(Osvrt na knjigu Kena Wilbera "Sex, Ecology, Spirituality: The Spirit of Evolution")


Znanstvene discipline već dugo pate od sramotne preobilnosti. S akumulacijom podataka i fragmentiranjem disciplina u poddiscipline, potraga za cjelovitom sintezom čini se još poželjnijom i još beznadnijom. Uzmimo naprimjer psihologiju. Od svojih skromnih početaka s kraja 19. stoljeća, sada se razbuktala u kakofoniju suprostavljenih škola i terapija. Očajna potreba za sintezom sve je očitija. Tako nije iznenađujuće da pojava jedne knjige 1977. godine, The Spectrum of Consciousness, koja je nastojala ponuditi takvu sintezu, bude pozdravljena s velikim uzbuđenjem - premda ju je napisao mladi nepoznati autor, Ken Wilber, bez formalnog psihološkog obrazovanja. Ustvari, na neki način Spectrum je učinio više od traženog jer je ponudio sintezu ne samo zapadnih psihologija, već i istočnih.

Slijedile su druge Wilberove jednako obuhvatne knjige, kao The Atman Project. Ovdje je Wilber integrirao razne razvojne teorije, ponovo i istočne i zapadne, u sjedinjenu viziju koja prati razvoj od rođenja u normalnu odraslost i zatim u post-konvencionalne stupnjeve "onkraj normalnosti" što i opisuju različite kontemplativne discipline. U Up From Eden upotrijebio je svoj razvojni model kao okvir za pokušaj mapiranja evolucije ljudske spoznaje i svijesti. Uskoro su slijedili drugi radovi o sociologiji, religiji, filozofiji i fizici. Do 1987. Wilber je stvorio interdisciplinarnu zbirku rijetkog opsega i integrativne moći.

Potom je slijedila bolna tišina duža od pet godina. Ovo za Wilbera nipošto nisu bile prazne godine. Deset dana nakon svadbe, njegova je supruga Treya otkrila rak grudi i narednih je pet godina bilo posvećeno pomaganju da se nosi s bolešću i naposljetku umre. Još su dvije godine posvećene tugovanju i pisanju dirljive knjige Grace and Grit, kronike njenog života i smrti. Sada je Wilber izašao s još jednim velikim djelom, najvećim dosad, kojeg opisuje svojim prvim "zrelim radom".

Priča o nastanku knjige je zabavna. Godine 1991. Wilber je objavio kratki članak o rodnim razlikama koji je izazvao kritičko pismo jedne čitateljice. Wilber je, zauzvrat, počeo pisati pismo uredniku kao odgovor. To je otvorilo branu i navalile su godine zadržanog razmišljanja. Četiri godine kasnije, nakon čitanja više od 300 knjiga o feminizmu, 300 o ekologiji, i više od još 400 knjiga o raznim temama kao što su antropologija, evolucija i filozofija, Wilber donosi Sex, Ecology, Spirituality: The Spirit of Evolution, masivno djelo od 800 stranica koje je ujedno prvi svezak u planiranoj trilogiji. Nek' nam bog pomogne ako Wilber ikad počne pisati članak.

Cilj knjige je pratiti evoluciju - fizičku, biološku i ljudsku - i postaviti ju u kontekst perenalne filozofije: zajedničke suštine mudrosti koja je u srcu velikih religijskih tradicija.

Opseg djela je izvanredan. Tek je nekolicina mislioca, kao Aurobindo na Istoku i Hegel na Zapadu, uspjela skupiti tako ogromne evolucijske vizije. I opet je Wilberovo viđenje jedinstveno po tome što tu viziju temelji na suvremenim istraživanjima u poljima kozmologije, biologije, antropologije, sociologije, psihologije, filozofije i ekologije.

Ovaj neizmjerni opseg i učenjaštvo dolaze uz određenu cijenu. Najblaže rečeno, Sex, Ecology, Spirituality na puke smrtnike djeluje zastrašujuće. Štoviše, sam opseg je doista teško zahvatiti i zadržati sadržaj. To nije stoga što je knjiga nejasna ili loše napisana. Dapače, s obzirom na brojnost i novost ideja, tekst je iznimno gladak i lucidan. Problem je u tome što puki broj novih ideja znači da one s početka knjige lako nestaju iz pamćenja.

Glavna svrha ovog članka je zato iznošenje pregleda koji može dati smisao sadržaja ili vizije i tako pružiti okvir za lakše i retentivnije čitanje. Stoga je ovo više pregled negoli kritička recenzija.

Knjiga pokriva toliko mnogo tema da se vjerojatno nijedna osoba ne može informirano kritički osvrnuti na sve njih. Predmnijevam da će ova knjiga biti predmet specijaliziranih kritika disciplinarnih eksperata kroz naredna desetljeća. Slijedi, onda, središnja nit, lišena brojnih intrigantnih odvojaka.


