Neprijatelj nije jedan. Najmanje ih je dvojica. I tu, prema riječima Carla Schmitta, može da leži ozbiljan, čak opasan problem. Pišući 50-tih godina prošlog vijeka, Schmitt počinje razrađivati svoje ideje koje će kulminirati jasnom formulacijom u djelu Teorija partizana 1963. godine. Ipak, Schmitt već tada pokazuje da zna dosta o onome o čemu govori. On nas, zapravo, navodi da ta dva neprijatelja posmatramo kao pouku iz srednjevjekovne političke teorije – pouku koja će se na kraju pokazati ne samo kao teorija imperije, već i teorija koja predstavlja osnove za razumijevanje političke borbe i političkog otpora. Prvi neprijatelj, prvi neprijatelj čovječanstva, hostis humani generis, jeste tiranin koji vlada zemljom. Drugi neprijatelj, uz tiranina, raspolaže os-tatkom Zemlje. Ta dva neprijatelja su odvojena i dijele svijet između sebe. “Za kopneni poredak, tiranin je bio zajednički neprijatelj, na isti način na koji je, za pomorski poredak, pirat bio neprijatelj čovječanstva” (Schmitt, 2003, 65). Sveti Augustin je slavno dočarao teoriju pravde koristeći likove cara i pirata, ali ih on nije smatrao “univerzalnim i temeljnim pojmovima neprijateljstva,” kao pojmovima koji “ne samo da poprimaju svoje značenje na osnovu konkretnog poretka ili međunarodnog prava imperije kao jedinke, već i potvrđuju njihovo postojanje.” Sa ovakvim afirmiranjem poretka umjesto produbljenja ideja vlasništva i krađe, Schmitt na upečatljiv način prerađuje srednjovjekovnu političku teoriju kao temelj pravnog i političkog poretka koji ovaj put počivaju ne na razlici između prijatelja i neprijatelja, već na zasebnoj dualnosti koju čine dva neprijatelja. Prema tom opisu, poredak nije samo podjela zemlje po neprijateljskim linijama, već zajedničko učestvovanje, da tako kažemo, dva neprijatelja u raspolaganju Zemljom  dva neprijatelja koja, strogo govoreći, nisu suprotstavljeni jedan drugom. Prema tome, razdor između njih dvojice nije mjesto nadmetanja, političke borbe ili političkog ot-pora. No, gdje onda postaviti takvo mjesto? Srednjovjekovna politička teorija nudi samo indirektan odgovor time što postavlja drugo pitanje, a to je pitanje koje ona nikada ne propušta da postavi, naime: Šta učiniti sa neprijateljem? Odgovor na ovo pitanje je nedvosmislen koliko i asimetričan:

Baš kao što se u drugim vremenima, kada je nastala morska imperija, pirat ukazao kao neprijatelj čovječanstva unutar morskog poretka, tako je tiranin, zato što je ispoljavao moć protivnu poretku u inače autarkičnom i autonom-nom sistemu, ujedno bio i unutrašnji neprijatelj toga sistema i neprijatelj imperije kao sveobuhvatnog prostornog poretka. (Schmitt 2003, str. 65)

Ako stoji da neprijatelj nije jedan, te ako su dva neprijatelja i dalje ne-prijatelji cjelokupnog čovječanstva, rješenje (problema, pretpostavlja se, cijelog čovječanstva) ih postavlja u različitu hijerarhiju odgovornosti, sa različitim oznakama hitnosti. Ipak, tiranin je, u svakom slučaju, najgori neprijatelj zato što on narušava poredak na način koji je neovisan od pira-ta. Štaviše, kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta, ovaj drugi možda čak posjeduje ključ budućeg poretka. Ako je moguće razmotriti, kao što ću to učiniti u onome što slijedi, linije sila koje povezuju pirata sa partizanom (i sa teroristom), onda bi trebalo biti očigledno da teorija o dva neprijatelja služi, u Schmittovom prikazu, kao prolegomena teoriji partizana. Ono što slijedi jeste pokušaj da se zadržimo u blizini ove hipoteze.


*  *  *

Pred zakonom, čovjek podliježe samom zakonu (man is a subject of the law) tako što se pojavljuje pred njim. To je očigledno, ali kako je ispred jer ne može stupiti u nj, on se također nalazi i van zakona (odmetnik od zakona). On niti je pod zakonom niti u njemu. On je u isto vrijeme i sub-jekt zakona i onaj koji je van njega [Sujet de la loi: hors la loi].

Derrick (1992, 204)

Pored pitanja koja su predviđena pravnom teorijom, neizbježno se posta-vlja i pitanje o ostalim oblicima nasilja.

Benjamin (1986, 293)

Nismo u dovoljnoj mjeri razmotrili neprijatelja.[1] Zapravo, historija neprijatelja još uvijek nije napisana. Schmitt, koji se približio njenom pisanju kada je objašnjavao njen osnovni pojam – pojam neprijatelja – ipak odustaje od tog poduhvata iz razloga koje tek sada počinjemo da razjašnjavamo ili shvatamo. Ipak, napravljeni su neki od potrebnih koraka za takvu historiju; uočeno je ponešto od svega onoga što je doprinijelo stvaranju uslova koji bi omogućili obavljanje takvog historiografskog zadatka. Sjetićemo se, naprimjer, brojnih stavova iznešenih nakon završetka Hladnog rata, koji su najavljivali nadu (ili, kao što se poprilično očekivano ispostavilo, prijetnju) koju je predstavljao navodni nestanak neprijatelja na Zapadu i protiv Zapada (pitanje koje je pojam “sukoba civilizacija” trebalo kontrolisati i riješiti). U drugom kontekstu, sam Schmitt (zajedno sa upornim i često prikrivenim sljedbenicima svog rada) nastavlja da naglašava važnost pojma i dinamike neprijateljstva u političkoj misli i praksi. Naposljetku, sada se možemo u sve većoj mjeri voditi po standardu dalekosežne misli Jacquesa Derride u Politici prijateljstva (1997), gdje su prijateljstvo i neprijateljstvo pažljivo ispitani u okviru detaljnog istraživanja političke veze. Derrida briše linije kontinuiteta koje postavljaju neprijatelja na suprotni kraj, kao negativni odraz prijatelja. On istražuje tradiciju koja povezuje prijateljstvo sa neprijateljstvom i brat-stvom, kao i isključenje (možda neprijateljstvo spram) sestara, i uopšte žena, u teoriji i praksi onoga što neki još uvijek nazivaju društvenom vezom.[2] I sam neprijatelj, Drugi, također bi bio onaj koji je isključen.

Međutim, uzimajući u obzir da još uvijek ne postoji način da se utvrdi pori-jeklo ili dokumentuje pojam ili historija neprijatelja, barem ne prije Schmit-ta, sasvim očekivano primjećujemo da se napokon ostvarena mogućnost da se odgovori – kada je u pitanju neprijatelj – na filozofsko pitanje par ex-cellence (tj. “šta je?”), paradoksalno javlja u trenutku kada se filozofska tradicija suočava sa gubitkom dijela svog uporišta i snage. U pitanju je ona ista tradicija koja je, kao što ukazuje Derrida, u središte svog interesovanja postavila ljubav i prijateljstvo. “Čini se, dakle, da sama mogućnost postav-ljanja pitanja u obliku “šta je...?” od samog početka pretpostavlja ovu vrstu prijateljstva prije prijateljstava, ovu frontalnu potvrdu zajedništva u formal-nom govoru (Derrida 1997, 249).” Filozofija ispituje samu sebe, pita se “šta je prijatelj?” a ne “šta je neprijatelj?”, pridajući drugom pitanju sporednu, uz to i manju ulogu suprotnog ili suprotnosti. “Prijateljstvo kao filozofija, filozofija kao prijateljstvo, filozofsko prijateljstvo, prijateljska filozofija, na Zapadu će uvijek predstavljati neodvojive pojmove: nema prijateljstva bez neke philosophiae, nema philosophiae bez philiae” (146). Sa druge strane, neprijatelj je dugo ostao predmet beskrajno užeg (ali i mnogo destruktivni-jeg) preispitivanja, ograničenog na isključivo dva pitanja: “Ko je neprija-telj?” i “Šta učiniti neprijatelju ili sa njim?”

Takva su se pitanja već udaljavala od filozofije, približavajući se domenu zakona. Zakon je oblast u kojoj se neprijatelj definiše i gdje mu se sudi. Kada bi neprijatelj bio pojam, kada bi neprijatelj imao pojam, bilo bi to ono što Schmitt naziva “granični pojam “[Grenzbegriff] ili, tačnije, granični pojam zakona. Odluka u vezi sa neprijateljem ima nesumnjivo političke konotaci-je, ali je pojašnjena unutar granica zakona, jedinog diskurzivnog domena za kojeg Schmitt tvrdi da daje svoj doprinos sa određenim autoritetom i legiti-mitetom. Mnogo se može naučiti iz elemenata koje je Schmitt dodao ovom kontekstu, od kojih svi omogućavaju početak diskusije o historiji neprijate-lja. Takva historija, omogućena rigorozno postavljenom konceptualizacijom neprijatelja, bi nesumnjivo omogućila prepoznavanje epohalnog raskola u samoj svojoj srži. Taj raskol bi također pripadao zakonskom poretku. Unutar njega, a za razliku od Rimskog prava (koje “je bilo u stanju da razlikuje neprijatelja, hostis, od kradljivca i kriminalca” [Schmitt 2003, 51]), nepri-jatelj se rekonstruiše kao kriminalac i onaj koji je van zakona (Historija ne-prijatelja bi prema tome počivala na tekstu i njegovom prevodu, te na trans-formaciji srednjovjekovnog justus hostis u savremeno poimanje onoga koji je van zakona, a krajnji domet takve osobe je partizan – tj. prema Schmit-tu, “terorista.”[3] (Schmitt nikada ne pravi jasnu razliku između ta dva pojma). Upravo u okviru tog historijskog raskola, koji kreira i proširuje domen van zakona, te zapravo okončava zakon država, jus gentium (do te mjere da “mogućnost prepoznavanja justus hostis [pravičnog neprijatelja]” predstav-lja početak jus gentiuma), raskola koji također vodi “uništenju koncepta ne-prijatelja” (Schmitt 2003, 51-52, 123) – možemo razumijeti, na poprilično paradoksalan način, rane znakove još jedne transformacije, nastanak ono-ga što Schmitt naziva “apsolutnim neprijateljem” tj. partizanom, a zajedno sa njim, njegovo, iako prekasno, “filozofsko otkriće.”[4] Također će biti lakše razumjeti kako je, prema modernoj teoriji rata koja se javlja sa nastankom modernog međunarodnog prava, svaki pojam aktiviran, preformulisan, pre-pravljen prema krivičnim i kaznenim zakonima. Sa jedne strane “rat je vrlo brzo postao čisto kaznena mjera, poprimio je kazneni karakter... neprijatelj je postao kriminalac” (Schmitt 2003, 123). Sa druge strane, neprijateljstvo i agresija su zauzvrat kriminalizovani. “Rat postaje ‘prekršaj’ u krivičnom smislu, a agresor postaje “prijestupnik” u najekstremnijem krivičnom smi-slu: onaj koji je van zakona, pirat”(122).[5] Ono što Schmitt ovdje naglašava je veza između historije neprijatelja i zakona, ili pak koncept neprijatelja kao granica-koncept zakona. Kao jedinstven među ostalim diskursima koji su, od filozofije do poezije i od etike do politike, potvrdili svoju privilegovanu vezu sa ljubavi i prijateljstvom, te se ogradili od utvrđivanja i razmatranja neprijatelja, samo se zakon usuđuje gledati na proces zatočenja (tj. hapšenja i optužbe) neprijatelja kao na privilegovan predmet unutar svoje oblasti. Prema tome, zakonski i pravosudni diskursi, iako pojam neprijatelja nikada nisu učinili jednim od svojih osnovih pojmova, te iako su ga često svodili samo na redukovan i izveden odraz povezan isključivo sa zakonom rata (a s tim, i sa krivičnim i kaznenim zakonom), uprkos svemu sadrže začetke poimanja historije neprijatelja.

