogostrukosti svog življenog iskustva transformira ponuđeni sadržaj i ujedno ostvaruje osobno zadovoljstvo[3]. Unatoč mogućnosti dominante ideologije da disciplinira proizvod i njegova značenja, proces čitanja kulturnog proizvoda istovremeno je i moment njegove proizvodnje. Rječnikom Deleuzea i Guattaria, možemo reći kako čin konzumiranja nije jednosmjerno podređivanje diskurzivnom poretku, već interferiranje različitih diskursa proizvodeći izvjesnu polisemiju značenja i praski, oslobađajući pri tom takozvane linije poleta koje se ne podređuju zadanoj tekstualnoj formi. Srodnu argumentacijsku putanju prepoznajemo u de Certeauovoj Invenciji svakodnevice. Invencija svakodnevice posvećena je istraživanju načina kojim društveni akteri djeluju. Ovaj projekt invocira upravo ono što Lefebvre prepoznaje kao nestalo – poetiku svakodnevnog kao inventivnu aktivnost unutar jezika i života. Proučavanje je u de Certeauovom slučaju premješteno sa fiksnog mjesta označitelja na relacijske odnose prostora, na suptilne taktičke invazije, tihe mikroinvencije prisutne upravo u svakodnevnom. Taktike su, prema tome, zaigrani terenski tragovi manevriranja koji prožimaju čitav prostor bez zauzimanja fiksnog mjesta (de Certeau, 2003). Neovisno o nužnim odstupanjima i nesuglasnostima među navedenim teorijama, svaka od njih prepoznaje svakodnevno kao heterogen i dinamičan prostor mnogostrukosti i multipliciteta koji se ne daju svesti na jedan unificirajući zajednički nazivnik.

Proizvodnja
“Tekst se sastoji od višestruka pisanja, proizlazeći iz nekoliko kultura i ulazeći međusobno u dijalog, u parodiju, u osporavanje; ali, postoji jedno mjesto gdje je ovaj multiplicitet sakupljen, ujedinjen i ovo mjesto nije autor, kao što smo dosad govorili, već čitatelj: čitatelj je prostor u kojem su upisani, bez da su izgubljeni, svi citati koji tvore pisanje; jedinstvo teksta nije u njegovu izvoru, već u njegovoj destinaciji; ali ova destinacija više ne može biti osobna: čitatelj je čovjek bez povijesti, bez biografije, bez psihologije, on je samo onaj netko koji okuplja u jednom polju sve putove od kojih je tekst sačinjen“ (Barthes, 1967, 6)[4]
Od cementa značenja jedinstvena autorska pisma, koje je već nadodredilo sve pravce i sjecišta jednog teksta, razlaže se ova fiksna konfiguracija na bezroditeljska mnoštva, na sirotište mnogostrukih podražaja koji će tek biti okupljeni, ne u činu pisanja, već čitanjem napisanog. Ova smrtna presuda autoru tek je jedan od trenutaka označiteljskog izdisaja, njegovo otpuštanje u niz nespecificiranih suodnošenja glasova, riječi i podražaja. Proizvodnja ne pripada više onome koji službeno potpisuje njezine konačne proizvode, niti je potpisan proizvod više smatran ishodom jedne od proizvodnji kojoj nominalno, ali samo uvjetno rečeno, pripada. Sa strateškog mjesta autora, čin proizvodnje premješta se na akt čitanja, a to čitanje događa se nekom anonimcu, možebitno svakome ali nikome određenom, dokidajući bilo koju nakalemljenu nadodređenost pojedinog teksta. Proizvodnja se problematizira, ona se umnogostručava, izbija iz jednine svoga autorskog mjesta i daje u ruke posve nespecificiranom prostoru čitatelja. I makar je taj ovdje lišen bilo kakve osobne povijesti i biografije, makar je on posve ogoljen od bilo kakve vlastite osobnosti, opet okuplja u sebi sve te biografije i psihologije, čitanjem ih sintetizira i ujedinjuje. Suprotno od zaključka kojemu nas vodi Barthes, sugerirala bih kako u tom trenutku jedinstva, koji se događa tek činom čitanja, nema ni u čitatelju dovoljno jednoličnosti i jednostavnosti koja bi održala ove mnogostrukosti na okupu. Ništa manje i ništa više do li pisanje samo, čitanje mu supostoji u proizvodnji ove mnoštvenosti. Trenutak okupljanja događa se istovremeno s njegovim rastvaranjem i neće