UVOD

Danas, 45 godina nakon epohalnog otkrića  Jamesa Watsona i Francisa Cricka (2), kojima dugujemo saznanje o građi DNK i univerzalni kòd svih  živih bića, ne prođe praktički niti jedan tjedan bez objave nekog pronalaska vezanog za genetsko inženjerstvo i manipulaciju genetskog materijala. Pojam genetski inženjering (3) se sakriva pod raznim nazivima poput: genska manipulacija, gensko kloniranje, rekombinantna DNK tehnologija, genetska modifikacija ili nova genetika. Ta nam “nova genetika” omogućava, da bolje razumijemo prošlost zahvaljujući analizi DNK fosila, dok bi uz pomoć genske terapije željeli liječiti neizlječive bolesti poput cistične fibroze ili nekih zloćudnih tumora. Međutim, moderna genetika postavlja etičke dileme tek kada se dotiče ili kada ugrožava budućnost.

Želja da sve doznamo iz svojih 100 000 gena znači bez sumnje opasnu iluziju, koju predstavlja projekt genoma čovjeka. Započeta 1990., ta je gigantska zamisao već do sada ostvarila opsežan kartografski dio (4,5). Vjerovalo se da će “genetika ponašanja” otkriti gen za zločin, manično- depresivnu psihozu, shizofreniju, alkoholizam i na kraju homoseksualnost. Tako se polako približavamo eugenici  čiji korjenovi sežu u daleku prošlost. Primjenjivala se prije barem 2500 godina u staroj Sparti, dok je pojam eugenika uveo tek 1883. Darwinov bratić Francis Galton.

Odmah na početku valja uočiti razliku između genetike-znanosti o nasljeđu i eugenike-znanosti koja se bavi postupcima za poboljšavanje urođene kakvoće ljudske vrste, napose kontrolom nasljednih čimbenika. Eugenika kao akademski pojam traži sprječavanje povećanja broja abnormalnih gena ili njihovo aktivno uklanjanje iz čovjekove genetske baštine. Da bi se izmijenila učestalost gena u ljudskoj vrsti, trebalo bi tijekom više generacija provoditi određenu eugeničku politiku. Pretpostavimo li, da jedna generacija traje trideset godina, jasno je da ne postoji politički autoritet koji bi mogao podržavati takvu vrstu politike. Osim toga DNK nije statična, kako je to smatrala klasična genetika, već je neobično dinamična. Zato bi “inženjerstvo” sa svrhom kontrole bolesnih gena bio Sizifov posao. Međutim, medicinska eugenika na koju ću se kasnije osvrnuti, mogla bi imati nesagledive posljedice.

Povijest eugenike jest paradigma zloupotrebe pseudoznanstvenih ideja iz područja genetike. Ne postoji istinska znanost koja bi poboljšavala ljudsku vrstu i  procjenjivala  jedne ljude vrednijima od drugih. Iskustva iz prošlosti trebala bi upozoriti, da se nerazumnost oko rasne čistoće ne smije pretvoriti u ludost genetske  čistoće.

Nažalost mnoge rasprave o etičkim aspektima genske tehnologije obilježava nedovoljno poznavanje činjenica, tako da se miješaju stvarnost i fikcija, te političke, socijalne, kulturne i vjerske dogme. Za stvaranje vlastitog mišljenja i stavova, potrebno je objektivno poznavanje povijesnih i znanstvenih podataka o kojima postoji opsežna literatura (pregled u 6.). Isto tako potrebno je voditi računa o pozitivnim i negativnim aspektima stoljeća tehnologije i znanosti  u kojem živimo. Pozitivnu stranu predstavlja napredak znanosti koja pruža nadu za liječenje, uklanja patnje ljudi,  te poboljšava blagostanje pojedinca i zajednice. Ovdje mislimo na dragocjenu primjenu tehnologije DNK u kliničkoj genetici, koja daje nove mogućnosti izbora parovima s povećanim rizikom rođenja bolesnog potomstva. Nadalje, točno poznavanje genske pogreške vodi novoj strategiji liječenja nadomještanjem nedostatnog ili promijenjenog proteina ili nekim drugim oblikom genske terapije( 7).  Napokon, točna dijagnoza i otkrivanje nositelja patološkog gena, osnova su za pravilno genetsko savjetovanje. Negativnu stranu predstavlja povećanje  razlika u zajednicama u kojima živimo. Nejednakosti postoje ne samo između bogatih i siromašnih država, među onima koje imaju istraživačke  centre i industriju i koje to nemaju, već unutar svake nacionalne ili kulturne zajednice. Radi općepriznate demokracije prijeko je potrebno da se svatko informira o zbivanju na području znanosti o životu, kako bi mogao imati pojma o promjenama koje se odigravaju. Osim ţoga, borba protiv nejednakosti postavlja pitanje zaštite prava i sloboda. Neznanje i iskrivljena spoznaja izvori su predrasuda. Kada se radi o genetici, bilo kakvo  pogrešno tumačenje činjenica može dovesti do ponašanja, koje je sklono uništiti te slobode.