Naš fragmentirani svjetonazor

Wilber počinje s usmjeravanjem pažnje na naše ekološke krize. Ekološki pokreti obično pretpostavljaju da ove krize odražavaju užasno fragmentiran svjetonazor; svjetonazor često kritiziran kao dualističan, mehanistički, atomistički, antropocentrički, patrijarhalan i patološki hijerarhičan; svjetonazor koji fragmentira ljude od prirode, um od tijela, i duh od svega. Shodno tome, pokreti kao duboka ekologija i ekofeminizam zastupaju novi svjetonazor za koji kažu da je više holistički, integrativan i relacionalan.

Wilber istražuje znanost 19. stoljeća kao izvorište ovog fragmentiranog svjetonazora kad su po prvi put prepoznate "dvije strelice vremena". Paradoksalno je otkriveno da se prema drugom zakonu termodinamike fizički svemir kreće prema sve većoj entropiji, dok je otkriće evolucije pokazalo da se život kreće prema većoj kompleksnosti i diferencijaciji (negentropiji). Fiziosfera i biosfera, fizičke znanosti i biološke znanosti, činile se stoga nepomirivo odvojenima i premda je bilo raznih teoretskih pokušaja integracije - naprimjer, materijalistički redukcionizam, fenomenalizam, epifenomenalizam - nijedan nije potpuno zadovoljio.

Tek krajem 20. stoljeća znanost konačno nudi čvrstu osnovu za reunifikaciju kad je otkriveno da materija ima potencijal proizvođenja većeg poretka i kompleksnosti. Naprimjer, kao što je nobelovac kemičar Ilija Prigogin otkrio, u izvjesnih biokemijskih sistema, poznatih kao "disipativne strukture", može rasti kemijska kompleksnost, što se naizgled protivi entropiji i drugom zakonu termodinamike. Drži se da ova protivnost daje moguću osnovu za porijeklo života.

Iz ove reunifikacije, dijelom, rođene su razne sistemske znanosti kompleksnosti kao opća teorija sistema, kibernetika, neekvilibrijalna teorija termodinamičkih sistema i teorija evolucionarnih sistema. Neke od ovih, kao teorija evolucionarnih sistema, specifično tvrde da se slični obrasci procesa i evolucije mogu identificirati u fizičkoj, biološkoj i noetičkoj sferi. Ključna točka je da sad imamo sve više znanstvenih dokaza u prilog samo-organizirajućeg, samo-transcendirajućeg procesa u materiji, životu i umu.

Prije no što započne razvijati svoju teoriju, Wilber treba rehabilitirati koncept hijerarhije, središnji koncept u njegovoj teoriji i teorijama mnogih drugih evolucijskih istraživača. Hijerarhija je postala pomalo prosta riječ u nekim krugovima i kritičari tvrde da svaka hijerarhija uvjetuje rangiranje ili dominiranje koje opresira, marginalizira ili uništava. Nije neobično da čujemo kako trebamo odbaciti sve hijerarhije. Međutim, kao što Wilber ističe, ovo ne samo da je nemoguće već je i primjer nečeg što filozofi nazivaju performativnom kontradikcijom, pošto je preferiranje nehijerarhija nad hijerarhijama samo po sebi hijerarhijski vrjednosni sud. Kvalitativne distinkcije su neizbježan dio ljudskog iskustva.

Nadalje, sistemske znanosti tvrde da je hijerarhija nužna za integraciju, cjelost i djelovanje sistema. Shvaćena u ovom kontekstu, hijerarhija je jednostavno rangiranje fenomena prema njihovom holističkom kapacitetu. To za sobom ne povlači nužno vrjednosne hijerarhije, dominaciju ili opresiju.

Nakon što je rehabilitirao koncept hijerarhije, ili holarhije kako ju on rađe naziva (posuđujuć pojam od Arthura Koestlera), Wilber se okreće općim principima i procesima koji vrijede za sisteme i fenomene u tri velika područja: fizičkom, biološkom i mentalnom. Za Wilbera je temeljna kategorija holon (ovaj je pojam također uveo Koestler), a to implicira da svaki entitet i fenomen u svemiru nije samo cjelina ili dio, već oboje istovremeno.

Pomoću koncepata hijerarhije i holona, Wilber uspjeva razjasniti prirodu raznih hijerarhija i njihovih zloupotreba. Naprimjer, najpopularnije opće sistemske teorije ekologije i ekofeminizma zasnivaju se na nekoj verziji holarhije bivanja, nekakvoj mreži života. Ljudi su obično uključeni u ovu mrežu kao jedna nit ili dio biosfere ili Gaie. Na prvi pogled ovo se čini urednim, organičkim i egalitarnim.

Međutim, u možda intelektualno najizazovnijem dijelu knjige, Wilber pokazuje da stvari nisu tako jednostavne. Hijerarhijski uređene strukture i emergenti (odlike ili kapaciteti koji se pojavljuju de novo na izvjesnim razinama hijerarhije) ne mogu se tumačiti jednostavno u terminima, niti biti smatrani dijelovima, fenomena nižeg reda. Naprimjer, kad se atomi vodika i kisika združe, posljedica je molekula vode s novim emergentnim svojstvima, kao što je mokrost. Ova emergentna svojstva su sasvim nepredvidljiva iz svojstava sastavnih atoma i ne mogu se opisati u terminima atoma - i, naravno, molekula vode nije sadržana u svojim atomima.

