Uvodni proslov: Aleksandar Dugin, ruski filozof, geopolitolog, ideolog i mistik. Čelnik "Međunarodnog Euroazijskog pokreta", politička tematika kojom se bavi je široka, od euroazijstva, tradicionalizma, konzervativne-revolucije, do nacional-boljševizma. U ovom tekstu opisuje različitu geopolitičku usmjerenost jugoslavenskih naroda i njihovu kulturnu različitost, što je Jugoslaviju kao državu, koja se nalazila na Balkanu gdje se sjeku utjecaji različitih kultura, činilo umjetnom tvorevinom. Iako je Dugin definitivno pro-srpski nastrojen, krasi ga objektivnost i veoma dobro shvaća poziciju Hrvata. Poglavlje iz knjige "Osnove geopolitike", prijevod Euroazijska Hrvatska.

Simbolizam Jugoslavije
Opće je poznato, da je Jugoslavija onaj teritorij u Europi, na kojem počinju najteži i najrašireniji europski sukobi. Barem je to bio slučaj u XX. stoljeću. Balkan je čvorište na kom konvergiraju interesi svih glavnih europskih geopolitičkih blokova i to je razlog zašto sudbina balkanskih naroda simbolizira sudbinu europskih naroda. Jugoslavija je Europa u malom. Među njezinim narodima mogu se točno pronaći ekvivalenti velikih kontinentalnih sila.
Srbi na Balkanu predstavljaju pravoslavnu Rusiju (=Euroaziju). Hrvati i Slovenci Srednju Europu (tj. Njemačku, Austriju, Italiju itd.). Muslimanski Albanci i Bošnjaci ostatke Osmanskog carstva, a time, Tursku i islamski svijet u cjelini. I na kraju, Makedonci-izmiješani srpsko-bugarski etnos koji simbolizira Veliku Pravoslavnu Jugoslaviju (zasnovanu na objedinjavanju Srbije i Bugarske) koja se nije uspjela povijesno oblikovati i pored postojanja srpsko-bugarskih projekata početkom prošlog stoljeća.

Tri europske sile
Općenito gledano, može se reći da je geopolitička karta Europe podijeljena na tri osnovne zone.  Prva zona je Zapad. Zapad u prvom redu predstavlja Francusku i Portugal, a u širem smislu tu spadaju  Engleska i prekoatlanske izvaneuropske SAD. Iako između kontinentalnog Zapada (Francuske), otočnog Zapada (Engleske) i prekooceanskog Zapada (Amerike) mogu postojati unutrašnje proturječnosti u odnosu na ostale geopolitičke zone, Zapad najčešće nastupa kao jedinstvena geopolitička sila.
Druga zona je Srednja Europa. Tu spadaju države bivše Svete Rimske Imperije Njemačkih nacija, bivše zemlje Austro-Ugarske, Njemačka, Italija itd. Srednjoj Europi je svojstveno geopolitičko sučeljavanje, kako s europskim Zapadom, tako i sa Istokom.
I konačno, treća zona predstavlja Rusiju koja u Europi nastupa ne samo u svoje ime, nego i u ime svih euroazijskih naroda Istoka.
Mogli bismo izdvojiti i četvrtu – islamsku geopolitičku zonu- od zemalja Magreba do Pakistana i Filipina, no taj je blok izvanevropski, a osim toga njegov geopolitički utjecaj u Europi u 20. stoljeću nije bio previše značajan, mada je moguće da islamski svijet u budućnosti postane važan sastavni dio europske geopolitike, kao što je to bio tokom srednjeg vijeka.
Tri europske geopolitičke tvorevine stvaraju na kontinentu stalne zone napetosti, koje prolaze uvjetovanim i stalno promjenjivim granicama između europskog Zapada i Srednje Europe (Mitteleuropa), s jedne strane, te između Srednje Europe i Rusije-Euroazije s druge strane.
Shematski se može izdvojiti određen broj geopolitičkih saveza ili naprotiv sučeljavanja, koji predstavljaju konstante europske međunarodne politike.