Premda je znanost uvijek bila daleko od javnosti i u većini zemalja nije predstavljala politički prioritet, u našem stoljeću bilježimo razdoblja u kojima javnost raspravlja o znanstvenim dostignućima, napose o socijalnim posljedicama njihove primjene . Spomenimo pitanja u vezi nuklearne energije, istraživanja svemira, zagađenja okoliša i dakako “nove genetike”. Jedan od glavnih razloga današnjeg političkog zanimanja za rekombinantnu DNK tehnologiju  jest njena bliska povezanost s ekonomskim razvojem t.j. njena primjena u poljoprivredi, uzgoju životinja i farmaceutskoj industriji. S druge strane zanimanje i zabrinutost javnosti postoji zbog mogućih štetnih psihosocijalnih posljedica, koje mogu izazvati određena “prediktivna” ispitivanja DNK čovjeka, te još veći strah da se nekim istraživanjima i pokusima ne prijeđe “granica” i ne ugroze univerzalne vrijednosti života. Bojazan se uglavnom odnosi na zamjenu gena među različitim vrstama te na primjenu tehnologije DNK pri oplodnji u epruveti ( IVF=in vitro fetilization).

Izvanredni razvoj u izučavanju nasljednog materijala nastao tijekom druge polovice našeg stoljeća nije revolucionaran samo sa stajališta znanosti već je od odlučnog značenja za povijest čovječanstva. Zahvaljujući napretku genetike, neurobiologije i embriologije danas možemo prvi put pristupiti razumijevanju vlastitog života. Primjenom genetskog inženjerstva čovjeku se prvi put pruža mogućnost promjene vlastitog genoma, što otvara put mogućnosti promjene vlastite vrste. Tako “nova genetika” koja je napravila divovski korak u mogućnostima otkrivanja, sprječavanja i razumijevanja uzroka i nastanka mnogih genetskih bolesti otvarajući pristup etiološkom liječenju, donosi goleme etičke dvojbe.Osvrnula bih se na pet aktualnih tema :medicinsku eugeniku, genetsko testiranje , prediktivnu medicinu, kloniranje i patentiranje gena.


1.ETIKA, DRUŠTVO I MEDICINSKA EUGENIKA

Etika i društvo
           
Bilo kakva etička rasprava o genetskom istraživanju čovjeka odražava filozofsko gledište na genetski kod. Ta se gledišta polariziraju. Prema jednome, DNK predstavlja kalup našega života, tako da su u njoj upisane sve ljudske značajke. S te točke gledišta ispitivanje genoma čovjeka moglo bi predstavljati opasan napad na privatnost čovjeka pa bi možda već na samom početku trebalo prekinuti sva istraživanja. Takvo stajalište prešutno podrazumijeva genetski determinizam, što može voditi svojevrsnom DNK fetišizmu.Takav stav izaziva strah pri samoj dozvoli genetskog ispitivanja jer će ono dovesti do prepravljanja genetskog materijala čovjeka, kako bi se dobili nadljudi. U svakidašnjoj upotrebi naziv “eugenika” u sebi uključuje i takvo razmišljanje.

