Možemo pretpostavljati da bi se Thomas Mann potajno veoma zabavljao aferom koja je u februaru 2011. potresla Saveznu Republiku Njemačku, kada se dokazalo da je jedan od tadašnjih njemačkih ministara, izvjesni gospodin zu Guttenberg, u svojoj disertaciji o nekom ustavno-pravnom predmetu citirao impozantnu količinu dužih i kraćih tekstova, ali bez navođenja autora i izvora. Sigurno bi se vladarski zabavljao mišlju da se čovjek s tako dobro razvijenim Krull-faktorom (aluzija na Felixa Krulla, junaka romana Thomasa Manna Ispovijesti hohštaplera Felixa Krulla, prim. prev.) uspio popeti do samog vrha ministarstva obrane jedne moćne zemlje, zemlje čija je vojska još prije pola vijeka cijelome svijetu ulijevala strah i trepet. Da, aktuelni Felix Krull pravovremeno se pojavio u državnoj službi da u skladu sa spoljnopolitičkim položajem nacije smanji broj vojnika i da u skladu s duhom vremena za vojnike u borbenom zalaganju izvrši neminovni prelazak na post-herojsku orijentaciju. Zabavi Thomasa Manna ne bi bilo kraja da je saznao kako se inkriminirajući događaj odigrao na jednom od univerziteta u Bayreuthu – u okviru institucije koja za vrijeme njegovog života još nije postojala, ali čiji položaj na kulturnoj mapi opravdava naročita očekivanja. Baš Bayreuth! Kakav udarac! A sjetimo se da se Felix Krull oslobodio vojne obaveze tako što je pred regrutacijskim doktorom savršeno odigrao epileptički napad. Ali činjenica da je jedan mladi političar zbog zapravo rđavog i providno falsificiranog naučnog rada stekao akademsku titulu – to već u hohštaplersku igru uvodi novu, opasno nezgrapnu, skoro makabričnu boju. Pa ipak, romanopisac bi svakako pomislio da takve i slične stvari odlično pristaju onome što nazivamo genius loci. Da, i da kažemo istinu, tu bajrojtsku pozu ne bi mogao bolje smisliti ni kakav super dosjetljivi režiser, ni reklamni agent spreman na svaku vrstu provokacije: Bayreuth je, naime, od vremena invazije Wagnerovog klana, sveto mjesto za mnoge koji su spremni da plate svaku cijenu kako bi bili obmanuti na najvišoj umjetničkoj ravni – ili da se izrazimo s malo više tankoćutnosti, Bayreuth je magnet za sva rastrošna i na patnju spremna čeda svojega vremena, kojima nijedan stolac nije pretvrd, a nijedna izvedba nije predugačka sve dok čvrsto vjeruju u ljudsko pravo na iluziju, sasma uvjereni da na koncu ne postoji nikakav drugi oslonac osim onog što ga nudi nepokolebljiva vjera u lijepi privid.
No s ekskurzijama u daleku zemlju ironije nećemo razriješiti našu aferu. Ne otkrivamo nikakvu tajnu konstatirajući da se i moderni univerzitet općenito i već odavna – oprezno govoreći – bori s problemom ozbiljnosti. Bajrojtska afera svakako je razotkrila majušni segment konfuzije čije historijske i sistematske dimenzije malo ko može realistički procijeniti.
Iznova bi se, dakle, trebali vratiti pra-katastrofi 20. vijeka i istražiti ulogu nacionaliziranih nauka u Velikom Ratu. Otkriveni su, naime, bezbrojni dokazi koji svjedoče o izgubljenoj nevinosti fakulteta, kako u prirodnim tako i u društvenim naukama.
Pažnje je vrijedno, međutim, da u naučnim disciplinama očito nije bilo pandana dadaizmu – kao da naučnici nisu spoznali potrebu preispitivanja temelja vlastitog djelovanja s obzirom na civilizacijski slom iz 1914 godine. U svakom slučaju, filozofske intervencije Bečkog kruga (Wiener Kreis) mogli bismo shvatiti kao pokušaj da se i u teoriji saznanja uspostavi situacija nulte tačke, pa da se svaki budući naučni govor podvrgne higijenskom programu, odnosno logičko-empirističkoj disciplini smisla. Ne trebamo obrazlagati da takve intervencije na evropskom tlu nisu urodile plodom, a što su postigle negdje drugdje, pripada nekom drugom istraživanju.
