Apstrakt: U radu se razrađuju i aktualiziraju neke teze K.F. fon Vajczekera iznesene u raspravi pod nazivom “R. Dekart i novovjekovna prirodna nauka” u: Die Tragweite der Wissenschaft. Vajczeker ukazuje na hrišćansko porijeklo novovjekovne prirodne nauke, jer se matematska jasnoća i razgovjetnost poima kao participacija božije svemoći u ljudskom razumu. To je Dekartovo polazište u zasnivanju matematske prirodne nauke i poimanja matematike kao univerzalne filozofije. “Filozof Dekart”, kaže Vajczeker, “nije znao za samorazumljivu činjenicu: da nauku, naime stvaraju ljudi, i da iz te činjenice proizilazi validnost svih njenih spoznaja.” Vajczeker nadalje ukazuje i na dvosmislenost Dekartovog stajališta. Ono je s jedne strane utemeljeno hrišćanskom dogmom o izvjesnosti božije egzistencije kao svemoćnog i sveznajućeg bića koje daje legitimnost i izvjesnost svim ljudskim spoznajama (naučnim), a, s druge strane, sadrži i jedan sasvim autentični aspekt “učenja o nastanku planetarnog sistema koji je potpuno nezavisan od hrišćanskog učenja o stvaranju svijeta. Taj aspekt je dosta prikriven “Dekartovim diplomatskim jezikom” kojim se on čuvao od osude crkve i zle sudbine koja bi ga mogla zadesiti poput Bruna i Galileja. Moderna atomska fizika je, po mišljenju Vajczekerovom, uveliko prevazišla Dekartovo poimanje prirode kao kvantitivnog-protežnog objekta kojeg je moguće spoznati geometrijskom metodom. No, svakako Dekartova misao još uvijek sadrži neke produktivne aspekte koje valja dalje razvijati i obogaćivati.

Ključne reči: nauka, priroda, matematika, materija, protežnost, cogito, čovjek, Bog, planetarni sistem, stvaranje, svijet.


Novovjekovna prirodna nauka je kći hrišćanstva. Ona se, naravno, davno iselila iz svoje rodne kuće, ali nije prekinula sve veze sa njom. (C.F. von Weizsaecker, Die Tragweite der Wissenschaft)

I


Ovaj Vajczekerov stav govori o utemeljenju prirodne nauke u vladajući pogled na svijet Novoga doba. On ujedno pokazuje kako su prirodnoj nauci unaprijed nametnute određene granice s obzirom na karakter i prirodu onog vladajućeg pogleda (hrišćanstva) u kome se utemeljuje. Tih bitnih granica i usmjerenja koje je novovje- kovna prirodna nauka zadobila u Novom vijeku, ona se nije uspjela osloboditi sve do naših dana. I savremena prirodna nauka, savremena atomska fizika, u nekim svojim bitnim aspektima, još uvijek je unutar onih granica koje je novovjekovnoj prirodnoj nauci nametnulo hrišćanstvo kao rodno tlo te nauke. Zato i današnju nauku (prije svega prirodnu, posebno fiziku kao fundamentalnu) možemo označiti kao „dominirajuću religiju našega doba“.

Brojni aspekti su i momenti koji ukazuju na to hrišćansko porijeklo prirodne nauke, prije svega onakve kakva se pojavila u Novom vijeku, ali u nekoj mjeri i savremene. Šta je bitan momenat.

To je prije svega hrišćansko učenje o stvaranju svijeta od strane jednog svemogućeg Boga stvoritelja koji ujedno, po svojoj slici i prilici, stvara i ljudsko biće, kao najviše i najsavršenije biće: kao biće koje je tu da proslijedi božansku volju i promisao u svemu što će uraditi i misliti. Stvaranjem svijeta Bog je ujedno stvorio i jedno izuzetno biće u njemu, malog - drugog Boga; biće koje, po samoj božijoj zamisli jeste izuzetno i naročito. Biće koje se izuzima iz svijeta svih drugih bića; koje se pojavljuje kao gospodar i vlasnik svih drugih bića na Zemlji; koje imenuje sva druga bića, određuje njihov položaj i njihovu funkciju u svijetu, daje im smisao i svrhu njihova postojanja.

Ukupan odnos čovjeka prema svijetu i bićima u njemu, prema svemu što sam čini i što on sam jeste, proizilazi iz ovog njegova hrišćanskog određenja, iz njegova određenja kao posebnog i izuzetnog bića koje mu daje hrišćansko učenje na bazi biblijskog učenja o božijem stvaranju svijeta. Čovjeka kao gospodara i neograničenog posjednika svega što jest ustoličuje upravo to hrišćansko učenje. Sve što će čovjek uraditi, u svakom njegovom činu i djelu doći će do izražaja ovo njegovo hrišćansko određenje: određenje čovjeka kao gospodara i posjednika, kao neograničenog vladara u svijetu. A prirodna nauka, i nauka u cjelini, nesumnjivo je djelo čovjeka.

Tako je iz ovog bitnog određenja novovjekovnog čovjeka kao subjekta i gospodara proizašao i karakter novovjekovne prirodne nauke kao izraz čovjekova odnosa prema prirodi. Rene Dekart u tom zasnivanju ima ključnu ulogu. O tome takođe raspravlja K.F. von Vajczeker.

Ključni momenat u Dekartovom učenju o prirodi jeste matematska metoda, jeste uvjerenje da se matematskim jezikom može čitati „knjiga prirode“. A to uvjerenje izvire iz jednog dubljeg uvjerenja: iz uvjerenja da je matematika „univerzalna filozofija“, da se dakle matematskim jezikom može čitati i „ono metafizički transcendentno“ (Huserl). A sve se zasniva u temeljnom stavu Dekartove filozofije: Cogito, ergo sum. Taj stav je inaugurisao matematiku kao univerzalnu filozofiju, jer se razum, u ovom stavu, pojavio kao sam bitak čovjeka. A razumsko - racionalno u novovje- kovnom shvatanju znači računsko, proračunato, izmjereno, premjereno, ustrojeno u red i strogi poredak.

Priroda je, s druge strane, u hrišćanskom shvatanju o stvaranju svijeta pojmljena kao drugorazredno biće u odnosu na čovjeka kao duhovno, duševno biće. Priroda je mehanički objekt; ona je tu radi čovjeka; zarad njegove sreće i njegovih prohtjeva. Ali kod Dekarta nalazimo i drugačije poimanje porijekla prirode. Po tom drugom shvatanju ona nije djelo Boga, jer svijet, univerzum u cjelini, nije nastao iz ničega aktom božanskog bića kako to uči Biblija, nego je postojao oduvijek. Kod Dekarta nalazimo „nastavak starogrčkog atomističkog učenja o prirodi, s tim što on izbacuje egzistenciju atoma i praznog prostora te materiju svodi na kontinuiranu protežnost“ (Weizsaecker, TW, str. 121-122). Dekart, dakle, ne polazi od hrišćanskog učenja o stvaranju svijeta kao od neke posve izvjesne činjenice. On ima i drugu varijantu: da svijet postoji po sebi oduvijek; da ga nije stvorio nikakav demijurg; da naš sunčev sistem predstavlja jedan dio univerzalnog sistema koji se formirao zahvaljujući određenoj zakonitosti energije. Formiranje planetarnog sunčevog sistema objašnjava teorija vrtloga materije (Wirbelteorie) na bazi koje je došlo do formiranja planeta i njihovog kružnog obratanja oko sunca. Ta teorija je ostala u fizici kao relevantna pretpostavka, s tim što ona ne objašnjava eliptične putanje planeta. No, bez obzira na svoj nedostatak, koji je otklonio Kepler, Dekartovo učenje o nastanku sunčevog sistema je izvan hrišćanske dogme o božijem stvaranju svijeta.

