Stvarnost mora da se žrtvuje jednoj unitarnoj metodi i istini,
jer istina ne trpi pluralizam oblika i vrijednosti


Američki Jug je do građanskog rata (1861-1865) bio "posljednja nematerijalistička civilizacija Zapada". Nakon što su svoje marševe završili generali Šerman i Grant, od američke Konfederacije ostala je hrpa smeća veličine tri Francuske i više žrtava nego u svim  američkim ratovima zajedno. Na fizici veličine i žrtve počiva horizontala tog, vjerovatno, najmoćnijeg američkog mita. Svake godine se pojavi po nekoliko knjiga na temu: "Zašto je Jug izgubio?" ili "Zbog čega je Sjever pobijedio"? Kaže se da istoriografija na temu Američkog građanskog rata broji preko 200.000 knjiga, a odgovori se traže i danas.

S druge strane, Srbi, koji veoma liče na američke Južnjake po tipologiji nacionalne mistike, ali i stila života, u jednom trenutku tokom devedesetih godina skrenuli su sa putanje sudbinskog poraza ka kojem ih je tobož vodila njihova antropološka karakteristika - moglo bi se reći, i napravili ono što Južnjaci nisu uspjeli, novu državu. Ako postoje, dakle, sličnosti među nama, postoje, evo, i vrlo jasne razlike. Čemu možemo atribuirati jedne i druge? Prvo što treba ispitati jeste ova sklonost i nas i Južnjaka tome da ponavljamo greške. Ovo potiče od činjenice da volimo da se držimo jednog autokomunikativnog modela funkcionisanja, koji počiva, na primjer, na pretpostavci da će neprijatelj da digne ruke od tebe, samo ako mu za to pružimo priliku. Taj tip greške nije stran srpskom čovjeku, a malo kasnije ćemo da vidimo zbog čega je to tako.


Igre sa inicijativom

Prvo što treba reći u anatomiji neuspjeha jeste to da je Jug bio primoran, specifičnom intelektualnom inicijativom Sjevera, da od početka odgovara na impulse koji mu se šalju od sjevernog neprijatelja. Paradoksalno je, pri tome, da je čisto ratna, fizička inicijativa  - prisustvo na ratištu, vojni moral, ofanzivna strategija, stanje gotovosti i slično, Jugu bila prepuštena, manje ili više svjesno, do samog kraja, kada je već razvoj događaja doveo sasvim novi red stvari na teren. Prepuštena je zato što se podrazumijevalo da je južnjak daleko bolji vojnik od Jenkija. Podrazumijevanje u takvim slučajevima najčešće vodi u trijumfalizam, a trijumfalizam, kako je dobro poznato - u nemar ili nerealnost. U ratu se svejedno ispostavilo da junaštvo više ništa ne znači i da su hladna planiranja i predviđanja, kao i suzdržanost i odgađanje reakcije, u kojima je Jug inače bio slab - postala možda suštinska stvar.

Natjeran od početka da igra igru koju ne poznaje do kraja, u teatru događaja čiji centar niko ne vidi, Jug je, prema mišljenju istoričara, konsekutivno napravio nekoliko najkrupnijih strateških grešaka, koje su ga koštale rata. Pored činjenice što je Jug primoran na dug rat, u kojem valja ratovati bez obzira na što imaš sve manje oduševljenja, bez kojeg Južnjak, kao ni Srbin, ništa valjano ne može da uradi, sam početak rata i njegova strategija nasađeni su na katastrofalno pogrešan teorijski temelj. Bila je greška to što se dopustilo neprijatelju da definiše stvar zbog koje se vodi sukob. Sjever, naravno, nije mogao da propusti priliku koju je stvorio svjesno ili nesvjesno, te je svoj spor sa Jugom definisao na takav način da svakako ispadne liberalan i progresivan, a Jug - nazadan i zaostao.