Ali kriminalizovanje neprijatelja koje dokumentuje Schmitt, pri čemu ne-prijatelj postaje onoj koji je van zakona, također ukazuje na činjenicu – koja je i očigledna – da neprijatelj kroz svoj preobražaj zadržava granični odnos, odnos ekscesa i izvanjskosti prema zakonu. Ako neprijatelj postane nešto što je, prema samom zakonu, isključeno iz zakona, to je također zato što nepri-jatelj prevazilazi ograničenja po kojim ga zakon pokušava smjestiti, lokalizira-ti i konačno zarobiti.[6] Govoreći neovisno o Schmittu, ili barem bez da ga spo-minje, Michel Foucault (koji je značajno doprinio preispitivanju veze između zakona i društva, između zakona i politike, ali i u nešto uopštenijem smislu, veze između zakona i osobe izvan njega) sugeriše sa svoje strane da je veza neprijatelj/kriminalac konstituisana na osnovu izvjesne produktivne izvanjs-kosti zakonu. U djelu Discipline and Punish (1977), Foucault opisuje kretan-je koje ostaje neovisno i čak i obrnuto od onoga koje zanima Schmitta, dok u isto vrijeme ponavlja Schmittove stavove i pojašnjava ih. Sada se nalazi-mo unutar historije kriminaliteta i uopšte unutar historije onoga što Foucault naziva “nezakonitost” (illegality). Takva historija je ovoga puta izražena na temelju nastanka neprijatelja od kriminalca (a ne kao kod Schmitta, na osn-ovu nastanka kriminalca od neprijatelja). Dakle, tačno onog trenutka kada, prema Schmittu, dolazi do nestajanja neprijatelja procesom njegove kriminal-izacije, sam kriminalac doživljava vlastitu radikalnu transformaciju. Poja-vom novih strategija definisanih oko “opšte teorije ugovora”[7] (Foucault 977, 89), postajemo svjedoci promjene statusa kriminalca, koji se, od tog trenut-ka, razlikuje od građanina “za kojeg se smatra da je jednom i zauvijek prihva-tio, zajedno sa zakonima društva, upravo onaj zakon na osnovu kojeg može biti kažnjen.” Kriminalac se sada čini “kao pravosudno paradoksalno stvorenje. On je prekršio pakt, i time postaje neprijatelj društva u cjelosti”[8] (89-90). Ono što ovdje izlazi na površinu je politička koncepcija (čak iako se čini da, kao takva, poništava sva politička značenja), političko isključenje neprijatel-ja-kriminalca. “Pogubljenjem krivca” piše Rousseau “mi usmrćujemo ne to-liko građanina koliko neprijatelja.”[9]

Uprkos navedenim jasnim i uočenim promjenana, ipak je važno insistira-ti na važnoj činjenici, onoj koja je do sada ostala neosporna. Niti jedan dis-kurs – bio on, kao što smo vidjeli, filozofski, politički, teološki, ili psihološki – nikada nije sebi uzimao za pravo da posmatra neprijatelja kao privilegov-ani predmet. Niti jedna disciplina (koristeći Foucaltov termin) nije nikada “oblikovala” neprijatelja. Prema tome, neprijatelj bi tako imenovao izvjesnu izvanjskost koja bi se strukturalno mogla uporediti sa odlukom koja, prema Schmittu, zasniva političko (i snagu zakona), bez opasnosti da se na nju sve-de. Zakon, te zakonski i pravosudni diskursi su ti koji na koncu dominiraju i, kao institucije, upravljaju onim što je moglo predstavljati historiju nepri-jatelja. Pojedinac misli o neprijatelju isključivo u okviru i na osnovu zakona kojeg je detaljno proučio u pogledu pitanja neprijatelja. Takvo razmatranje ni u kojem slučaju nije bilo potrebno (ništa više potrebno od promjene u ko-joj je prijatelj postao privilegovani, iako privremeni, predmet filozofske nauke, ili u kojoj su grad i suverenitet kao pojmovi postali privilegovani predmeti političke misli). Ono je zapravo rezultat niza nepredviđenih situacija, dosa-da neistraženih mogućnosti koje omogućavaju (ili nas pak primoravaju) da o neprijatelju razmišljamo u pogledu njegovog odnosa sa zakonom: nepri-jatelj kao različit od osobe van zakona, a također, ako ne i naprosto kao tak-va osoba. To je stav koji želim braniti i kojem ću se posvetiti u nastavku tek-sta, tako što ću barem početi istraživati pojam osobe van zakona, kao pojam koji nam pruža ulaz u izučavanje neprijatelja, kojeg nismo razmotrili u dovoljnoj mjeri. Ograničit ću se na Schmittove tekstove iz dva razloga. Prvi, a ujedno i najednostavniji razlog, jeste činjenica da Schmitt na jedinstven način pojašnjava različite događaje koji se tiču neprijateljstava koji do današnjeg dana opstaju na mnogim svjetskim scenama. Ovom stavu ću se vratiti i detaljnije ga obraditi u završnom dijelu teksta, iz posebnog razloga što želim naglastiti Schmittove stavove o vezama između Sjedinjenih Američkih Država i njihovog neprijatelja/ne-neprijatelja islama, te zbog toga što želim iznijeti, na uopšteniji način (a, paradoksalno, i na uži način) njegove stavove o tome zašto se neprijatelj (ako se već tretira kao takav) još uvijek naziva “teroristom”. Drugi razlog što ću se zadržati na Schmittovim radovima jeste što se u njima nalazi čisto bogatstvo opažanja i izučavanja granica zakona i pravne misli. Te granice možemo dokučiti pod terminom koji je počeo da ob-likuje ovaj rad – a to je “ono što je van zakona” (hors la loi), kao ono što prekoračuje zakon, što je samim zakonom isključeno iz njega, shvaćeno na opštiji način od pojedinca ili određenih pojedinaca ili odmetnika od zakona, a to će reći radije kao prostorna figura, čak kao naziv područja ili sfere koja se nalazi van zakona. Želio bih pokušati pod pojmom “onoga koje je van za-kona” skupiti i razmotriti kompleksan čvor postojanih i isprekidanih veza, mjesto podrobnog razmatranja proizašlog iz niza pojmova i veza izvanjskos-ti prema zakonu i u njemu (koji uključuju suverenu odluku o izuzeću, ekste-riorizaciju neprijatelja kao utemeljitelje političkog, diktaturu, pitanja zakoni-tosti i legitimnosti, vezu između mora i kopna, preobražaj srednjevjekovnog jus gentium u međunarodno pravo itd.),[10] sve do pojma koji Schmitt naziva “drugim prostorom,” počevši od kojeg se sam nomos – taj prostorni pojam par excellence – konačno definiše. Sumirajući ovaj dosta ambiciozni projekat Foucaultovskim riječima, biće riječi o bilježenju preobražaja diskurzivnih režima na način na kojih ih Schmitt raskriva, e da bi se postavilo pitanje da li terorista, kao što se čini da tvrdi sam Schmitt, ukazuje na takav jedan preobražaj režima, na “novi nomos zemlje.” Sasvim pojednostavljujući, postav-ljam pitanje da li su par “suveren/neprijatelj” u predmodernom povijesnom periodu, kao i njegov preobražaj u disciplinarnom društvu (koje, prema Fou-caultu, ukazuje na iščezavanje suverene moći)[11] u par “disciplinarni režim/ kriminalnost” (“kriminalnost” ovdje možemo zamijeniti “pravnim subjektom”, “subjektom zakona”, i naravno, “čovjekom”),[12] osuđeni da se sami izbrišu i nestanu u tom novom prostoru koji navodno globalizacija uspostavlja. Konačno, htio bih predložiti da pojam “terorizam” ostane upravo mjesto pri-jetnje (a možda čak i šanse) za pojavljivanja (ili nepojavljivanja) globalizaci-je kao novine. Pošto i sam predstavlja mjesto na kojem se dešava globalizaci-ja, terorista uslove za svoje pojavljivanje i trajanje u globalizaciji zapravo nalazi u usklađenom, ako ne i istovremenom, pojavljivanju pojmova čovjeka i čovječnosti, međunarodnog prava, disciplinarnog društva i moderne države.[13] Terorista, odmetnik od zakona, je zapravo nečovjek – što je suštinski mode-ran pojam – koji se prvi put javlja u jednom od najranijih zakona modernog međunarodnog prava tj. zakona-u-globalizaciji. To je zakon koji definiše hostis humani generis, neprijatelja čovječanstva ili neprijatelja čovječnosti, a koji je funkcionisao kao glavni izvor nadahnuća za pravosudno poimanje zločina protiv čovječnosti u dvadesetom vijeku.[14] Upravo ovakvo poimanje neprijatelja će potaknuti progon sve do potpunog uklanjanja, smaknuća preda-ka “međunarodnog terorizma” kakvi su bili pirati. Upravo ovakvo poimanje bi moglo omogućiti pravovremeno razmatranje historijske, a bez sumnje i pa-radigmatične, pojave prvog slanja vojnih trupa i vojne intervencije SAD-a i Američkog pomorskog korpusa 1804-1805. godine, prve objave rata od strane Sjedinjenih Američkih Država novonastalim neprijateljima u muslimanskim zemljama (tačnije, onima u Sjevernoj Africi), te prvog pokušaja “koalicije” međunarodnih razmjera, pod vodstvom SAD-a, sa ciljem da se nametne prom-jena režima u nekoj muslimanskoj zemlji.[15] Neprijatelj čovječanstva je, pri-je i iznad svega, pirat – “prvi” odmetnik od zakona i glavna koordinata, pre-ma Schmittu, svijeta u procesu globalizacije, svijeta koji je zasnovan također i na modernoj državi (tj. na vrhovnoj vlasti koja je u raspadu, zapravo u stanju rastapanja). Simbol uopštavanja pomorskih pravila i prakse pomorskog rata (rata koji “u mnogo većoj mjeri... [sadrži] elemente isključivo destruktivnog ratovanja” [Schmitt 2003, 17]),[16] glavna figura kriminalizacije neprijatelja i nastanka neprijatelja od kriminalaca, te stoga blizak predak teroriste, pirat je protivnik koji je strukturno vezan za disciplinarno društvo, za razvoj moder-nog međunarodnog prava i za državu, čije propadanje Schmitt više puta na-javljuje.[17] Pirat je tako vezan za čovjeka i čovječanstvo, čija je prva nečovječja sjena. Pirat najavljuje porast opšte nečovječnosti (prema riječima Deleuza i Guattaria, postoje samo nečovječnosti, “čovjek je stvoren samo od nečovječnosti” [1980, 233]), te sveobuhvatnog, ekstremnog rata do samog kraja, rata uništenja i istrebljenja. “Pobjednici u ratu smatraju da je njihova prednost u naoružanju znak njihove justa causa i objavljuju da je neprijatelj kriminalac, jer više nisu u mogućnost da ostvare koncept justus hostis. Koncept razlikovanja nepri-jatelja kao kriminalca [die diskriminierung des Feindes zum Verbrecher] i prateće implikacije principa justa causa, teku paralelno pojačanju sredstava uništenja i dezorijentacije ratnih poprišta. Ubrzano stvaranje tehničkih sred-stava uništenja otvara ponor jednako destruktivnih moralnih i pravnih dis-kriminacija.” (Schmitt 2003, 321).[18] Iako su daleko od uspostavljanja novog nomosa zemlje, moguće je da se i pirat i terorista ipak kreću, kako predlaže Schmitt, unutar “drugog prostora”, ali radi se o prostoru koji je već otvoren, geografski omeđen i potpuno utvrđen u podjeli svijeta, čiji nastanak Schmitt smiješta između šesnaestog i osamnaestog vijeka.[19] U takvom svijetu, kakav je predočen u izrazito eurocentričnoj viziji kod Schmitta (ali i kod sve većeg broja uzorno discipliniranih eksperata), dvije vizije svijeta, tj. dva entiteta, još jednom će podijeliti svijet po striktno simetričnoj logici, sličnoj onoj koju smo ranije vidjeli. U procesu kolizije koja je onoliko neizbježna koliko dugo je bila predodređena, postojalo bi na jednoj strani “mirno područje, dok bi ostatak svijeta postao poprište rata” (Schmitt 2003, 287), dok bi, na drugoj, “kuća mira”, a “izvan njenih linija odbrane... rat” (52). Ova dva opisa, iako predstavljaju dvije uporedne slike, kao odraze u ogledalu, Schmitt nikad ne stavlja jedan kraj drugog niti razmatra njihove sličnosti. Oni ostaju razdvo-jeni sa više od dvije stotine stranica. Prema Schmittu, prva vizija bi opisivala pravnu i političku doktrinu Sjedinjenih Američkih Država, a druga bi bila u osnovi islamskog prava.



ROĐENJA NEPRIJATELJA


E tu prestaje javno pravo.

Njemačka izreka, navedena u: Schmitt 1988, 4

Nije to raskrivanje dobro poznatog lika kojeg smo već hiljadu puta sre-li u mašti ili u pričama. To je autentično rođenje, u svom čistom obliku, bez propedeutike.

[Ce n’est pas la mise à jour d’un personnage connu et mule fois fréquen-té dans l’imagination ou dans les récits. C’est une authentique naissance, à l’état pur, sans propédeutique].