Ali problem je u tome, kaže Vajczeker, što ovo učenje Dekart nije mogao niti smio jasno iznijeti i zastupati, jer mu je prijetila ista sudbina kao i Galileju. On je tu sudbinu htio izbjeći, pa je prihvatio hrišćansku dogmu. Zato je „njegov jezik diplomatski“ (Weizsaecker, TW, str. 121). Taj diplomatski jezik se morao praktikovati zbog niza poteškoća u hrišćanskom učenju o stvaranju svijeta. Jer ako je Bog vječan i neprolazan, onda on sa svijetom takođe mora stvoriti i vječnost, što se nije dogodilo. „Bog je svijet stvorio u vremenu i podario mu isti onaj kvantitet kretanja (energije) koji mi danas u njemu nalazimo. Ta posebna Dekartova kosmogonija koja se zasniva na vječnom trajanju, takođe ne može da izbjegne sve poteškoće. Dekart ih rešava time što uči „kako je Bog mogao stvoriti svijet, ali ne onako kako objašnjava Biblija“. Time je htio pomiriti učenje o stvaranju svijeta i njegovom vječnom trajanju. „Najveća poteškoća za nas je granica između stvarnih Dekartovih pogleda i njegove diplomatije. Ja mislim da je Dekart iskreno vjerovao u Boga, jer on nikako nije mogao da pojam Boga odstrani iz svoje filozofije, i ja slutim da je on crkvu posmatrao kao jednu nužnu i korisnu organizaciju, te da on upravo zbog toga crkvu nije napadao, nego je volio imati povjerenja prema njoj. Suprotno tome čini se da se on nije ozbiljno interesovao ni za Hrista ni za vjeru, ni za ljubav ni za nadu; čini mi se da je on bio više stoik, nego hrišćanin. Da li je on uistinu vjerovao u beskonačno trajanje univerzuma ili nije, o tome se ne bih mogao izjasniti“ (Weizsaecker, TW, str. 121).

Ovaj citat pokazuje Dekartovu dvosmislenu poziciju. S jedne strane, on prihvata hrišćansko učenje o stvaranju svijeta i prirode, a s druge pretpostavlja da svijet uistinu postoji od vječnosti, bez svog tvorca i demijurga. Unutar te dvosmislenosti kreće se i njegovo učenje o prirodi. Zavisno od toga koja strana njegovih pogleda bude dominirala, moći će se iskristalisati njegov pogled na prirodu. No, nezavisno od toga da li je ona po njegovom mišljenju djelo besmrtnog i svemogućeg Boga, bića koje sve zna i koje posjeduje najveću dobrotu, priroda se poima kao protežna stvar, kao kontinuirana protežnost koju adekvatno može spoznati matematska metoda. Jer, i u jednom i u drugom slučaju, materija i prostor su identični. Materija nema nikakvog drugog bitnog svojstva do protežnost - prostornost. “Priroda se, prema tome, može potpuno opisati matematskim pojmovima. Jedina disciplina čiste matemtike koja se može primijeniti na protežne stvari je geometrija. Dakle, materija ne može imati nikakvo drugo svojstvo do geometrijsko; materija je protežnost i ništa drugo. A da priroda doista može biti spoznata putem matematike, to proizilazi iz Dekartova uvjerenja da je sva istinska spoznaja jasna i razgovjetna; a jasna i razgovjetna je samo matematika, ne nikako čulno opažanje. Samo jasna i razgovjetna spoznaja jeste prava spoznaja, jer je ona nama garantovana putem izvjesnosti božije egzistencije, sveznajućeg i beskrajno dobrog bića koje je i nas same stvorilo” (Weizsaecker, TW, str. 122). Tačnost i objektivnost prirodno-naučne spoznaje (matematike) se dakle zasniva na dokazu o postojanju Boga: “Unutar prirodne nauke, međutim, Dekartu više nije potreban nikakav Bog. Priroda se geometrijom sasvim adekvatno može opisati” (Weizsaecker, TW, str. 123 ).

I ovaj stav ukazuje na dvosmislenost Dekartove pozicije. S jedne strane, nema jasne i razgovjetne, dakle egzaktne i objektivne spoznaje bez božanske egzistencije, bez sveznajućeg bića čija smo i sami stvorenja, a s druge, sama prirodna nauka je u mogućnosti da primjereno spozna prirodu. To hrišćansko porijeklo prirodne nauke i njena objava kao najviše moći čovjeka, samoizlaganje novovjekovnog čovjeka koje se događa upravo putem prirodne nauke, jeste ono što trajno obilježava Dekartovu misao. Prirodna nauka je pojmljena kao spoznaja koja se u krajnjem zasniva u izvjesnosti i sigurnosti božanske egzistencije, ali istovremeno i kao najizvornija moć čovjeka kojim on uspostavlja svoje Ja, svoj osobeni bitak u svijetu, i moć koja tom “bitku daje autonomiju nasuprot svemu postojećem”.

Ovo Dekartovo batrganje između Boga i čovjeka, između spoznaje kao božijeg dara čovjeku i spoznaje kao isključivog čina čovjeka, pokazuje da je “glavni cilj Dekartove filozofiej bio upravo u tome da se iznađu čvrsti temelji za matematsku prirodnu nauku” (Weizsaecker, TW, str. 436).

A taj temelj je moguće postaviti samo ako će “jedna te ista izvjesnost kojom će ljudsko mišljenje spoznavati sebe samo, ujedno i matematski spoznavati prirodu” (Weizsaecker, TW, str. 436) . Dekartova filozofija nije jednostrano okrenuta ni prema materiji ni prema duhu. Materija i duh su tu oštro podijeljeni, ali isto tako je čvrsto uspostavljena njihova veza, njihov odnos. Nikada prije nije bila istaknuta tako oštra razlika između onoga što je misleća i protežna supstancija, ali isto tako i način kojim one uspostavljaju međusobne odnose. Upravo taj način kojim se uspostavlja odnos između dvije sasvim različite supstancije, omogućuje Dekartu da se on pojavi i kao utemeljitelj metode prirodne nauke, naučnog istraživanja prirode, i s druge strane kao začetnik velike filozofije duha koja će naći svoje dovršenje u Hegelovom apsolutnom sistemu.

