Moderna koncepcija policije, ma koliko to čudno zvučalo, upravo je takva
jer ima restriktivno značenje, naime, ograničena je na službu javnog reda, na
bezbednost građana. Danas se govori o policiji upravo zbog toga što je postalo
moguće izdvojiti jednu političku aktivnost različite prirode, to jest, kao
organizaciju državne moći u mnogo širem i dovoljno apstraktnom smislu. Bitno je
obratiti pažnju na razvoj ove distinkcije, jer je moguće da ona već nestaje, i
mogli bi da se pojave, kao što se uostalom i najavljuje, pokušaji ujedinjenja
dve aktivnosti moći.
Grci nisu imali policiju, niti su imali ideju o organizovanom sistemu
javne bezbednosti. Ni Rimljani je nisu imali, već su je nadoknađivali samom
političkom strukturom države – odatle antički termin politica, izveden iz grčke
reči politeia. U modernoj epohi, da bi se teorijski objasnila koncepcija
policije u smislu unutrašnje bezbednosti, potrebno je poći od teoretičara
državnog razloga, Botera i drugih. U prošlom veku, u Italiji, Tomazeo je mogao
čak da smatra da u italijanskom jeziku ne postoji termin polizia i da smatra
njegovu upotrebu pogrešnom, grecizmom za osudu. Za to vreme, uprkos
lingvističkim problemima, praksa predstavnika policije se širila, i tako je,
kao što to uvek biva, praksa zamenila teoriju. Englezi su se u 18. veku brinuli
oko razlikovanja reči police, shvaćene u smislu uprave jednog grada ili mesta i
reči policy, koja podrazumeva umeće vladavine jednim kraljevstvom ili
commonwelthom, pa se razlika odražava i kod nas u one dve aktivnosti koje su
definisane kao’ viši’ i ‘niži’ redovi policije.
U ovim praktičnim i teorijskim nesigurnostima, u kojima je značajan bio
problem vrline koju treba tražiti u višim policijskim redovima, dok se u nižim
redovima policije svaka trgovina sa prestupnicima tolerisala, još uvek se vidi
moderni odjek teorijskih nesigurnosti koje se vezuju uz termin politica.
Antička politeia ignorisala je problem javne bezbednosti, jer je mogla da se
ograniči na pravila i formule na osnovu kojih se živi u jednoj zajednici, svakako
bogatoj konfliktima, ali gde je prekršioce zakona čekao nepopravljiv status,
ropstvo, koje nije moglo da navede na pobune, osim na one koje su bile toliko
ekstremne da direktno uzrokuju građanski rat. Ni staranje nad robom i ljudima
nije moglo da izazove trenutno aktuelne probleme, kada klasna podela najjasnije
dozvoljava da se izdvoji određeni broj ljudi koji imaju snažna potraživanja nad
imovinom i samim tim su voljni da povrate ravnotežu po svaku cenu. I strah
prouzrokovan ovim ogromnim pritiskom ne samo što je proširio srednjovekovne
ulice (gde su se ljudi lako branili od džeparoša i pirata, ali ne tako lako od
narodne bune), već je stvorio trajna tela javne bezbednosti.
Moderna država, na apstraktan način, opravdava samu sebe kao jedinog
garanta „civilnog“ položaja koji omogućava građanima fizičku i egzistencijalnu
sigurnost, bez neopravdanih napada. Primenjivost ovog privida povremeno biva
ograničena, što je posledica promena u odnosu snaga, koje omogućava klasni
sukob, a osim toga i van tih promena, nailazi na konkretno ograničenje unutar
same institucije policije. Prividnost se ne sadrži toliko u težnji da
garantuje, jer država zaista garantuje nešto i to ne samo onima koji su
dobrostojeći, već više u težnji da ukaže, kroz progresivni istorijski razvoj
institucija bezbednosti, na sigurno poboljšanje civilnog društva. Policija u
modernim demokratskim državama, kao državna aktivnost, nije izbegla ovu
istorijsku iluziju, zbog čega bi moglo da se zaključi – i zaista se na ovaj
način i zaključuje sa svakim novim nezakonitim napadom – da što se više razvija
policija, to se više pojačava bezbednost, jednačina koja se pokazuje pogrešnom,
čim se postavi ispravno i izvan ideologije.