S druge točke gledišta DNK određuje samo građu proteina i njegovu regulaciju. Sve ostalo je nejasno. Takav je stav slobodniji, jer podrazumijeva da su gotovo sve ljudske značajke određene epigenetski. Na taj se način značajno smanjuje značenje DNK za naš život. Dešifriranje gena s te točke gledišta, ako se isključe postupci s genima koji uzrokuju bolest, ne zahtijeva posebno etičko razmatranje. Ono pod inženjerstvom DNK podrazumijeva inženjerstvo koje čine molekularni sastavci, a ne ljudske značajke, a tijelo smatra molekularnom spremnicom duha.

Iz rečenoga proizlazi, da su po prvom filozofskom gledištu svi postupci s DNK postupci s osobom, dok bi se po drugom uvjerenju možda smio dopustiti pokušaj “popravljanja ljudi”. Opasnost je takvog filozofskog stajališta da ono može dovesti do prihvaćanja još nekritičnijeg inženjerstva DNK. Prema tome još se lakše uvažavaju druge vrste eugeničkih pokusa, poput poboljšanja čovjeka na razini DNK.

Razvoj molekularne biologije  nastao tijekom posljednjih 25 godina prebacio je žarište znanstvenog shvaćanja života s prvog na drugo gledište. Osnovu za tu promjenu predstavljao je razvoj molekularne biologije. Ovim se filozofskim razmatranjima pridružuju određena praktična ne samo znanstvena i medicinska pitanja u vezi projekta genoma čovjeka. Projekt ljudskog genoma utječe na sve vidove čovjekova života, bilo da se radi o privatnom , obiteljskom ili društvenom životu. Neke metode poput “DNK otisaka” (“DNA fingerprinting”), koje su osnova danas već rutinskih testova u dokazivanju očinstva i u sudbenim slučajevima, primijenjene na cijeli genom čovjeka, mogle bi znatno ugroziti privatnost osobe. Na pr. ako bi se ustanovilo da je određeni slijed DNK povezan s povećanim ili smanjenim kvocijentom inteligencije ili sklonošću prema teškoj bolesti, bi li ta informacija smjela biti dostupna zdravstvenom osiguranju, osiguravajućem društvu, poslodavcu ili možda budućem bračnom drugu ili drugim članovima obitelji takve osobe?  Ovdje se dotičemo vječitog pitanja smisla života i uvjeta da se bude čovjek. Ne postoji znanstveni odgovor na to pitanje. Isto tako znanost nas ne oslobađa odgovornosti  niti kao pojedince niti kao članove ljudske obitelji.

U razmatranju etičkih pitanja društvo i njegova kultura igraju vrlo važnu ulogu.Utjecaj vjere i tradicije na prihvaćanje biotehnologije u određenom društvu izvrsno ilustrira primjer Japana.(8 ).  Premda se radi o bogatoj zemlji s visokim nacionalnim dohotkom, izvanredno naprednom tehnologijom i najnižim dojenačkim mortalitetom na svijetu, klinička genetika se teško razvijala. U razvijenom svijetu, genetski screening i prenatalna dijagnostika smatraju se jednim od načina sprječavanja prirođenih nepravilosti i genetskih bolesti. Međutim, u Japanu te se genetske tehnologije smatraju vrlo bliskima eugeničkim idejama, kojima je cilj uklanjanje navodno hendikepiranih ljudi. Premda je Japan prva zemlja na svijetu po broju dozvoljenih prekida trudnoće zbog socijalnih razloga, japanska tradicija ne odobrava sud o vrijednostima ljudskog bića te zbog toga otkriće abnormalnog ploda ne predstavlja razlog za prekid trudnoće. Za razliku od drugih razvijenih zajednica, u Japanu se na biomedicinske tehnologije gleda sa sumnjom što je u oštroj suprotnosti s inače općim prihvaćanjem nove tehnologije u toj zemlji. Yonemoto (9) to obrazlaže etičkim razlozima koji objašnjavaju tip vrijednosnog sustava u koji se pouzdajemo.