Bili bismo veoma naivni kada bismo pretpostavili da su današnji studenti i učitelji prelaskom univerzitetskog praga prestali da budu djeca svog vremena – a to vrijeme pokazuje sva obilježja vježbališta za hohštaplerske subjektivitete. Akademski prostor jednostavno ne može da bude imun na to. U suptilnosti njemačkog visokoškolskog jezika možemo ubrojiti i to da se prikupljanje ovjerovljenih postignuća tokom studija označava akvizicijom privida (Scheinerwerb; Schein znači i potvrdu i privid, prim. prev.) – što treba cijeniti kao terminološko ukazivanje na to da je nemoguće dokazati bilo kakvu suštinsku razliku između autentične kompetencije (kakva god ona bila!) i njene obuhvatne simulacije. Spomenuto bismo mogli ilustrirati poznatim primjerima lažnih doktora koji su godinama svakodnevno i s uspjehom vršili najteže operacije, sve dok se jednoga dana nije ispostavilo da za to uopće nemaju kvalifikaciju.
Da bismo shvatili specifičnu razliku između akademskog plagijata i svih ostalih slučajeva zloupotrebe ”duhovne svojine” moramo uzeti u obzir nezamjenjivu specifičnost akademskih procedura. Gledano spolja, univerzitetski svijet nalikuje biotopu koji je specijaliziran za proizvodnju krajnje bizarnih i apsolutno nepopularnih ”sorti tekstova”. Možemo govoriti o seminarskim referatima i seminarskim radovima, zatim o diplomskim i magistarskim radovima, pa konačno o disertacijama i habilitacijskim radovima, a da i ne spominjemo ekspertize, istraživačke prijedloge i memorandume, strukturne i razvojne planove i slično; sva ta tekstualna flora razvija se i napreduje isključivo u mikroklimi akademije i možemo je usporediti s visokoplaninskim biljkama-penjačicama koje preživljavaju iznad klimatske granice do koje može rasti drveće i koje u pravilu ne podnose presađivanje u publicističku ravnicu i njivu. Sveukupna količina akademske pismene proizvodnje jednostavno je po obimu neshvatljiva, kao da smo se susreli s cunamijem – upotrijebit ćemo trenutačno najprihvatljiviju metaforu za mase. S godišnjim outputom od više milijardi štampanih stranica, akademska pismena proizvodnja predstavlja paradoksalan cunami koji ne preplavljuje nijednu vidljivu obalu već tutnji isključivo unutar intelektualne institucije, skoro neprimijećen od spoljašnjeg svijeta.
Akademsko plagiranje događa se zato najčešće u okolnostima gdje uobičajeni motivi zloupotrebe duhovne svojine, ono takozvano kićenje tuđim perjem, više ne igra nikakvu ulogu. Dok tuđe perje na otvorenim prostorima pojačava atraktivnost onoga koji ga nosi i podiže njegov ”erotski fitness” – da se izrazimo žargonom biologa! – ono će unutar akademskih okvira više služiti kamufliranju i uranjanju u uobičajenost. Tuđe perje pridonijet će neprimjetljivosti u ujednačenom strujanju tekstualnih masa. Za takvu situaciju Michel Foucault je već početkom sedamdesetih godina 20. vijeka pronašao prikladan pojam uzevši izraz diskurs za samoopisivanje akademskih tekstualnih proizvodnji. Ono što Foucault naziva diskursom nije ništa drugo nego tekst bez autora, specijalistički govor kao institucija. Takvo tumačenje akademskih i općih institucionalnih govornih rutina razotkriva nam sasma ne-tibetanski put k principu molitvenog mlina i ukazuje na emisiju riječi koja se ne zasniva ni na kakvim činjenicama svijesti. Zato onaj ko ne želi govoriti o diskursu treba šutjeti o plagijatima.

No ukidanjem (Aufhebung) plagijata u diskursu nećemo iscrpiti sve posebnosti akademskog plagiranja. U igru se, naime, dodatno uključuje veoma antipatičan element koji ćemo najbolje shvatiti ako nam u pomoć pritekne nauka o književnosti. Bilo bi dakako pretjerano tvrditi da je Wolfgang Iser, eminentni predstavnik historijski značajne škole iz Konstanza, svojom knjigom Implicitni čitatelj (Der Implizite Leser) iz 1972. godine revolucionirao vlastito naučno područje i općenito humanističke nauke, ali ih je svakako pomaknuo unaprijed dokazavši da u svakom tekstu možemo otkriti intimno ortaštvo autora i hipotetskog čitatelja – ljubavnu vezu koja aktivira lektiru i čitatelja. S tim u skladu, čitati znači oživljavati apelacijske strukture svojstvene tekstu i prepustiti se igri oslovljavanja, nagovještavanja, dovođenja u zabludu, uskraćivanja i prisvajanja. Svaki elaborirani tekst je struktura sastavljena od znakova koji vode i usmjeravaju recepciju, znakova koje čitatelj, ukoliko zbilja čita, htio-nehtio inscenira. Od sličnih intuicija Umberto Eco je u svojoj knjizi Lector in fabula (1979) uobličio poticajnu dijalošku teoriju lektire.

