Pred produktivnošću Niklasa Luhmanna (1927–1998) od divljenja se ostaje sasma nijem. „Oštroumni teoretik društva“ i „briljantni sociolog“, kako su ga nazivali Jürgen Habermas i Otfried Höffe, napisao je gotovo 400 znanstvenih članaka i objavio više od 60 zasebnih publikacija o politici, teoriji organizacije, sociologiji znanja – njegov je rad publiciran na ukupno oko 15.000 stranica. No, taj se rad ne smije i ne može smatrati značajnim samo zbog svog opsega. Središte Luhmannove teorije sistema (Systemtheorie) čini sveobuhvatna, cjelovita teorija društva (Gesellschaftstheorie), koja se tek nakon njegove smrti mogla pojaviti u cijelosti, tiskano u devet tomova. „Što zapravo činite kada ne pišete nijednu knjigu“, zapitao ga je jednom znatiželjni novinar. „Tad pišem drugu knjigu“, glasio je odgovor.

Luhmann je uživao u svom radu. Kako pripovijeda Detlef Horster, da nije rođen u Lüneburgu, moglo bi se pomisliti da je rajnske vesele ćudi. Trsio se u svaku knjigu prošvercati i kakvu besmislicu. Najuspjelija je navodno bila ona kada je kao dokaz za svoju tezu citirao knjigu u kojoj je tu tezu tek iznio.

Po obrazovanju je bio pravnik, a na ideju o bavljenju sociologijom došao je kada je školske godine 1960/61. na Harvardu susreo znamenitog sociologa Talcotta Parsonsa. „Kao pravnik se sučeljavate s problemima i oni se moraju riješiti. Na duge staze biva dosadno, jer se sve iznovice ponavlja“, objašnjavao je kasnije svoju odluku da napusti posao pravnika. „Onda se pitamo kako je, unatoč svim problemima, moguć društveni poredak i da se on svagda iznova uspostavlja.“ Pitanje koje je za Luhmanna postalo opsesija.

Kako dalje navodi Horster, Luhmannov učitelj Parsons ostavio je gigantsku ruinu impresivnog duhovnog ostvarenja, u kojem se pak možemo, kao u labirintu, lako izgubiti. Luhmann je želio, imajući Parsonsa kao upozoravajući primjer pred očima, ostaviti sistematski artikulirano i na taj način pristupačno djelo. Želio se također odmaknuti i od drugih klasika sociologije. Ukazao je, na primjer, da teorija Émilea Durkheima obuhvaća nekadašnje predmoderno, stratifikatorsko, hijerarhijski podijeljeno društvo, a ne opisuje funkcionalno diferencirano društvo današnjice, koje se može okarakterizirati kao globalni komunikacijski sistem.

Prilikom svojega pristupnog predavanja na Univerzitetu u Bielefeldu 1969, Luhmann je najavio da će njegov istraživački projekt biti razviće teorije suvremenog društva, dodavši da za 30 godina treba biti gotov i bez troškova (što je univerzitetska uprava prihvatila s olakšanjem). U nastupajućim godinama Luhmann je izučavao najvažnije društvene djelomične sisteme (Teilsystem). Prema njemu, oni postoje neovisno jedni od drugih, sami sebe održavaju, istog su ranga i nisu strukturirani prema modelu tijela, kao u hijerarhijski podijeljenom društvu, s politikom kao usmjeravajućom glavom. Luhmann se distancirao od, kako je govorio, „staroeuropskog shvaćanja društva“, prema kojemu politika utječe na potpuni društveni preokret. U tom smislu govori o kraju Politike, odnosno o kraju staroeuropske politike. Staroeuropske predstave o politici nije moguće danas neupitno upotrebljavati. Taj svijet naturalne humane perfekcije, koji počiva na određenoj kozmologiji u svetoj alijansi teologije i aristotelizma, jednostavno je nestao.