Fanon (1966, 38, prevod autora)

Bez sumnje je banalno podsjećati da je cjelokupna misao Carla Schmit-ta orijentisana spram pitanja granica: granični koncepti, granice političkog, ograničenje i obuzdavanje rata, teritorije i međe (između država, između Ev-rope i drugih, između zemlje i mora), te konačno, što je najvažnije, granice zakona i pravnog djelokruga. Tačnije, u ovom posljednjem slučaju, čija logi-ka upravlja svim ostalim, Schmitta naročito zanima mogućnost izvanjskosti, onog što je van zakona i zakonu izvanjsko. Prijedlogom da se pozabavi-mo ovom velikom grupom pitanja pod naslovom “izvan zakona”, nemam namjeru da previše pojednostavim brojne i teške predmete koje je proma-trao Schmitt, niti da bez potrebe naglasim paradigmatičnost situacije čiji nestanak on sam predskazuje, situacije u kojoj je, štaviše, razlika između onoga što je vani i onoga što je unutra i sama počivala na opširnijem nizu “nedvosmislenih, jasnih razlika” [eindeutiger, klarer Unterscheidungen], koja sada više ne vrijede.[20] Želim radije pratiti interpretaciju koju je ne tako davno ponudio Giorgio Agamben (2003) koji opisuje “zanimanje teorija koje, poput Schmittove, preobražavaju topografsku suprotnost u topološki odnos, gdje je sama granica pravosudnog sistema na kocki” (43). Možemo, prema tome, pratiti virtuelnu mapu struktura i linija koje, kroz cjelokup-no Schmittovo djelo, povezuju slijedeće pojmove: suveren (koji “stoji van [steht auerhalb] obično važećeg pravnog sistema” [Schmitt 1988, 7]); voj-ni zakon (koji označava “upražnjeni prostor [freigegebenen Raum] da bi se omogućilo objektivno tehničko izvršenje vojne operacije i u kojem je doz-voljeno sve što zahtijeva data situacija” [Schmitt 1989,174]),[21] te vanred-no stanje (kojim se uspostavlja “neustavna situacija za određeno područje” [ein verfassungsloser Zustand für ein bestimmtes Gebiet]” [Schmitt 1989, 190]); zatim diktatura (“iz perspektive filozofije prava, bit diktature leži u opštoj mogućnosti razdvajanja normi zakona od normi njegove primjene [xvi]”), te pravo na samoodbranu (čije su pretpostavke “određene samim aktom, zbog toga što se ne može stvoriti nijedna situacija koja bi potvrdi-la, u pravnoj formi i zakonskom izvršenju, da li su se zapravo stvorili us-lovi za takav akt.” Na sličan način, “u stvarnom vanrednom stanju, osoba koja primjenjuje zakon se ne može razdvojiti od osobe koja odlučuje da li je država u vanrednom stanju” [179]); tu spadaju i neevropski narodi, teri-torije i pravni režimi,[22] te naravno neprijatelj i partizan, ta “opasna novi-na” koja “premašuje sferu pravne države” (Werner Hahlweg, u Schmitt:1975, 49).[23] Upravo sa partizanom Schmitt postavlja pitanje o izvanjskosti koja se nalazi u blizini “drugih mjesta”, mjesta koje je otvorio, razotkrio, dogovarao, otkrio ili čak postavio sam partizan, koji time uspostavlja novu podjelu prostora (svejedno da li je to kopno, more ili zračni prostor), što će reći novi nomos zemlje.

Zadržavajući se na vezama striktne izvanjskosti, Schmitt ovim naglašava brojne distinkcije da bi odredio šta povezuje partizana (kojeg, važno je primi-jetiti, Schmitt nikada ne razlikuje od teroriste) sa kriminalcem, pa onda i šta povezuje zakon sa ovim izvanjskostima koje stvaraju “neprijatelje”.[24] Slijedeći Schmitta, morat ćemo istražiti slučajeve kršenja zakona, kao i odnose bez odnosa (u svojim opisima diktature, Schmitt piše o “svemoći bez zakona, bes-pravnoj moći [Allmacht ohne Gesetz, rechtlose Macht]”[1989, 128-129]), o prostoru koji se smatra da je “izvan zakona.” Prema Agambenu (2003), upra-vo bi se na ovoj ključnoj tačci došlo do odlučujuće rasprave između Schmit-ta i Benjamina, rasprave o mogućnosti promišljanja nasilja u njegovoj izvanj-skosti spram zakona.[25] Ostavljajući po strani sve sudove o blistavoj interpre-taciji koju je Agamben ponudio o historijskoj dimenziji ove rasprave, ipak je važno uvidjeti u samom njenom izrazu izvjestan presudan moment pitanja onog izvan-zakonskog kao nečeg što je strukturalno povezano sa nizom predmeta koji zauzimaju ili, tačnije, otvaraju takav prostor izvanjskosti. Već je u djelu Die Diktatur (Schmitt, 1989), cjelokupno pitanje suvereniteta (i iznimke) – kao onog što je unutarnje ili izvanjsko zakonu, što odlučuje o za-konu prije nego što mu je podređeno – objašnjeno je na osnovu razmišljanja koje je po svojoj prirodi prostorno. Ako, na primjer, na jedan revoluciona-ran način (kao sto Schmitt predlaže) posmatramo “cjelokupnost postojećeg poretka” kao diktaturu, već smo izvršili translatio i transpoziciju; već smo “prenijeli [überführt]” koncept diktature iz “domena javnog prava u politički domen” (xv). Na sličan način, moderna tumačenja vojnog prava, kao što smo vidjeli, omogućavaju otvaranje “upražnjenog prostora [freigegebenen Raum] unutar kojeg je dozvoljeno sve što situacija nalaže“ (174). U istom historij-skom periodu, nakon Francuske revolucije, javlja se i mogućnost da svaka osoba pogubi onoga ko je van zakona. “U sedamnaestom i osamnestom vi-jeku, pojedincima se daje pravo da smjesta ubiju vojnika dezertera, onoga koji počini kukavički akt pri suočavanju sa neprijateljem ili izdajnika. Jasno se dalo do znanja da se takvi ljudi smatraju “kriminalcima”, pa stoga i oso-bama van zakona [vogelfrei]” (Schmitt, 1989, 17).[26] U primjerima koje nudi Schmitt, čovjek, a također i zajednica ili teritorija, može se proglasiti “hors de la Constitution,” van zakona (190). Konačno, u dobro poznatom slučaju predsjednika Rajha i Člana 48 Weimarskog ustava, kojima je Schmitt posve-tio veliku i kontraverznu pažnju, u pitanju je bilo postavljanje pravnih i pra-vosudnih granica sferi akcije koja je prijetila da prekorači cjelokupan ustav, sâmo područje zakona. “Neograničeno i beskrajno stanje izuzeća dozvolilo bi provođenje neuslovljenih aktivnosti koje bi bile neobične u dosadašnjem i tekućem tumačenju vladavine prava” (201). U ovim novim okolnostima koje su rezultat “kombinacije suverene diktature i komesarske diktature,” svjedoci smo razvoja koji više ne odgovara kraljevskom apsolutizmu, već signalizira novu mogućnost nasilnog završetka, ranije nezamislivog, za samu državu – mogućnost koju Schmitt kasnije naziva “tranzicijom ka stanju bez državnosti” (203, 205). Zaista, u monarhijama, “previranja i nemiri su možda i mogli pore-metiti stanje bezbjednosti, ali društvene grupe nikada nisu bile ozbiljna pri-jetnja za homogenost države. Kada pojedinac ili grupa njih uzurpiraju javni poredak, to predstavlja djelo na koje našu reakciju možemo unaprijed odredi-ti i regulisati” (prevod autora). Drugim riječima, čini se da ništa ne prijeti sa-mom postojanju pravnog ili pravosudnog poretka. Omalovažavanje zakona koje pokazuje kriminalac “ne predstavlja prijetnju jedinstvu države niti postojanju pravnog poretka” (203). Prema tome, ono što Schmitt tumači kao kraj suvereniteta jeste nova i simultana pojava “suverene diktature” i prijet-nje, koja se može nazvati podzemnom, koja dolazi od strane novog protivni-ka koji stavlja državu – kao pravnu državu – u opasnost i ugrožava samo postojanje pravnog i pravosudnog poretka.[27] Ono što je još očiglednije sa partizanima (koji “poznaju i prihvataju rizik da ih neprijatelj postavi van za-kona, van prava i van časti” [Schmitt, 1975, 35]) jeste to da “je normativna regulativa – ona koja bi prihvatila činjenice objektivno umjesto da ih svodi na pomičnu vagu vrijednosti i opštih odredbi – pravosudno nemoguća” (40). Ono što je, umjesto toga, postalo moguće jeste moć (a to će reći, sila i nasilje) koja bi se jednako nalazila, premda na dvije suprotne strane, van zakona, već uvijek i praktično “odmetnuta od zakona”. Schmitt se već ranije pozivao na Condorceta koji nudi pojmove koji danas zvuče sablasno, a na osnovu kojih možemo razmotriti ove tranzicije i novu državu.

Danas više ne živimo u vremenu kada unutar države postoje moćne grupe i klase: moćna udruženja su nestala [les associations puissantes ont dispa-ru]. Sve dok su ona postojala bio je potreban oružani despotizam da bi ih svladao. Sada se pojedinac, izolovan univerzalnom jednakošću, našao li-cem u lice sa sjedinjenom totalnošću, pa je potrebno samo malo sile da se pojedinci prinude na poslušnost [il faunt bien peu de force pour forcer les individuas à l’obeissance]. (Condorcet, citiran u Schmittu [1989, 204])

Foucault nije mogao bolje opisati nastanak discipline i disciplinarne moći  “još jedne politike koja se bavi nezakonitostima” – sa završetkom ancien regimea. Condorcetova “moća udruženja” odnose se dakle na “različite slo-jeve društva,” koji su pod ancien regimeom “imale [svoju] granicu toleri-sane nezakonitosti.” Nadalje,“neprimjenjivanje pravila, te nepridržavanje bezbrojnih edikta i propisa predstavljalo je uslov političkog i ekonomskog funkcionisanja društva” “ (Foucault 1977, 82).[28] Poput Schmitta, Foucault opisuje izvjestan kraj suvereniteta, situaciju koja više nije važeća i koja je “suverenu pripisivala dodatni teret spektakularne, neograničene, lične, ne-pravilne i nestalne moći”. Takav suverenitet, “monarhijski suverenitet”, doveo je do nezakonitosti; ostavio je “sve one koji podliježu zakonu da provode stalnu nezakonitost”. Nezakonitost je prema tome bila “nešto kao korelativ ovoj vrsti moći” (88). Ono što Condorcet naziva “izoliranim pojedincem” novog režima, kojeg je tako lako kontrolisati, jeste naravno “čovjek” koji je, prema opisu Schmitta i Foucaulta, izvjesna nova pravosudna i moralna forma koja uvijek može posrnuti, koja se već uvijek pronalazi van zako-na, izvjesna situacija u kojoj “suočavajući se sa sjedinjenom totalnošću” on ostaje “pravosudno paradoksalno biće,” a zapravo kriminalac i “neprijatelj društva kao cjeline.” U ovom posebnom slučaju kojeg je omogućila opšta situacija, naime situacija koja je postala opštom, onaj ko je van zakona is-tovremeno je i norma i odstupanje, strukturni pol novog režima moći, koji ponovo ugovara sve nezakonitosti. “U stvari, prijestup suprotstavlja po-jedinca cjelokupnom društvenom tijelu; da bi ga kaznilo, društvo ima pra-vo da mu se kao cjelina suprotstavi” (Foucault 1977, 90).

Nejednaka je to borba: na jednoj strani se nalaze sve sile, sva moć, sva prava. A tako bi trebalo i biti, jer se radi o odbrani svakog pojedinca. Tako se uspostavlja snažno pravo kazne, jer prijestupnik postaje zajednički ne-prijatelj. Zapravo, on je gori od neprijatelja, jer on svoje udarce zadaje iznutra – nije drugo do izdajnik, ‘čudovište’ (Foucault 1977, 90).[29]


Nije pridato dovoljno pažnje historiji neprijatelja koju Foucault ovdje ocrtava, a tim više je to bilo važno što on naglašava i proširuje Schmittovu analizu, istovremeno dajući ilustraciju krajnosti do kojih dovodi pojam ne-prijatelja (neprijatelj time postaje apsolutan, rekao bi Schmitt) u društvu koje je znatno prošireno da bi uključilo cjelokupno čovječanstvo. Ipak, morat ćemo se u granicama naših pitanja pozabaviti i ostalim formulacijama koje će nam možda rasvijetliti iste ili paralelne procese, ako ništa onda barem iz drugačijeg ugla od onog iz kojeg smo dosada gledali.



NASILJE TERORISTE (MOĆI PARTIZANA)


Na ovaj način, svaki disident ili nekonformista se može nazvati parti-zanom, a da se i ne zapitamo da li on uopšte pomišlja da posegne za oružjem.