dugo u čitatelju ova značenja ostati nepomično nasukana. Autorski tekst svakako tvori teksturu različitih tekstova, prvenstveno stoga što je sam autor jedna takva, neprekidno proizvodilačka i neprekidno proizvođena tekstura. Ništa drugačija nije ni sudbina čitanja i nema savršeno precizna pravila koje može predvidjeti koji će se element teksta sljubiti sa kojim elementom anonimna čitanja; koji će se od tokova teksta ispreplesti sa misaonim tokom čitatelja, koje će potonji previdjeti, a koje prenaglasiti. Veze između elemenata koje čine teksturu teksta potaknut će čitatelja na stvaranje nekih drugih veza (Strathern, 2004, 26). Ovo dijaloško sparivanje asocijativnih nizova tok je svake proizvodnje i nema potrebe pripisivati je ovom ili onom specifičnom polu. Onkraj osobnog mimoilaženja s pojedinim mjestima Barthesove analize, smrt autora odaje simptomatično zanimanje za proizvodnju. Tako da, bez dodjeljivanja titule teorijskog prapočela ovog interesa, dostatno je vidjeti ga kao reprezentativni uzorak jednog teorijskog pristupa koji svoju pažnju skreće s gotovog proizvoda jednog vidljivog autora/iteta na anonimni proces proizvodnje. Ova simultanost proizvođenja napušta mjesto autora, razbijajući singularnu lokalnost i izvorište autorskog autoriteta na nesagledivu pluralnost neprekinuta čitanja. Ali, sinkronicitet na koji mi je namjera ukazati tiče se istovremenosti prepoznavanja procesa proizvodnje: jednako kao što čitatelj postaje proizvođač zaprimljenog teksta, podjednako je problematiziran i čin proizvodnje teksta od strane samog autora. Ne treba čekati na izvanjskog, nepoznatog čitatelja kako bi se proces proizvodnje kritički rastalio na svoje nebrojene instance. Svijest o neprekidnom nastajanju zavlači se u misao samog autora lišavajući ga mogućnosti shvaćanja svoga proizvoda kao odvojivog od niza utjecaja koji ga proizvode.
 “Sama aktivnost ‘reprezentiranja’ je dalje ispitana trenutnom kritikom da, ni više ni manje nego ljudi koje on ili ona proučava, etnograf može okupirati poziciju izvan njegove ili njezine vlastite proizvodnje“ (Strathern, 2004, 7). U slučaju antropologije i/ili etnografije, više nije moguće gledati na promatrača kao na objektivnu i neutralnu figuru koja sa distance donosi sudove o onome ili onima koje samo promatra. Dijeleći zajednička življena iskustva i uranjajući u promatranu kulturu, ona stanovitim proživljavanjem postaje saživljavanje: nadovezivanje zaprimljenih asocijativnih nizova na već postojeće asocijativne nizove promatrača. Nitko ne stoji izvan ili sa strane, već uvijek između, a tekst, bio antropološki ili bilo koji drugi, sam postaje terenski rad: nesvjesno involviranje sa tekućim obrascima, njihovo ispreplitanje, jedva primjetno savijanje i postepeno razbijanje na neke nove linije poleta. Pridavanje pozornosti procesu proizvodnje događa se prije, tijekom i nakon pisanja, obzirom da se proces proizvodnje prije, tijekom i nakon pisanja događa. Prepoznavanjem (re)produkcijskog potencijala čitatelja autor odstupa s pozicije onog koji jednostavno reprezentira, odražava ili prenosi. Promjene u jednoj domeni ovog odnosa nužno uvjetuju promjene u drugoj, bez nužnosti pronalaženja kronologije ili izvorišta ovog preokreta. Događaj je, između ostalog, uvijek ono preostalo između. Promjena ne pripada niti može pripadati ijednom specifičnom mjestu, a izvorišta tu nema i ne može biti. Makar bilo moguće pronaći lokalitet jedne od njezinih manifestacija, ona je samo momentalna nodalna točka sveprisutnog procesa mijenjanja koji izranja različite forme na različitim teritorijima. Jednom pri postajanju progonjenim samom proizvodnjom, zastajanje na analizi njezine momentalne manifestacije događa se u iscrpnom dijalogu sa teritorijem njezina eruptiranja. Zašto se taj tok akumulirao baš na tom