U Indiji, Pakistanu i Bangladešu duboko ukorijenjeno vjerovanje o većoj vrijednosti muških potomaka nalazi svoju vjersku osnovu u hinduizmu. To je , nažalost, dovelo do zloupotrebe prenatalne dijagnostike kao što se to prije dogodilo u Kini uslijed ekonomskih razloga. U Indiji postoje privatne klinike u kojima se
prenatalno određuje spol djeteta članova viših društvenih slojeva, kojima se omogućuje  prekid trudnoće ako se radi o ženskom plodu. Do sada je samo jedna indijska država zabranila taj postupak, dok su pokušaji da se zabrana unese u državno zakonodavstvo propali. Religija ima glavnu ulogu u Južnoj Americi gdje rimokatolička crkva ima jak utjecaj na zabranu pobačaja, pa tako i na mogućnost prenatalne dijagnostike (8).


Medicinska eugenika

Svjedoci smo naglog razvoja biotehnologije koji bi mogao dovesti do ponovne pojave eugenike kao socijalnog projekta. Ovdje se naročito misli na istovremenu upotrebu molekularne genetike i medicinski potpomognute prokreacije t.j. oplodnje. u epruveti. Strah ne prijeti od mogućnosti dobrovoljne preinake ljudskih zametaka  u cilju stvaranja nadljudskih bića. Isto tako nije realan strah  od germinalne genske terapije t.j. terapije spolnih stanica.  Zašto bi se ispravljali oštećeni geni, ako je u isto vrijeme moguće učiniti izbor iz više embrija od kojih većina ne nosi anomaliju ?

Osvrnut ću se na novu medicinsku eugeniku koju predstavlja izbor, a ne manipulacija genoma (10). Usporedba metoda klasične i nove medicinske eugenike pokazuje značajne razlike. Tako sterilizaciju nosioca  patološkog dominantnog ili recesivnog X-vezanog gena ili kasni prekid trudnoće zbog prenatalno otkrivenog bolesnog ili oštećenog ploda parovi i društvo općenito teško prihvaćaju. Isto tako uklanjanje malformiranog novorođenčeta kao i izbor spola djeteta, što se još uvijek čini u nekim azijskim zemljama, većina današnjeg civiliziranog svijeta više ne dozvoljava. Naprotiv,  parovi i društvo dobro prihvaćaju genetsko savjetovanje, odnosno prijenos samo nekih zametaka u maternicu nakon oplodnje u epruveti. I na kraju, dok različite eugeničke metode ne utječu na učestalost gena u populaciji, preimplantacijska dijagnostika* bi mogla imati znatne eugeničke implikacije zbog velikog broja raspoloživih zametaka. Ta razlika u broju dostupnih embrija predstavlja temeljnu razliku između prenatalne dijagnostike tokom trudnoće i preimplantacijske dijagnostike. Tako se prenatalna dijagnostika pri nekom paru može učiniti većinom samo na jednom plodu i samo jednom godišnje. Ako ispitivani plod nema željene karakteristike, na rođenje drugog djeteta treba čekati najmanje godinu dana. Naprotiv, u slučaju preimplantacijske dijagnostike moguće je istovremeno raspolagati s mnogo desetaka zametaka među kojima se može napraviti izbor prije nego što se samo mali broj plodova smije unijeti u maternicu. Osim toga taj se postupak može ponoviti više puta godišnje.

Medicinska eugenika se već sada pojavljuje i mogao bi je prihvatiti razvijeni demokratski svijet iz niže navedenih razloga. Naime, upotrebom tehnika suvremene genetike pri izboru embrija koji se razvijaju u epruveti, mogu se izabrati “ najbolji” zametci( tj s određenim osobinama počevši od izbora spola  do testiranja određenih patoloških gena) jer ih ionako ima previše za prijenos u maternicu. Takvim istovremenim izborom velikog broja embrija primjenjuje se negativna i pozitivna eugenika, budući da se u jednu ruku neki zametci uklanjaju, dok se razvoj drugih pomaže. Takva eugenika ima neke značajke koje druge eugenike nemaju, tj. korisna je, bezbolna i djelotvorna. Međutim, ovakva nova situacija, u kojoj je eugenika primijenjena na humanu populaciju istodobno pozitivna i negativna, ne znači da eugenika postaje neutralna. U uvjetima sve većeg opterećenja zdravstva,nova medicinska eugenika” postaje društvenim sredstvom upravljanja zdravljem i stvaranjem kriterija normalnosti. Kad se jednom izbor zametka uvede u kliničku praksu, ne samo što se neće moći vratiti na početak, već se neće moći zaustaviti ni njegova sve veća primjena. Zato o posljedicama izbora zametka treba već sada razmišljati.