Ta podjela na duhovnu i materijalnu supstanciju koju je Dekart ustanovio još nije prevaziđena. Nju iskazuje današnje stanje u naukama, kulturama, i javnom životu uopšte. Danas duhovne i prirodne nauke jedva da imaju zajednički jezik. Podjela je velika. I one su, kaže Vajczeker, čak na to ponosne. Onaj ko se bavi problematikom čovjeka i duha, ne zna ništa o “mašinama koje pokreću materiju i o Zemlji na kojoj čovjek stoji, i obrnuto” (Weizsaecker, TW, 436).

To stanje je kobno. Ono se ne može promijeniti putem pukog mišljenja, ali mišljenje može dati svoj prilog toj promjeni. Ako ne znamo šta treba mijenjati, onda do promjene ne može ni doći. Mišljenjem spoznajemo stvari, to je već neka promjena. Taj prilog putem mišljenja doprinosi time što se « filozofski promišljaju zajedno stanje u nauci i stanje u životnoj stvarnosti ». Današnji problemi, međutim, imaju svoj korijen u prošlosti. Da bi ih razotkrili moramo tu prošlost promisliti na nov način, ne ponavljati ono što već znamo. Prošla misao nam se mora otkriti u novim dimenzijama, novom značenju, novom identitetu. Tek tada dospijevamo do korijena današnjeg stanja. Sadašnjost možemo razumjeti samo ako se iz prošlosti obrati živa, ne mrtva misao. A živa će biti ako smo mi u stanju da je oživimo, da je potaknemo na novi lik i novu formu, ako joj damo novu sadržinu. Radi se o uzajamnom djelovanju prošlog i sadašnjeg. Nema gotovog prenošenja onoga što je nastalo u prošlosti. Ono što je zgotovljeno u prošlosti valja oživjeti da bi nam dospjelo u sadašnje stanje. A oživljavanje već mijenja i formu i sadržinu: ne možemo ga dakle prenijeti u onoj formi u kojoj je neku misao ostavio njen autor. Ta forma nam je samo način da misao oživimo s obzirom na današnja filozofska stremljenja i duhovne moći vremena u kome živimo. Bez tih stremljenja i živih duhovnih previranja, nikakva misao iz prošlosti neće moći zadobiti svoj novi život, i za nas neće značiti ništa. Samo sa stvarnim filozofskim zbivanjima oživljava i sva tradicija.

Iz sadašnje situacije atomske fizike i filozofije obraća se K.F. fon Vajczeker Rene Dekartu. Njegova filozofija sad govori mnogo više i znatno drugačije od onoga što je sam jezik Dekartov. Taj jezik mnogo toga sadrži, a ne izgovara. Valja raskriti to neizrečeno, a prisutno.

Ključni poticaj kojeg je Dekart učinio u evropskoj nauci i u evropskom duhu uopšte jeste opšta reforma nauke, iznalaženje novih temelja za spoznaju svijeta i života uopšte. Taj temelj jeste ratio, mišljenje. To je moć čovjeka kao subjekta. To je veliki preokret u odnosu na hrišćansku filozofiju i hrišćansko poimanje svijeta, pri čemu se čovjekova moć spoznaje uvijek utapala u božijoj volji i božijoj primisli. Obrt ka moći čovjeka, ka njegovom umu, značio je pravu revoluciju u nauci. Svođenje čovjeka na samog sebe i njegovo suočavanje sa cjelinom svijeta, istaklo je u prvi plan ono što ljudsko biće radikalno razlikuje od svega postojećeg. Dekart je na taj način odredio tok sledećeg naučnog razvoja. Taj tok je uveliko napustio početne ideje Dekartove fiozofije i odvijao se « u prekomjernosti uspjeha » koji je bio moguć na bazi tih ideja. Mnoge Dekartove ideje su se izrodile u svoje suprotnosti. Tu je prije svega riječ o ideji čovjeka kao subjekta, izraženoj u stavu « Cogito, ergo sum » », i ideji matematike kao univerzalne filozofije.

Dekartovo poimanje čovjeka kao misaone supstancije nasuprot res extensa je najkobniji stav u njegovoj filozofiji. On ga je pokušao prevazići pojmom božanske egzistencije, ali je njegov naglasak na podjeli i bitnoj razlici ove dvije supstancije bio nadmoćniji od potrebe za njihovim prevazilaženjem koja se iskazala u dokazu o božijoj egzistenciji, a u kojoj se zasniva matematska spoznaja kao jedino jasna i razgovjetna, tj. egzaktna i istinita. Temelji Dekartova učenja se moraju podvrći radikalnoj kritici, da bi se iz njih izvukle one još uvijek plodonosne konsekvencije.

II


Kako je pokazao Huserl, Dekart nije uspio zanoviti našu spoznaju u njenoj poslednjoj evidenciji, kako je sam vjerovao. Stav « Cogito, ergo sum » ne iskazuje tu poslednju izvjesnost spoznaje. On se takđe zasniva u nečemu temeljnijem i izvornijem, što valja raskriti. I stav « Cogito, ergo sum » je proizvod naše svijesti, i on je jedan rezultat djelovanja naših spoznajnih moći, našeg ukupnog uma. On nije polazište u procesu spoznaje, nego je zasnovan na aktu svijesti, on je dobiven u razvoju spoznaje, jedan je njen stupanj i određeno dostignuće. On prema tome ne može izraziti nesumnjivu i apsolutnu istinu koju traži Dekart. To je jasno pokazao Huserl u svojim spisima o Dekartu, a prije svega u spisu Kriza evropskih nauka. Tu Huserl jasno pokazuje da stavu « Cogito, ergo sum », kako ga je postavio Dekart, nedostaje unutarnja refleksija koja bi pokazala na čemu se on zasniva. « Dekart je propustio da ispita djelatnosti svijesti koje proizvode učinke spoznaje i da ih razluči od onoga što je objektivno. Dekart nije sebi postavio pitanje o tome na bazi čega matematika kao tvorevina uma može važiti za objektivnu predmetnost. » Dekart je dakle pošao od pretpostavke da čisti ego u svojoj svijesti zasniva objektivnu spoznaju. Ta pretpostavka je doduše utemeljena u Dekartovoj vjeri u Boga « čija egzistencija pouzdano garantuje objektivnost matemtičke (jasne i razgovjetne) spoznaje ». Ali vjera nije dovoljna za filozofiju. Filozofske pretpostavke moraju biti zasnovane na filozofskim argumentima. Taj temeljni argument nedostaje Dekartu. Trebalo je dokazati da čisti ego doista može svojim razumom utemeljiti objektivnu spoznaju. Huserl je pokazao kako se i čisti ego i njegov razum zasnivaju u « umu životnog svijeta », te da je ključni problem konstitucija toga uma koji je širi i sveobuhvatniji, temeljniji i sadržajniji od čistog uma, kako ga je pojmio Kant na bazi Dekartova čistog mišljenja vezanog za čisto ja.