Tako i život, ili biosfera, nije jednostavno sadržan, ili svediv, ili objašnjiv u terminima fiziosfere: sfere čiste materije. Život ima emergentna svojstva kojih nema među svojstvima njegovih kemijskih sastavnica. Život, drugim riječima, ima odlike i kapacitete koji se opiru opisu u terminima kretanja pukih molekula. Slično tome, noosfera (sfera osjetilnog/svjesnog života) izniče iz biosfere i nije jednostavno u biosferi. To jest, noosfera nije sastavni dio veće cjeline zvane biosfera, već je emergent koji ju u izvjesnom smislu nadilazi. Ontološki, noosfera se stoga ne može reducirati kao, ili razmatrati kao, jedna nit biosfere. A ljudska bića su složeni pojedinci sastavljeni od sve tri "sfere" ili razine; ne može nas se smatrati samo nitima u biosferi koja sadrži samo fizičku i biološku razinu.

Ovo je težak ali važan argument koji ovdje možemo samo kratko skicirati. Čini se da rješava brojne zagonetke koje od početka proganjaju ekološku misao kao, recimo, kako pripisati veću vrijednost nekim oblicima života, uključujući ljude, nego drugima a istovremeno poštivati sav život. Wilber tvrdi opširno da ova perspektiva nije antiekološka, kao što se na prvi pogled može činiti. Dapače, inzistira da ona prirodno proizvodi osnaženo poštivanje života i okoliša koji se sada prepoznaju kao dijelovi vlastite složene individualnosti.


Četiri kvadranta

Razmotrene sheme i hijerarhije bave se isključivo vanjskim pojavama pošto opće sistemske teorije nastoje biti empirijske. Zato skoro potpuno zanemaruju unutrašnjost ili subjektivnost. Sistemske teorije su u suštini teorije površina ili vanjskih pojava.

Da bi razumjeli unutarnje pojave - subjektivnost, iskustvo i svijest - treba nam drugi pristup, a to su empatija, introspekcija i interpretacija. Ukratko, sistemske teorije su nam dale veoma vrijedno ali djelimično viđenje sistema i evolucije. Ovo po sebi nije loše. Međutim, veliki problemi nastaju kad sistemski znanstvenici tvrde, kao što mnogi od njih čine, da stvaraju mapu, ili barem da mogu stvoriti mapu, svih područja stvarnosti.

Wilber želi proširiti ovo gledište. Tvrdi da sveobuhvatni pristupi moraju uključiti objektivne studije ne samo vanjskog ponašanja individualnih holona već i socijalnih grupa ili grupnih holona i, povrh toga, unutrašnjosti ili subjektivnosti individua i grupa. Stoga uvodi model koji naziva "četiri kvadranta", u kojem individualni i socijalni holoni predstavljaju dvije gornje polovine, a vanjske i unutarnje pojave dvije donja polovine.

Redukcionizam se može činiti razumnim pošto svi holoni doista imaju lijevi i desni kvadrant, a empirijski se podaci čine tako očitima. Ali nijedan kvadrant nije u cjelosti svediv na bilo koji drugi, pa i grubi i suptilni redukcionizam može biti destruktivan. Ovo može biti podmuklo u slučaju sistemski teoretičara, naprimjer, jer ovi ljudi vjeruju da doista zahvaćaju svu stvarnost na holistički način i čine se sasvim nesvjesnima koliko, i koliko vrijednoga, često propuštaju u svom svjetonazoru.

U ovoj fazi Wilber je izložio konceptualne temelje za ocrtavanje razvoja i evolucije, naročito ljudske evolucije, kroz sva četiri kvadranta. Upravo s ovim nastavlja.


Ljudska evolucija

Wilber koristi mape koje su razvili kognitivni razvojni psiholozi, kao Jean Piaget, da bi pratili psihološki razvoj pojedinaca - koji on povezuje sa socijalnom i kulturalnom evolucijom od ranih hominida do današnjeg društva. Wilber tvrdi da smo kroz povijest imali evoluciju i individualnog kognitivnog i socijalnog razvoja. Svaka evolucijska i povijesna epoha povezana je sa specifičnim stupnjem individualnog kognitivnog razvoja skupa s korelativnim socijalno dijeljenim svjetonazorima i moralnostima.

Opća ideja je da kulturalna evolucija i individualni razvoj idu ruku pod ruku. Društva prirodno podupiru individualni razvoj do svoje normalne razine i priječe razvoj dalje od nje, pa postoji relativno blizak odnos između pojedinačnog očekivanog psihološkog razvoja i "razvojnog centra gravitacije" pojedine kulture.