Europski Zapad može se sučeliti sa Srednjom Europom, kao svojim najbližim susjedom na istoku. Spomenuta geopolitička tendencija najjasnije se izražavala u sučeljavanju između apsolutističke Francuske i imperijalne Austro-Ugarske. Kasnije se to sučeljavanje izrazilo u brojnim francusko-njemačkim sukobima. S druge strane, postoji i teoretska mogućnost francusko-njemačkog geopolitičkog saveza. Značajno je da Zapad katkad u borbi protiv Srednje Europe može ulaziti u savez sa europskim Istokom (Rusijom-Euroazijom), dok u drugim slučajevima upravo Rusija postaje glavni geopolitički protivnik kako Zapada tako i Srednje Europe.
Srednja Europa, prije svega Njemačka, također se sa svojim istočnim susjedom može nalaziti u stanju konfrontacije (što uvijek, neposredno ili posredno koristi europski Zapad), pa tako i u stanju saveza ( što uvijek predstavlja opasnost po Zapad).
I najzad, geopolitička opredjeljenja Rusije u europskoj politici mogu se ogledati kako u „antinjemačkom ključu (Francuska, Engleska, pa čak i SAD u takvom slučaju postaju saveznici), kao i u antizapadnom kada je neminovan njemačko-ruski savez.
To su, po vrlo gruboj procjeni, glavni geopolitički čimbenici u europskoj politici. Njih je apsolutno neophodno uzeti u obzir pri analizi balkanskog problema, jer se sve tri tendencije sudaraju u jugoslavenskom sukobu, stvarajući potencijalnu prijetnju velikog europskog rata. 

Pozicija Hrvata
Hrvati (kao i Slovenci) tradicionalno su ulazili u sastav Austro-Ugarske i predstavljali etnos potpuno integriran u katolički sektor germanske Srednje Europe. Njihova prirodna geopolitička sudbina vezana je za taj europski blok. Stoga, gravitiranje Hrvata i Slovenaca ka Njemačkoj nije proizvod oportunističke samovolje, već slijed logike povijesnog bića tih naroda. Raspad Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Jugoslavije bili su rezultat dugotrajne borbe europskog Zapada protiv Srednje Europe i upravo to objašnjava pragmatičnu podršku Srba Francuzima (Opcija: Sa zapadom protiv Istočne i Srednje Europe). Oni Hrvati koji su pozdravili stvaranje Jugoslavije, bili su, u određenom smislu, protiv geopolitičke i vjerske tradicije, a to nije bilo slučajno, jer je  većina od njih kroz masonske institucije bila usmjerena na "Grand Orient de France" i njezine geopolitičke projekte, usmjerene na trijumf zapadnih sila u Europi. Pri stvaranju Jugoslavije, kao i u odnosu snaga tokom Prvog svjetskog rata, može se pratiti prevlast zapadne struje koja je sile Istoka, kako Srbiju, tako i veliku Rusiju, uspješno koristila u borbi protiv Srednje Europe.
Hrvati su prilikom stvaranja Jugoslavije postali prve žrtve takve politike, pa ne čudi što su kasnije Nijemce dočekali kao oslobodioce (kao uostalom, i ukrajinski katolici unijati, zbog pritisaka na zonu srednjeeuropskog utjecaja). No, podrška silama Zapada, Francuskoj od strane Srba (usput, ova podrška ide u prvom redu kroz masonske kanale), bila je veoma dvosmislena, pošto su i sami Srbi postajali taoci geopolitičkog entiteta na Balkanu, čija se cjelovitost mogla održavati samo nasilnom kontrolom.