Na planu nauke, o Dekartovim granicama govori K.F. fon Vajczeker, a osnovni nedostatak Dekartove prirodno-naučne koncepcije je poimanje prirode kao res extensa, kao protežnog objekta, kao objekta čija bit jeste protežnost. U takvom poimanju geometrija se pojavljuje kao posve primjerena nauka za spoznaju prirode. Tako Dekart i čini. Ali suština prirode se ne može sagledati u pojmu protežnosti, prostornosti. Dekart je izjednačio protežnost (prostor) i materiju (prirodu). Priroda je tako izgubila sva svoja svojstva sem kvantiteta, kvantitativne kontinuiranosti. A ona su tu ponajmanje. Zato savremena fizika ne može geometrijom prići prirodnoj supstanciji, nego prije « apstraktnom algebrom » (Weizsaecker, TW, str. 451). Na bazi protežnosti kao bitnog svojstva materije (svih tijela) Dekart je došao do krivog poimanja ljudskog tijela kao nečega što je posve različito i odvojeno od duše, mišljenja, te do krivog poimanja životinjskog svijeta. Životinjski svijet mu se takođe pojavio kao « mehanički stroj » koji se kreće. Vezu ljudskog tijela i svijesti (duše) Dekart je objasnio funkcijom hipofize, moždane žlijezde koja tobože reguliše svijesnu kontrolu tijelesnih funkcija. A to je kaže, Vajczeker, smiješno. Sa stajališta današnje antropologije i psihologije, stvari u odnosu duše i tijela stoje sasvim drugačije. Radi se o jedinstvenom fenomenu, kao što je jedinstveni fenomen prirode koji obuhvata i samu svijest. Priroda je dakle nešto sasvim drugo od onoga kako ju je sagledao Dekart.

Kada govorimo o prirodi onda je neposredno riječ i o samom čovjeku, ali još više obrnuto. Uvijek se radi o jednom te istom. Jer, čovjeka nema bez i van prirode, pa svaki razgovor o čovjeku nužno podrazumijeva i raspravu o prirodnom svijetu. To je Dekart zaboravio. Njegovo razdvajanje na res cogitans (čisti ego) i res exstensa (priroda) plaća cijenu hrišćanskom učenju o stvaranju svijeta, pri čemu se na kraju stvara čovjek po ugledu na Boga i u razlici spram svih drugih bića, slično onoj razlici koju ima božansko biće u odnosu na sve postojeće. Ta razlika “kobno određuje naredna stoljeća” (Huserl) i uveliko je prisutna u savremenom stanju. “Prirodne i duhovne nauke još uvijek govore različitim jezicima, a radi se o jedinstvenoj problematici” (Weizsaecker, TW, str. 436).

Hrišćansko izdvajanje ljudskog bića iz cjeline bića i srozavanje prirode na materijalni objekt, u osnovi je Dekartova učenja o prirodi. A sve proizilazi iz njegova hrišćanskog uzdizanja čovjeka na rang suverenog i neopozivog gospodara u svijetu koji je Bog stvorio za njega. To hrišćansko izuzimanje čovjeka iz cjeline postojećeg i njegovo uzdizanje iznad te cjeline, njegovo nadmeno i trijumfalno podređivanje svega u svijetu svom vlastitom interesu i svojoj volji, zasniva i naučno poimanje izvanljudskog svijeta i izvanljudske prirode.

Nema osnovice za to izuzimanje. To pokazuje kako antropologija, prije svega H. Plesner, tako i sama prirodna nauka. Ništa u prirodnoj nauci se ne može ustanoviti bez “odgovora na pitanje o biti čovjeka, kao što se na to pitanje ne može legitimno odgovoriti bez odgovora na pitanje o biti prirode” kaže Vajczeker. Filozofski tu vezu čovjeka sa cjelinom svijeta, njihovu imamantnu međuzavisnost još je temeljito iskazao Hegel. Na neki način, sasvim drugim jezikom, to je ponovio Hajdeger, opet drugačije Jaspers. Kad god govorimo o objektivnom svijetu tu je već uključen i subjekt koji govori. Svijest o objektivnom već se i sama sadrži u istom objektivitetu; na svoj način o tome govore i Huserl i Diltaj.

Svu tu složenu povezanost između “subjektivnog” i “objektivnog”, Dekart je zaboravio. Zato je u njegovoj filozofiji prisutno “kobno poturanje duševnog Ja u sve objektivno” (Huserl), uvjerenje da je ono misaono (duševno) iznad onog materijalnog, da je ono višeg stupnja, te da se može pojaviti kao mjera za ono objektivno, materijalno - prostorno, prirodno, res extensa. To je, naravno, kriva spoznaja i krivo uvjerenje. Ono vanjsko, ne-Ja, objektivno se i pojavljuje kao kvantitativni objektivitet, samo zato što je već prethodno misaono i duševno ja (čisti ego) pojmljen kao subjekt i subjektivno naspram vanjskog ne-Ja. Iz poimanja čovjeka kao subjekta nužno je slijedilo poimanje prirode kao objekta, kao kvantitativnog kontinuiteta kojeg sasvim primjereno može mjeriti geometrijska metoda.

Vajczeker pokazuje da je potpuno pogrešno prirodu shvatiti kao res extensa. Kod Dekarta je ostao neriješen odnos između “extensio i extensum”, između protežno-sti i protežnog. Protežnost mu se pojavila kao ono protežno, supstancija kao pojava, kao concretum. To znači da je Dekart izričito izjednačio materiju i prostor. Dekart je uočio ovu teškoću, jer nije mogao objasniti kretanje materije. Ali tu teškoću on nije uspio riješiti. On to nije uspio, jer se rukovodio matematikom (geometrijom) kao onom spoznajom koja je primjerena prirodnoj strukturi. A jemstvo izvjesnosti te spoznaje našao je u božijoj egzistenciji. Sigurnost božije egzistencije « garantuje istinitost matematskoj spoznaji ». « Dekart se nije pitao kako to da tvorevine uma (matemtika) mogu važiti za objektivnu stvarnost, za ono metafizički-transcendentno » (Huserl, Kriza evropskih nauka).

Razlog tog krivog projekta prirode kao kvantitativnog kontinuiteta koji se može do kraja prozrijeti i spoznati matematskom metodom (geometrijom) leži u temeljnom metafizičkom stavu Dekartove filozofije: u stavu « Cogito, ergo sum », stavu koji sve postojeće svodi na misaoni subjekt i njega poima kao ključnu supstanciju. Protežna supstancija res extensa je tu samo da bi potvrdila prvenstvo i izvornost ove prve, misaone, čiste subjektivnosti. Ona kao supstancija postoji samo zahvaljujući ovoj prvoj. Tu Dekartovu poziciju uzdiže i Hegel. Zato što Dekart polazi od mišljenja kao principa filozofije, on « uistinu čini pravi početak filozofije ». Od mišljenja potiče sve, pa i res extensa, jer nje ima samo ako postoji misaoni subjekt koji se odnosi prema njoj i spoznaje je. Tu poziciju do kraja dovodi Hegel uzdižući sam subjekt na rang supstancije. Ali u bogatstvu Hegelove filozofije uvijek leže mogućnosti koje i nadvladavaju pozicije metafizike subjektivnosti, što kod Dekarta nije slučaj.