U okvirima trenutnog razvoja države, u kontekstu velikih
postindustrijskih sila, čini se opravdanim izdvojiti pokušaje reorganizacije
policijskih aktivnosti, to jest. javne bezbednosti u strogom smislu, i to izvan
specifičnih institucija koje obavljaju ove aktivnosti u poslednja dva veka.
Postoje dva državna tela koja su izgleda umešana: vojska i lokalne zajednice
građana. Ovaj poslednji izraz života u zajednici, o kojem ima malo razmatranja
neopterećenih determinističkim predrasudama, biće posebno obrađen i sada ne
možemo da se detaljno bavimo time. Želim samo da kažem da su strukture koje
razmatramo, poput sindikata i stranaka ili odbora gradskih četvrti, sve do
parohija ili lokalnih sportskih grupa, već zrele da preuzmu preventivnu
policijsku ulogu, jer u praksi podržavaju direktne represivne aktivnosti.
Televizija, koja se angažovanim programima integrisala u škole i sve ostale
dopunske aktivnosti slobodnog vremena, čini da sve to, malo po malo, postane
moguće.
Vojska se, sa svoje strane, brzo transformiše u telo policije. Svi smo
dovoljno upoznati sa promenama koje se tiču međunarodnog političkog poretka, a
koje su se odigrale u poslednjih nekoliko godina – dakle, nema potrebe navoditi
podatke – ali čini mi se da malo njih dublje razmišlja o transformaciji
tradicionalne vojske u pravu i istinsku policiju. Zabrinutost za javnu bezbednost
raste paralelno sa ograničavanjem tradicionalnih zadataka vojske na ono što su
zadaci policije. Ispostavlja se ipak da ovo ograničavanje, koje bi moglo da
razočara neke vremešne nostalgičare za vojnim paradama, u praksi odgovara
proširenju vojnih funkcija i militarizaciji društva, u jednom potpuno modernom
i do pre nekoliko godina nezamislivom obliku. Odatle proizilazi da je
antimilitarizam, kakvim smo ga poznavali do danas, postao neadekvatan, zauzdan
fiktivnim antagonizmom prema simbolima i uniformama. Kao što se često dešava,
više se obraća pažnja na spoljne efekte, manje na razumevanje onoga na šta nam
oni ukazuju, a da to ne primećujemo. Privid policije ponovo postaje implicitan
u profesionalnim okvirima politike, a država, koja je glupo rizikovala da
ispadne represor, pojavljuje se ponovo zasnovana na represiji, ali u novom
obliku.
Zaštita društva shaćena kao „opšte dobro“ služi, još jednom, da bi se
prošvercovala ekskluzivna briga o interesima jednog dela društva nasuprot
pretenzijama drugog dela. Dakle, proizvodne transformacije postindustrijskog
društva čine da iste takve modifikacije postanu neophodne unutar
institucionalnog kompleksa oružanih sila značajnijih i većih demokratskih
zemalja. Funkcija unutrašnje policije, i samim tim javnog reda, odražava se
direktno na međunarodnom nivou, prouzrokujući policijske intervencije u državama
koje imaju podređeni ekonomski položaj i koje, dakle, mogu da budu elementi
ekonomske i političke nestabilnosti. Menja se vojni mentalitet, kako se menja
formacija industrijskog i vojnog kompleksa. Sada se vojske ne prikazuju više u
klasičnoj fazi odbrane već se trude da spreče moguće unutrašnje i spoljašnje
kretanje, postavljajući tako osnove i za srednjoročne korektivne intervencije.
Sam koncept odbrane se širi i dolazi do toga da postaje bitniji od proizvodnih
interesa jedne zemlje ili grupe zemalja koje se nalaze u jednoj nikad uspavanoj
ekonomskoj konkurenciji.