U aktualnoj krizi istočnog bloka (čitave zone utjecaja Rusije) integracijske sile u Jugoslaviji su oslabile, pa Hrvati i Slovenci nisu oklijevali sa izjavom o svojoj „geopolitičkoj inorodnosti u odnosu na srpsku Jugoslaviju dvojako shvaćenu- i kao umjetnu tvorevinu Zapada i kao predstražu Istoka u Srednjoj Europi. Dakle, Hrvati na geopolitičkoj razini zastupaju princip da Srednja Europa ostane ono što jeste, nezavisna, samostalna i teritorijalno objedinjena europska regija. Ipak, treba primijetiti da ideja pretvaranja Hrvatske u samostalnu etničko homogenu patuljastu balkansku Državu-Naciju (Etat-Nation) po francuskom modelu, već unaprijed minira geopolitičko jedinstvo srednjoeuropskog prostora, koji skladno može postojati samo kao elastičan, ali cjelovit subjekt, a ne kao egoistički konglomerat egoističkih mikrodržava. To znači da će geopolitička težnja Hrvata biti punovrijedna u slučaju njene transnacionalne usmjerenosti, a to pretpostavlja miroljubivo rješavanje problema srpske manjine u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam, prelazeći iz geopolitičke u izrazito etničku ravan, gubi svoju opravdanost i mijenja predznak.

Pozicija Srba
Geopolitička perspektiva Srba ima jasno pro-ruski, euroazijski karakter. Polazeći od vjerskog i etničkog faktora, Srbija zapravo predstavlja geopolitički produžetak Rusije na jugu Europe. Sudbina Srba i sudbina Rusa na geopolitičkoj razini jest jedna te ista sudbina. Stoga je za Srbiju neophodno,  kako bi se vratila izvorištima svoje europske misije, da se okrene prema Istoku, k Euroaziji,  da shvati smisao i ciljeve ruske geopolitike. Pri tome, ne naivni i umjetni panslavizam, čiji je neuspjeh savršeno pokazao ruski filozof Konstantin Leontjev, nego projekt Velike Euroazije sa Rusijom kao osovinom svojevrsnog ekumensko-kontinentalnog pravoslavnog neobizantizama, trebao bi biti zvijezda vodilja istinske srpske geopolitike. Samo u ovom slučaju Srbi će se vratiti vlastitim korijenima i prestati biti marioneta u rukama atlantista koji ih koriste samo za borbu protiv Srednje Europe i njemačkog svijeta.
U geopolitičkoj povijesti Europe možemo pratiti jednu stalnu tendenciju, koja ukoliko se razjasni, može nam pomoći u odgovoru na pitanje što za Srbiju predstavlja pozitivno rješenje. Tendencija je sljedeća: savez Istoka sa Srednjom Europom protiv Zapada uvijek je koristan i za jednu i za drugu stranu. Isto, kao što je kontinentalnom Zapadu, odnosno Francuskoj, koristan savez sa Srednjom Europom, tj. Njemačkom protiv otočnog i prekooceanskog Zapada (anglosaksonski svijet). Riječju, davanje prednosti geopolitičkom Istoku praktično je uvijek korisno ne samome Istoku, nego i zapadnom učesniku tog saveza. I obrnuto, geopolitički savez s prioritetom zapadne tendencije (Francuska, Engleska i SAD protiv Njemačke; Francuska sa Njemačkom protiv Rusije itd.) vezuje čvorove  sve više i više europskih sukoba i ratova. 
 S obzirom na ova razmatranja, možemo reći da se geopolitička orijentacija Srbije treba za vodiljom ugledati ka bugarskoj geopolitici, koja gotovo uvijek kombinira rusofiliju s germanofilijom, te stvara prostor političke stabilnosti i harmonije u južnoj Europi, koja bi postupno mogla otvoriti pristup Srednjoj Europi k muslimanskom jugu, a time stati na kraj dominaciji atlantističkog zapada u toj regiji.
 Štoviše, Srbija treba priznati svu dvosmislenost one podrške koju joj je ranije pružao Zapad i čija cijena se lijepo danas ogleda u antisrpskim sankcijama zapadnih zemalja. Samo će geopolitičko sjedinjavanje sa drugim pravoslavnim istočno europskim narodima, prije svega s bugarskim, u jedinstveni proruski i istovremeno prema Srednjoj Europi prijateljski nastrojen blok, stvoriti na Balkanu zonu stabilnosti i izbaciti iz upotrebe sramotan termin „balkanizacija“.