mjestu nije samo pitanje njegova prevođenja u kodove pripadajućeg mu teritorija, već posve ezoteričan, predviđalački naum koji previđa njegovu pripadnost široj društvenoj dinamici. Ovo traženje geneze često je stigmatizirano bezizglednim, ali tim više tvrdoglavim traženjem značenja. Pa se kao Barthes, ali za razliku od njega, nažalost, bez ironije pitamo tko govori na ovaj način, je li to junak priče, je li to čovjek Balzac i njegovo intimno iskustvo filozofije Žene, je li to autor Balzac, ispovijedajući određene literarne ideje feminizma, je li to univerzalna mudrost ili romantična psihologija? (Barthes, 1967) No nisu li to svi, ne pojedinačni elementi i ne pojedinačna identitetska odmarališta, već putanje i tokovi, procesi njihova nadovezivanja i lomljenja, buka slučajnih prolaznika, ritam njihova govorenja u glas, žamor njihova predomišljanja? Tko je izgurao manifestaciju ovih tokova (razmišljanja) na površinu baš ova teritorija (discipline) možda se može pretpostavljati bez sigurnosti pokazivanja, ali pitati se što ona znači neće nas odvesti nikuda. Prije će na mjestu tog vulkana podignuti označiteljski hram i u njega nas zatvoriti. Bili bismo još sretniji kad bi nas se tamo i zakopalo. Tada bismo barem vidjeli sva ta potkožna podrhtavanja koja se na površini malo, ali češće nikako ne osjećaju, možda samo predosjećaju, ali posve bezuspješno predviđaju. Ta slučajna forma erupcije proizvodnih tokova, kojoj bi silno htjeli naći kakvo značenje, ovisi o teritoriju discipline na kojem izbija. Ali, valja napomenuti, kada kažem teritorij, mišljene su njegove vlastite dinamike, njegova ustaljena proizvođenja koja formiraju specifične načine artikulacije. Proizvod će uvijek biti oblikovan specifičnim kodom pripadajućeg mu teritorija, ali dinamika procesa proizvodnje, makar se savija i doživljava promjene ovisno o prostoru kroz koji prolazi i na kojem izbija, ipak se ne podređuje prostornim granicama. Prodrijeti u problematiku proizvođenja znači vidjeti kako se linije na pojedinim mjestima savijaju ili možda lome, ali nikad bez nadovezivanja na neku drugu liniju, čak i tamo gdje smo im predviđali ponor ili konačno razgraničenje. Prodrijeti u problematiku proizvođenja znači uči u tok same proizvodnje koja se na pojedinim mjestima taloži ili privremeno odmara, ali nikada nigdje ne završava i ostaje. Mreže ovih podražaja i suodnošenja elemenata postaju kompleksnije što im se više približimo. (Strathern, 1991., 13.) Proizvod može sadržavati u svom obliku stanovito obilježje, teritorijalni kod iz kojeg iščitavanjem prepoznajemo njegov habitus. S druge strane, proizvođenje je analoški prisnije stanovitoj igri kodova, plesu koji bez jasne koreografije prolazi kroz različite teritorijalne skupove, iz svakog od njih povlačeći sa sobom neke druge elemente, kupeći ih i noseći drugamo kao što mlaz vode odnosi taloge s dna kroz koje i preko kojega prolazi. Različiti disciplinski teritoriji otvorili su pitanje ovog procesa proizvodnje i, premda ga nijedan od njih ne uspijeva zaposjesti, to ne umanjuje njihove pokušaje svojatanja. Ova spontana i gotovo nesvjesna interdisciplinarnost događa se kao skok u brzi riječni tok; prodiranju u problematiku proizvodnje nije ostavljeno na izbor hoće li ili neće biti interdisciplinarno, što ne znači da se interdisciplinarnosti prepušta bez pogovora. Svaka (za)brana koja se postavi toku pri prijelazu iz jednog teritorija (discipline) u drugi istovremeno će spontano proizvesti nekoliko razdvojenih mlazova tog istog toka. Spomenuta istovremenost nije slučajno ili figurativno iskorišten koncept. Interdisciplinarnost funkcionira kao svojevrsna istovremenost međusobno suprotstavljenih, naizgled kontradiktornih djelovanja, jednako kao što je sam koncept istovremenosti nužno interdisciplinarne naravi.

