Šta je vlastitost?

Odvajanje je autocentrično proizvođenje vlastitosti (imunity). Međutim, samo odvajanje ne poništava bit onoga od čega se odvaja. Iz izlaska, iz otklona, iz ispadanja proizilazi vlastitost. Izlazak i ispadanje uspostavlja vlastitost. Samouspostavljanje je autonomno samoograničavanje. Pokušaj samouspostavljanja je otklon koji uspostavlja granicu jer tek akt izlaska iz zajedničkog ograničava u odnosu na ono zajedničko, na pripadništvo od koga se distancira i prema čemu se tek prestajući biti njegov dio pokušava odnositi. Na taj način, sama svijest o odnosu, sama mogućnost odnošenja, sam odnos već jest pokazatelj otpadništva (hereze), jer je distanciranje već nastupilo, sebi je već proizvedena autonomija-od, osnova je ustuknula pred korelatima a iskustvo pred simulacijom. Tamo gdje nema zajedničkog iskustva (osnove) tamo nema organskog. Tamo se nalazi organizacija – prisilno sklapanje izvorno nepovezanih elemenata kako bi se naknadno proizvelo simulirano jedinstvo. Tamo gdje moć proizvodi stvarnost (relaciju), identitet postaje stvar korelacije (vlastitost).


Šta je angažovanje?

Biti rukopoložen (ordained) znači biti zaručen (engaged) ili biti u angažmanu (engagement). Biti obećan Drugom, prizvan u suodnošenje koje nije od mene samog i nije po mojoj volji. Zbog toga, kao blagodat, angažman ne može biti sekularan. Angažman nije nikakvo zauzimanje stava (autocentrizam) već je to etički izraz ontološke nemogućnosti da se stav uopšte zauzme jer ono što mi omogućava suodnošenje nije naprosto dato kao čista izvjesnost ili sugurnost već upravo kao čista mogućnost. Stoga, imajući u vidu mogućnost odsustva onoga što strukturira samu komunikativnost, angažovanje nikada nije građansko pitanje vlastitosti, forma samoerotizma intencionalne svijesti, filozofsko-pragmatični izraz ontološkog samoerotizma. To nije postavljenje vlastite sopstvenosti kao cilja i svrhe vlastitog erosa, pronalaženje sebe kao krajnjeg ishoda svojih namjera i želja nego je to za-log – svjedočenje onom zajedničkom čiju prisutnost mogu pridobiti samo slobodnim prinošenjem svoje vlastitosti. Kao takav, angažman nije pozitivno pitanje slobode nego eshatološko pitanje vlastitog odsustva. Biti angažovan (založen ili rukopoložen) ne znači biti u funkciji ili namjeravati ili smjerati ka nečemu, nego zalaganjem svoje vlastitosti (koja je kao rezultat racionalnog izdvajanja dopala u otpadništvo i koja je proizvodeći svoju izdvojenu sopstvenost odvajanjem i otpadanjem izgubila smisao) dospjeti u osobito kretanje kojim moja individualna vlastitost svoj izgubljeni smisao treba da povrati.



Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top