Schmitt (1975, 25)

U prostoru koji mi je preostao, pokušat ću istražiti jednu vrstu “moćnog udruženja” (association puissante), te mogućnost koju je inicirao Schmitt u nastavku svojih razmišljanja o diktaturi, a tiču se subjekta moći i prosto-ra, koji ostaje van zakona, a istovremeno određuje (ako ne i odlučuje) ne toliko o izuzetku koliko o normi i to ovoj put, zaista, o nomosu ili, u sva-kom slučaju, o novom nomosu. Riječ je o nomosu koji se počinje ukaziva-ti sa pojavom partizana, a iza čega stoji složena konstelacija koja podra-zumijeva novog neprijatelja, nove vrste apsolutnog neprijateljstva, te novo poimanje političkog, za koje je novi neprijatelj konstitutivan. Sve to zahti-jeva, kako nam Schmitt kazuje, novo teoretisanje, tj. teoriju partizana, na osnovu koje možemo odmjeriti domašaje nove podjele zemljine teritori-je. Prisjetite se da Schmitt definiše nomos kao “temeljni proces povezan sa odnosom između poretka i razmještanja... nomos ostaje izraz i komponenta prostorno shvaćene konkretne mjere” (Schmitt 2003, 68). To je “neposred-ni oblik u kojem je politički i društveni poredak jednog naroda prostorno vidljiv – prvobitna mjera i raspodjela pašnjaka, tj. zemlje u vlasništvu, kao i konkretni poredak koji je u tome sadržan i iz toga proizlazi.” (70). Sto-ga, sa novim nomosom, onakvim kakvim ga Schmitt na kraju svoje Teori-je partizana navješćuje, možemo otkriti novi prostor van zakona, u kojem će biti zadržan (ako ne i blokiran) novi neprijatelj kojeg nećemo moći imeno-vati, te novo neprijateljstvo, toliko “užasno da možda više neće ni biti do-zvoljeno govoriti o neprijateljima niti o neprijateljstvu. Oboje će se staviti van zakona i osuditi upravo onako kako to priliči prije nego što se započne posao istrebljenja” (Schmitt 1975, 95). U tom novom režimu istrebljenje će se opravdavati odsustvom neprijatelja, njegovom isključenošću iz jezi-ka (“možda se više neće smjeti ni govoriti o neprijateljima” [man vielleicht nicht einmal mehr von Feind oder Feindschaft sprechen darf]), prije nego što bude potpuno isključen iz čovječanstva i, na kraju, iskorijenjen.

Ovakvo isključenje neprijatelja, koje ide toliko daleko da se ukida naziv “neprijatelj”, najavljuje se u zaključku Teorije partizana. Ono predstavlja proročansko postignuće (Schmitt pretkazuje da će “neprijateljstvo postati strašno”) o “preobražaju prostora” [Raumveränderung] (31) koji uključuje stvaranje novih prostora pomoću tehnoloških dostignuća, ali najviše putem moderne pojave partizanskog ratovanja. Prvo se “poprište rata” [Kriegss-chauplatz] redefiniše kao “kompleksna struktura, novi prostor operacija” u kojem partizan prisiljava svog neprijatelja u “drugi prostor” [einen anderen Raum] (72)”. Taj “drugi prostor” poziva na poređenje kopna i mora (“kor-sar pomorskog i partizan kopnenog ratovanja se prema tome mogu uporedi-ti” [73]) i pojačava već nagoviještenu analogiju između pirata i partizana, a obojica su svjedoci neke vrste rastakanja, rastapanja (liquefaction) teritorije (vjerovatno nije slučajno ni to da je već i sam pojam partizana u “rastakan-ja” [Auflösung] (24), te da je ono što ostaje od ovog i sličnih pojmova “još uvijek nejasno i lelujavo” [noch unklar und schwankend])” (Schmitt 1975, 29).[30] U svom djelu Nomos zemlje Schmitt nas podsjeća na “riskantnu op-kladu” pirata koji je otišao dalje od toga da zaplovi “u otvoreno more.” Pi-rat se uključuje u preobražaj samog pojma zakona u njegovom odnosu sa teritorijom. Ono što je za njega bilo bitno jeste “ispitati, probati, riskira-ti” (Schmitt napominje da riječ “pirat” potiče od Grčke riječi peiran), luta-ti nigdje neucrtanim prostorom pučine, tamo gdje ne postoje “ni granice ni međe ni posvećeni rituali ni sveta odredišta ni zakon ni vlasništvo” (Sch-mitt 2003, 43). Pirat je glavni akter unutar stanja stvari koje je povezano sa morskim prostorom u njegovom tekućem obliku. Na taj način gledajući, pirat je pred zakonom van zakona i pripada prostoru koji upravo nije oza-konjen, niti je zakonski niti sudski, no kojim pirat vlada zahvaljujući svo-joj pukoj volji da se okuša u njegovom prelaženju. S druge strane, pirat je (ili ostaje) konstituisan kao odmetnik od zakona od onog trenutka kada se zakon, sa onim što Schmitt naziva “prisvajanjima mora” (a što pripisuje velikim pomorskim imperijama, počevši od Engleske i njenog nadmetan-ja sa Španijom),[31] laća prisvajanja mora kao da je ono neka teritorija koja se može razdijeliti, odvojiti i raščlaniti – teritorija kojoj se može dodijeliti poredak. Upravo u tom novom pravosudnom poretku pirat može postati ono što je već bio: odmetnik, onaj koji je van zakona. Ali ko onda odlučuje ko i šta se nalazi van zakona?

Schmitt ne daje odgovor na ovo pitanje i prije nego što ustvrdi da je “par-tizan u današnjem svijetu nešto drugo od korsara kopnenog ratovanja” [et-was anderes als ein Korsar des Landkrieges] (1975, 73), on nam pruža drugu analogiju. Ta analogija je, priznaje Schmitt, “neočekivana”. U onoj mjeri u kojoj on ratnom poprištu “dodaje još jednu, mračniju dimenziju, dimen-ziju dubine,” partizan također “pribavlja i jednu teritorijalnu, neočekivanu analogiju [eine unerwartete... Analogie], zbog toga ne manje efikasnu, a to je podmorje” (72-73). Kao kopnena verzija neke pomorske ratne mašine, pojavljujući se tamo gdje ga niko ne očekuje, partizan, paradoksalno, post-aje vladarem prostora i teritorija (kako Schmitt primjećuje, Clausewitz je ispravno uvidio da se može desiti da nekolicina partizana ovlada prostorom, te odatle mogu “polagati pravo na ‘naziv (redovne) vojske’ “ [73]). Parti-zan kreira nove dimenzije i preoblikuje poprišta operacija tako što smišlja i prakticira nove, druge prostore. Ovome slijedi lančana reakcija: stvaranje i uništenje već ustanovljenih prostora – njihovo rastapanje – a kasnije i pri-jetnja samom poretku koji upravlja opisima ovih efekata. Zaista, sam nji-hov detaljan opis bi “razrušio okvir našeg razmatranja” [den Rahmen un-serer Darlegung sprengen würde] (75). Svjedoci smo “uništenja društvenih struktura”, kritičnog poništavanja političkog jedinstva i sveg onog što pred-stavlja res publica, a usred toga se pomalja novi prostor, prostor “ne-javno-sti” [ein Raum der Nicht-Öffentlichkeit]. Jasno je da je partizan činilac sveg tog preobražavanja i urušavanja. Darivan je jedinstvenom sposobnošću da ne samo nestane u tmini nego čak i da je napravi drugačijom. U svojstvu igrača na smrtonosnom novom poprištu, on je sposoban da “preobrazi tminu u prostor borbe [das Dunkel in einen Kampfraum verwandeln] na kojem će se uništiti dosadašnja scena [Schauplatz] imperije, te izbrisati velika po-zornica [die große Bühne] oficijelnog, javnog života” (84). I sam partizan je izmješten, prebačen u drugi prostor, “potisnut [verdrängt] iz polja profe-sionalne vojne svijesti” (75). Na kraju, “ograničenom prostoru [Raum] ot-vorenog terorizma pridodati su dalji prostori [weiteren Rume] nesigurnosti, straha i opšteg nepovjerenja, jedan čitav ‘krajolik izdaje’ [Landschaft des Verrats]” (76).”

Partizan je tako na privilegovan način upisan u prostorni registar i to ponajpri-je kao jedan od njegovih glavnih tvoraca.[32] Preciznije govoreći, on se pojav-ljuje kao novi osvajač, potomak onih istraživača koji su 1492. godine najavljivali novi nomos zemlje (“1492. godine, kada je zapravo i nastao ‘novi svi-jet’, struktura svih tradicionalnih pojmova o središtu i starosti svijeta se morala promijeniti” [Schmitt 2003, 87]).[33] Prema tome, moglo bi se priznati partizane kao “novo poglavlje svjetske historije, u kojem dolazi do nove vrste prisvajanja zemlje” (Schmitt 1975, 82), možda kao jednu od onih instanci koje “iz korije-na brišu postojeći prostorni poredak i uvode novi nomos cjelokupne prostorne sfere naroda koji žive u susjedstvu” (Schmitt 2003, 82). Povezan sa tehnološkim napretkom, partizan, čini se, predstavlja njegovu privilegovanu ljudsku stranu (Schmitt piše o “tipu čovjeka [einem Menschen-Typus] koji je stvorio partiza-na” [1975, 81]). Nekoliko redaka kasnije Schmitt će ustvrditi da se “novi pro-stori [die neuen Rumen] mogu i moraju zauzeti od strane čovjeka” (1975, 82-83). Takav je, prema Schmittu, izazov kojeg je partizan (kojeg on ovdje naziva “kozmopiratom” i “kozmopartizanom”) prije svih drugih pozvan da preuzme: “Samo onaj koji dominira našom planetom, koja se navodno smanjuje, moći će zauzeti i koristiti ta nova polja [die neuen Felder]” (83).

“Ideološka fasada tradicionalnih pojmova je još uvijek veoma jaka. Države su, iz praktičnih razloga, zainteresirane za upotrebu takozvanih klasičnih pojmova, čak i u drugim slučajevima u kojima se takvi pojmo-vi odbacuju kao prevaziđeni i reakcionarski” (Schmitt 1975, 41). Moglo bi se stoga pomisliti da je postojanost pojmova kao što su partizan i teroris-ta rezultat nekakve državne odluke. I zaista, vidjeli smo da je pojava par-tizana istovremena i sa kampanjom moderne države da se neprijatelj krimi-nalizira i sa disciplinarnim društvom ga oblikuje. Ipak, partizan ne samo da je najnoviji oblik ili figura neprijatelja, on je i njegova apsolutna forma (zbog toga što on, paradoksalno, nije više neprijatelj, već kriminalac, ali i zbog toga što je on utjelovljenje apsolutnog neprijateljstva, pa stoga nema granica). Partizan vrlo vjerovatno može biti sjedište – doduše ono kojem nedostaju precizne koordinate – odluke počevši od koje možemo razložiti zastarjelost “takozvanih klasičnih pojmova”. U svakom slučaju to je ono što, kako se čini, Schmitt predlaže kada govori o posebno značajnom doprinosu koji je Mao Ce Tung dao teoretizaciji partizana. Schmitt postavlja pitanje o regulaciji, obuzdavanju i ograničavanju neprijateljstva u doba partizana, u doba apsolutnog neprijateljstva. Ono što je ovdje bitno jeste sam prelaz iz ograničenog neprijateljstva u apsolutno neprijateljstvo, prelaz koji će upra-vo definisati doba u koje uvodi. Schmitt piše “Ostaje pitanje da li se takvo neprijateljstvo može ograničiti ili urediti, da li se radi o relativnom ili apsolutnom neprijateljstvu”. Odgovor je prilično iznenađujući, jer premiješta privilegovano sjedište odluke, postavljajući ga na stranu onoga koji vodi rat. “Samo onaj koji vodi rat može donositi odluke na vlastiti rizik” [Das kann nur der Kriegführende selbst auf eigene Gefahr entscheiden] (Schmitt 1975, 63).[34] Hvaleći Maova dostignuća i proglašavajući ih većim od Lenji-novih, čini se da Schmitt potvrđuje valjanost analiza ovog prvog kada u nas-tavku teksta piše da “se teorija partizana ukazuje kao ključ za prepoznavanje političke stvarnosti” (65). Vratimo se liku dominacije kojim smo se raniji bavili: to je stvar ograničenog ili neograničenog prostora cijele Zemlje (na kojoj se novi prostori stvaraju i smišljaju) i njene dominacije: “Samo onaj ko dominira našim svijetom, koji se navodno smanjuje, moći će zauzeti i koristiti ta nova polja. Kao posljedica toga, ovi neograničeni prostori samo su moguća poprišta [nichts als potentielle Kampfräume] borbe za dominaci-jom nad Zemljom [eines Kampfes um die Herrschaft auf dieser Erde]” (83). Upravo je figura huškača i učesnika rata, figura partizana kao “glavnog lika svjetskih dešavanja” ono što je ovdje važno – a iza nje bez sumnje leži pi-tanje ko odlučuje o neprijatelju, ali i pitanje ko odlučuje o samom poretku (90). Schmitt povezuje ovo stanje stvari sa izvanzakonskim stanjem, tj. sa onim ko je van zakona. “Onaj koji je lišen svih prava, traži svoje pravo u neprijateljstvu” [In der Feindschaft sucht der rechtlos Gemachte sein Re-cht] (92). Ali takvo stanje nije dovoljno da bi iz njega nastao partizan. Samo kada data osoba pokuša stvoriti novi prostorni poredak, novi nomos, javlja se partizan – novo poglavlje svjetske povijesti.