Istovremenost
Sada ne moramo silom tražiti odgovor na ranije postavljenu dilemu: Možemo li izranjanje interdisciplinarnosti tumačiti kao postepeno generiranje kontrapozicije unutar same discipline i potencijalno oslobođenje od discipliniranja, ili kao neograničeno širenje disciplinskih mehanizama koje ni jednu domenu ljudskog djelovanja ne ostavlja zapostavljenom? Svakako kao oboje. Dva naizgled potpuno suprotstavljena procesa ne samo da se događaju istovremeno, već se međusobno i uvjetuju. Ukoliko se takva dva ili više procesa u zadanoj vremensko-prostornoj formaciji pojavljuju zajedno, pitanje je samo hoće li veza među njima biti pronađena ili proizvedena. Doduše, dilema između pronađenog ili proizvedenog ovdje je od minimalne ili čak nikakve važnosti. Istovremenost je istovremeno proizvod-proizvodnja akceleracije društvene dinamike, kao i posljedica-uvjet mogućnosti teorijskog zadiranja u proizvodne tokove. Discipliniranje proizvodnog procesa koje je rastavljalo proizvodne jedinice na sve sitnije instance ubrzalo je dinamiku proizvođenja do eventualne nemogućnosti dugotrajnog zadržavanja elemenata na jednom mjestu. Ovo ubrzanje proizvodnog procesa, razbijanjem mjesta i širenjem relacijskih mostova, onemogućilo je različitim analitičkim aparatima (disciplinskim mašinama) zadržavanje na jednom konkretnom mjestu i održavanje stabilnosti njegovih metanarativa.
Kada bi interdisciplinarnost funkcionirala kao studija načina (kao proučavanje načina funkcioniranja sustava), tražeći i razvijajući dodirne točke individualnih disciplinskih teritorija, tada bi učinila vidljivim fenomen istovremenosti. Možda je malo prestrogo/radikalno upotrijebiti termin istovremenosti za objašnjavanje ove pojave, ali je dovoljno tome blizu da se u nedostatku boljeg izraza poslužimo ponuđenim. Interdisciplinarnost bi učinila vidljivim ne samo postojanje elemenata drugih prostora na jednom mjestu (obilježja više znanosti u drugoj, obilježja više hipotetskih putova u jednoj paradigmatskoj cjelini), već i postojanje više stadija razvoja u trenutnom stadiju, pa tako i ostatke prošlih i nagovještaje (potencijal) budućih. Stari procesi postoje u novima, na neki način, kao genetski materijal koji smo naslijedili. Stara obilježja se prenose i modificiraju te o materijalima drugog skupa s kojim je ovaj u interakciji ovisi koja će se od tih obilježja razvijati dalje i kako. Interdisciplinarnost na taj način, čineći taj proces proizvodnje vidljivim, promišljajući ono kako, čini linearne nizove i razlike između prošlog, budućeg i sadašnjeg dvosmislenijima, ukazujući kako prošlo još postoji u sadašnjem i kako je buduće u njemu već moguće. Važnije od toga, kada bi se interdisciplinarnost koristila kao studija načina, konačni proizvodi/paradigme pojedinih disciplinskih teritorija ne bi ostali zatvoreni i neprohodni unutar svojih strogih disciplinskih formacija, što bi u akademskim krugovima omogućilo prohodniju i produktivniju komunikaciju različtih znanstvenih pristupa jer studija načina, premda bi dopustila svakoj od disciplina zadržavanje svoje terminologije, ne bi njome bila ograničena. Za sada smo od toga još uvijek daleko.
Problem je u disciplinskom nagonu vlasništva i daljnjeg zaposjedanja. Taj zahtjev/nagon se pokazao istovremeno nemogućim i psihološki nužnim (na svačiju veliku žalost, psihološki nužnim) i to je moment sa kojim treba ući u polemiku (rekla bih, koji treba napasti), ta nemogućnost discipline da prati i prihvaća promjene unutar paradigmi i da se prema njima i sama mijenja, čak i ako bi to značilo ustupanje dijela teritorija koji bilježe drugačija (promijenjena) obilježja nekim drugim, „tuđim“ metodološkim okvirima. Taj zahtjev za fiksacijom paradigme je nemoguć upravo zato što je riječ o dinamičkim sustavima koji, obzirom da su stalno umreženi i stalno premještaju svoje elemente, mijenjaju i njihovu konstelaciju, strukturu, pa tako, jasno, i način funkcioniranja. No, kada tom načinu funkcioniranja treba pronaći bolju i adekvatniju metodu, kada treba priznati i prihvatiti postojanje rupe u paradigmatskoj dosljednosti, kada treba prihvatiti izmjenu metodološkog okvira, pa možda i same metodologije, nailazimo na izniman otpor od strane discipline. I za to postoji objašnjenje: to znači morati mijenjati samu disciplinu, to znači mijenjati njezin identitet, ali