Wilber posebnu pažnju poklanja evoluciji odnosa rodova i ljudskom odnosu spram okoliša u svakoj povijesnoj fazi. Posebno ističe, koristeći značajno feminističko istraživanje, da se, suprotno popularnim pretpostavkama, povijesna nejednakost žena ne može pripisati jedino muškoj dominaciji i opresiji. Možemo ju pripisati isto tako biološkim faktorima kao različitoj snazi, ekonomsko-proizvodnim faktorima kao tipovima oruđa i načinima stjecanja hrane, te razvojnim stupnjevima i svjetonazorima u kojima jednakost nije bila bitna značajka ili moralni imperativ. Ovo mu omogućuje da iznicanje oslobodilačkih pokreta vidi kao djelomični odraz iznicanja racionalnosti (i oslobođenja od pukih bioloških odrednica evolucije), te da tumači prošle rodne nejednakosti kao proizvod ne samo muške zlovolje i ženske "ovčje pasivnosti" koju impliciraju neke feministkinje.

To mu također omogućuje da povuče neke jezive zaključke o mogućim neegalitarnim i rodno razornim efektima novih informatičkih tehnologija koje su trenutno toliko muški dominirane. Ja sam jednostavno smatrao da je ženska oslobođenje u velikoj mjeri nezaustavljiva evolucijska dinamika. Wilber, pak, ukazuje na moć tehno-ekonomske baze pojedine kulture u određivanju socijalne hijerarhije, te tvrdi kako nema garancije da će buduće tehnologije nužno promicati jednakost, a čini se da su ovo feministkinje uglavnom propustile zamjetiti.


Transpersonalni razvoj

Piagetov "formalni operacionalni" stupanj individualnog kognitivnog razvoja i racionalni svjetonazor su najviša pojedinačna i kulturalna razina široko priznata u konvencionalnoj službenoj znanosti. Međutim, Wilber iznosi dokaze za postojanje viših stupnjeva i potencijala latentnih u svakom od nas. Prvi od njih naziva "vizijsko-logičkim", što je izvjesna mrežna logika koja može sagledati brojne odnose među individualnim konceptima istovremeno. Naravno, Wilber u tome nije sam; nekoliko razvojnih istraživača - kao Brunner, Flavell, Arieti i Gebser - sugerirali su sličan stupanj. Wilber je međutim jedinstven u prepoznavanju sličnog stupnja u razvojnim mapama kontemplativaca kao što su Plotin i veliki indijski filozof-mudrac Aurobindo.

Onkraj vizijsko-logičkog, za Wilbera, nalaze se daljnja četiri velika stupnja koje on naziva psihičkim, suptilnim, kauzalnim i nedvojnim. Ovo su transpersonalni stupnjevi utoliko što se osjećaj sopstva sada počinje širiti onkraj personalnog - kojeg je Alan Watts tako slikovito nazvao "kožom učahureni ego" - obuhvaćajuć aspekte, ili čak cjelinu, čovječnosti, života, unutarnjeg i vanjskog svemira, i same svijesti.

Wilber svoje stupnjeve psihičkog, suptilnog, kauzalnog i nedvojnog asocira s četiri tipa misticizma: prirodnim, božanskim, bezobličnim i nedvojnim, te kao primjere svakog od njih sugerira Ralpha Walda Emersona, Sv. Terezu, Meistera Eckharta i Ramanu Maharšija.

"Psihičko" se čini nezgodno odabranim nazivom, zbog silne semantičke opterećenosti ove riječi. No, u Wilberovoj upotrebi, ovo nema nikakve veze s vančulnim opažanjem ili drugim psi fenomenima. Odnosi se na početni transpersonalni stupanj u kojem je iskustvo poglavito somatski zasnovano, kao u doživljajima kundalini energije ili božanstvenosti prirode.

Do iznicanja suptilnih razina, iskustvo je više unutrašnje i usmjereno suptilnim doživljajima svjetlosti i zvuka (šabd i nad yoga) ili arhetipskim predočenjima, naprimjer, kao što su šamanske životinje moći, hinduistički Išta Deva, ili sveti likovi kršćanskih kontemplativaca. Na kauzalnoj razini svi oblici i iskustva posustaju ostavljajuć samo čistu svijest, kao što su budistička nirvana, vedantski nirvikalpa samadhi, gnostički abis. Naposljetku, u nedvojnoj kulminaciji, pojave ponovo izniču ali se neposredno i spontano prepoznaju kao projekcije, izražaji ili manifestacije svijesti i kao ne drugo doli svijest. Ovo je hinduistički sahađ-samadhi i zenovski "oblik je praznina".

Do ove je točke Wilber iscrtao evoluciju od ranih humanoida do postmodernizma, i pojedinačni razvoj od najranijeg djetinjstva do nedvojnog, te korelirao ove linije s razvojno/evolucijskim profilima gomile srodnih fenomena kao što su svjetonazori, moralitet, identitet, rodni odnosi i ekološki odnosi, između ostalog. Čini se jasnim da je vrijeme završiti knjigu i maznuti pivicu. Ali ne! Za Wilbera je ovo tek prvi dio knjige i tek pola slike: to jest ascendentna polovina ili "staza ascenta/uzlaza". U drugom dijelu iscrtava drugo kretanje, "stazu descenta/silaza". I upravo odvojenost ove dvije staze Wilber smatra jednim od najtemeljnijih zapadnih dualizama.