Upravo tada je, sa Američkim građanskim ratom, otpočeo trening percepcije ili propaganda, po čemu će Amerikanci s razlogom da se proslave. Trebalo je i tada natjerati publiku međunarodne zajednice da stvari posmatra na način kako to žele oni, Amerikanci, a da se druge stvari, koje nisu potrebne - uopšte ni ne primjećuju. Ali, prvo je trebalo primorati Jug da digne ruke od toga da uopšte proba da definiše prirodu nadolazećeg sukoba, kako bi to uradio Sjever. To se suštinski postiglo jednom metodom koja je inače tipična za filosofiju, a naročito za filosofiju transcendentalizma, koja će na sjeveru Amerike od sredine 19. vijeka pa do početka 20. vijeka polako da preraste u famozni pragmatizam, a to je - redukovanje činjenica na one najbitnije, ignorisanje ostalih i jasno sužavanje stvarnosti. Ovaj metod znači robovanje stvarnosti jednoj unitarnoj istini, te tako ni ne čudi fasciniranost Sjevera unijom.


Ideja abolicionizma

Stvarnost mora da se žrtvuje jednoj unitarnoj metodi i istini, jer istina ne trpi pluralizam oblika i vrijednosti - to je poruka iz već citirane rečenice iz filma Anga Lija. Zbog toga se toliko bavimo tuđim školama i pameću. Sjever je netom prije rata zatekao Jug u inferiornom intelektualnom stanju, pa je tako on na polju filosofije, onako kako je Jug na polju čojstva i junaštva, odnio prevagu svojim autoritetom. Na svaki intelektualni mig sa Sjevera, Jug se upinjao da pošto poto odgovori nekom svojom teorijom, ne vodeći računa o tom kakve socijalne posljedice ostavlja ova ili ona teorija. A Sjever je riješio: "Sav sukob među nama nikada ne se bi dogodio da nije vaše želje da ekonomiju, naročito pamuka, zasnujete na robovlasničkoj snazi. I vi južnjaci sada želite da izvezete robovlasništvo u preostale države".

Sjevernjaci su tanano osjetili da će Jug postepeno da se poistovjeti sa ovom analizom, samo zbog toga što je ona izrečena. Naposlijetku, čojstvo i viteštvo, kojeg na Jugu ne manjka, podrazumijeva bdijenje nad svojom čašću. Jug je svjesno ili nesvjesno prihvatio ovakvu dijagnozu i u svoj patriotski poklič na oružje učitao je jedno glupavo nastojanje da sada, kad je prokažen od Sjevera, odbrani robovlasnički sistem u njegovoj cijelosti. Pri tom je južnjački um žrtvovao i vlastitu prošlost i poimanje stvarnosti, kao i činjenicu da je ideja abolicionizma potekla od južnjačkih otaca - osnivača republike. Južnjak polako postaje ono što bi Sjevernjak htio da ovaj bude...

Možemo da vidimo, dakle, da porast ratničkog etosa može da bude propraćen teškim iskrivljavanjem stvarnosti, u kojem počinješ da ličiš na etikete koje ti se dovoljno dugo prišivaju. Problem sa Jugom, dakle - i tu smo slični - jeste pretjerana komunikativnost duha: ono što se vidi, može lako i da se zamrzi, ono što se zamrzi, stalno je pred očima, a ono u šta stalno gledaš - postepeno postaješ. Nekako se čini da je bilo dovoljno uzviknuti žustrim južnjacima kako stvari ne stoje, pa da ih oni uzmu za svoje mjerilo, samo zbog tog iz čijih usta je to došlo. To, takođe, mora da nas podsjeti na tragikomične opomene koje je srpskom narodu uputio Arčibald Rajs, u malo drugačijem kontekstu od američkih zaraćenih strana, dakako. Te opomene su iz Rajsovih usta zvučale benigno, ali ne toliko da ih Srbi ne bi pretočili u vrlo ozbiljnu stvarnost 100 godina kasnije. Arčibald nas, ipak, nije poznavao toliko koliko je mislio da poznaje.



(Nastaviće se)


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top