Danas je nemoguće predvidjeti utjecaj izbora zametka na genom čovjeka, jer to ovisi o broju parova  koji će se koristiti preimplantacijskom dijagnostikom, kao i o broju obuhvaćenih generacija. Ipak, iskorjenjivanje nepoželjnih gena predstavlja utopiju, budući da se takvi geni neprestano obnavljaju novim mutacijama koje je nemoguće predvidjeti. Osim toga ne bismo smjeli zaboraviti prednosti heterozigota za određene mutacije (npr. srpasta anemija i otpornost na malariju). Naša moć u genetskom manipuliranju postala je prevelika u usporedbi s našim stvarnim znanjem, jer je stvarnost mnogo složenija nego što nam to govori molekularna genetika.


2.GENETSKO TESTIRANJE

Genetsko testiranje ima različito značenje za različite ljude, što može zamrsiti  bilo kakvu diskusiju o njegovim praktičkim posljedicama i općim implikacijama. Postoji više definicija za pojam”genetsko testiranje”. Svaka od njih može biti primjerena u određenom kontekstu i bez smisla u drugom sklopu. Definicije u velikoj mjeri ovise o značenju koje se pridaje pridjevu “genetski”. U raspravi o nasljednim bolestima čovjeka i pratećim medicinskim, socijalnim i etičkim  pitanjima mogla bi se upotrijebiti slijedeća definicija:”Genetsko testiranje je analiza nekog specifičnog gena, njegovog produkta ili funkcije, ili neka druga analiza na razini DNK ili kromosoma.”(11)


Zašto se genetsko testiranje razlikuje od ostalih medicinskih testova?

Postoje dvije osnovne razlike između pretrage  koja se osniva na ispitivanju DNK i svih ostalih bioloških ispitivanja u medicini:          

1.Zloupotreba genetike u prošlosti te opasnost od sadašnje i buduće genetske
              diskriminacije
2.Mogućnost otkrivanja genetskog uzroka bolesti iz bilo kojeg tkiva i u bilo
   koje doba od trenutka začeća bez obzira na prisutnost ili odsutnost kliničkih
   simptoma.

Zbog tih osnovnih razlika genetsko testiranje ne izaziva iste socijalne, etičke i emocionalne probleme poput ostalih bioloških testova.

Većina etičkih i legalnih problema, koji potječu iz genetskog testiranja tiče se širenja i upotrebe dobivene informacije.”Da li je ispitanik dužan da obavijesti bliske rođake koji imaju također rizik? Što je s liječnikom? Smije li, ili mora obavijestiti bolesnikove srodnike ili ispitanika u slučaju znanstvenog istraživanja o mogućem genetskom riziku. Ako uopće postoji, kakvo je pravo osiguravatelja, poslodavaca, škola i drugih važnih društvenih ustanova, da dobiju genetsku informaciju do koje se došlo ispitivanjem. Genetskim istraživanjem je moguće razotkriti uzroke nekih teških duševnih poremećaja, a poduzeti su mnogi projekti kako bi se ustanovili geni odgovorni za shizofreniju, bipolarne poremećaje ili Alzheimerovu bolest. Te studije su potaknule određeni broj pitanja poput:1)zaštite  podataka koji se tiču ispitanika; 2) legalna i etička prihvatljivost podmetnutog mišljenja u ime bolesnika koji možda nije bio u stanju da razumije informaciju prije svoga pristanka; 3) procjena vrste i stupnja rizika za osobu koja sudjeluje u takvim ispitivanjima(12).

Neočekivano otkriće lažnog paterniteta ili neznanje osobe da je adoptirana nije čest, ali niti rijedak događaj pri izvođenju genetskog testiranja. Da li treba obavijestiti ispitanika prije DNK analize da bi ona možda mogla pokazati da njegovi  roditelji u stvari nisu bioloških roditelji?


