Opsjednutost tijelom i fiksacija na aktivnosti koje vode ka njegovom spoljašnjem poboljšanju je, ujedno, i novi vid (samo)nametnutog ropstva i “predaja” duhovnog pred fizičkim.


Kada (fizička) ljepota krasi ljudsku individuu, ona joj, između ostalog, podstiče samodopadanje, time i samopoštovanje i sigurnost, prije svega, u odnosu na suprotni pol, ali i uopšte na društveno okruženje. Zbog takvih svojstava fizičke ljepote neprestano se javljaju individualna i kolektivna nastojanja da se približe njenom idealu. Isto tako, ideali ljepote se vremenom mijenjaju, upravo, kako bi se podstaklo novo interesovanje. Za razliku, recimo, od antičke interpretacije zgodnog tijela, odnosno fizičke ljepote koja je podrazumijevala harmoniju umnog i tjelesnog, u kasnijim epohama je ona prevashodno povezivana sa spoljašnjom privlačnošću i erotskim podsticajima. Tako je poželjno tijelo, kao kvalitet za sebe, uz sve zahtjevniji proces uljepšavanja dostiglo vrhunac u potrošačkom društvu pa “govor” tijela postaje gotovo najvažniji vid socijane  interakcije.  

Takođe, potrošačka kultura u kojoj živimo je mnogo toga, privatnog i javnog, stavila u službu (fizičke) ljepote. Isto tako je, pred konformistički orijentisanim pojedincima, kakvih je najviše u društvu, postavila nerealno visoke estetske standarde u dostizanju poželjnog tjelesnog izgleda. Zapravo, osim uživanja u ljepoti samoj po sebi, izazivanju (novog) interesovanja u fizičkom, erotskom ili, pak, duhovnom smislu savremena kultura je ljudsko tijelo snažno uvezala sa privredom, odnosno sa kapitalističkom proizvodnjom u kojoj je ono jedan od stubova inspiracije ili, bolje reći, provokacije koja inicira proizvodnju i potrošnju sredstava koje imaju veze sa održavanjem i unaprjeđenjem naših tijela, ali i onima koji ga (zlo)upotrebljavaju kroz marketing kako bi prodali druge vrste proizvoda i usluga. 

U potrošačkom društvu postoji težnja da se ljudsko tijelo (pre)oblikuje po aktuelnim estetskim standardima. Po istoj logici, kriterijumi estetizacije se vrlo brzo mijenjaju, gotovo iz sezone u sezonu, kao što se i tijelo ubrzano “troši” zbog vremena tj. godina i načina života. Zato ga, kako kozmetička i modna industrija nalažu, treba stalno popravljati, osvježavati, predstavljati na drugačiji način, kako bi se izazvalo nova pažnja ili čežnja za njim. Imperativi postaju vitko i zategnuto tijelo, a unutrašnji procesi, kao što je starenje, se pokušavaju kontrolisati i suzbiti (primjenom dijete, sistema fizičkih vježbi, različitih estetskih zahvata, počev od liftinga lica, liposukcije, ugradnje silikona i sličnih postupaka). No, tzv. briga o sebi vezana je, samo dijelom, za očuvanje zdravlja, već  više, čini se, za pokazivanje samodiscipline i zadovoljavanja socijalno poželjnih načina ponašanja i izgledanja.

Istina je da je umjerena briga o tijelu, odnosno o zdravlju dobra, kao što je i kreativna, individualistička estetizacija uvijek djelotvorna i za dušu i za tijelo, ali promjena ili odlaganje životnog ciklusa pošto poto, kao i estetska standardizacija i unifikacija, vodi u sasvim drugu interpretaciju sopstvenosti i njene pozicije u socijalnom, simboličkom prostoru. Kao što potrošački kulturni model, odnosna aktuelna kultura potreba vezana za održavanje i unaprjeđivanje tijela, na neki način, opterećuje, pa i diskvalifikuje sve one koji se ne uklapaju u aktuelni standard fizičke dopadljivosti (“nedovoljno” lijepi, debeli ili stari...). Tako aktuelni kulturni obrazac krajnje prirodne osobine, kvalitativno neutralne, kao što su i starost, odnosno višak godina ili kilograma, kao i nedovoljna svježina tijela itd. tendenciozno interpretira kao socijalno i kulturno negativne ili, blaže rečeno, neprivlačne osobine. Obrnuto, fizička ljepota znači i svojevrsni kapital za njenog vlasnika/cu, obzorom da je jedna od glavnih vrednosnih orijentacija u modernom društvu. 

Sa usavršavanjem, tijelo postaje i manipulativno sredstvo u postizanju društvene promocije i paradiranja u, najviše  medijskom, prostoru. Stiče se, generalno, utisak da se zgodno, posebno žensko, tijelo maksimalno ističe, erotizuje (naglašavaju se seksualni znaci, odnosno obline, usta i zadnjice postaju sve veća, kao i ogoljenost tijela) i potom komercijalizuje. Medijska kultura erotizuje i mnoge druge sadržaje koji nemaju direktne veze sa tijelom, zavođenjem ili seksom, isto kao što agresivno aludira na seksualnost prenebregavajući da igru i želju ostavlja bez imaginarnog pa ispada da sve više zavodi objekat, a sve manje subjekat. Tako na interpersonalnom nivou Bodrijarova teza da je “seks svuda, sem u seksualnosti” sve više dobija na značenju. 

Takođe, u društvu u kojem se precjenjuje fizička ljepota negativan je odnos prema starosti. Zapravo, stiče se utisak da se savremeno društvo, kroz ejdžističku “kampanju”, boji starosti ili tzv. ružnoće. Takođe, stanje mladosti, odnosno starosti se predstavlja kao stvar vlastitog izbora, posvećenosti sebi i stav da na godine može da se utiče. Starost se stigmatizuje i negira, a podmlađivanju tijela brižljivo pristupa. Uz pomoć kozmetike, medikamenata i, nadasve, estetske hirurgije izgled se stavlja pod kontrolu, najmanje zbog zdravlja, a sve više zbog maskiranja godina. Rad na popravci tijela postaje socijalni imperativ koji podrazumijeva niz aktivnosti, odricanja, vremenskih i materijalnih ulaganja. Opsjednutost tijelom i fiksacija na aktivnosti koje vode ka njegovom spoljašnjem poboljšanju je, ujedno, i novi vid (samo)nametnutog ropstva i “predaja” duhovnog pred fizičkim. 

Kao vrijednost sama po sebi ili proizvod na kojem se radi, fizička ljepota, djeluje nesporno na okruženje tj. inspiriše, izaziva emocije, ali u potrošačkom ambijentu ima i tzv. primjenjenu ulogu pa, na neki način, postaje “roba” za razmjenu. 

Fizički izgled postaje mehanizam uz pomoć kojega se izgrađuju odnosi sa drugima, (pre)usmjerava tržište rada, marketinški profitira. Slično je i sa samopoštovanjem koje postaje najviše zavisno od izgleda i godina.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top