TERITORIJE TERORA


Pustinja se može smatrati i morem kopna...

(Deleuze i Guattari 1980, 227)

Da li je onda u pitanju teritorijalna podjela? Možda nam Schmitt ostav-lja prostora da se ovo pitamo, s obzirom na njegov izoštren smisao za eti-mologiju, njegov trud uložen u precizan, pojmovni jezik, uz nedostatak bilo kakvog komentara o povezanosti (ili barem o velikoj bliskosti) riječi teror i teritorija. U istom se tegobnom susjedstvu (tj. “u stanju zabrinutosti”, kako ga je nekoć nazivala američka diplomatija), u etimološkim rječnicima, na-lazi niz koji povezuje “terre, terreur et terribilité, terrier, territoire, et terro-riste” (tj. partisan, agent du système de la terreur”) Littré 1872, 2:2:2202).

Međutim, ova konstelacija počiva na nesigurnim epistemološkim temelji-ma.[35] Starofrancuski Littré nam za riječ “zemlja” [terre] daje latinsku eti-mologiju “terra od torrere, spaliti, suh, istog korijena kao sanskrtski tars, biti suh, posušiti, grčki τερσμαι, sušiti, obrisati, tačnije, nešto što je suho” (2:2:2199). Na slijedećoj strani “teror” (terreur), koji bi dolazio od latinsk-og “terrorem, terrere, učiniti da drhti, a što etimolozi povezuju sa sanskrts-kim tras, drhtati” (2:2:2199). Teško da iko može odlučiti na osnovu takvih špekulacija o odnosu (ako on uopšte postoji) između teritorije i teroriste, čak i ako sam Schmitt insistira na teluričkoj, zemaljskoj i teritorijalnoj di-menziji partizana, pa i ako pribavlja brojne elemente o značaju prostorne podjele koja se plete oko pojma partizan. Nema sumnje da bi bilo mnogo korisnije da se umjesto toga vratimo na slučajeve koji su razdvajali i dijel-ili svijet nakon osvajanja “Novog Svijeta”, tog presudnog događaja koji, prema Schmittu, obilježava početke savremenog prava uopšte, a posebno međunarodnog prava.

Prema Schmittovim riječima, srednjevjekovni evropski zakon je igno-risao sve ne-evropske prostore, a još određenije, sve pomorske prostore. Osvajanjem Novog Svijeta i proširenjem legalnosti u procesu transfor-macije, počinje definisanje i uočavanje “velikih područja slobode” koja su bila “označena kao konfliktne zone u borbi oko raspodjele novog svijeta” (Schmitt 2003, 97). Posljedica takve podjele je omogućila “omeđivanje es-kalacije evropskih ratova”. Sa uspostavom prijateljskih linija jasno su na vi-djelo izašle zone van zakona, koje su tako i definisane. Takvu definiciju pro-stora van zakona Schmitt ponovo povezuje sa prostorom izuzetka kakvog stvaraju vanredno stanje i vojni zakon. Sam pojam “linije prijateljstva”, piše Schmitt, predstavlja “označenu zonu slobodnog i praznog prostora [rech-tleerer Raum]. (“Engleska konstrukcija stanje izuzeća, tzv. vojnog zakona, očigledno je analogna ideji označene zone slobodnog i praznog prostora”) (98). Upravo će Novi Svijet biti na privilegovan način definisan kao “slo-bodni prostor” (prostor gdje vladaju rat i trgovina, van zakona – a koji će samo biti ojačan, objašnjava Schmitt, sa institucionalizovanom razlikom između poslovnog i međunarodnog prava), a počevši od kojeg će se pre-obraziti i ostatak (evropskog i ne-evropskog) svijeta.[36]


Povijest ovog preobražaja, kako je Schmitt raskriva, duga je i komplek-sna, pa nećemo imati prevelike koristi od toga da ulazimo u njene detalje. Htio bih se samo zadržati na jedinstvenoj ulozi koju Schmitt pridaje Amer-ici uopšte, a Sjedinjenim Američkim Državama posebno. I ovdje možemo reći da je sve počelo 1492. godine. Vidjeli smo da je osvajanje Novog Svi-jeta definisalo čitave raspone teritorijalnih prostora kao “slobodni pros-tor”, tj., drugim riječima, kao pomorske prostore. Ovo “rastapanje” zemlje je završeno sa prisvajanjima zemljišta na sjevernoameričkom kontinentu. “Do tada su stare granice između naseljenog i slobodnog zemljišta, tj. ne-naseljenog zemljišta slobodnog za prisvajanje, još uvijek postojale... Toj slo-bodi je došao kraj kada više nije bilo slobodnog zemljišta” (Schmitt 2003, 293). Upravo na tom historijskom raskršću, kako pojašnjava Schmitt, jav-lja se nostalgija za “slobodnim prostorom,” prostorom van zakona koji će i dalje uslovljavati američke zakone kao i američku vanjsku politiku. Ovaj prostor trebat će se održavati kao prostor “slobode”. On će na kraju krajeva predstavljati nastojanje da se ukine čvrsto uspostavljena, premda sve slabija, razlika između kopna i mora. Naposljetku, taj prostor će i dalje određivati i njime upravljati pomorska logika koja ga tretira kao prostor slobode i os-vajanja, rata i trgovine. Za manje od pola vijeka, takva koncepcija svijeta (sa izuzetkom SAD-a) kao “slobodnog” morskog prostora postaće doktrina, pa i zakon. Kasnije, sa institucionalizacijom pojma “zapadne hemisfere”, dovršavaju se krupne promjene kojim se kopneni prostor proširuje ka “si-gurnosnoj zoni”, a kao granica “slobodnom moru kao ratnom poprištu”. Od tada pa nadalje, “granice Amerike bile su postavljene i na moru” (283). No takav preobražaj svjetskog prostora predstavlja i promjenu u samom statu-su SAD-a i njihove sigurnosti (teritorija/teror). Schmitt (2003) citira riječi američkog naučnika u oblasti međunarodnog prava, Philipa S. Jessupa, koji je 1940. godine napisao:

Danas se dimenzije brzo mijenjaju, pa tako naše zanimanje za Kubu 1860. godine odgovara našem današnjem zanimanju za Havaje; možda će argu-ment samoodbrane jednog dana navesti Sjedinjene Američke Države da vode rat na Jang-ceu, Volgi ili Kongu (285).

Ili na rijeci Eufrat. Međutim, Schmitt ovo piše 1950. godine i opisuje ope-racije američke politike prije Drugog svjetskog rata (Monroovu doktrinu i napore predsjednika Woodrowa Wilsona). Ipak, ono što se tada oblikovalo je zaista “novi prostorni poredak na Zemlji,” poredak koji je nastojao raz-dvojiti “sferu zajamčenog mira i slobode od sfere despotizma i korupcije.” Tako su “samo na američkom tlu postojali uslovi u kojim su značajni stavo-vi i običaji, zakon i sloboda, bili mogući kao normalna situacija” (Schmitt 2003, 289).[37] Ostatak svijeta – koji još uvijek, u današnjem vremenu, po-drazumijeva Evropu, Staru Evropu (“Kao i stara Azija i stara Afrike prije nje, stara Evropa je postala prošlost”), gdje vladaju nenormalni uslovi, bez mira – taj ostatak svijeta je sada postao slobodan prostor, van zakona (290). Upravo nam ovdje Schmitt, očito ne primjećujući tu snažnu paralelu, nudi tihu analogiju između Sjedinjenih Američkih Država i izvjesnog “Islama” i njegove “kuće mira”, izvan čijih, kao što je to Schmitt ranije opisao (52), “linija odbrane je bio rat”.[38] “Amerika više nije ‘otvorena’ niti je poprište nemilosrdnih sukoba kakvi su se dešavali u 16. i 17. vijeku, već je mirno područje, dok je ostatak svijeta postao ratno poprište, očito rat onih Dru-gih, od kojih će Amerika ostati distancirana” (287).

Ova prostorna podjela svijeta, ova “globalna linija koja je Zemlju podijelila na dvije polovice, dobru i lošu, predstavlja pozitivnu i negativnu liniju moralne procjene. Ona je sadržavala stalno opovrgavanje druge strane planete” (Sch-mitt 2003, 295). Riječ je o razdvajanju koje reprodukuje logiku koju je uočio Jacques Derrida, logiku po kojoj bi Islam mogao biti (i možda i jeste, još uvi-jek) neprijatelj Evrope. Ova logika je logika odbrane i zaštite, pri čemu je ono političko same politike u pitanju. Front ovoga sukoba, objašnjava Derrida, “više nije u potpunosti političke prirode. U pitanju bi bila odbrambena operacija nami-jenjena odbrani onog političkog... Na političkoj strani ovog neobičnog fron-ta, najvažnije bi bilo spasiti političko kao takvo, osigurati njegovog opstanak pred onim drugim koji ne predstavlja više političkog neprijatelja, već nepri-jatelja političkog – tačnije, biće koje je posve tuđe političkom kao takvom...” (Derrida 1997, 89).[39] Ono što se od tog trenutka uspostavlja jeste “dijalekti-ka izolacije i intervencije”, koja predstavlja aktivno odbijanje (tj. preciznije rečeno, izrabljivanje i uništavanje) ostatka planete (Schmitt, 295). Mehaniz-mi tog razdvajanja su kompleksni, oni se mogu mijenjati i biti preinačeni na osnovu mnoštva elemenata (štaviše, njihova se budućnost čini sve sigurni-jom – uprkos trenutnim dešavanjima –računajući od doba Schmittovih anali-za nakon Drugog svjetskog rata). Oni pokreću teška pitanja, kao što su prob-lemi međunarodnog priznavanja. (Prema različitim standardima, “Predsjed-nik Wilson je podigao standard demokratske legitimnosti na zapadnoj hemi-sferi, napravivši od njega princip u međunarodnom pravu.” Pa ipak, termin demokratski su, kao i mnoge druge termine, “definisale, interpretirale i sank-cionisale same Sjedinjene Američke Države,” ista ona vlada od koje je potek-lo dato priznanje). Međunarodne posljedice je bilo nemoguće izmjeriti, kaže Schmitt, “čim su Sjedinjene Države tu doktrinu uzdigle u globalni zahtjev svjetskog intervencionizma” (305). U najmanju ruku, “to je značilo da Sjedi-njene Države ... uzimaju sebi za pravo da odluče o pravednosti ili nepraved-nosti bilo kakve teritorijalne promjene bilo gdje u svijetu. Takav zahtjev se ti-cao prostornog poretka svijeta” (307). Dakle, bilo koji događaj, bilo gdje u svi-jetu, mogao bi “postati briga” Sjedinjenih Država. Schmitt nastavlja citirajući predsjednika Hoovera: “Čin rata bilo gdje u svijetu jeste čin koji vrijeđa in-terese moje zemlje.” Zato nije iznenađujuće što se smatra da su ovi prvi ko-raci bili popraćeni radikalizacijom procesa u kojem je rat kriminalizovan ili, ako se vratimo Foucaultovoj terminologiji, da su bili popraćeni novom orga-nizacijom i uređivanjem nezakonitosti. U deklaraciji koju je 8. avgusta 1932. godine sačinio državni sekretar Stimson, može se uočiti izričito pozivanje na zločin u kontekstu definisanja rata, iako se sama riječ “zločin” nikada ne po-javljuje. Rat je sada samo stvar nezakonitosti (“Rat je nezakonita radnja”) i zločinaca (“kada dvije nacije stupe u oružani sukob, ili jedna ili obje moraju biti zločinci”), ili prekršioca zakona (“više oko njih ne upisujemo krug i ne pos-tupamo s njima po uštogljenim pravilima dvoboja. Umjesto toga mi ih denun-ciramo kao prekršioce zakona”). Oni koji vode rat (to jest, kako zaključujemo, oni koji žive u ratnom prostoru kakav je svijet-kao-more) se nikada ne naziva-ju “kriminalcima”. Naprosto “ljudima van zakona” (Schmitt 2003, 307).[40]

Ali ako novi nomos predstavlja “rastapanje” teritorije, poopštavanje sta-nja stvari koje je prije toga bilo važeće samo u morskom prostoru, te njegov preobražaj u prostu i jednostavnu površinu, ukidanje razlike između kopna i mora (dijelom zbog dodavanja zraka kao još jedne dimenzije, novog ratnog poprišta) – ako taj novi nomos izranja istodobno usljed osvajanja Amerika i pojave par-tizana, te između vremena uspostave i uzajamnog jačanja međunarodnog pra-va i modernog prava, između 1492. godine (Kolumba kao pirata, što je očito bio) i Napoleonovih ratova,[41] između cara i pirata – onda je možda slučaj da i sam prostor odluke (suverene odluke, u pogledu neprijatelja, o vanrednom stanju) nije više jedinstven, nego također podijeljen. Car i pirat prizivaju u sjećanje, naravno, slavnu anegdotu koju je ispričao Sveti Augustin u O državi Božjoj, o susretu između pirata i Aleksandra Velikog. Kao ilustracija Augus-tinovog stava o monarhiji i krađi, zarobljeni pirat sebe postavlja na rodoslov-ni kontinuum koji ga povezuje sa Aleksandrom. Jedan se bavi zauzimanjem mora, a drugi prisvajanjem zemljišta, s ciljem posjedovanja “čitave Zemlje”. Jedan putuje jednom lađom, a drugi koristi čitavu flotu. Jednog nazivaju krad-ljivcem, a drugog carem.[42] Ova podudarnost, kako dobro uviđa pirat (a i Au-gustin), također povezuje dva pola suvereniteta (jedan teritorijalni, drugi po-morski; jedan politički, drugi ekonomski), dvije mjere prostora izvan zakona. Njena svrha nije da ustanovi jednakost ili istovjetnost. Međutim, u daljini koja nas dijeli od Augustina (i od likova njegove anegdote) još možemo vidjeti – možda nikad tako dobro kao danas – dva neprijatelja kako pregovaraju (ali gdje i na kojem području?), hijerarhiju koja je nejednaka koliko i neizbježna; strukturnu vezu koja je možda krhka ili nevidljiva, ali zato ne manje postoja-na i značajna. Dva neprijatelja, dakle, ili dva kriminalca.

