Opsjednutost tijelom i fiksacija na aktivnosti koje
vode ka njegovom spoljašnjem poboljšanju je, ujedno, i novi vid
(samo)nametnutog ropstva i “predaja” duhovnog pred fizičkim.
Kada (fizička) ljepota krasi ljudsku individuu, ona
joj, između ostalog, podstiče samodopadanje, time i samopoštovanje i sigurnost,
prije svega, u odnosu na suprotni pol, ali i uopšte na društveno okruženje.
Zbog takvih svojstava fizičke ljepote neprestano se javljaju individualna i
kolektivna nastojanja da se približe njenom idealu. Isto tako, ideali ljepote se
vremenom mijenjaju, upravo, kako bi se podstaklo novo interesovanje. Za
razliku, recimo, od antičke interpretacije zgodnog tijela, odnosno fizičke
ljepote koja je podrazumijevala harmoniju umnog i tjelesnog, u kasnijim epohama
je ona prevashodno povezivana sa spoljašnjom privlačnošću i erotskim
podsticajima. Tako je poželjno tijelo, kao kvalitet za sebe, uz sve zahtjevniji
proces uljepšavanja dostiglo vrhunac u potrošačkom društvu pa “govor” tijela
postaje gotovo najvažniji vid socijane interakcije.
Takođe, potrošačka kultura u kojoj živimo je mnogo
toga, privatnog i javnog, stavila u službu (fizičke) ljepote. Isto tako je,
pred konformistički orijentisanim pojedincima, kakvih je najviše u društvu,
postavila nerealno visoke estetske standarde u dostizanju poželjnog tjelesnog
izgleda. Zapravo, osim uživanja u ljepoti samoj po sebi, izazivanju (novog)
interesovanja u fizičkom, erotskom ili, pak, duhovnom smislu savremena kultura
je ljudsko tijelo snažno uvezala sa privredom, odnosno sa kapitalističkom proizvodnjom
u kojoj je ono jedan od stubova inspiracije ili, bolje reći, provokacije koja
inicira proizvodnju i potrošnju sredstava koje imaju veze sa održavanjem i
unaprjeđenjem naših tijela, ali i onima koji ga (zlo)upotrebljavaju kroz
marketing kako bi prodali druge vrste proizvoda i usluga.
U potrošačkom društvu postoji težnja da se ljudsko
tijelo (pre)oblikuje po aktuelnim estetskim standardima. Po istoj logici,
kriterijumi estetizacije se vrlo brzo mijenjaju, gotovo iz sezone u sezonu, kao
što se i tijelo ubrzano “troši” zbog vremena tj. godina i načina života. Zato
ga, kako kozmetička i modna industrija nalažu, treba stalno popravljati,
osvježavati, predstavljati na drugačiji način, kako bi se izazvalo nova pažnja
ili čežnja za njim. Imperativi postaju vitko i zategnuto tijelo, a unutrašnji
procesi, kao što je starenje, se pokušavaju kontrolisati i suzbiti (primjenom
dijete, sistema fizičkih vježbi, različitih estetskih zahvata, počev od
liftinga lica, liposukcije, ugradnje silikona i sličnih postupaka). No, tzv.
briga o sebi vezana je, samo dijelom, za očuvanje zdravlja, već više,
čini se, za pokazivanje samodiscipline i zadovoljavanja socijalno poželjnih
načina ponašanja i izgledanja.
Istina je da je umjerena briga o tijelu, odnosno o
zdravlju dobra, kao što je i kreativna, individualistička estetizacija uvijek
djelotvorna i za dušu i za tijelo, ali promjena ili odlaganje životnog ciklusa
pošto poto, kao i estetska standardizacija i unifikacija, vodi u sasvim drugu
interpretaciju sopstvenosti i njene pozicije u socijalnom, simboličkom
prostoru. Kao što potrošački kulturni model, odnosna aktuelna kultura potreba
vezana za održavanje i unaprjeđivanje tijela, na neki način, opterećuje, pa i
diskvalifikuje sve one koji se ne uklapaju u aktuelni standard fizičke
dopadljivosti (“nedovoljno” lijepi, debeli ili stari...). Tako aktuelni
kulturni obrazac krajnje prirodne osobine, kvalitativno neutralne, kao što su i
starost, odnosno višak godina ili kilograma, kao i nedovoljna svježina tijela
itd. tendenciozno interpretira kao socijalno i kulturno negativne ili, blaže
rečeno, neprivlačne osobine. Obrnuto, fizička ljepota znači i svojevrsni kapital
za njenog vlasnika/cu, obzorom da je jedna od glavnih vrednosnih orijentacija u
modernom društvu.
Sa usavršavanjem, tijelo postaje i manipulativno
sredstvo u postizanju društvene promocije i paradiranja u, najviše
medijskom, prostoru. Stiče se, generalno, utisak da se zgodno, posebno
žensko, tijelo maksimalno ističe, erotizuje (naglašavaju se seksualni znaci,
odnosno obline, usta i zadnjice postaju sve veća, kao i ogoljenost tijela) i
potom komercijalizuje. Medijska kultura erotizuje i mnoge druge sadržaje koji
nemaju direktne veze sa tijelom, zavođenjem ili seksom, isto kao što agresivno
aludira na seksualnost prenebregavajući da igru i želju ostavlja bez
imaginarnog pa ispada da sve više zavodi objekat, a sve manje subjekat. Tako na
interpersonalnom nivou Bodrijarova teza da je “seks svuda, sem u seksualnosti”
sve više dobija na značenju.
Takođe, u društvu u kojem se precjenjuje fizička
ljepota negativan je odnos prema starosti. Zapravo, stiče se utisak da se
savremeno društvo, kroz ejdžističku “kampanju”, boji starosti ili tzv. ružnoće.
Takođe, stanje mladosti, odnosno starosti se predstavlja kao stvar vlastitog
izbora, posvećenosti sebi i stav da na godine može da se utiče. Starost se
stigmatizuje i negira, a podmlađivanju tijela brižljivo pristupa. Uz pomoć
kozmetike, medikamenata i, nadasve, estetske hirurgije izgled se stavlja pod
kontrolu, najmanje zbog zdravlja, a sve više zbog maskiranja godina. Rad na
popravci tijela postaje socijalni imperativ koji podrazumijeva niz aktivnosti,
odricanja, vremenskih i materijalnih ulaganja. Opsjednutost tijelom i fiksacija
na aktivnosti koje vode ka njegovom spoljašnjem poboljšanju je, ujedno, i novi
vid (samo)nametnutog ropstva i “predaja” duhovnog pred fizičkim.
Kao vrijednost sama po sebi ili proizvod na kojem
se radi, fizička ljepota, djeluje nesporno na okruženje tj. inspiriše, izaziva
emocije, ali u potrošačkom ambijentu ima i tzv. primjenjenu ulogu pa, na neki
način, postaje “roba” za razmjenu.
Fizički izgled postaje mehanizam uz pomoć kojega se
izgrađuju odnosi sa drugima, (pre)usmjerava tržište rada, marketinški
profitira. Slično je i sa samopoštovanjem koje postaje najviše zavisno od
izgleda i godina.
Постави коментар