Ascent i descent

Za Wilbera, dva zapadna primjera filozofa-mudraca koji su integrirali staze ascenta i descenta su Platon i Plotin. Platon, primjerice, izlaže stazu ascenta prema "Dobru" u Republici i u Simpoziju. Iz ove perspektive platonsko Dobro je izravno mistično iskustvo kauzalne sfere - onkraj odlika i manifestacija, pa stoga transracionalno i transverbalno - pored kojeg je fizički svijet samo spilja sjenki. Ovo je klasični opis, možda klasični zapadnjački opis, ascenta na kauzalnu razinu. I ovaj ascent i bijeg iz svijeta postao je arhetipskim zapadnjačkim ciljem.

Mnogi kritičari drže da je Platon bio samo ascendist. Međutim, pažljivije čitanje otkriva da Platon izlaže obje staze, i ascent i descent. Uzašavši u Dobro on se zatim okreće nadolje. Svijet se sada vidi kao izraz ili otjelovljenje transcendentnog i odista kao njegova konzumacija: "vidljivi opazivi Bog". Samo-dostatna savršenost Dobra je također Samo-projicirajuća, Samo-ispražnjujuća plodnost. Dobro je onda ne samo vrhunac i cilj života, već i izvor i tlo svijeta, s kojim je u suštini istovjetno. A izvor postaje "više potpun" u manifestiranju. Platon dakle integrira ascent i descent u klasični nedvojni stav koji nalazimo na Istoku i Zapadu, a Wilber ga ukratko opisuje ovako:

Umakni mnogome, pronađi Jedno
Obgrli Mnogo kao Jedno.

Na Istoku se odvajanje od svijeta i ostvarenje Jednog izjednačuje s mudrošću. Nakon toga, descendiranje i povratak u obgrljivanje Mnogog izjednačuje se sa samilošću, a integracija ascenta i descenta je "jedinstvo mudrosti i samilosti".

Iz ove nedvojne perspektive, svijet i tijelo nisu zli ili bezvrijedni. Međutim, upadanje u njihovu opsjenu, to jest, zarobljenost u mayi, iluziji - ono što psiholog Charles Tart naziva dogovornim transom - i time gubljenje svjesnosti o transcendentalnim sferama i našem jedinstvu s njima sasvim je pogubno. Kad smo izgubljeni, pravi izazov je povratiti ovu svjesnost kroz disciplinu "prisjećanja" koja otvara "oko duše" (Platon), "oko srca" (sufizam) ili "oko Tao-a" (taoizam). Cilj je po iluziju razorna mudrost koja prepoznaje našu istinsku transcendentalnu prirodu a poznata je razno kao đnana u hinduizmu, prađna u budizmu, marifa u Islamu i ponekad kao gnoza u kršćanstvu.

Platonsku integraciju ascenta i descenta nastavio je Plotin, u kojem je, prema Sv. Augustinu, "Platon iznova živio". On je stvorio ogromnu sintetsku viziju posuđujući iz raznih tradicija i temeljem vlastitog mističnog iskustva. Ovo je bila prva sveoubuhvatna verzija velikog lanca bivanja, koja kozmos vidi kao neizmjernu hijerarhiju postojanja od fizičke kroz razne suptilne sfere do sfere čiste svijesti ili duha.

Kao što Wilber jasno izlaže, ključno je to da sistemi Platona i Plotina, kao i sličnih istočnih filozofa-mudraca poput Aurobinda, nisu primarno filozofije ili metafizike. To su prije opisi izravno ponovljivih, fenomenoloških poimanja što izniču u ljudi koji su se razvili do nužnih stupnjeva. No prečesto su tumačeni upravo kao "puka metafizika".

Za Platona, Plotina i Aurobinda, tijekom razvojnog ascenta svaki stupanj uključuje ili obuhvaća niže stupnjeve. Proces ascenta, prema Platonu, pokreće eros, poriv ka pronalaženju sve većih i većih jedinstava. Komplementarno, za Plotina, na svakom stupnju ascenta niže se stupnjeve mora obgrliti tako da eros uravnoteži agape (ljubav i suosjećanje prema nižem). Vizija multidimenzionalnog kozmosa, kako su ga Grci izvorno nazivali, isprepletena uzlaznim i silaznim strujama ljubavi, biti će središnja tema svih naknadnih neoplatonskih škola i izvršit će dubok utjecaj na misao sve do Prosvjetiteljstva pa i dalje.

Ali prema Wilberu i eros i agape mogu zalutati kad nisu integrirani u pojedincu, idealno kroz izravno iskustvo kauzalnog Jednog, temeljne Jedne zbilje.

Wilber sugerira da veliki Sigmund Freud predstavlja paradigmatski primjer ove razvedenosti erosa i agape. Sam je Freud konačno postulirao dva poriva - eros i thanatos - i sugerirao da je cilj erosa "uspostaviti jedinstvo". Za Freuda velik dio ljudskog jada proizlazi iz bitke ili sukoba između sila ascenta i descenta. Ali Freud nije doveo ascent do njegovih transpersonalnih zaključaka u jedinstvu s Jednim. Ustvari ponizio je i patologizirao takve pokušaje kao neurotične nezrelosti, brkajući transpersonalnu progresiju s prepersonalnog regresijom, a ovu zbrku Wulber naziva "pre/trans zabludom". Dao nam je tako oskaćenu viziju ljudskih mogućnosti, pa je njegova prognoza čovječanstvu bila vječni sukob.