Baš kao i u slučaju Hrvatske, ideja čiste srpske Države-Nacije također neće riješiti nijedan problem, ako ta srpska država od Jugoslavije, koju su stvorili masoni, preuzme njenu germanofobiju i usmjerenost na Zapad.

Pozicija jugoslavenskih muslimana
Jugoslavenski muslimani u Bosni i Albanci predstavljaju islamski, „otomanski“ geopolitički faktor u Europi. Treba napomenuti da Turska, čiji je utjecaj na jugoslavenske muslimanima najveći, u Europi predstavlja izraz krajnje zapadnih, atlantističkih stremljenja.
Ako zapad, koji je pokušao iskoristiti europski istok (Rusiju) protiv Srednje Europe, nije sposoban u potpunosti potisnuti nezavisnu geopolitičku samo-manifestaciju te kontinentalne regije i česta sukobljavanja, s ekspanzijom Rusije-Euroazije (ili kroz rusko-njemački savez, ili direktno kroz varšavski pakt), to čini svjetovna pseudo-islamska Turska koja je postala pouzdan alat u rukama atlantista. I šire, atlantistički utjecaj na geopolitiku islamskih država iznimno je velik. Stoga, anti-srpska politika jugoslavenskih muslimana čini taj sukob više globalnim kontinentalnim sukobom između Sjeverne Euroazije (Rusije i njezinog geopolitičkog područja) i Juga (npp.Turske i islamskog svijeta). Pri tome je važno napomenuti, da taj sukob proturječi interesima samog Juga, te tako također postaje alat u rukama atlantista, kao što je to i sukob euroazijskog istoka (zastupljenog  od strane Srba) protiv Srednje Europe (zastupljene od Austro-Ugarske i prije svega Hrvata). 
Jedino logično rješenje za jugoslavenske muslimane i Albance bilo bi okretanje ka Iranu, kao jedinoj zemlji čija se geopolitika fokusira na neovisnosti, samostalnosti ikontinentalnoj harmoniji, u skladu s vlastitom logikom, bez obzira na interese atlantista u regiji.  Okrećući se Iranu,jugoslavenski muslimani moći će pronaći pravu geopolitičkuperspektivu radikalno anti-zapadne orijentacije, kontinentalni i tradicionalni Iran potencijalni je saveznik svih europskih blokova istočne orijentacije, od Rusije-Euroazije do Srednje Europe. Štoviše, orijentacija istočno-europskih velikih prostora na Iran, mogla bi dramatično promijeniti situaciju u islamskom svijetu i oštro smanjiti postojeći američki utjecaj, od čega bi koristi imali ne samo Europljani, već i oslobođeni islamski narodi od gospodarske i vojne diktature atlantista.
Samo s takvom orijentacijom jugoslavenskih muslimana njihova geopolitička prisutnost u Europi bit će harmonična, logična i mirna. Prvi stupanj: preusmjeravanje muslimana sa Turske na Iran; Drugi: jačanje geopolitičkog saveza Srednje Europe sa Iranom i islamskim svijetom u cjelini. I treći: geopolitička euroazijska alijansa Istoka i Srednje Europe. Sva tri spomenuta stupnja mogu se odvijati paralelno, svaki na svojoj razini. Važno je istaći da se problem malog balkanskog naroda ne može riješiti bez najozbiljnijih i globalnih geopolitičkih preobražaja. Pri tome nikada ne treba zaboraviti da svi svjetski ratovi počinju upravo od lokalnih sukoba malih razmjera, ali kolosalnog simboličnog značaja. 