Iz Dekartove temeljne pozicije, odnosno iz pozicije koja se zasniva u stavu « Cogito, ergo sum », subjekt (mišljenje) je taj koji određuje prirodu i svrhu objekta. Objektivna supstancija je res extensa zato što je bitna struktura svijesti spoznajućeg subjekta matematska spoznaja. Iz strukture i prirode matematske spoznaje kao forme u kojoj prebiva evidentna istina, proizašla je i priroda, karakter vanjske objektivnosti, kao res extensae. Sve je određeno prirodom i karakterom svijesti i mišljenja kao evidentnog aksioma u kome se nepobitno i nesumnjivo potvrđuje bitak čovjeka kao subjekta. Priroda se ne spoznaje i ne mjeri geometrijskom metodom zato što to iskazuje unutarnja suština i struktura prirode, nego je obrnuto: unutarnja suština prirode jeste kvantitet, protežnost zato što to proizilazi iz karaktera ljudskog uma iz njegove matematske sazdanosti i racionalnog ustrojstva.

Stvari postaju sasvim drugačije kada se raskrije karakter tog uma, karakter čistog cogita, čiste misli, kako je pojmljen u Dekartovoj filozofiji. Od raskrivanja tog karaktera Huserl zato i polazi kao od zadatka pri pokušaju da se otkriju « same stvari », da se objavi sam objekt, da progovori sam predmet spoznaje. Samom objektu, predmetu, onome res, Dekart ne daje nikakva prava, ne obraća dužnu pažnju. U njegovoj filozofiji sve je stavljeno na subjekt. « Pojam res ostaje nerazjašnjen. Dekart karakteriše svoje supstancije onom jednom njemu poznatom osobinom: materija je protežnost, inače je nema; ja sam ono misleće, inače nisam. Samo postupkom koji pita šta u stvari znači pojam supstancije možemo ustanoviti njeno značenje. Govoreći sa stajališta Hajdegerove kritike Dekarta, to pitanje ne bi bilo usmjereno na svijest jednog izuzetnog bića, nego na bitak ovog bića. To pitanje bi pitalo o bitku samom, dakle o onome što je već otkrila grčka filozofija. Ono može ostati bez odgovora; ali u svakom slučaju to pitanje je već u svojoj pukoj mogućnosti iščezlo iz vidnog polja Dekartove gradnje filozofije » (Weizsaecker, TW, str. 451-2 ).

Dekart, dakle, ne problematizira pojam susptancije. On ne pita šta taj pojam znači, šta supstancija jeste. Zato i ostaje u granicama spoznavajućeg subjekta koji mu određuje samu stvar, res, supstanciju uopšte. Bez obzira što se u Dekartovom mišljenju pojavljuju dvije supstancije, one se u stvari svode na jednu: i izričito na božansku, što će do kraja dovesti Spinoza, ali tako da je božanska supstancija potvrđena samo time što misleći subjekt (čovjek) ima ideju Boga u svojoj svijesti, i što tim nepobitno dokazuje i božansku egzistenciju. Misleći subjekt (čovjek) potvrđuje i legitimiše postojanje Boga. Čovjek je uzdignut na rang koji nadmašuje božansko biće. Jer bez moga mišljenja nema ni ideje Boga, predstave o Bogu, pa tako ni samog Boga. Sve je dato u prirodi ljudskog mišljenja, razuma, svijesti, uma. Iz toga proizilazi i mogućnost božanske egzistencije i priroda objektivne stvari, res extensa. Ona je protežnost, jer je bitna struktura moga uma matematska spoznaja: jasan i razgovjetan pogled na stvari; mogućnost da se stvari prozru u korijenu i do kraja.

Ali upravo je to velika Dekartova zabluda: matematska spoznaja nije ni jasna ni razgovjetna. Ona ne može prozreti stvari do kraja, nego ih zatamnjuje i ostavlja nespoznatim. U spoznaji koju on smatra sasvim jasnom « možemo otkriti mnogo toga tamnog » (Vajczeker). Bilo što se pojavilo kao predmet te spoznaje, bilo priroda ili duh, zabluda je misliti da se taj predmet može prozrijetei pomoću « matematske intuicije ». Dekart je pomoću matematske spoznaje napravio jednu « apriorističku konstrukciju prirode ». Priroda nije odslikana u spoznaji, nego je « pronađena u jednom matematskom projektu nezavisno od nje ». Matematska spoznaja prirode postoji prije procesa njenog spoznavanja. Ona je već unaprijed određena u svojoj strukturi. Tom Dekartovom apriorističkom projektu prirode, « suprotstavljena je teorija Njutna i Galileja, te teorija senzualista. Paskal je razlikovao duh geometrija od duha suptilnosti, Viko je od matematičke analize razlikovao sintetičko mišljenje koje je legitimno dobiveno na bazi određene vjerovatnoće. Lajbnic je preko onog infinitezimalnog dospio do zbiljnosti nesvjesnog, dok je Dekart, da bi spasio svoju definiciju duše, morao tvrditi da ona (duša) razmišlja i u snu, dakle neprekidno. » (Weizsaecker, TW, str. 452).

Dekart je sveo prirodu na projekat matematskog uma. Svo njeno bogatstvo i raz novrnost na linerni kvantitet, na protežnost. Ono što se može mjeriti, to je prirodna supstancija. Što izmiče geometrijskoj mjeri, to ne postoji. Taj aprioristički konstrukt prirode, međutim, nisu prihvatili ni Njutn ni Galilej. Oni u prirodi osjećaju duh, nemir. Oni znaju da prirodu valja istražiti, spoznati da bi se izrekla mjerodavna riječ o njoj, da bi se formirao „pojam prirode“.