Društvene implikacije

Među raznim društvenim implikacijama genetskog testiranja istakla bih neke situacije: strah od stigmatizacije i diskriminacije; pritisak za testiranjem kako bi se dobilo životno ili zdravstveno osiguranje; rizik od štetnih posljedica pri otkrivanju  nositelja štetnog recesivnog gena ili zbog neizvjesnosti kliničkog značenja nekih nalaza poput premutacija u miotoničnoj distrofiji ili mentalnoj zaostalosti uzrokovanoj fragilnim X.

Genetska priroda bolesti u jedne osobe može imati značajne posljedice za cijelu obitelj. Osim mogućeg stvarnog rizika za istu bolest u srodnika oboljele osobe, dijagnoza genetske bolesti u jednog člana obitelji često ima važne psihološke i socijalne implikacije za roditelje, braću i djecu bolesnika. Isto tako mogle bi se javiti štetne posljedice pri zapošljavanju  i postizanju zdravstvenog i životnog osiguranja. osiguranje(13) .

           
3.PREDIKTIVNA MEDICINA

Činjenica da bilo kakva promjena otkrivena u DNK  ostaje u pravilu nepromijenjena od začeća do smrti bez obzira na prisutnost ili odsutnost kliničkih simptoma, omogućuje da se prije pojave simptoma predvidi 10-30 godina ili čak više, da li će neka zdrava osoba razviti specifičnu bolest. Dob pri nastanku kao i težina bolesti mogu pokazivati korelaciju s veličinom i prirodom genetske mutacije. Ipak u većini slučajeva ne postoji pouzdan prognostički pokazatelj za neku osobu .

Prediktivna medicina se osniva na otkrivanju gena čije bi poznavanje trebalo pomoći da se spriječi pojava bolesti. Etičke dileme su ogromne, naročito kada se radi o genima teških smrtonosnih bolesti koje se javljaju tek u odraslo životno doba i za koje ne postoji nikakvo liječenje. Prototip takvog testiranja predstavlja Huntingtonova bolest čija je učestalost u općoj populaciji oko 1:10 000.

Ovdje je posebno važno naglasiti da primjenom iste tehnologije, ispitivanje može biti “dijagnostičko”(ukoliko se primjeni na rizičnu osobu, koja već ima kliničke simptome), “presimpromatsko” (primijenjeno na osobu bez simptoma ali s povećanim rizikom radi pozitivne obiteljske anamneze za ispitivanu bolest ili “prediktivno” (ako se testira zdrava nerizična osoba). Nerazumijevanje osnovnih razlika između dijagnostičkog, presimptomatskog i prediktivnog testa može imati nerijetko teške i dalekosežne posljedice.

Presimptomatsko testiranje je termin koji se upotrebljava u situacijama u kojima je osoba zdrava, ali na osnovi obiteljske anamneze ima povećani rizik da oboli od neke teške bolesti kasnije u životu /npr.Huntingtonova bolest (HD) /. Abnormalni rezultat testa sigurno će imati za posljedicu pojavu bolesti u ispitanika jednom u budućnosti, ukoliko osoba doživi tu dob.

Prediktivno testiranje se odnosi na ispitanika koji je obično zdrava osoba, premda može biti i bolesnik,  koji pokazuje simptome koji se ne tiču bolesti za koju se testira. Naziv prediktivan trebao bi se upotrebljavati u situacijama u kojima rezultat testa znači da je rizik za nastanak bolesti znatno povećan (ako je rezultat testa pozitivan) ili smanjen (ako je rezultat testa negativan), ali bez ikakvog stupnja sigurnosti.