Pozicija Makedonaca
Makedonski problem ima korene upravo u neprirodnosti „Jugoslavije“, koja je realno postojala i predstavljala državu južnih Slavena samo po imenu. Makedonci, predstavljaju međuetnos između Srba i Bugara i ispovijedaju Pravoslavlje, stoga bi trebali ući, kao prirodna komponenta u pravu Jugoslaviju sačinjenu od Srbije i Bugarske. Postojanje dvije slavenske države jakobinskog tipa, umjesto jedne federalne, „imperijalne“, slavenske države euroazijskog opredjeljenja, dovelo je do toga da se mali makedonski narod našao na granici između dvaju političkih regija s vrlo različitim političkim obilježjima.
Istodobno je složen slučaj da u današnjoj Bugarskoj raste jakobinski nacionalizam; nije jednom došlo do međusobnog sukoba pravoslavnih balkanskih država i ometanja formiranja jedinstvene prave neobizantske geopolitike.  Od početka je u ovom procesu sudjelovao i atlantistički lobi ( i katolički i engleski), koji se osjeća i u suvremenoj Bugarskoj u različitim oblicima.
U suštini zapadna taktika ostala je ista kao i na početku stoljeća. Srušivši Austro-Ugarsku, Zapad nije dozvolio stvaranje krupne slavenske zajednice igrajući  na kartu „balkanskih nacionalizama“: grčkog, srpskog, bugarskog, rumunjskog itd. Danas, iste te geopolitičke sile Zapada ponovo nanose dvostruki udarac Srednjoj Europi i jugoslavenskom jedinstvu izazivajući hrvatski separatizam na Zapadu i makedonski na Istoku.
U slučaju Makedonije, kao i u svim drugim balkanskim sukobima, izlaz se može naći samo kroz globalni, internacionalni proces organizacije europskih Velikih Prostora, a ne putem pravolinijskog separatizma i stvaranja patuljastih pseudodržava. Pristupanje Makedonije Bugarskoj ni na koji način ne rješava problem, već samo priprema novi, ovaj puta uistinu međunarodni i međuslavenski sukob. 

Prioriteti jugoslavenskog rata
Duboko simboličan i vrlo značajan, jugoslavenski sukob zahtijevao je od svake europske političke i geopolitičke sile da se orijentira i označi svoja opredjeljenja po tom pitanju. Ne radi samo o sentimentalnoj, vjerskoj, historijskoj, etničkoj ili političkoj naklonosti ovih ili onih ljudi, naroda i država. Radi se o budućnosti Europe, o budućnosti Euroazije.
Pristalice Srednje Europe i germanofili su od početka zauzeli prohrvatski stav. Njihov izbor zasnivao se na analizi geopolitičkih razloga stvaranja Jugoslavije, na odbacivanju masonske politike Francuske u Srednjoj Evropi, na shvaćanju potrebe obnavljanja jedinstvenog srednjoeuropskog prostora po završetku „ere Jalte“ tokom kog je Europa bila umjetno podijeljena na dva, umjesto tri geopolitička bloka. Time se objašnjava i prisustvo velikog broja europskih nacional-revolucionara među Hrvatima. 
Međutim, logika pretpostavljanja Srednje Europe nije računala na jedan veoma važan faktor. Naime, osim instrumentalizirane uloge geopolitičkog Istoka u ostvarivanju planova Zapada protiv Srednje Europe, postoji, i uvijek je postojala korjenita i dubinska euroazijska geopolitika tog Velikog Prostora, geopolitika Pravoslavne Rusije, koja je potaknuta vlastitim kontinentalnim interesima, a u daljoj perspektivi novom Svetom alijansom. Kada su u tijeku međusobnog sukoba između Hrvata i Srba u potpunosti probuđene svijesti, kada je krv srpskog naroda iz nesvjesnihdubina  podigla drevne geopolitičke, nacionalne i duhovnearhetipove, tada  je aktualna postala ideja Velike Srbije,Duhovne Srbije, jugoslavenska instrumentalna misija je završena, a na njezino mjesto je stupila velika euroazijska ideja, ideja Istoka.