Zato je, kaže Vajczeker, najveći broj filozofskih kritičara Dekartove filozofije ostao zavisan od ove filozofije kada je pojam njegove egzaktne nauke shvatio kao naivan a onda, samo izvan toga pojma, razvio jedan drugi način mišljenja, tako da je samo na novoj ravni obnovio rascjep (prirode i duha, res cogitans i res extensa) koji je trebalo biti prevladan upravo tim novim načinom. Stoga je veoma značajno pospješiti kritiku karetzijanske metodologije u samoj egzaktnoj nauci. Ko je, na primer, učestvovao u formiranju teorijske fizike našega stoljeća, taj zna „da mi u fizici ne možemo početi sa posve jasnim pojmovima, nego da se pojmovi razjašnjavaju u onoj mjeri u kojoj ih mi dobro upotrebljavamo“ (Weizsaecker, TW, str. 453). „Stalno postoje dva fronta istraživanja: onaj na kojem se sakuplja novo pozitivno znanje, i u kome već pripremljeni pojmovi bivaju izgovoreni (upotrebljeni), i onaj, postavljen na duboke fundamente, gdje se kritikuju i sami pojmovi. Ja rado citiram izjavu Nilsa Bora, koji je prao čaše u vrlo nepovoljnim uslovima jedne kolibe. Tada je rekao: „Da se može prljavom vodom i prljavom krpom prati prljava čaša.“ Kad bih jednom filozofu rekao da se može prljava čaša oprati prljavom vodom i prljavom krpom za pranje, - on u to ne bi vjerovao. Toliko je, međutim, nauka stvarna. A filozof koji u to ne vjeruje je Dekart. » (Weizsaecker, TW, str. 453).

Nauka je djelo čovjeka. To je Dekart zaboravio, u stvari nikada nije u to ni vjerovao. On je vjerovao da je nauka zasnovana u izvjesnosti božije egzistencije. Ta izvjesnost garantuje izvjesnost matematske spoznaje kao jedino istinite. Dekartu se nauka uopšte nije postavila kao jedan problem, nego kao nešto nesumnjivo u našem razumu, dato od Boga. „Pojam matematske nauke kod Dekarta ostao je neispitan. Svoje susptancije Dekart je okaraktrisao kroz one osobine koje su njemu bile poznate. Materija je protežna i nema nikakvih drugih svojstava, Ja sam misleći i ništa drugo. No, da li je ovaj postupak opravdan i dozvoljen mi to možemo procijeniti tek kada se pitamo šta znači pojam supstancije uopšte“ (Weizsaecker, TW, str. 451) .

Ali to Dekart nije uradio. On se nije pitao, već je pošao od pouzdanosti božije egzistencije. Ona je tu zato što ja o njoj mislim. Ne bih je mogao misliti, ne bih je sebi mogao predstaviti da ona nije stvarna. Božja egzistencija je nepobitno potvrđena mojim mišljenjem o njoj, idejom Boga koja je prisutna u mojoj svijesti. « U dokazivanju te egzistencije kod Dekarta je bez sumnje prisutan jedan zatvoreni krug. Bog se izvodi iz mišljenja, mišljenje iz božije egzistencije. Ne radi se tu o jednom intuitivnom Bogu jer Dekart nije mistik. Ne radi se o pogledu onog božanskog, nego o predstavi Boga. Dekart takođe ne zna o Bogu ono što zna Luter: da sam ja u božijim rukama ukoliko ga ja ne vidim. Dekart dokazuje Boga onim što je jasno i razgovjetno. Ali, odakle on može znati da je baš istinito ono što on smatra jasnim i razgovjetnim. Opet iz pouzdanosti postojećeg Boga. To je jedan zatvoreni krug.“ (Weizsaecker, TW, str. 453).

Ova kritika Dekartove filozofije je neizbježna. Ona pokušava pokazati konstitutivnu grešku te filozofije. U čemu je ta greška. U tome što Dekart nije vidio nikakav drugi put ka izvjesnosti do put ka Bogu. Izvjesnost postoji samo u božijoj egzistenciji. Ali ova izvjesnost kada se dobro i kritički promisli nije identična sa onim što je izvjesnost kao takva, sa onim što kritički um može ustanoviti pod pojmom izvjesne i istinite spoznaje. „Heinrich Scholz je prilikom tumačenja Dekartove filozofije rekao lijepu misao: „Za Anselma je božiji dokaz sadržan u jednoj invokaciji: Bože koji jesi, osvijetli me da bih spoznao da ti jesi“. Dekart, međutim, dokazuje da je Bog jedna matematska istina. I Anselmov stav je metodički besmislen, ali on Boga razumije, kako bi rekli hrišćani, kao živog Boga.“ (Weizsaecker, TW)

Problematična je i Dekartova metodička sumnja. Ni ona nije radikalna kako je to Dekart zamišljao. „Odakle Dekart zna da je mišljenje supstancija, odakle zna šta je supstancija. On sumnja u egzistenciju onoga što označavaju njegovi pojmovi. Ali on ne sumnja u smisao svojih pojmova. Zna li on adekvatno šta sumnja, mišljenje, bitak, supstancija uistinu znače. On je na to odgovorio: ova pitanja se više ne mogu postavljati: ovi pojmovi su jasni svakom onom ko na njih usmjeri svoj duh. No, to je puka tvrdnja. Ona može biti lažna. Možda on nije problematizovao filozofsku tradiciju u kojoj se nalazio. Sumnja u smisao pojmova te tradicije bi ga mogla odvesti ka sumnji u smisao pojmova uopšte, a ova ka sumnji u njegov pojam izvjesnosti » (Weizsaecker, TW, str. 454).

Ta sumnja bi možda pokazala da upravo najmanje izvjesnosti postoji u mate- matskoj spoznaji. Pitanje o tome mora se postaviti po svaku cijenu. Jer kada se kaže da je predmet matematike red i masa (ordo et mensura) ili struktura, onda se mora pitati, struktura čega. Postoji struktura i ono čega je ona struktura. Kako se oboje odnose međusobno. Ovo pitanje pripada, govoreći iz filozofske tradicije, u univerzalne probleme. Ono je jedan slučaj pitanja o odnosu univerzalnog prema posebnom, biti prema stvari (pojavi). Dekart je ovo pitanje izbjegao na jedan uznemiravajući način. Upravo je ovim izbjegavanjem stvorio uslov za mogućnost njegova pojma materije, to jest nerazlikovanje protežnosti od protežnog. Samo tada kada se struktura ne razlikuje od onoga čega je ona struktura, može se reći da je fizika u stvari matematika, da se matematskom metodom može istražiti i spoznati priroda. Matematika se pojavljuje kao prirodna nauka, zato što se priroda pojmila kao kvantitativni objekt, kao protežna stvar. A sasvim je moguće da se ni sa kakvim tradicionalnim shvatanjem univerzalnih problema ne može pravo postaviti logička struktura novovjekovne fizike. Izvjesno je da Dekart nije uspio ispravno tu strukturu pojmiti, pošto je on previdio ključni problem fizike: ona nije matematika. To je nauka o prirodi, a priroda nije kvantitativni objekt koji se može adekvatno spoznati mjerenjem i procjenama, računanjem. A tek kada se problem postavi kao otvoren, kada se o njemu povede rasprava, tek tada se može doći do njegova adekvatnog rešenja i mjerodavnog postavljanja. Što se tiče Dekartove identifikacije fizike i matematike, ona se pojavila upravo jer problem nije postavljen kao otvoren. Kada se otvori, onda se pokazuje da izvjesnost u matematici i izvjesnost u fizici nije jedna te ista, nego da su to dva različita fenomena.