Prostor za cirkulaciju određene tehnologije, odgovara više ili manje
tačno onom primitivnom i arhaičnom načinu shvatanja životnog prostora, koji je
u svoje vreme izrodio Hitlerov pohod na Istok. To osvetljava veze koje postoje
između velikih industrijskih preduzeća i oružanih sila, veze koje se
konkretizuju kako u rotaciji narudžbina, tako u uzajamnoj saradnji, razmeni
osoblja, političkim intervencijama, autorizacijama, izvršnim funkcijama unutrašnje
i spoljašnje kontrole i odbrane. Proizvodni procesi intereaguju sa vojnim
interesima i strategijama. Ova dva elementa istovremeno donose odluke, zato što
bi eventualne pogrešne procene mogle da štete namerama i planovima jedne od
dveju komponenti. Na kraju, zajedno upravljaju i alarmantnim stanjem u koje je
dovedeno društvo da bi se opravdale i sprovele u delo kako odluke vezane za
proizvodnju tako i vojna zaštita, predstavljena kao sredstvo za okončanje
takvog stanja.
Antička hipoteza, draga američkoj sociologiji tridesetih godina, o
vojnoj državi, u kojoj je čitav društveni život vođen idealima i merama vojnog
tipa, postaje sasvim daleka od stvarnosti naprednih kapitalističkih država
današnjice. Ali, ako se bolje pogleda, vojna država se održala, iako je ipak
prestala da se predstavlja u svom najomraženijem obliku, da duva u trube i
maršira po ulicama. A ovaj ostatak vojnih ideala se razvio baš zbog toga što je
skriveniji pa je samim tim je postao svesniji i lukaviji, zbog čega ga je mnogo
teže razotkriti. U tim državnim formacijama u kojima su ekonomski, vojni i
izvršni izraz razdvojeni samo formalno, vlast se nalazi u rukama jedinstvene
manjine. Bez sumnje danas ne bi bilo razvijene industrije koja sopstvene
strukture konvertuje u tercijarni sektor, da nije bilo ratnih investicija – za
koje zagovarači ratnog progresa opravdano mogu da kažu, da ako je ovo progres,
on je određen pripremama i vođenjem ratova, bez razmišljanja o tome koliko će
trajati. Ali da li je sve to progres? Mislimo da niije.
Bilo bi interesantno proučiti prelaze sa starih proizvodnih položaja,
nastalih iz direktnog odnosa između velike industrije (opremljene fiksnim
postrojenjima) i vojnih narudžbina; između tih narudžbina i tehnoloških ratnih
projekata; i, na kraju, između modernog rata, poput onog koji smo videli u
Persijskom zalivu pre nekoliko godina, i prelaska sa industrijske na
postindustrijsku proizvodnju. Ostaje da vidimo da li će stara vojna ideologija
potpuno nestati, budući da se radi o teretu koji je najteže odbaciti.
Tehnokrate na vlasti su u ovo ubeđene; manje su ubeđeni sami vojnici, koji se
plaše da će pošto bace u more zvezdice i ostale prigodne simbole, ostati lišeni
komotnih vekovnih povlastica, koje su korisne u vremenima bednih formalizama,
kao surogat konkretnih ekonomskih dobitaka – dobitaka koji se ne mogu uvek
steći u logici nejednake raspodele. Korak u ovom pravcu se pravi na polju
tehničkog obrazovanja, koje se pruža upravnim vojnim kadrovima. Oni pohađaju u
suštini iste master studije iz ekonomije i politike i obezbeđeno im je, manje
ili više, isto privilegovano obrazovanje. Sve to, s malo manje tradicionalizma
može postići da vojni kompleks dosta napreduje, jer se na taj način bolje
integriše u političku i ekonomsku formaciju velikih demokratskih država današnjice.
I da završimo sa Tacitovim citatom, sine ira et studio ,
bilo bi bolje otići malo dalje od naših analiza vojnog problema.
https://anarhisticka-biblioteka.net/library/alfredo-m-bonanno-policija
Постави коментар