 S druge strane, dok su se Srbi borili sa Srednjom Europom, oličenom u Hrvatima, atlantisti od Pariza do New Yorka aplaudirali su Federativnoj Jugoslaviji ili bar osuđivali Hrvate za nacionalizam i fašizam. Međutim, čim su Srbi prešli izvjesnu granicu i njihova je borba poprimila karakter borbe protiv ideje Zapada, protiv atlantizma, Srbija je označena kao najveća prepreka ostvarenju ideje „Novog svjetskog poretka“ i protiv nje su uslijedile stroge političke i ekonomske sankcije.  
Na kraju, da bi se napravio konačan izbor, mora se imati na umu geopolitički zakon po kome je kontinentalni sklad realan samo uz prioritet Istoka, uz izbor Azije kao pozitivnog opredjeljenja, pošto čak i sama pozitivna ideja Srednje Evrope u slučaju da se suprotstavi Rusiji-Euroaziji postaje negativna i pogubna, a to se jasno izrazilo u tragičnoj grešci Hitlera, koji je započeo anti-istočnu, anti-rusku ekspanziju, što je na kraju ispalo povoljno samo za zapadni, atlantistički blok. Shodno tome, u jugoslavenskom sukobu geopolitičku prednost morao je imati srpski činilac, ali „u onoj mjeri u kojoj Srbi slijede euroazijsku, prorusku geopolitičku struju koja teži stvaranju moćnog i elastičnog južnoslavenskog bloka, svjesnog važnosti srednje Europe, koji bi doprinio uspostavljanju germansko-ruske alijanse protiv Zapada. Srpska germanofobija u kombinaciji s masonskom frankofilijom, kakvim god ona izgovorima bila prekrivena, nikad neće biti u mogućnosti dati osnove za pozitivnorješenje jugoslavenskog  problema.
 Drugim riječima najveći prioritet treba dati srpskim tradicionalistima, ukorijenjenim u pravoslavnoj vjeri, svjesnima svoje duhovne slavenske baštine usmjerene na stvaranje nove harmonične geopolitičke proruske strukture s jasnom protu-zapadnom i protu-atlantskom orijentacijom.  
S druge strane, treba se pažljivo odnositi prema zahtjevima Hrvata i na njihovu gravitaciju k Srednjoj Europi, jer ukoliko bi se kod njih pojavile anti-atlantističke težnje, oni bi u perspektivi mogli postati pozitivna unutareuropska snaga.
Bosanski činilac u preusmjeravanju muslimana sa Turske na Iran također treba uzeti u obzir, jer bi na tom temelju započela nova europska politika u islamskom svijetu, direktno suprotna ekonomskom i vojnom imperijalizmu SAD-a u islamskim zemljama.
Najzad Makedonci, koji trebaju umjesto „jabuke“ razdora među južnim pravoslavnim Slavenima, postati začetak srpsko-bugarskog objedinjavanja, „prvi korak ka stvaranju istinske Velike Jugoslavije“.
Do spomenutih zaključaka dovodi nepristrana analiza jugoslavenskog problema. Naravno, teško je sačuvati zdrav razum u užasu bratoubilačkog rata, kada potoci krvi u srcima bude samo gnjev i želju za osvetom. No, ponekad samo hladnokrvna razumna analiza, koja uzima u obzir povijesne korijene i geopolitičke zakonitosti, može ponuditi pravo rješenje iz bezizlaznog bratoubilačkog rata, dok emocionalna solidarnost sa jednom stranom samo produbljuje stanje krvavog košmara. Razumna i hladna analiza jasno pokazuje da istinski neprijatelj, pravi pokretač čitavog među-slavenskog sukoba, ostaje u sjenci, opredjeljujući se da izdaleka posmatra kako jedan narod uništava drugi, zatvarajući na dugi niz godina mogućnost saveza i bratskog mira, rušeći Velike Prostore najmoćnijeg, no trenutno podijeljenog kontinenta.