Freud je nekoć u Novim predavanjima za uvođenje u psihoanalizu rekao: ako neko tvrdi da se srž zemlje (Erdkern) sastoji od marmelade, onda nećemo bušiti da bismo ustanovili je li to točno, nego ćemo se zainteresirati za one koji to tvrde: „Pitat ćemo se kakav mora da je to čovjek kome mogu pasti takve ideje na pamet.“ Slično misli Luhmann o onima koji staroeuropske predstave nekritički preuzimaju i dalje propovijedaju, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Njih bi, po njegovu mišljenju, prije trebalo podvrgnuti psihoanalitičkom ispitivanju, nego s njima nastavljati raspravljati o istinitosti ili neistinitosti njihovih tvrdnji.

U Luhmannovoj teoriji sistema politika ne nestaje, nego samo uzima udjela u strukturama modernog društva. Funkcionalni sistem politike postoji pored privrednog, pravnog, znanstvenog, odgojnog, privatno-intimnog i religijskog djelomičnog sistema. Ovi djelomični sistemi istovremeno su u odnosu uzajamne nezavisnosti i zavisnosti. Ne postoji nikakva hijerarhija sistema i nijedan nema prednost pred drugim. To je, po Luhmannu, bit moderniteta. Što se tiče politike, Luhmann je decidiran: staroeuropska očekivanja u odnosu na nju moraju se posvema otpisati.

Prema teoriji sistema, svaki djelomični sistem autopojetički (autopoietisch) producira samoga sebe. Autopojeza je samoreprodukcija sistema na osnovi njegovih vlastitih elemenata. Sistemi, doduše, mogu biti iritirani od strane svojega okolnog svijeta (Umwelt), ali i tada djeluju samo pomoću svojih kodova i svojih priključnih elemenata. Recimo, na prigovor da je neka politička ili pravna odluka plod korupcije, pravni sistem može reagirati samo ako se podnese prijava (a ne čim estetski rafinirane glave kažu da neki političar izgleda tipično korumpirano). Za djelomične sisteme događaji u okolnom svijetu u pravilu nisu ništa drugo nego iritirajući šum. Oni s njima mogu postupati samo ako ih prevedu u vlastiti kod. Privredni sistem ne može ništa s moralno zgroženim ekološkim prigovorima protiv određenih načina proizvodnje, ali kada bi se donosio zakon prema kojem bi se morali na osiguravajućem tržištu osigurati od nesreća, operateri nuklearnih elektrana morali bi brzo reagirati – ogromnim povećanjem cijena energije, što bi dovelo do predvidljivog sloma tržišta nuklearne energije. Takvi slučajevi kontakta između različitih sistema u teoriji sistema zovu se interpenetracija, što znači da neki djelomični sistem stavlja svoju kompleksnost na raspolaganje drugom sistemu. Sistem politike tada se, na primjer, pobrine za to da energija postane skuplja, ili se pravni sistem pobrine da se korumpiranog političara eliminira iz politike.

Ishodište Luhmannove teorije nahodi se u razlici između teorija koje su asimetrične i teorija koje su zasnovane cirkularno. Univerzalna teorija promatra svoje predmete unutar samoreferencijalne relacije. Za Luhmanna je ta figura samoreferencije, odnosno uključivanja promatrača i instrumenata promatranja među same predmete promatranja, specifična osobina univerzalnih teorija, kojih u staroevropskoj tradiciji nije bilo. U toj je tradiciji uvijek riječ o promatranju izvana, ekstra, na primjer posredovanjem subjekta. Drugim riječima, klasična logika ili klasična ontologija uvijek su pretpostavljale eksternog promatrača, koji je bio u položaju promatrati pogrešno ili pravilno, odnosno dvovalentno. Međutim, nisu pomislili da se i taj promatrač, da bi mogao promatrati zbilju, i sam mora promatrati. U tome smislu Luhmann prekida sa staroeuropskom tradicijom.