Iz perspektive današnjih akademskih odnosa, suptilne analize recepcije ukazuju se kao sjećanja na pradavno zlatno doba čitanja, kada je još svaki tekst takoreći bio pismo, a svako pismo bilo takoreći billet deux, ljubavno pismo. Jer nijedan akademik neće poricati: vrijeme je da se teorija implicitnog čitatelja dopuni teorijom implicitnog ne-čitatelja. Prilike za takvo što poprilično su pogodne ako zamislimo da se u međuvremenu skoro 90 procenata akademske tekstualne proizvodnje piše pod više ili manje opravdanom pretpostavkom da ono napisano neće biti pročitano (parcijalno ili u potpunosti). A iluzorno bi bilo vjerovati da rečeno neće utjecati na etiku autora.
Za ljude koji žive u kulturi koja ih skoro u svakoj prilici upućuje na to da pravila i slijede i ne slijede, proishodi neosporna činjenica da se ne-čitatelju dade ono što mu pripada – pa makar bio posrijedi i vlastiti ispitivač ili njemačka naučno-istraživačka zajednica. Implicitan ne-čitatelj protivurječno se oslovljava gestom odmahivanja i pripada tekstu kao onaj koji u njega ionako neće zaviriti. Ko piše bez ikakvih izgleda na recepciju nehotimično je sklon tome da u vlastiti proizvod ugradi tuđe dijelove koji su za akademsku varijantu ne-čitanja predestinirani time što su na drugoj strani unaprijed provjereni postojećom i iskušanom lektirom. Na taj način akademsko carstvo sjenki generira tekstualni svijet drugog reda u kojem mlađi realno nečitani drže u opticaju starije virtualno nečitane.
U takvom sistemu neočekivano realno čitanje dovodi do katastrofe. No pritom je zanimljivo da prirodni čitatelj, a s obzirom na nezaustavljivu lavinu akademske literature, i ne može ostvariti ono što nazivamo realnim čitanjem. U međuvremenu su digitalne čitalačke mašine i specijalizirani programi traženja jedine instance koje su uopće kadre kao namjesnici autentičnog čitanja započeti s nekim tekstom ili razgovor ili ne-razgovor. Ljudski čitatelj, imenujmo ga profesorom, jednostavno otpada. Upravo kao akademsko biće, stručnjak (u bilo kojem polju) je odavna osuđen na to da više bude ne-čitatelj nego čitatelj.
Praktična konsekvenca toga može jedino biti reduciranje sistemskih poticaja za hohštaplersku proizvodnju teksta. To će se najlakše postići tako da se praktički nečitani autori akademskih tekstova i danas i ubuduće eksplicitno podsjete na digitalne čuvare morala, koji zbog automatskog čitanja neumoljivo raspoznaju razliku između plagijata i citata. Bilo bi pogrešno legalizirati neoznačene citate, kao što to predlažu pojedini zagovaratelji gusarske romantike. Kultura citiranja posljednja je linija na kojoj univerzitet brani svoj identitet. Pa ako je univerzitet danas izazvan novim valom hohštaplerskih subjektivnosti, koje se zaodijevaju u digitalno, ironijsko ili gusarsko ruho, tada treba novim igračima, koji u pravilu s minimumom ozbiljnog rada izvode svoje šale, jasno pokazati gdje se nahodi granica. Kultura je pod navodnim znakovima – a navodni znakovi predstavljaju gusarsku ljubaznost.