možda i njegovo iščeznuće. Jer disciplina svoje postojanje duguje pragmatici i funkcionalnosti, a kada se pojavi anomalija u sustavu, pojavljuje se i mogućnost da za tu konkretnu anomaličnu pojavu postoji druga disciplina koja je u njezinom savladavanju metodološki kompetentnija. Također, pronađena paradigma koja vezuje disciplinu uz njezin objekt identitetsko je pitanje obzirom da je disciplina kao znanost izrasla iz interakcije misli/znanja sa objektom, ona je određeni vid materijalizacije tog jednog prepoznatog obilježja iz kojeg je kasnije izrasla paradigmatska važnost. U trenutku kada se to obilježje modificira (a svako se obilježje modificira, tj. svako modificiranje u jednom trenutku rezultira vidljivom promjenom obilježja), disciplina reagira strahom od gubljenja vlasništva nad svojim znanstvenim teritorijem. Stadij interdisciplinarnosti utoliko je za disciplinu problematičan jer, u postojećem stanju mnoštvenosti pristupa i metoda, tko zna koja disciplina se može pojaviti, takoreći ni od kuda (iznutra zapravo) i na osnovi funkcionalizma (svoje bolje kompetencije) preuzeti od neke druge „njezin“ teritoriji. Problem discipline nije, dakle, strogo strukturalni, nego upravo psihološki koji se potom strukturalno manifestira u vidu spomenute „zatvorenosti“. Zbog svega navedenog, interdisciplinarnost se još uvijek pojavljuje samo u tragovima.

Bilješke
1. Prema Deleuzeu i Guattariu, molarni i molekularni elementi razlikuju se u načinu svog funkcioniranja: molekulrani elementi teku linijama ne zadržavajući se na nodalnim točkama, dok su molarni skupovi stabilizirani elementi u kojima je nodalna točka nadređena u odnosu na putanje i tokove (1987, 505).
2. „Ploha konzistencije kompozicije (planomenon) nalazi se u opoziciji sa plohom organizacije i razvoja. Organizacija i razvoj tiču se forme i supstance: istovremeni razvoj formi i formacija supstance ili subjekta. Ali, ploha konzistencije ne zna ništa o supstancama i formama… Ploha se sastoji, apstraktno ali realno, od relacija brzine i sporosti između neformiranih elemenata i u kompozicijama odgovarajućih intenzivnih djelovanja (longituda i latituda plohe). Drugačije rečeno, konzistencija konkretno povezuje heterogene, disparatne elemente kao takve…“ (Deleuze, Guattari, 1987, 506-507)
3. “Tekst je prostor borbe nad značenjem koji proizvodi konflikt interesa između proizvođaća i potrošaća kulturnog materijala. Program proizvodi industrija, tekst proizvode čitatelji.“ (Fiske, 1987, 14)
4. “a text consists of multiple writings, issuing from several cultures and entering into dialogue with each other, into parody, into contestation; but there is one place where this multiplicity is collected, united, and this place is not the author, as we have hitherto said it was, but the reader: the reader is the very space in which are inscribed, without any being lost, all the citations a writing consists of; the unity of a text is not in its origin, it is in its destination; but this destination can no longer be personal: the reader is a man without history, without biography, without psychology; he is only that someone who holds gathered into a single field all the paths of which the text is constituted.“

Bibliografija
Deleuze, Gilles; Gattari, Felix. 1987. A thousand Plateaux. University of Minnesota Press. Minneapolis.
Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji. Veselin Masleša. Sarajevo.
Fiske, John. 1987. Television Culture. Routledge. London and New York.
Highmore, Ben. 2002. Everyday Life and Cultural Theory. London. Routledge.
Klein, Julie, Thompson. 1990. Interdisciplinarity: history, theory and practice. Wayn state univesity press. Detroit. Michigan.
Lefebvre, Henri. 1991. Theproduction of space. Oxford. Basil Blackwell.
Strathern, Marilyn. 2004. Partial Connections. Oxford. Altamira press.
Soja, Edward. 1996. Thirdspace.Journeys to Los Angeles and other Real-and-Imagined places. Blackwell.
Barthes. Roland. 1968. The Death of the Authorhttp://www.tbook.constantvzw.org/wp-content/death_authorbarthes.pdf
Stapp. Henry.P. 2006. Quantum Mechanical Theories of Consciousness. http://escholarship.org/uc/item/25f3c80w
Habermas. Jürgen. 1981. Modernity: An Unfinished Project. http://www.postcolonial.net/@Backfile/_entries/4/file-pdf.pdf


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top