Genetska predispozicija za neki poremećaj ili osjetljivost za multifaktorsku bolest postoji u slučaju kada neka osoba ima  gen ili kombinaciju gena koji ju čine prijemljivom za bolest. U takvim slučajevima, čimbenici iz okoline zajedno s genetskim faktorima pridonose razvoju bolesti. Međutim određena osoba s genetskom predispozicijom prema nekoj bolesti ne treba nikada oboljeti ako ne postoje rizični faktori prehrane ili načina života. Testovi za genetsku predispoziciju  mogu se izvoditi na razini obitelji  u kojima  se već pojavila bolest ili u kojima postoji neki poznati biljeg (marker) za određenu bolest, ili na razini ispitivanja (screening) određene grupe populacije. Testiranje prijemljivosti na multifaktorske bolesti poput raka, bolesti srca, šećerne bolesti i demencije momentano je suviše nepouzdano, ako govorimo o sigurnom prediktivnom riziku, kojim bi se mogli poslužiti u zaštiti zdravlja. Međutim, nagli razvoj u otkrivanju genetskih komponenti tih bolesti mogao bi promijeniti sadašnju situaciju ( 14). Premda bi se iz dugotrajnih genetskih studija tih bolesti mogli dobiti korisni podaci za liječenje, postoji potencijalna opasnost da biotehnološki laboratoriji ili velika poduzeća pokušaju komercijalno iskoristiti taj napredak pružajući medicinski nekontrolirano masovno testiranje ljudi bez pripreme i eventualno potrebnog stručnog (medicinskog, psihološkog, socijalnog) nadzora, što bi moglo imati nesagledive posljedice.

Izuzevši neospornu i  dragocjenu vrijednost u otkrivanju i ranom liječenju nekih zloćudnih tumora, drugu stranu medalje prediktivne medicine  predstavlja stigmatiziranje s nepredvidivim posljedicama za nosioce gena. Je li uloga društva da institucionalizira razlike ili da ih umanjuje?


4.KLONIRANJE
           
Ne ulazeći u tehničke detalje ukratko ću se osvrnuti na etičke probleme otkrića uspješnog kloniranja ovce imenom Dolly u Edinburgu u ožujku 1997. Potrebno je naglasiti da je Dolly ugledala svijetlo dana nakon 277 pokušaja transplantacije jezgre epitelne stanice vimena bređe ovce u enukleiranu oocitu. Usprkos vrlo niske stope uspješnosti zahvata, događaj predstavlja vraćanje na partenogenezu ili nespolni način razmnožavanja, dok je najveći preokret u biologiji predstavljao prijelaz na spolni način razmnožavanja.

Jean Baudrillard (cit.iz 1) je to komentirao slijedećim citatom:”Kloniranjem smo uvučeni u odlučnu reviziju čitave evolucije živih bića, što u jednu ruku predstavlja tehnički i znanstveni trijumf jedne vrste, a u drugu ruku njenu propast ponavljanjem vlastitog obrasca”.

Samo stanje činjenica je revolucionarno. Premda posljedice otkrića mogu biti izuzetno korisne za zdravlje čovjeka, prijenos te tehnike na ljudsko biće predstavlja više problema. Mijenja se narav problema i miješaju se mitovi i realitet. Mit  o besmrtnosti prati čovjeka od prapočetka, što se očituje u njegovoj želji da postane kao Bog, pobjednik nad smrću-besmrtan. Ideja o mogućnosti stvaranja potpuno identičnih potomaka, kako bi se moglo nastaviti živjeti nakon vlastite smrti zahvaljujući vlastitom klonu, izaziva u istoj mjeri paniku i nadu, ali mit predstavlja paničan strah tek kada nenadano postaje izvediv. Svatko uviđa da bi bez smrti život izgubio svaki smisao. Bez sumnje, moguće je klonirati genetsku baštinu, ali nije moguće klonirati svijest. Što bi bio taj drugi ja koji bi imao potpunu sliku i oblik, ali koji bi izgubio sjećanje,iskustvo i sve ono što čini svijest? Jedan drugi ja koji ne bi bio ja (1).


Što bi dakle tehnika kloniranja donijela čovjeku?

·        Narcistički užitak da se vidi fizički identičan može biti samo luda želja nekog megalomana koji nije ništa razumio o pojmu ljudske jedinke koja u isto vrijeme povezuje tijelo i duh.
·        Etički problem predstavlja pitanje terapijskog interesa za stanice koje su ponovno našle omnipotenciju embrionalnih stanica. Proizvodnja stanica takvog tipa koje su kompatibilne s odraslim organizmom predstavljat će veliko iskušenje imajući u vidu mnogovrsna liječenja koja su u eksperimentalnoj fazi.