Ne postoji arhimedovska točka iz koje bismo mogli zahvatiti i opisati cjelinu. Ni religija ni umjetnost, ni filozofija ni politika nemaju taj privilegirani položaj iz kojeg bi mogle govoriti u ime drugih dijelova društva, odnosno u ime čitavog društva. Ni neka znanost, na primjer sociologija, nema takav položaj. No, ima mogućnost reflektiranja takve konstelacije (situacije) i može precizno opisati društvo kao funkcionalno diferenciran sistem. Ujedno mora svoj pogled na društvo reflektirati kao autoreferencijalni opis, kao znanstveni opis. Ako politika taj opis ili njegove posljedice ne prihvati, to se događa jer je riječ o drugom, drukčijem sistemu (djelomičnom sistemu društva kao sistema), koji je autonoman i predstavlja drukčiju perspektivu, druga stajališta. Sociologija kao znanost promatra politiku, ali i politika promatra sociologiju i tako dalje.

Sve što jest ujedno je promatrač i promatrano: promatrani promatrač. Promatrač i promatrani su prema tome nešto cirkularno, definirani svojom ulogom, isto kao kontrolor i kontrolirani. U najširem značenju, kao subjekt i objekt. A odnos između subjekta i objekta nije nešto supstancijalno, nego nešto funkcionalno. Stvar uloge.

Nema Subjekta koji bi imao kontrolu nad svim subjektima i objektima. Luhmann na razini sistema, u okviru teorije sistema, pripovijeda ono što pripovijedaju Shmuel Noah Eisenstadt i Jean-François Lyotard, kada govore o kraju velikih teorija, odnosno meta-naracija. Bog, naime Bog u značenju Vrhovnog Bivstvujućeg, mrtav je na svim razinama. Možda još postoji u religiji, tu je još možda „Subjekt“, ali već s gledišta sociologije kao znanosti samo je objekt znanstvenog proučavanja. Mrtav je Bog i mrtav je Čovjek, čovjek kao Subjekt samoga sebe, društva i povijesti. Povijest nije više eshatološki proces, proces s Ciljem, zato i moderna ne može više sloviti kao takav cilj, kao Cilj prema kojem bi se trebala razvijati sva društva, sve civilizacije, čovječanstvo kao takvo i u cjelini. Teorija sistema prepoznaje cilj u samom sistemu, u teleologiji prirodnih i društvenih sistema, koji se ponašaju „kao da“ ih vodi svrhovita djelatnost; „kao da“, jer to nije svrhovita djelatnost subjekta, nego svrhovitost objekta, funkcija sistema u njegovu odnosu prema okolnom svijetu.

Opća teorija sistema nastala je napuštanjem subjekta kao ishodišta i središta, i uvođenjem sistema kao temeljne reference. U teoriji sistema nije više riječ o odnosu između subjekta i objekta, nego o razlici između sistema i okolnog svijeta. To znači da se okolni svijet više ne tretira kao objekt. A time se promijenilo i značenje odnosa između cjeline i dijelova, središta i periferije i tako dalje.

Luhmann pokazuje kako se „društvo društva“ (njegov opus magnum pod naslovom Društvo društva objavljen je 1997) treba shvatiti samo kao komunikacijski sklop djelomičnih sistema. Društvo se ne sastoji od ljudi, nego od autopojetički proizvedenih i međusobno priključivih komunikacijskih činova. Ljudi, odnosno psihički sistemi svijesti, za društvene komunikacijske sisteme su okolni svijet, dakle šum, izvorište iritacija. Nije slučajnost što egu nije pristupačna svijest altera; nikada i nikako ne mogu znati što misli moj prijatelj ili neprijatelj, ali svakako mogu reagirati na ono što on kaže. Kada bi bilo drukčije, tada bi i najpovjerljiviji i najintimniji odnosi u najkraćem roku propali. Čak ni pitanje mogu li znati što ja sam mislim nije tako jednostavno: kako da znam što mislim prije nego čujem što kažem, na primjer ispovjedim se svećeniku, ili psihoanalitičaru ili povjerim svom dnevniku? Svijest i komunikacija su autopojetične i međusobno rigorozno odvojene operacije.