Pogrešno razumijevanje ili čak patologiziranje razvoja onkraj konvencionalnih razina u transpersonalne stupnjeve tragično je tipično i uobičajeno na Zapadu. U velikoj su mjeri na Istoku kauzalna i nedvojna ostvarenja prepoznata i priznata kao vrhunac psihološko-duhovnog razvoja. Mudraci kao Nagarjuna i Šankara razradili su ova ostvarenja u visoko sofisticirane filozofije Madhyamaka budizma i Advaita vedantizma, koje su koegzistirale i harmonizirale se s mitološkim interpretacijama. Pojedinci su tako mogli crpiti inspiraciju iz bilo filozofije ili mitologije, ili obje, prema svojoj sklonosti, kapacitetu i razvoju. Međutim na Zapadu, kršćanstvo mitske razine postalo je institucionalizirano i dominantno kao "Crkva" koja je svoje interpretacije mitske razine proglasila jedinima istinitima, a više transracionalne interpretacije bogohulnima.

Ovo je specifičan primjer općeg principa da se stupnjevi viši od vlastitog lako pogrešno razumiju, patologiziraju i promatraju kao prijetnja. Wilber se fokusira na kršćanstvo, ali sličnom smutnjom i ambivalencijom spram misticizma odlikuju se i druge tradicije koje konačni autoritet fiksiraju u povijesnom tekstu i tako osjećaju nelagodu uslijed prodiranja novih mističnih uvida. Tako je judaizam uvelike potiskivao svoje mistične dimenzije stoljećima, a već dugo je očita napetost između konvencionalnog Islama i njegova mističnog ogranka sufizma.

Danas rastu nastojanja da se revitaliziraju kontemplativne prakse i mudrost u svakoj od ovih tradicija. No, ova revitalizacija nam dolazi na kraju milenija u kojem je mogućnost probuđenja bila praktično blokirana na Zapadu i do ovih dana misticizam ostaje pogrešno shvaćen u zapadnjačkoj kulturi.

Naravno, poriv ka transcendenciji ne može se potpuno nadvladati. Povremeno su izranjali spektakularni pojedinci - Sv. Augustin, Meister Eckhart, Gospa Juliana, Sv. Tereza, rajski mistici i drugi - u kojima je transcendencija zasjala nad institucionalnim preprekama i koji su time sebe i Crkvu suočili s teškim i opasnim zadatkom pomirenja konvencionalne mitologije s transkonvencionalnim ostvarenjem. No usprkos dubokim uvidima takvih mistika, moć konvencionalnog mita (primjerice, crkvene dogme) uglavom je vladala sve do iznicanja moderniteta i empirijskog znanstvenog nazora tijekom 16. i 17. stoljeća.


Ego i eko perspektive

Za Wilbera modernitet odlikuju dva velika trenda koji predstavljaju dobru vijest i lošu vijest ovog razdoblja. Dobra vijest, sa stanovišta moderniteta, je zamjena mitova racionalnošću i traženjem empirijskih dokaza. Loša vijest je da je ascent izjednačen s mitskim a poziv "nema više mitova" postao je praktično "nema više ascenta".

S poricanjem mogućnosti razvojnog ascenta, pažnja se okrenula dole prema svijetu; umjesto beskrajnog iznad, javio se horizontalni beskraj. Svemir više nije bio velika multidimenzionalna holarhija bivanja. Postaj je "ontološka ravnica" ili veliki isprepleteni poredak, kojeg treba istraživati isključivo pukim empirijskim (desnim) pristupima. Ovo previđanje lijevih unutarnjih kvadranata i reduciranje fenomena na njihove desne vanjske dimenzije je samo po sebi, kako to Wilber naziva, suptilni redukcionizam. S nestankom lijevih kvadranata, nestaju i utemeljenost i valjanost subjektivnih fenomena kao što su vrijednosti, smisao i svrha. Posljedica je jalova besmislena plošnost ravnice koja je još opisana kao "obezboženi", "obezvrijeđeni" ili "razočarani" svijet.

Ovaj svjetonazor daje filozofima problem, takozvani središnji problem moderniteta, a to je priroda ljudske subjektivnosti i njen odnos spram svijeta. Racionalni ego može reći da je samo nit u velikoj mreži života, ali to svodi subjektivno na empirijsko - reducira lijeve na desne kvadrante. Sada je pitanje dobrog života postalo da li tražiti da autonomna agencija racionalnog ega stvori svoje morale i aspiracije odvojeno od prostih poriva prirode, ili s druge strane tražiti sjedinjenje s prirodnim svijetom kroz povezanost i spojenost s prirodom uključujući njene vitalne, senzualne i seksualne elemente. Ovu tenziju Wilber razmatra kao sukob između ego tabora i eko tabora.

