Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis istog tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo (Brain in a Vat). Podsjetimo, ideja je to Hilary Putnama iz 1950-ih (valjda) (na koju nailazim u knjizi Borana Berčića Filozofija II.) a koji je zamislio sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauriusudio se njemu, Hilary Putnamu, ali i svima nama, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga s računalom. Od sada računalo jadnom Hilaryu šalje sve osjetilne podražaje a koje on smatra da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridinog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’, zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta je ideja u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje, te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja kao kakva avet stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopćaprima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što Roško možda ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako tipično postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na postmoderniste zbog takva stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer mi se čini da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nedokučivu ‘stvar po sebi’… ili?  Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… bitno da je uman…
Međutim, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što Zerzan kaže:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’,  životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja filma ekscentričnih, nekada braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, Matrix smislu. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top