Za Luhmanna svi su snovi o humanizmu, kozmopolitizmu, komunizmu, spasenju, vječnom miru, kraju povijesti i tome slično odsanjani, iako je širu publiku još uvijek moguće upecati na mamcu potpune providnosti svih tajni i svih zamagljivanja. Na mjesto tog i takvog panoptizma, kao oblika sekularizirane teologije spasenja, stupila je nesumjerljivost (inkongruentnost) paradigmi i načina života, neraspoloživi fakticitet, veo neznanja, selektivno sljepilo, neoznačena mjesta… Ono što je imenovano ovim pojmovima pobrinulo se za današnji riziko, za globalizam. I Rawlsov termin fairnes razumljiv je isključivo iz te post-panoptičke perspektive. Moralna, pravna, politička tolerancija svih ljudi kao umnih bića ne podudara se s pojmom fairnes. Nije naime riječ o toleranciji drugih kao katolika, crnaca, ateista i slično zato što pripadaju istom rodu umnih bića, nego je riječ o tome da nam je vlastiti ego nepoznat, da ne možemo u konkretnoj situaciji istovremeno gledati i sebe i svijet drugih. Zato ne raspolažemo sami sobom, postajemo plašljivi i nesigurni u ophođenju s drugima i ne usuđujemo se ljudima raspolagati kao markiranim i poznatim drugim. Stoga se mi današnji ne odnosimo jedni prema drugima fair jer se volimo, poznajemo ili uvažavamo kao pojedinci neke uhodane zajednice, nego upravo zato jer se međusobno ne poznajemo. Iz nužde neznanja upućeni smo u natkriljujući konsenzus kojim se štitimo od međusobnih prijetnji tog neprovidnog fakticiteta. Nitko od nas ne zna kad će i kojim svojim postupkom ugroziti sebe samoga i druge u uhodanoj kulturi zajedničkog života. Kultura pravednosti jednake za sve omogućena je strategijama brižnog ophođenja s različitim stupnjevima neznanja koje svako zbog vlastite selektivne sljepoće unosi u zajednicu. Strah od nepredviđenog stvara iskustvo i kulturu su-života.

Čitanje Luhmanna je iznenađujuće napeto. Ne drži vodu prigovor da je riječ o neohegelovskom sistemu koji preapstraktno barata uvijek istim pojmovima i mislima. Teorija sistema istovremeno se čudi i uči nas čuđenju. Danas, po Luhmannu, ne možemo postavljati pitanje što je svijet i društvo u kojem živimo, niti nuditi naivne odgovore o tome što je društvo, država i svijet. Naprotiv, moramo postaviti pitanje kako možemo informacije, što ih u različitim medijima dobivamo o svijetu, društvu i državi, razumjeti kao realne, dapače istinite, upravo kad znamo kako se one proizvode.

Sve u svemu, Luhmann nam je izložio „diskretni šarm modernosti“ (Joachim Hörisch), ne postavši pri tome njegovim banalnim promotorom. Sa zapanjujućom pravilnošću, za patologije modernosti odgovorni su militantni antimoderni pokreti. Fundamentalističke pobune protiv modernosti preskupo plaćaju svi, i desperadosi i navodni „agenti“ modernosti. Jer modernost ne raspolaže nikakvim supstancijalnim temeljem, nikakvom arhimedovskom točkom, nego „samo“ jednim funkcionalnim obećanjem.


Literatura:


Sigmund Freud, Neue Folge der Vorlesungen zur Einführung in die PsychoanalyseStudienausgabe, sv. I, Frankfurt/M., 2000.

Joachim Hörisch, Theorie-Apotheke: Eine Handreichung zu den humanwissenschaftlichen Theorien der letzten fünfzig Jahre, einschließlich ihrer Risiken und Nebenwirkungen, Frankfurt/M., 2004.

Detlef Horster, Niklas Luhmann, München, 2005.

Niklas Luhmann, Die Gesellschaft der Gesellschaft, Frankfurt/M., 1997.

Niklas Luhmann, Soziale Systeme: Grundriß einer allgemeinen Theorie, Frankfurt/M., 1984.


Walter Reese-Schäfer, Niklas Luhmann zur Einführung, Hamburg, 2001.

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top