Ova dva neprijatelja su ti koji stvaraju prilike za niz drugih pitanja koje Schmitt postavlja u zaključku Teorije partizana. Mislim da je teško posum-njati u relevantnost ovih pitanja za našu diskusiju.

Zar nije imati više od jednog realnog neprijatelja znak unutrašnjeg rascj-epa [innerer Gespaltenheit]? Neprijatelj je lik našeg vlastitog samoispita-vanja [Der Feind ist unsere eigene Frage als Gestalt]. Ako je naš vlasti-ti lik nedvosmisleno definisan, odakle onda dolazi dvojstvo neprijateljâ? (Schmitt 1975, 87)


LITERATURA

1.      Agamben, Giorgio. 2003. État d’exception. Paris: Seuil.
2. Anidjar, Gil. 2003. The Jew, the Arab: A History of the Enemy. Stanford, Calif.: Stanford University Press.
3.  Benjamin, Walter. 1986. Critique of Violence. Translated by Edmund Jephcott. In Reflections: Essays, Aphorisms, Autobiographical Writings, edited by Peter Demetz, 277–300. New York: Schocken.
4.   Chomsky, Noam. 1987. Pirates and Emperors: International Terrorism in the Real World. Montréal: Black Rose Books.
5.  Christison, Kathleen. 1999. Perceptions of Palestine: Their Influence on Middle East Policy. Berkeley: University of California Press.
6. Deleuze, Gilles; and Félix Guattari. 1980. Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie. Paris: Minuit.
7. Derrida, Jacques. 1992. Before the Law. Translated by Avital Ronell. In Acts of Literature, edited by Derek Attridge, 180–220. New York: Routledge. 1997. Politics of Friendship. Translated by George Collins. New York and London: Verso. 2003. Voyous. Paris: Galilée.
8.    Fanon, Frantz. 1966. L’Algérie se dévoile. In Sociologie d’une révolution (L’an V de la révolution algérienne). Paris: Maspero.
9.      Foucault, Michel. 1977. Discipline and Punish: The Birth of the Prison. Translated by Alan Sheridan. New York: Pantheon Books.
10.  Halberstam, Malvina. 1988. Terrorism on the High Seas. American Journal of International Law 82 (1988): 269–310.
11.  Hobsbawn, Eric. 2000. Bandits. New York: New Press.
12. Laqueur, Walter, ed. 1978. A Terrorism Reader: A Historical Anthology. Philadelphia: TempleUniversity Press. 2001. A History of Terrorism. New Brunswick, N.J.: Transaction Publishers. Littré, Paul-Emile. 1872. Dictionnaire de la langue française. Paris: Hachette, 1872.
13.  Lodge, Juliet, ed. 1981. Terrorism: A Challenge to the State. New York: St. Martin’s Press.
14. Reich, Walter, ed. 1998. Origins of Terrorism: Psychologies, Ideologies, Theologies, States of Mind. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press.
15.  Schmitt, Carl. 1975. Theorie des Partisanen: Zwischenbemerkungen zum Begriff des Politischen. Berlin: Duncker & Humblot. 1979. Der Begriff des Politischen. Berlin: Duncker & Humblot.1988. Political Theology: Four Chapters on the Concept of Sovereignty. Translated by George Schwab. Cambridge, Mass.: MIT Press. 1989. Die Diktatur: Von den Anfängen des modernen Souveränitätsgedankens bis zum proletarischen Klassenkampf. Berlin: Duncker & Humblot