Pravi inicijator jugoslavenskog pokolja su atlantističke sile Zapada rukovođene principom: „U neprijateljskom taboru treba jedne podbadati protiv drugih i ni u kom slučaju dozvoliti jedinstvo, savez i bratsko ujedinjenje.“ To bi trebalo biti jasno svim sudionicima kompleksnog jugoslavenskog rata za Europu, tako da on ne postane konačni rat protiv Europe

Srbija je Rusija
Važnost jugoslavenskih događaja je u tome, što na primjeru male balkanske države, kao da se prenosi scenarij gigantskog kontinentalnog rata, koji može izbiti i u Rusiji. Sve geopolitičke sile uključene u balkanski sukob imaju svoje analogije i u Rusiji, ali u mnogo većoj mjeri i prostoru. Hrvati i Slovenci, koji nastoje ući u Srednju Europu, imaju za svoj geopolitički sinonim Ukrajince, iako srodnost potonjih s Velikorusima ne datira od nekoliko desetljeća, već nekoliko stoljeća, a konfesionalne tenzije, osim ukrajinskih unijata i katolika ne postoje. Bilo kako bilo, sudeći prema određenim tendencijama, neke snage u Kijevu počinju biti „opterećene ruskih istokom“ i streme približavanju europskom prostoru, ekonomski kontroliranim od strane Njemačke. Rusi i druge nacionalnosti koje žive u Ukrajini mogu postati taoci „srednje-europske“ politike tih republika, i u tom slučaju njihova sudbina će biti slična sudbini Srba u Hrvatskoj.
Ova usporedba, između ostalog, pokazuje da se u geopolitičkim i diplomatskim odnosima s Ukrajinom i Bjelorusijom, Rusija treba voditi svojim fundamentalnim razumijevanjem problema Srednje Europe, tj. prije svega Njemačke. Da budem realan, ovom pitanju ne treba prilaziti s patetičnim sloganom „Jedinstvo krvi braće Slavena“ (kakvo je to „jedinstvo“ može se vidjeti na primjeru srpsko-hrvatskog masakra), a dubokim logičkim analizama rusko-njemačkih odnosa, kako Ukrajina, tako i Poljska ne predstavljaju neovisne političke entitete, već samo pogranično područje dvaju velikih prostora Euroazije, Rusije i Srednje Europe. Ne smijemo zaboraviti da je sukob u pograničnom prostoru vrlo koristan drugim geopolitičkim silama zapada. Pa ne čudi što je anglo-saksonska diplomacija uvijek smatra sva područja od baltičkih država do Rumunjske „sanitarnim pojasom“, zaštitom zapada (a posebice anglo-saksonskog svijeta) od krajnje neugodnog rusko-njemačkog saveza.
Srpsko-muslimanski sukob analogan je mogućem rusko-muslimanskom sukobu u Srednjoj Aziji i na Kavkazu, a važno je napomenuti, što i u tom slučaju muslimanske republike koje su ulazile u sastav SSSR-a, čine zonu konkurentnog geopolitičkog utjecaja Turske i Irana. Kao i u slučaju jugoslavenskih muslimana, ova usporedba pokazuje, da republike usmjerene na Iran, imaju veće šanse prići k geopolitičkoj harmoniji s osnovnim ruskim blokom euroazijskog kontinenta. Nasuprot tome, geopolitički faktor Turske, trenutno obavlja ulogu dirigenta atlantske politike u toj regiji, s nužnom vezom s dramatičnim i konfliktnim situacijama.
Na primjer Jugoslavije je vidljivo, što prijeti Rusiji u slučajusličnog tijeka događaja, kao i činjenica, da se ti događajizapravo odvijaju u istom duhu, u što danas više nitko ne sumnja. Sva razlika je samo u brzini, koja je veća, te  u manjem prostranstvu i manje naroda. Da se u gigantskoj Rusiji ne bi dopustilo „Jugoslaviju“, čudovišnu po opsegu i posljedicama krvavog rata, potrebno je unaprijed odgovoriti na temeljne geopolitičke probleme, odrediti rusku kontinentalnu strategiju, koja bi se trebala rukovoditi znanjem ruske političke tradicije i shvaćati osnovne geopolitičke zadaće Rusije-Euroazije, „geografske osi povijesti“.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top