Imanuel Kant je tipični predstavnik ego tabora. Za njega je racionalni ego, moralni subjekt, slobodan samo do stupnja u kojem se on ili ona odvaja od poriva egocentrične žudnje i nižih društvenih sila, te postaje efektivno autonoman. Tako se javlja subjektivni dio prosvjetiteljske paradigme, takozvani samo-određujući subjekt, autonomni ego, odvojeno sopstvo, filozofija subjekta, ili samodostatna subjektivnost.

Problem sa sirovijim oblicima ego tabora je njihovo prenaglašavanje desne empirijske predodžbe znanja koja se fokusira na površine, ignorira unutrašnjost i izbjegava dimenzije smisla, vrijednosti i svrhe.

Eko tabor je s druge strane osjetio, sasvim opravdano, da ova paradigma znanja ostavlja subjekta odvojenog od otuđenog, jednobojnog svijeta. Eko tabor se stoga zalaže za povratak prirodi tako da se "živi izvori" ljudskog postojanja ponovo dodirnu i obnove. Shodno tome, prikladan način saznavanja nije nepristrana misao već snažno osjećanje, a najbolji način izražavanja i pojačanja učešća s prirodom upravo su poezija i umjetnost.

Problem s eko taborom je bio kako doista uključiti sopstvo natrag u struju života bez gubitka dobrobiti razuma. Ovo se pokazalo naročito problematičnim pošto su ovi mislioci često brkali diferencijaciju i disocijaciju. Tako su razvojnu i evolucijsku diferencijaciju preracionalne fuzije sopstva i svijeta vidjeli ne kao nužnu razvojnu fazu koja omogućuje naknadnu integraciju višeg reda - već kao patološki proces zbog kojeg smo izgubili raj.

Kao sve stvari, ego i eko projekti su naposljetku pali pod teretom vlastitih ograničenja. Racionalni ego tabor tražio je slobodu od egocentričnih motiva, prirodnih impulsa i konvencionalne društvene dominacije. No čineći to često je otuđivao, potiskivao i disocirao druge dobrobiti uključujući transpersonalna iskustva i prepersonalna područja elan vitala, tijela i senzualnosti.

Ego tabor, pak, tražio je slobodu od pretjerane objektivnosti, autonomije i instrumentalnosti. No, završio je precjenjujući emocionalne, iracionalne impulse i praktično promatrajući prirodu kao izvor sentimenta, umjesto kao otjelovljenje Duha poput Platona i Plotina.


Duh evolucije

Ego-eko sukob, izražen kao apsolutni subjekt i apsolutni objekt, bio je glavni intelektualni projekt oko početka 19. stoljeća. Za Wilbera, razrješenje ovog sukoba je donijela filozofija Friedricha Schellinga. Po Schellingu, Prosvjetiteljstvo je diferenciralo um i prirodu, ali je uglavnom zaboravilo njihovo zajedničko transcendentno tlo. Tako za Schellinga priroda je objektivni duh, a um subjektivni Duh. Ovo dvoje možemo vidjeti kao potpuno nepovezane, kao što su to činili ego i eko tabor, ali ova dva "prividna apsoluta" sintetizirani su u trećem velikom pokretu Duha.

Prema Schellingu i Hegelu, Duh prolazi kroz tri velike faze. Prvo se emanira ili manifestira kao objektivna evoluirajuća priroda. Zatim se budi u samosvjesnost kao subjektivni um, te konačno povraća svoj izvorni identitet u nedvojnoj svjesnosti u kojoj se subjekt i objekt, um i priroda, ponovo sjedinjuju.

Ovi idealisti su, čini se, uspjeli doista proviriti u nedvojno i neke njegove manifestacije i implikacije. No njemački idealizam Schellinga i Hegela jedva je nadživio svoje utemeljitelje. Malo nakon njihove smrti odbačen je na logičkim i filozofskim osnovama kao "puka metafizika".

Međutim, Wilber sugerira da ovaj neuspjeh možda više leži u praktičnim negoli filozofskim uzrocima. Ističe ogromnu razliku između spontanih provida [u nedvojno] i razvijanja stabilizirane vizije ili čak stjecanja značajnih provida po volji. Mnoge kontemplativne tradicije govore o dva zasebna zadatka: prvo o stjecanju početnog, prolaznog prodornog provida - iskustva "prodora" - te drugo o sposobnosti reproduciranja ovog provida po volji i čak stabiliziranja sve do trajuće vizije. Izazov je pretvoriti spontano iskustvo u hotimično iskustvo, produljiti iskustvo prodora u iskustvo ustaljenja, ili kako je religijski učenjak Huston Smith to rječito izrazio, "pretvoriti bljeskove iluminacije u postojanu svjetlost".

Ovaj preobražaj zahtjeva strogu, autentičnu kontemplativnu disciplinu a njemački je idealisti nisu imali. Stoga nisu mogli ponuditi sredstvo kojim bi drugi istraživači mogli reproducirati njihove uvide koju su zato bili uvelike nepobitni. Nasuprot njima, azijski idealisti kao Šankara i Yogacara budisti ponudili su i umijeće transcendencije kojim su praktičari mogli proviriti i zatim stabilizirati iskustvo nedvojnog, kao i idealističke filozofije koje su opstale stoljećima dajući artikulaciju nadolazećim uvidima.