III


Ali čitava Dekartova zabluda proističe iz njegova pogrešnog postavljanja i poimanja pojma subjekta. Iz karaktera i pojma subjekta proizašla je i njegova koncepcija objekta i izvansubjektivnog svijeta. Zato se na toj tačci razrešava sav smisao i domašaj Dekartova mišljenja. Samo iz Dekartova izdvajanja subjekta kao posebne i osnovne supstancije, bilo je moguće prirodu (materiju) pojmiti kao jedan kvantitativan objekt, bez nekih bitnih kvaliteta osim protežnosti. I zato se geometrija pojavila kao temeljna nauka, kao univerzalno znanje. Ona je u mogućnosti da vjerno odslika prirodu, jer sem protežnosti u prirodi više ništa i nema. Tako misli Dekart. Ali Galilej i Njutn su imali sasvim drugačije poglede. Priroda je živ organizam koji se razvija i obogaćuje svoj život. Geometrijskim zakonima je mi ne možemo spoznati, ali možemo te zakone izvesti iz nje. Suprotno Dekartu, priroda je jedan organizam matematske raznovrsnosti, a ne nešto što je niže vrijednosti i nižeg ranga od proizvoda našeg uma, od matematske spoznaje kao umske spoznaje. Priroda je uzor za čovjeka, a ne drugorazredna supstancija kojom vršlja volja i moć sebeobogotvorenog čovjeka.

Dekartov pogled na prirodu je dvoznačan: onaj koji proizilazi iz njegova učenja o „teoriji vrtloga“ (Wirbeltheorien) na bazi koje se objašnjava „kružno kretanje planeta oko sunca“. Ta teorija međutim, ne može objasniti eliptični put planeta, ali ta teorija u filozofskom smislu nije izgubila na značenju. Ona potvrđuje Dekartovu emancipaciju od hrišćanskog pogleda na svijet, emancipaciju od uvjerenja da je svijet stvoren od strane jednog bića izvan svijeta, jednog vječnog Boga. Ova Dekartova teorija polazi od pretpostavke da je svijet nastao iz sebe samog, te da treba tragati za „zakonima toga nastanka“.

Ako Dekarta posmatramo kroz taj aspekt njegova mišljenja, onda nam se priroda nikako ne može pojaviti kao mehanički objekt za čiju je spoznaju adekvatna geometrija kao grana matematike. U tom slučaju, u slučaju teorije nastanka, priroda je živi organizam koji čine mnoge osobine a ne samo protežnost, kako proizilazi iz ove druge dimenzije Dekartove filozofije koja je prevladala i koja je prešla u tradiciju. Ako se Dekartovo shvatanje prirode posmatra kroz njegovu Wirbeltheorie, onda nam matematika nije uopšte dovoljna za njeno spoznavanje, nego se naprotiv i sama matematika kao tvorevina ljudskog uma, ima posmatrati kao proizvod ovog procesa prirode u čijem temelju se nalazi zakonitost ovog početnog procesa. Teorija o tom početnom procesu je, međutim, sasvim mutna i nejasna. Ona samo pokazuje da su planete zadobile kružni put zahvaljujući ovoj snazi koja proizilazi iz jedne pretpostavljene mase koja se zavitlala oko svoga središta. Dakle: od toga da li će se poći od teze o stvaranju prirode od strane nekog neprirodnog bića, ili će se ona poimati kao samostalni svijet, zavisi šta ćemo u toj prirodi ustanoviti, kakvu ćemo spoznaju o prirodi imati, kakve ćemo činjenice u njoj konstatovati, šta ćemo u njoj otkriti (Markuze, Čovjek jedne dimenzije). Sva prirodna nauka je, misli Markuze, rezultat ovog prethodnog projekta prirode koji proizilazi iz čovjekova odnosa prema svijetu uopšte i prema sebi samom. Jedan drugačiji projekt od onoga koji je inaugurisan u novom vijeku dao bi sasvim drugačiju prirodnu nauku. U tom smislu misli i sam Vajczeker. No, to je takođe otvoreno pitanje.

Dekartovu Wirbeltheorie su odbacili Njutn i Kepler. Oni su pokazali na primjeru kometa da ona nema opštevažeće značenje. Ali je time čitav sistem i njegovo funkcionisanje ostalo neobjašnjeno, i čitava teorija prirode je vodila hrišćanskom objašnje- nju: sve funkcioniše po volji i promisli samoga Boga stvoritelja. “To je Njutn u stvari i rekao” (Weizsaecker, TW, str. 126). Ali to ne znači da su oni prihvatili tezu o prirodi kao o neospornom djelu Boga. Oni su hrišćanskom učenju prilazili samo onda kada nisu mogli objasniti prirodu samim njenim zakonima. « Nauka ne može dokazati egzistenciju Boga. To nikada ne smiju zaboraviti oni koji svijet pokušavaju razumjeti na bazi religije. A s druge strane je važno shvatiti da je stablo koje je omogućilo da moderna nauka donese zrele plodove bilo hrišćanstvo; te da je jedan od načina igre radikalnog hrišćanstva bio taj da prirodu iz kuće bogova pretvori u carstvo zakona » (Weizsaecker, TW, str. 128).

Vajczeker stalno ukazuje na hrišćansko porijeklo prirodne nauke. Ona se od tih izvorišta nikako ne može posve da emancipuje. Kako god se stvari postavile u pogledu prirode: da li se ona shvatila kao božje djelo ili kao dom u kome obitavaju bogovi i ljudi. U prvom slučaju, ona se podređuje jednom subjektu, tvorcu, bio on čovjek ili bog, te gubi svoju autentičnost. U drugom slučaju, ona se pojavljuje kao svrha nekom drugom: Bogu i čovjeku. Ni u jednom ni u drugom slučaju Dekart nije znao da je čovjek sastavni dio prirode, da ga bez prirode nema, a da bez njega nema prirodne nauke, niti matematike. Dekartu je bilo strano i nepoznato « jedinstvo prirode » o kome govori Vajczeker, a koje ne poznaje dvije supstancije o kojima govori Dekart. Njemu je takođe bilo strano i nepoznato pravo prirode na vlastitu nepovredivost o čemu govori H. Jonas. Sve te nove spoznaje jasno pokazuju ograničenja Dekartove misli, ali isto tako i svu pogubnost onog toka mišljenja koje je nekritički slijedilo Dekartove pozicije. Od uzdizanja ljudskog bića na rang subjekta, pa preko zasnivanja jasnosti i razgovjetnosti matematske spoznaje u « pouzdanosti božanske egzistencije, i dokazivanju te egzistencije upravo faktom jasnoće i razgovjetnosti matematske spoznaje » (Weizsaecker, TW), svođenja protežnosti (prostora) na pojam materije i prirode, a svođenjem prirode na pojam onog protežnog, pa sve do uzdizanja geometrije na rang apsolutne i univerzalne filozofije, sve to traži svoje radikalno preispitivanje. U filozofiji to su uradili K. Levit, M. Merlo-Ponti, Huserl i Hajdeger, M. Fuko i Derida. U teoriji prirodne nauke Hajzenberg i Vajczeker, a i drugi. U filozofiji nauke Pol Fajerbend. Možda bi riječi Vernera Hajzenberga mogle najjednostavnije da izraze Dekartove zablude. On na jednom mjestu piše: “Nauku stvaraju ljudi. Ova činjenica razumljiva sama po sebi često se zaboravlja, pa će možda podsjećanje na nju doprinijeti da se suzi jaz između dviju kultura: duhovno-naučne i umjetničke s jedne strane, i prirodno-naučne i tehničke s druge strane; jaz na koji se ljudi tako često žale. Nauka o prirodi počiva na opitima, ali svoje rezultate i ona postiže dogovaranjem njenih poslenika koji se međusobno savjetuju u tumačenju tih opita. Takva savjetovanja očigledno treba da pokažu kako nauka nastaje u razgovoru. Kada je riječ o atomskoj fizici, onda problemi same fizike u tim razgovorima uopšte ne igraju glavnu ulogu, nego je naprotiv riječ o ljudskim, filozofskim i političkim problemima, i pisac se nada kako će se upravo u tome jasno pokazati kako se i prirodna nauka teško može odvojiti od tih opštih pitanja.” (Fizika i metafizika, Beograd: Nolit, 1974, str. 8)