[1] U onome što slijedi vratit ću se na argument koji sam drugdje iznio, a tiče se odsustva histori-je neprijatelja, a posebno govori o nekim od stalnih prepreka koje stoje na putu pisanja takve historije. Zaista, kada bi i postojala takva historija neprijatelja (a ona bi ostala nespoznatljiva, nevidljiva, čak i bez formulisanja i ustanovljavanja ili jednostavnog određivanja neprijatelja kao koncepta), ona bi se mogla naći samo izvan filozofije, politike, pa i teologije. Ne čudi onda da je upravo pravni teoretičar Carl Schmitt bio taj koji je jasno izrazio uslove mogućnosti za historiju neprijatelja. Prema njegovim stavovima, ali i nasuprot njima, neprijatelj se mora mi-sliti – a možda je već i mišljen – u zakonu (loi, Gesetz) i pravu (droit, Recht) kao pitanje onog hors de la loi (odmetnutosti od zakona ili onog što je “ van zakona”), što predstavlja mogući pristup pisanju historije neprijatelja ili barem jednog njenog poglavlja.
[2] O odsustvu simetrije između prijatelja i neprijatelja, vidi Derrida 1997, npr. 152 i dalje i 246 i dalje. Na temu Žene – lika kojeg Derrida stalno propituje u svojim radovima o prijatelju i neprijatelju – on piše, na primjer, da je Zaratustra za žene rekao da ne pripadaju čovječanstvu. Žena bi, prema tome, bila “odmetnik od čovječanstva” (283). U svojim ranijim tekstovima, Derrida je ukazao na još jedan vektor u Schmittovim djelima, kojim ću se i ja rukovoditi u onome što slijedi: “Šta ako bi Žena bila apsolutni partizan? I šta ako bi ona predstavljala apsolutnog neprijatelja teorije o apsolutnom neprijatelju, bauka neprijateljstva prizvanog u pomoć zakletoj braći ili, pak, Drugoga apsolutnog neprijatelja, koji je postao apsolutni ne-prijatelj [l’ennemie absolue] a koji čak ne bi bio priznat u regularnom ratu?” (157)
[3] Kao što ćemo kasnije razmotriti, neki etimološki rječnici (u ovom slučaju jedno staro izdanje francuskog etimološkog rječnika Littré) “prevodi” riječ terrorist kao partisan. Prisjetite se, u ovom kontekstu, da historija terorizma također još ostaje da bude napisana, čak i ako uzmemo u obzir Historiju terorizma Waltera Laqueura. Izdata 1977. godine, njeno novo izdanje iz 2001. godine ponavlja da je “sama činjenica da postoji takva historija često zanemarivana, a čak i potpuno potiskivana.” (Laqueur 2001, vii; možda ipak nije sasvim nevažno naglasiti da je prvo izdanje ove knjige nosilo naziv Terorizam, a ne Historija terorizma). Priznajemo, mogućnost da se najminimalnijim terminima opiše takav sporan termin uveliko stoji na putu historiografskom projektu takve vrste. Sam termin “terorizam” datira od vremena Francuske revolucije, ali je sam fenomen mnogo stariji. Morali bismo ga potražiti još negdje u doba Si-kara drevne Judeje. Zbog razloga koji nam ostaju nejasni, Laqueur se uzdržava od izričitog pominjanja jevrejske pripadnosti Sikara, ali ipak priznaje da je “jedan od najranijih primjera terorističkog pokreta upravo pokret sikara, veoma organizovane vjerske sekte koju su činili muškarci nižih društvenih redova aktivni u zelotskoj borbi u Palestini. (66. – 73 n.e.)” (7). Nakon njih, pojavili su se Asasini (njihovom dobro poznatom leksičkom doprinosu možemo dodati i termin “fidâ’i”- lik koji se obožava) koji su djelovali u periodu između jedanaestog i trinaestog vijeka, “uvijek su koristili nož, nikada otrov ili projektile” (8). U drugom tomu, u “historijskoj antologiji”, Laqueur nas upućuje u druge izvore. Sada će pretkom terorizma biti “tiranicid” (Laqueur 1978). Muslimanski Asasini su naravno često (premda netačno ili hronološki neispravno) označavani kao “prvi teroristi”. I sam Laqueur ispravlja ovu gru-bu grešku i primat vraća Judaizmu (a da opet ne spominje čuvene, biblijske pretke potajnih ubica (asasina), kao što su Samson i njegov konačni samoubilački čin; niti Deboru, Jael ili Juditu, te entuzijastične partizane, ako je ikad i bilo takvih; niti Makabejce, slave po svom opiranju Carstvu). Šta god rekli o indijskim “Razbojnicima” ili američkom Kju Kluks Kla-nu, pa i o ruskim revolucionarima devetnaestog vijeka, u svakom slučaju se može slijedi-ti kontinuirana i diskontinuirana historija političkog nasilja kao djela pojedinaca ili grupa, često manjina ili grupacija s margina društva ako ih poredimo sa njihovim neprijateljima. Na kraju, moglo bi biti značajno ocijeniti težinu ove historiografske zadać e tako što ćemo uporediti Laqueurov pristup sa pristupima “stručnjaka” koji, pod vođstvom Waltera Reicha, diskutuju “porijeklo terorizma” u vidu “psihologija, ideologija, teologija i stanja uma” (Reich, 1998). Međutim, kako god da je predstavljen u ova dva slučaja, “terorizam” svaka-ko ostaje izvanredan i zapanjujući predmet izučavanja po svojoj imaginarnoj stabilnosti to-kom cijele povijesti.
[4]“In einer solchen Atmosphäre... wurde der Partisan philosophisch entdeckt” (Schmitt 1975, 49). Derrida istražuje vezu koju Schmitt pravi između filozofije i politike. (Derrida, 1997, 146 i dalje)
[5] Kao što pokazuje Derrida, iz ovog, ali i drugih razloga, u današnje vrijeme se razvijaju ter-mini kao što su “samoodbrana” ili “preventivni rat” – a to znači ne-rat, jer je riječ “rat” s vremenom počela označavati (ako se ovdje može govoriti o značenju) agresiju (vidi Derri-da, 2003). Schmitt se temeljito zadržava na posebnosti američke koncepcije nezakonitos-ti rata, koja se pojavila tek u dvadesetom vijeku: od vremena James Brown Scotta i “Stim-sonove doktrine”. Ta doktrina je formulisana u publikaciji State Departmenta, datiranoj sa 1932. godinom. Rat, prema tom dokumentu, “jeste nešto nezakonito. Čim dva naroda uđu u oružani sukob jedan od njih mora biti počinilac nedjela – prekršitelj ovog opšteg zakonsk-og sporazuma (upućuje se na sporazum Briand-Kellog). Više oko njih ne upisujemo krug i ne postupamo s njima po uštogljenim pravilima dvoboja. Umjesto toga mi ih denunciramo kao prekršioce zakona.” (citirano u Schmitt 2003, 307 i 269 i dalje; kurziv u originalu).
[6] Kao što je dobro poznato, Schmitt nam predstavlja teoriju u okviru koje postoje barem dvije sfere unutar kojih možemo promišljati odnos prema neprijatelju, dvije sfere koji dodiruju, ali se ne mogu svesti na sam zakon. U svom tumačenju Novog zavjeta Schmitt pravi razliku između ličnog, privatnog neprijatelja i javnog, političkog neprijatelja (vidi Schmitt 1996). Međutim, Schmitt se ne upušta u ovu razliku da bi joj pružio povijesnu dubinu.
[7] Imajmo u vidu da Benjamin svoju kritiku nasilja zasniva na nedovoljnosti, nemogućnosti ugovora da razriješi sukob. (Benjamin 1986, 288 i dalje)
[8] Nasuprot onome što sam tvrdio u svom istraživanju neprijatelja, a što je Ann Stoler već po-kazala, Foucault ipak zauzima znatnije i važnije mjesto u onome što ostaje nepisana historija neprijatelja nego što se meni u početku činilo (Stoler 1995). Historija nezakonitosti, kako je Foucault ispisuje, omogućava sastavljanje genealogije pojma kriminalac, ako ne i pojma ne-prijatelj. Tako Foucault u značajnoj mjeri nadopunjuje Schmittov rad iz historije neprijatelja, čak i ako ga ova potonja historija direktno ne zanima (Anidjar 2003, 167, bilješka 20).
[9] “Quand on fait perir le coupable, c’est moins comme citoyen que comme ennemi.” J.-J. Rous-seau, Le contrat social, citiran u Foucault (1997, 90). Moglo bi se dosta toga naučiti iz poređenja Schmittovih i Foucaultovih analiza. Schmitt se fokusira na apsolutizam u njegovom odnosu sa individualizmom i na društveni ugovor kako ga prikazuju Rousseau i ostali mislioci osamnae-stog stoljeća (“Rousseau je htio pokazati kako je moguća država u kojoj nikom ne nedostaje slobode. Praktični odgovor je bilo uništenje onih koji nisu bili slobodni. Opravdanje je ležalo u rečenici: u nekim okolnostima čovjek se mora primorati da bude slobodan: ‘on le forcera d’être libre’ “ Schmitt (1989, 123-24, te uglavnom poglavlje 3)). S druge strane, Foucaultova analiza se bavi pojavljivanjem “disciplina” u istom povijesnom periodu i u njihovom odnosu sa istim ugovorom, kao i sa idejama slobode koje je prosvjetiteljstvo porodilo.
[10] Cf. Schmitt 2003, 230 i dalje.
[11] “Shakespearovo doba u kojem se suverenitet suočavao sa sramnim djelima pojedinog kara-ktera bijaše prošlo; ubrzo će početi doba svakodnevne melodrame o moćima policije i saučesništvu koje je kriminal sklopio sa policijom...” (Foucault 1977, str. 283)
[12] Ono što Foucault naziva krajem suvereniteta također predstavlja (i za samog Foucaulta) generalizaciju stanja izuzetka (Giorgio Agamben je opisao ovaj proces u nizu svojih dijela, od kojih posljednje možda najdetaljnije obrađuje ovo specifično pitanje). Foucault opisu-je “suspenziju” zakona karakterističnu za stanje izuzetka takvo kakvo ono definiše disci-plinarni prostor: “U svakom slučaju, u vremenu i prostoru u kojem oni vrše svoju kontrolu i u igru unose asimetričnosti svoje moći, oni sprovode suspenziju zakona, koja nikad nije potpuna, ali se nikad i ne ukida” (Foucault 1977, str. 223, vidi također Agamben, 2003). Upravo u ovom kontekstu Foucault definiše i prostor van zakona, hors la loi, a koji on na-ziva, “infra-zakon” ili “protiv-zakon” (1977, str. 223).
[13] Ovdje slijedim ono što je Derrida napisao o značaju pojma terorizma, pojma koji je bio “odu-vijek asociran sa ‘revolucionarnim ratovima’, ‘ratovima za nezavisnost ili ‘ratovima parti-zana’, te se uvijek radilo o državi, kao horizontu i kao terenu” (Derrida 2003, str. 150, 174, 212-214).
[14] Pojam “neprijatelja čovječanstva” ima korijene u doktrini tiranina koji je postao neprijateljem zajednice time što ju je ugnjetavao (“neprijatelj mnogih” je fraza koju je upotrijebio Ivan Salisburški u svom djelu Policraticus). Schmitt je samo ustvrdio da je u srednjevjekovnoj Evropi feudalni zakon “bio zemljišni zakon u smislu kopnenog poretka bez dodirnih tačaka sa morem” (Schmitt, 2003, 54). Schmitt ipak povezuje dva neistovremena pojma, te se čini kao da insistira na njihovoj, kako strukturnoj (univerzalnoj i centralnoj) tako historijskoj poveza-nosti: “Za zemljišni poredak tiranin je bio zajednički neprijatelj baš kao što je za pomorski poredak pirat bio neprijatelj čovječanstva... Sve dok su bili suglasni sa povijesnom stvarnos-ti, takvi univerzalni i temeljni pojmovi neprijateljstva, kao što su tiranin i pirat, ne samo da su dobivali značenje na osnovu konkretnog poretka međunarodnog zakona jednog carstva nego su i afirmisali njegovo postojanje (65; uporedi sa Foucaultom (1977): “U najtamnijem dije-lu političkog polja, čovjek osuđenik zapravo predstavlja simetričan, obrnuti lik kralja” (29) ). Schmitt se u svom djelu “Nomos zemlje” često vraća na pojam neprijatelja čovječanstva, ali ne insistira na njegovoj novosti, na njegovoj modernosti, koja ga povezuje sa razvijanjem poj-ma čovječanstva u savremenom smislu (ipak vidi Schmittovu opasku o osamnaestom vijeku kao “pobjedi filozofije apsolutnog čovječanstva. Samo kada se čovjek pojavio kao utjelovljenje apsolutne čovječnosti, pojavila se i druga strana ovog pojma u obliku novog neprijatelja: onog nečovječnog”. (Schmitt 2003, 104)). Pojava pojma čovječnosti – za kojeg Schmitt veli da svo-je korijene nalazi u obnovi hrišćanskog pojma susjeda: “opšta jednakost čovječanstva” bi bila povezana sa činjenicom da je “svaka osoba naš ‘bližnji’” (107) – odmah signalizira kraj nepri-jatelja (“Čovječanstvo kao takvo ne može povesti rat jer ono nema neprijatelja, barem ne na ovoj planeti. Pojam čovječanstva isključuje pojam neprijatelja, jer neprijatelj ne prestaje biti ljud-sko biće – tako da nema specifičnog razlikovanja u ovom pojmu” (Schmitt 1996, 54)); njego-vo postajanje kriminalcem; te na kraju njegovo isključivanje upravo iz čovječanstva (“Konfis- kovati riječ čovječanstvo, prizvati i monopolizirati takav termin vjerovatno ima nepredvidljive posljedice, kao što je osporavanje neprijatelju svojstva čovječnosti i njegovog proglašavanja za nekog ko je van ljudskih zakona; a na osnovu toga se rat može razmahati sve do krajnje nečovječnosti” (54)). Pirat je prvi nečovječni neprijatelj. Kao takav on savremeno međunarodno pravo, koje ga proganja i lovi, definiše istim onim terminima koji dolaze do izražaja u dikta-turi, u vanrednom stanja i “samodbrani” kao legalnom činu koji dopušta osudu na smrt bilo kog “građanina” (pogledati Schmitt 1989, 176i dalje). O vezi između pirata kao “neprijatelja čovječanstva” i zločinâ protiv čovječnosti Hannah Arendt je, naravno, detaljno pisala.
[15] Vojsku koju je sastavio William Eaton (konzularni zastupnik SAD-a u Tunisu krajem osamnaes-tog stoljeća) “sačinjavali su američki marinci, evropski plaćenici i na stotine Arapa” (Thomson 1994, 138). Prema Thomsonu, koji se oslanja na rad historičara međunarodnog prava, Pariški sporazum potpisan 1896. godine, te deklaracija koja mu je uslijedila, bavili su se pomorskim zakonom i ukidanjem piratstva, te su time “stvorili novi međunarodni zakon” (71). Malvina Halberstam sa svoje strane opisuje piratstvo kao “najstariji a možda čak i jedini zločin nad ko-jim je univerzalna jurisdikcija uopšte priznata pod običajnim međunarodnim pravom” (1988, 272). Negativna, ali strukturna povezanost piratstva i države, te utemeljujuća uloga (pokušanog) iskorjenjivanja piratstva u izgradnji savremenih država ujedinjenih pod međunarodnim zako-nom kojeg svi priznaju, otkriva se u paradoksalnom statusu pirata u međunarodnom pravu. Utoliko što sami ne sačinjavaju neki državni entitet (ili u mjeri u kojoj se njihova lojalnost državi uvijek može osporiti od strane države koja ih podržava), pirati nemaju nikakvo zakon-sko postojanje u međunarodnom pravu koje ih, prema takvoj definiciji, može samo proglasi-ti “odmetnicima od zakona”. “Prema normi koja se razvila, pirati su pojedinci bez države i stoga, u smislu međunarodnog prava, oni i ne postoje... (Ipak) piratstvo se nije moglo izbri-sati prije nego što je bilo definisano, a nije se moglo definisati dok nije bilo razlikovano od pojedinačnog nasilja kojeg država sponzoriše ili sankcioniše. Međunarodne norme protiv pi-ratstva postale su univerzalne tek sa delegitimisanjem prakse unajmljivanja piratskih brodo-va za napade na neprijateljske brodove (Thomson 1994, 117-18). Takve ‘definicije’ su nara-vno imale za cilj da negiraju bilo kakvu političku dimenziju piratstva. Ali bilo kako bilo, tek je sa međunarodnim sporazumima abolicija “pojedinačnog” i “privatnog” nasilja uspostavlje-na kao osnova međunarodnih normi, a “područja svijeta nepodvrgnuta suverenitetu preobra-zila su se iz prirodnog stanja u domen uređenih međudržavnih odnosa” (140). Schmitt ispisu-je konture slične historije o razvoju “slobode mora” (Schmitt 2003, 172-84).