Filozofski gledano problematika je dvoznačna. Može li se smatrati da enukleirana oocita nakon što je primila genetski materijal odrasle stanice(eventualno davateljice oocite) predstavlja “jajašce”? U principu da, budući da je taj “materijal” sposoban dati rođenje živog bića, ali teoretski to nije potpuno jajašce jer nije rezultat spajanja dvije genetske baštine. U drugu ruku, ako se uistinu radi o mogućem životu postavlja se pitanje njegove upotrebe u postupku liječenja što je očito u kontradikciji s osnovnim etičkim principom.


5.PATENTIRANJE GENA

Etički problemi vezani za patentiranje gena su mnogobrojni i teško rješivi. S jedne strane nagli razvoj molekularne genetike dugujemo ulaganju biotehnološke i farmaceutske industrije, što je moguće samo ako se izum od komercijalne vrijednosti patentira, što spriječava da se netko komercijalno okoristi izumom bez plaćanja dozvole vlasniku patenta. Međutim nije etično tražiti intelektualno pravo na informaciju sadržanu u  genomu čovjeka. To je isto kao tražiti pravo na dio ljudskog tijela.


ZAKLJUČAK

Neka znanstvena područja su tradicionalno “opasna” zbog svoje bliskosti štetnim primjenama već iskušanim u prošlosti . Osim mikrobiologije i fizike, koje su povezane s biološkim i atomskim ratovanjem, genetika je povezana s potencijalnom zloupotrebom i raznim polemikama. Međutim, “budućnost genetike i način na koji će se ona upotrijebiti ili zloupotrijebiti ovisi u velikom opsegu o nama. Bez obzira da li smo kliničari, znanstvenici ili članovi zainteresiranog pučanstva trebamo aktivno raditi kako bi se čulo naše mišljenje i kako bi se gene   tika upotrijebila za dobrobit , a ne na štetu čovječanstva”(14).


LITERATURA

1.Mattei J.-F. (1997) Le clonage. In: Philosophie, ethique et droit de la médecine.
   Folscheid D, Feuillet-LeMintier B, Mattei J-F, ed., Paris, Press Universitaire de
   France, 468-471.
2. Watson J., Crick F. (1953) Molecular structure of nucleic acids. Nature, 4356:737
3.Nicholl D.S.T.(1998) An introduction to genetic engineering.Cambridge, Univ.
   Press,1.
4.Strachan T,Read AP. Human Molecular Genetics,Bios Scientific  Publishers,  1996:
   335-365.
5.Genetic Information and Health Insurance.(1993) US NIH-DOE Working Group on
   Ethical and Social Implications of Human Genome Research.
6. Garver K.L.,Garver: Eugenics, Euthanasia and Genocide. Linacre Quarterly,
   August 1992; 24-51.
7. Lever A.M.L., Goodfellow P.(1995): Gene Therapy. Edinburgh, Churchill 
    Livingstone.
8. Galjard H. (1995): Prenatal diagnosis:foretelling the quality of life.The Unesco
    Courier-A code for living: The ethics of human engineering, September, 17-19.
9. Yonemoto K. (1994): Eugenics in modern history. in Intractable Neurological
    Disorders, Human Genome Research and Society: Proceedings of the Third
    International Bioethics Seminar in Fukui. Fujuki N.,Macer D.R.J.,eds. Eubios
    Ethics  institute, 15-18.                                                                                                     
10. Testart J., Sèle B.(1995): Towards an efficient medical eugenics:is the desirable
    always the feasible? Human Reproduction. 10/12: 3086-3090.  
11.Harper P.S. (1997) What do we mean by genetic testing. In Harper P.S., Clarke
     A.J.,eds. Genetics, Society and Clinical practice. BIOS Scientific Publishers,
     Oxford, 33.
12.Shore D., Berg K.,Wynne D., Folstein M.F.(1993) Legal and ethical issues in
    psychiatric genetic research. Am J Med Genet 48(1): 17-21.
13. NIH-DOE Working Group on the Ethical, Legal, and Social Implications of
    Human Genome Research. Genetic Information and health insurance: report of the
    task force on genetic information and insurance. (1993) National Center for Human
    Genome Research NIH Publication No. 93-3686.
14.Harper P.S. The abuse of genetics, past, present and future. In Harper P.S., Clarke
    A.J.,eds. Genetics, Society and Clinical practice. BIOS Scientific Publishers,
    Oxford, 219-20.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top