Darvinistička teorija također je izvršila smrzavajući utjecaj na njemačku idealističku viziju evolucije. Prirodna selekcija omogućila je znanosti da poriče bilo kakav eros ili transcendentni/emergentni nagon u prirodi. U skorije vrijeme ovo je poricanje dovedeno u pitanje jer sad je očito da darvinistička teorija možda objašnjava mikroevoluciju, ali nikako ne može objasniti makroevoluciju: velike evolucijske skokove i proboje poput nastanka očiju ili funkcionalnih krila.

Povrh toga, veoma zahtjevna istraživanja Velikog praska sada pomiču znanje natrag do apsolutne vremenske granice koju diktira Planckova konstanta, a to je prva 1043-inka sekunde. Ova otkrića ukazuju da su zakoni fizike djelovali od najranijeg zamislivog trenutka. Materijalistička objašnjenja veoma teško ovo mogu objasniti, pa je Veliki prasak pretvorio mnoge misleće ljude u filozofske idealiste. U svjetlu svega ovog nije onda iznenađenje što Wilber stvaranje prikladnog idealizma smatra jednim od bitnih izazova suvremenog Zapada.

Zbirni proizvod kozmoloških i evolucijskih otkrića je da mnogi filozofi znanosti sada priznaju neku vrstu samo-transcendirajućeg poriva u evoluciji. Jedan od glavnih učinaka darvinističke teorije onda nije to što je otkrila mehanizam makroevolucije - jer ona to nije učinila - već da je toliko dugo priječila prepoznavanje da autentična evolucijska teorija mora priznati u kozmosu neki samonadilazeći poriv srodan erosu.

Wilber sugerira da ovaj samonadilazeći poriv počinje pokretati sve veći broj ljudi preko i onkraj konvencionalne razvojne razine racionalnosti u transracionalne, transpersonalne stupnjeve. Tvrdi da se evolucija ovog procesa može olakšati ili otežati ovisno o stupnju senzitivnosti s kojim se ove intuicije transpersonalnih stupnjeva raspakiraju. Sva unutrašnjost i subjektivnost mora se interpretirati, a kvaliteta ove interpretacije je vitalno važna za rođenje daljnjih dubina ove unutrašnjosti. Tipovi grešaka kojima je ovo raspakiravanje i interpretiranje podložno mogu se kategorizirati prema tome koji kvadrant naglašavaju ili prenaglašavaju.

Mnogi ljudi intuiraju iskustva viših stupnjeva u čistim terminima gornjeg lijevog kvadranta (individualno, subjektivno). Ova interpretacija se fokusira na subjektivne fenomene kao "više sopstvo", "čista svjesnost", izostavljajuć donji lijevi i oba desna kvadranta - a to su kulturalno i socijalno, kao i sve objektivne manifestacije. Ovo praktično priječi razmatranje odgovarajućih tipova skupnih/društvenih aktivnosti i usluga potrebnih za više stupnjeve, kao i prikladnih tehno-ekonomskih infrastruktura nužnih za njihovu podršku.

Naročito nesretna posljedica može biti pretpostavka da su ostvarenja viših stupnjeva slobodna od ikakve svjetovne brige. Sasvim suprotno, dublji uvid i razumijevanje čine jasnim da viši razvoj nužno uključuje izlaženje i služenje svijetu koji se više ne vidi kao odvojen od svog Jastva. Izazov onda nije samo kontaktirati više sopstvo nego vidjeti ga "obgrljenog u kulturi, obgrljenog u prirodi, i ukorjenjenog u društvenim institucijama".

S druge strane, drugi svoje intuicije višeg stupnja interpretiraju prvenstveno u objektivnim terminima, opisujući duh kao ukupni zbir svih fenomena ili veliku mrežu. Ovi desno usmjereni sistemi interpretacije proizvode descendirani plošni svjetonazor koji rado ignorira lijeve kvadrante "ja" i "mi/vi" dimenzija. Posljedično, dok ovo gledište poziva na prihvaćanje života u svim oblicima, obično ne razumije stupanj unutarnjeg preobražaja nužan za takvo prihvaćanje, a kamoli preobražaje potrebne za sjedinjenje s Dobrim i prepoznavanje svijeta kao "živućeg opazivog Boga". Žalosna posljedica je descendirani svjetonazor koji brka Duh s ukupnim zbirom sjenki u spilji.

Tako za Kena Wilbera, daljnji pojedinačni razvoj, kulturalna integracija, ekološka zaštita i prepoznavanje naše istinske prirode zahtjevaju uvažavanje mogućnosti razvoja u transpersonalne stupnjeve, prakticiranje da ih se ostvari, te upotrebu sva četiri kvadranta u njihovom izražavanju. Jedino će takvom sveobuhvatnom vizijom, kaže on, duh evolucije dostići svoje ispunjenje u nama i kroz nas. Iako će nesumnjivo doživjeti dopune i preinake, Wilberova vizija se čini iznimno važnim doprinosom ovom procesu.



Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top