[16] Prije toga Schmitt objašnjava da je rastakanje jus gentiuma prevedeno u novi odnos sa “ne-državnim neprijateljem,” koji je inače bio priznat, čak i na otvorenim morima, i zaštićen pravnim odnosom jednakosti “zasnovanim na jednakosti justus hostisa i na uzajamnim aequal-itas ovog kvaliteta neprijatelja” (2003, 311). Rat uništenja sproveden “protiv zločinaca i pirata” je poopšten ukidanjem razlike između ratova na moru i ratova na zemlji (311). “Bit evropsk-og međunarodnog prava,” objašnjava Schmitt ranije, “bila je omeđivanje eskalacije rata... Ot-klanjanje i izbjegavanje ratova uništenja moguće je samo kada se pronađe formula za odmjera-vanje snaga. To je moguće samo kada se suparnik prizna za neprijatelja na ravnoj nozi – kao justis hostis. Ovim je pretpostavljena osnova za omeđivanje rata” (187).
[17] Veza između pirata i terorista pronađena je u dugoj učenjačkoj i pravnoj tradiciji (i može se proširiti na “bandite” kako ih opisuje Eric Hobsbawn, a koji su “podesni tome da se opišu, jed-nako nekritički, i kao ‘teroristi’, što je znak povijesnog propadanja ideje bandita u drugoj po-lovini dvadesetog vijeka” (Hobsbawn 2000, 19). Noam Chomsky započinje svoje djelo Pira-ti i carevi: Međunarodni terorizam u stvarnom svijetu evociranjem te veze i sa Augustinovom analogijom (Chomsky, 1987). To su dalje razradili Thomson (1994) i ostali. Ipak, sasvim ne-davno smo bili svjedoci pokušaja da se ponovo pokrenu zakoni protiv gusarstva, kao i da se reaktiviraju prakse u domeni koja se prostire od zakona o autorskim pravima do “rata protiv terora” i “cyberterorizma” i dalje. Postoje kompjuterski hakeri koji tvrde da pripadaju tradici-ji piratstva. Sam Schmitt predlaže poređenje partizana i pirata (opisujući ove druge kao “parti-zane mora”, Schmitt [1950], 2003, str.174), ali kasnije povlači tu ideju kao “terminološku nepre-ciznost”. Pa ipak, tim što poredi teritorijalnu, telurnu osobinu partizana sa pomorskim karak-terom pirata, pritom opisujući gubljenje razlike između kopna i mora, Schmitt održava vrijed-nost ovog poređenja i u svakom slučaju pokazuje da su ta dva termina uzajamno oblikovana. U vezi sa propadanjem države, može se pročitati Schmittov predgovor Konceptu političkog iz 1963.godine, nažalost nepreveden na engleski.
[18] Schmitt je podsjetio na “dvije činjenice”: “prvo, međunarodno pravo nastojalo je da spriječi ratove uništenja, tj. da rat omeđi upravo u onoj mjeri u kojoj je neizbježan; drugo, bilo kak-vo ukidanje rata bez istinskog omeđivanja njegove eskalacije rezultiralo je samo novim, možda čak i gorim vrstama rata, kao što su preobraćanje u građanski rat i druge vrste rato-va uništenja” (2003, 246).
[19] Uzimajući pitanje neprijatelja kao polazište, nadam se da ću pokazati da Schmittov doprinos predstavlja poseban argument različit od dobro poznatog shvaćanja koje teroristu smatra pu-kim “izazovom” modernoj državi (npr. vidi Lodge (1981) ili Wilkinson (1986)). Ovdje se radi o tome da se uzmu u obzir neki od uslova mogućnosti i nemogućnosti povezivanja države sa terorizmom, a ne da se u ovom drugom vidi nekakva tužna, ali i neizbježna posljedica “toler-ancije” države ili pak demokratske otvorenosti.
[20] Vidi “Vorwort” u Schmitt (1979, 11). Schmitt žali za nestankom “nedvosmislenih i jasnih ra-zlika” u evropskom pravu “između unutrašnjosti i vanjskosti, između rata i mira, između vo-jne i civilne sfere u doba ratovanja...” Nestanak određene vanjskosti također upućuje na nešto što više nije slučaj u modernoj državi: “Klasična evropska država je postigla nešto nevjero-vatno: uspostavila je mir unutra i sklonila neprijateljstvo vani kao pravni pojam.” (10).
[21] Vidi također Schmitt (2003), gdje Schmitt objašnjava da se engleski vojni zakon zasniva na “označenoj zoni slobodnog i praznog prostora” (98).
[22] Ponajprije će “Novi svijet” biti taj koji će, kao i more, u evropskom pravu biti određen kao “slobodni prostor”: “nemjerljivo prostranstvo slobodne zemlje  Novi svijet, Amerika, zem-lja slobode, tj. zemlja slobodna da je Evropljani prisvoje – a gdje ‘stari’ zakon nije bio na snazi” (Schmitt 2003, 94). Ono što se ovdje ukazuje jeste početak strukture uključivanja onog što je prethodno bilo van zakona sa razvojem prijateljskih veza, što postaje moguće sa 1492. godinom. Ovome ću se vratiti i kasnije.
[23] Schmitt sa odobravanjem dodaje da ova tvrdnja dotiče ono “što za nas predstavlja glavno jezgro” (50). Svi prevodi iz Teorije partizana na engleski jezik su moji.
[24] Međutim, čini se da ranije u Teoriji Partizana Schmitt uspostavlja neke linije kontinuiteta: neku vrstu negativne genealogije između partizana i teroriste. “Savremeni partizan od svog neprijatelja ne očekuje ni pravdu ni pravo. On je napustio konvencionalno neprijateljstvo domestikovanog i ograničenog rata da bi zakoračio u drugačije, stvarno neprijateljstvo, koje raste iz terorizma u protu-terorizam sve do tačke istrebljenja” (1975, 17). Schmitt nadalje tvrdi da su zapravo “oficiri od karijere” poput Raoula Salana, “bili ti koji su slavu Mao Ce Tunga, najsavremenijeg učitelja strategije, pronijeli od Azije do Evrope” (65). Kao uzorni primjeri savremenih partizana, Mao i Salan su djelovali sa strateškim tehnikama kao što je “psihološki terorizam”, provodeći “sistematska teroristička djela”, te sa metodama koje su za cilj imale “moderni terorizam izvršen nad širokim masama” (67). Schmitt objašnjava da takve metode, kao i oni koji ih koriste, pružaju “zapanjujuću” analogiju sa povijesnim počecima partizanskog ratovanja u borbama Španaca i Prusa protiv Napoleonovih vojski (67-68). Schmitt ide čak tako daleko da sugeriše da je razlika između teroriste i partizana, ali i između partizanske borbe i borbe protiv partizana, dio istog “paklenog kruga (Teufelkreis) terorizma i protu-terorizma.” i da je “borba protiv partizana često tek neposredan odraz same borbe partizana” (19-20). Možemo ove navode uporediti sa često ponavljanom tvrdnjom da je “neophodno” razlikovati neprijatelja – u ovom slučaju partizana – od “prostog bandita ili kriminalca” (21), ili pak da “partizan jeste i mora ostati odvojen ne samo od pirata nego i od morskog razbojnika, korsara” (27).
[25] “Cilj Benjaminovog eseja,” piše Agamben u “Kritika nasilja,” jeste “da se garantuje mogućnost nasilja... apsolutno ‘izvan’ (ausserhalb) i ‘s onu stranu’ (jenseits) zakona” (2003, 91). Prema Agambenu, ta mogućnost bivanja van zakona jeste upravo ono što Schmitt odbacuje. “Pre-ma Schmittu, ne može postojati nikakvo čisto nasilje, a to znači nasilje koje je apsolutno van zakona” (93). Čak i ako po strani ostavimo pitanje pozicija i interakcija kakve Agam-ben pripisuje Benjaminu i Schmittu, lako ćemo se složiti da je pitanje vanjskosti ono što ih obojicu određuje.
[26] U ovakvom poimanju odgovornost, naravno, jasno počiva na onome ko je van zakona, jer se “neko sebe stavlja van zakona određenim činom” (Schmitt 1989, 176). Čini se da Schmitt u ovome vidi znak rastućeg uticaja “ideje po kojoj čovjek može izgubiti sva svoja prava na osnovu svojih djela (man sich durch siene Tat rechtlos machen kann)” (176, bilješka 2).
[27] Sa Agambenom bi trebali biti u stanju da razmotrimo upadljive paralele sa Benjaminovim esejom u kojem moderna država, moderno pravo “gleda na nasilje u rukama pojedinaca kao na opasnost koja potkopava pravni sistem” (Benjamin 1986, 280). Savremeni zakon, veli Benjamin, monopolizuje nasilje ne “u namjeri da sačuva neke pravne svrhe” nego radije u namjeri da “očuva sam zakon” (281).
[28] I ovdje bi se moglo dosta toga reći o teoretskom presedanu kojeg nudi Benjamin povodom pitanja o onom što je van zakona, o odmetniku od zakona, a što se predstavlja u liku nasilja koje, kroz pojedinca, velikog kriminalca, sferu kažnjavanja, rata, samoodbranu i policiju, iznosi na vidjelo zone vanjskosti zakona kao suspenzije zakona, kao ispoljavanja autorite-ta u kojem je “razdvojenost između nasilja u donošenju zakona i u njegovom očuvanju sus-pendovana” (Benjamin 1986, 286). Paradigmatična u Benjaminovom raspravljanju, savre-mena policija raste i jača, “prateći građanina kao okrutni teret kroz život regulisan propisi-ma ili ga naprosto nadgledajući” (287). Benjamin zaključuje ovo pitanje sa poređenjem koje najavljuje preokrete koje opisuju i Scmitt i Foucault, a tiču se kraja suvereniteta i nadola-ska disciplinarnog društva: “Iako se policija u pojedinostima može svugdje činiti istom, na koncu se ne može poreći da je duh njenih pripadnika manje razoran kada oni, u apsolutnim monarhijama, predstavljaju moć vladara koji objedinjuje zakonsku i izvršnu vlast nego što je to slučaj u demokratijama, gdje njihovo postojanje, bez uzvišenosti koje pruža prethod-na pozicija, samo svjedoči o najvećoj mogućoj degeneraciji nasilja” (287).
[29] Sa pravnog i sudskog stanovišta uspostava međunarodne zajednice, kakvu opisuje Schmitt, predstavljala bi paralelan razvoj, takav u kojem bi se moglo uočiti “opšte kretanje ka slo-bodi, okončanje tradicionalnih orijentacija i, u tom istom smislu, potpuna mobilnost najin-tezivnijeg tipa  opšta dezorijentiranost” (Schmitt 2003, 237). Suverenitet država nestaje, a sa njim i “obavezujuća moć dužnosti koje suverene države imaju u međunarodnom pravu”, obavezujuća dužnost kojom se zahtijeva “zajednička pripadnost u jasno određenom pros-toru”. Drugim riječima, ona se mora zasnivati na “sveobuhvatnim efektima nekog prostor-nog poretka” (224-25). Ono što je ovdje u pitanju jeste “novi odnos prema tlu” u ovom no-vom i evoluirajućem pravnom sistemu, “drugačije međunarodno pravo” koje ima “svijet za svoje polje djelovanja” (236). Vrata su sada otvorena za kriminalizaciju pojedinačnih država, “država-prijestupnica” (vidi Derrida 2003).
[30] U Nomosu zemlje Schmitt piše o načinu na koji se “stari nomos zemlje, kakvog je Evropa ustanovila, raspao (zerging)”. (Schmitt 2003, 226)
[31] “U 16. stoljeću, Engleska je bila ta koja se usudila da pređe iz kopnenog u pomorsko postojanje... To je trenutak u kojem možemo pristupiti misteriji novog nomosa zemlje. (Schmitt 2003, 49). Prije modernog doba zakon je bio “zemljišni zakon u smislu isključivo kopnenog poretka bez dodirnih tačaka sa morem” (54).
[32] Naravno, nema sumnje da je “prostorni aspekat” (Raumaspekt) jedan od “četiri aspekta u la-birintu tipične situacije unutar savremenog partizanskog rata” (Schmitt 1975, 71). Međutim, u mjeri u kojoj ovaj aspekt predstavlja sam zakon kao “jedinstvo poretka i lokalizacije (die Einheit von Ordnung und Ortung)” (72, moj prevod), ono što je ovdje u pitanju jeste nomos zemlje u njegovoj cijelosti, mišljen iz perspektive onoga što ga prekoračuje ili mu je radi-kalno izvanjsko: van zakona. 
[33] Takav “novi globalni pojam geografije pojavio se odmah nakon 1492. godine” (Schmitt, 2003, 89) da bi preoblikovao prostorni poredak i međunarodni zakon po formalnim linijama, predstavljajući “skladnu progresiju od vremena otkrića Amerike 1492. godine do američkih deklaracija iz Drugog svjetskog rata” (90)
[34] Ova tvrdnja će i dalje voditi Schmitta kada diskutuje slučaj Salana. Taj slučaj svjedoči o pre-mještanju suvereniteta, pa možda čak i o njegovom rastakanju u novi režim: “Onaj ko polaže pravo da imenuje neprijatelja također sebi pripisuje i novu zakonitost, ukoliko se ne želi po-vinovati takvom imenovanju od strane dotadašnje zakonske vlasti” (Schmitt 1975, 87).
[35] Prema Oxford English Dictionary, etimologija riječi “teritorija” je nesigurna, ta riječ sama ne može naći sigurnu, tj. “nenaseljenu” (unsettled) teritoriju: “ad. L. Territri-um, područje oko grada, područje, okrug, teritorija. Etimologija nesigurna (unsettled): obično se smatra izvedenicom riječi terra, zemlja, zemljište (značenje koje je i naznačeno kada je ova riječ u narodskom latinskom promijenjena u territrium); međutim, originalni oblik riječi ukazuje na izvedenost od terre na uplašen, zastrašen, odakle dobijamo i territor “onaj koji plaši”, te territrium “mjesto za koje se ljudi upozoravaju da ga se klone” (Roby, Lat. Gr. §943). Otu-da francusko territoire (1278, u Godef. Compl); vidi također terroir. (Oxford English Dic-tionary, ad. loc.)
[36] Vidi Schmitt 2003, 197 i dalje, 232 i dalje, te 250 i dalje. “U zaleđu države i njenog priznatog suvereniteta postojala je privatna sfera koja je u ovom posebnom slučaju predstavlja sferu privatne ekonomije i privatnog vlasništva, a koja je uglavnom ostala nedotaknuta teritori-jalnom promjenom” (197). Kasnije nam Schmitt otkriva prirodu ovog drugog prostora i nje-gove preobražavajuće uloge kada napominje “da se dualizam međunarodnog i nacionalnog prava, tj. dualizam domaćeg i stranog, smatrao središnjim problemom o kojem se detaljno raspravljalo, dok je dualizam međudržavno-političkog i međunarodno-ekonomskog prava ostao neprimijećen. Upravo je tu, u ekonomiji, stari prostorni poredak zemlje izgubio svoju strukturu” (237). Schmitt također insistira na važnosti “razdvajanja politike i ekonomije,” na razdvajanju koje uglavnom znači “političko odsustvo,” a koje “mnogi francuski, engle-ski i američki teoretičari smatraju posljednjom riječi ljudskog napretka i kriterijem moderne države i civilizacije” (255).
[37] Nekoliko redova dalje Schmitt piše o načinu na koji Sjedinjene Američke Države tvrde da su “utočište zakona i slobode” (2003, 291)
[38] Danas itekako dobro poznajemo te uprošćene i često ponavljane kategorije, kao što je podje-la između vladavine Islama (dar al-Islam) i vladavine rata (dar al-harb). Schmitt ovu podje-lu pominje u jednoj fusnoti.
[39] Derrida uspijeva pokazati radikalnu vanjskost na kojoj je Islam začet: van zakona, van političkog. Prema šmitovskoj logici (i ne samo prema njoj), ta vanjskost, čiju “navodnu čistotu” pretpostav-ljamo, ne bi trebala biti evropeizirana. Ona ne bi sadržavala “ništa od tradicije pravosuđa i politike koje smatramo evropskim”(1997, 89). Za relevantnu, iako djelomičnu analizu odnosa SAD-a pre-ma Arapima, a posebno prema Palestincima tokom dvadesetog vijeka vidi Christisona (1999).
[40] Nekoliko stranica dalje u tekstu Schmitt dodaje da se “zbog činjenice da je rat pretvoren u policijsku akciju protiv onih koji izazivaju nered, kriminalaca i štetočina”, mora pronaći jače opravdanje za metode ovog “policijskog bombardovanja” (2003,321)
[41] Schmitt rođenje moderne države smiješta u Napoleonovo doba (Schmitt 2003, 203 i dalje), dok za Foucaulta ovo doba obilježava rođenje disciplinarne moći (Foucault 1977, 217).
[42] Vidi Augustina, O državi Božjoj, tom 4.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top