To Dekart nije znao, budući da mu je nauka u krajnjoj konsekvenci, kao matematika, bila božije djelo. Izvjesnost božije egzistencije jedino jamči jasnost i razgovjetnost matematske spoznaje. S druge strane, upravo ta spoznaja dokazuje izvjesnost božanske egzistencije. Tu se očigledno radi o jednom circulus vitiosus (zatvorenom krugu). Dekart takođe nije znao da temeljni stav njegove filozofije « Cogito, ergo sum » nije nešto što je prvo u spoznaji i mišljenju nego je to takođe proizvod mišljenja, rezultat u produktivnosti svijesti kako je to pokazao Huserl. To nije poslednja izvjesnost spoznaje nego uslovljen akt svijesti koji ima svoje dublje utemeljenje. Dekart takođe nije znao da « ono u šta se može sumnjati, ali što je moguće, treba da tretiramo kao izvjesnost » (H. Jonas). Istina dakle nije samo u jasnoj i razgovjetnoj spoznaji, u nesumnjivim uvidima svijesti, mišljenja. Ona prevazilazi jasne i razgovjetne iskaze i ne može se njima izraziti. To je jasno pokazao M. Plank u kvantnoj teoriji koja se ne zasniva na jasnim « da » i « ne », nego na nečemu između neodređenosti i vjerovatnosti. Te kategorije su takođe istinite, a ne neistine kako je mislio Dekart.

Sva ova ograničenja Dekartove filozofije proizilaze iz ograničenja temeljnog stava te filozofije, stava « Cogito, ergo sum ». Taj stav izdvaja ljudsko biće iz cjeline bića, iz cjeline prirodnog svijeta čiji je čovjek nerazdvojni dio, i uzdiže ga na rang subjekta koji se na kraju (u Hegelovoj filozofiji) pokazuje i kao supstancija. To kobno izdvajanje duševnog Ja i njegovo poturanje pod sve objektivno, vode Dekarta temeljnoj zabludi koja će se u izmijenjenoj formi pojaviti i kod Kanta: da naime umske tvorevine - umske tvorevine matematike i matematičke prirodne nauke, tvo- revine proizvedene u ljudskom umu, mogu polagati pravo na « objektivnu » istinu, metafizički transcendentno važenje. « Zbog toga je razumljivo da Dekart u svojoj žurbi zasnuje objektivizam i egzaktne nauke kao one koje garantuju metafizički - aspolutno saznanje nije sebi postavio zadatak da čisti ego... sistematski ispita s obzirom na njemu svojstvena delanja, moći i ono što taj ego u njima realizuje kao intencioni učinak. Pošto se on tu duže ne zadržava ne može mu se otvoriti silna problematika: da se, polazeći od sveta kao « fenomena » u egu, sistematski osvrće i pita u kojim, zaista dokazivim imanentnim učincima ega je svet stekao svoj smisao bitka » (Huserl, Kriza evropskih nauka, str.73).

Dekart nije znao da upravo umske tvorevine « matematsku i kibernetsku istinu valja tumačiti kao produkt prirodnog procesa » (Vajczeker). A to znači da ljudsko biće uvijek valja poimati kao « dijete prirode », (Vajczeker), kao mjesto na kome sama priroda ostavlja svjedočanstvo o sebi samoj » (Jonas), a ne kao izdvojeno biće koje izgrađuje svoj vlastiti svijet tako što se uzdiže iznad svijeta (prirode) kome pripada i iz koga potiče. Dekart je dakle izgubio iz vida osnovnu istinu: da čovjek pripada svijetu, a ne svijet čovjeku. Ta zabluda će odrediti čitavu novovjekovnu metafiziku koja će svoje dovršenje imati u Hegelu i gdje će pokušati naći svoje nadmašivanje i razrešenje.

Čovjek stvara nauku, ali pošto je on sam djelo prirode i nešto tako kao nauka se mora poimati kao « prirodni fenomen », u onom smislu kako o tome govore K.F. fon Vajczeker, ili H. Jonas. Ako se uopšte tu može govoriti o subjektivnosti onda je to prije priroda nego čovjek. Priroda je subjektivnost bez subjekta, kaže Jonas. Dekart je izgleda posve lišio prirode onoga što joj pripada i onoga što je njena autentičnost, a pripisao ljudskom biću, čovjeku ono što mu ne pripada, ono čega on nije dostojan i na šta nema pravo: on ga je uzdigao na rang apsolutnog, božanskog bića. To bezrazložno i proizvoljno uzdizanje jednog bića na rang apsolutnog bića kobno je odredilo tok narednih stoljeća » (Huserl). To uzdizanje čovjeka na rang apsolutnog bića i suverenog gospodara svega psotojećeg odredilo je i poimanje nauke kao apsolutne moći i posjednika apsolutne istine. Ovakva nauka kakvu danas imamo rezultat je dakle tog obogotvorenja čovjeka u novom vijeku, u Dekartovoj filozofiji. Zato nauka danas igra ulogu vladajuće religije. U njene istine se vjeruje kao u religijske dogme. A pitanje je da li je taj put kojim je krenula novovjekovna nauka bio nužan i jedini, ili je mogao biti drugačiji. O tome Markuze kaže: « Želim istaći da je nauka svojom vlastitom metodom i svojim idejama projektovala i proizvela jedan univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano za gospodarenje nad čovjekom. Ta veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu... Ako je to tako, onda bi promjena u smjeru progresa koja bi mogla razdvojiti ovu fatalnu vezu uticala i na samu strukturu nauke - na naučni projekt. Konsekventno tome, nauka bi došla do bitno drugačijih ideja o prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice » (Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo 1968, str. 159).



Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top