Sljedeća anegdota imala bi pokazati da nam nisu svagda potrebni programi traženja, kako bismo prokazali tekst koji je u potpunosti namijenjen ne-čitatelju. Nedavno se, naime, takav slučaj zbio s esejom o teoriji prikupljanja muzejske građe, iz pera eminentnog austrijskog muzealca, umjetnika i teoretičara umjetnosti Petera Weibela, pod čijim se vodstvom Centar za umjetnost i medijsku tehnologiju iz Karlsruhea tokom tridesetak godina prometnuo u svjetski znanu adresu. Weibela možemo, što se pasivnog plagiranja tiče, smatrati najvećim ekspertom savremenog umjetničkog svijeta, ali ne isključivo zato što se već zarana nije zadovoljio samo time da producira umjetnička djela i umjetničke akcije koje su nakon toga mnogi podražavali. On je, naime, i stvarao umjetne umjetnike i promatrao njihove evolucije. Rečeno mu je osobito pošlo za rukom s njegovom bliskom bečkom životnom saputnicom Waltraud Höllinger, za koju je 1967. godine izmislio ime VALIE EXPORT i koju je plasirao na tržište kao zastupnicu konceptualne ženskosti u nizu spektakularnih umjetničkih akcija – prisjetimo se nastupa s ormarićem za pipanje ženskih grudi u Prvom becirku austrijskog glavnog grada. A uskoro se dogodilo da se izmišljena umjetnica otisnula od svojega izumitelja i tokom godina napravila ozbiljnu karijeru pod ironičnim zaštitnim imenom tržišnog proizvoda. Možemo pretpostaviti da je Peter Weibel koji put i zažalio što svoju konceptualnu umjetnu ženu nije poslao na tržište s uobičajenim naslovom ”Bez naslova”.
Ko poznaje ovu priču manje će se, mislim, čuditi idućoj – koju donosim sasma vjerno, samo s promijenjenim imenima. I ona govori o samotnosti nečitanih tekstova – i o katastrofi koja nastaje kada implicitnog ne-čitatelja u nevrijeme iznenadi realni čitatelj. Jednoga dana Peter Weibel poštom prima katalog u kojem poznati sakupljač umjetnina, dr. Wendelin Ako (Wendelin Wenn), prezentira svoju umjetničku kolekciju. Kao što je uobičajeno, katalog sadržava uvodni tekst, koji je tom prilikom napisao dr. Ako (Wenn) lično. Weibel ne može da ne pročita tekst, jer je teorija o prikupljanju građe svakom muzealcu per se zanimljiva – bez obzira na to što se kataloški tekstovi po nečitanosti mogu mjeriti s najbeskorisnijim akademskim radovima. Weibel, dakle, čita i čita i ne može se oteti utisku da odnekud poznaje tekst. Odlazi u svoj arhiv, vadi jedan dokument i uspoređuje: članak je bukvalno, riječ po riječ, napisao on. Zatim zove doktora Ako, kojem je, jasno, cijela stvar strahovito neugodna. Uistinu, on priznaje da je zbog manjka vremena zamolio prijatelja, poznatog historičara umjetnosti dr. Antonija Ali (Antonio Aber) da umjesto njega napiše uvodni tekst, za dobar honorar, jasno, i u potpunoj diskreciji. Ni on tada, kaže, nije imao vremena, pa je zamolio jednog od svojih studenata da za malo novca napabirči nešto, ma ništa veliko i bez ikakvog rizika, jer to ionako niko neće čitati. U ovom lancu radnji i zbivanja student se pokazuje kao zbiljsko čedo svojega vremena: brzo pretražuje po svom kompjuteru i u nekoliko klikova pronalazi prilično interesantan tekst izvjesnog Petera Weibela, koji je o dotičnoj temi napisao nešto nekom ranijom prilikom. Ostatak priče riješen je mišem kompjutera i s dva-tri pritiska. Ovaj događaj nikada ne bi ugledao svjetlo dana da se nije dogodilo nešto što se gdjegdje događa i u eri samotnih tekstova: da im se autor slučajno vratio kao jedini čitatelj vlastitog djela.
Naravoučenije priče jasno je kao dan. Tekstovima koji su pisani za implicitne ne-čitatelje moramo do kraja prijetiti realnom lektirom, i to bez obzira na opasnost da nas današnji elegantni gusari smatraju jučerašnjim hohštaplerima koji prijete nečim što ne mogu ostvariti.
Na ulazima svih fakulteta trebalo bi objesiti tablu s natpisom: Cave lectorem! Za one koji ne vladaju latinskim jezikom: Oprez, oštar čitatelj! I s tom bi opomenom moglo započeti ono što dobronamjerni zovu radom na novoj etici naučnog ponašanja.



Poglavlje iz nove knjige Petera Sloterdijka Svetac i hohštapler (Der Heilige und der Hochstapler), koja 5. januara 2014. godine izlazi kod frankfurtskog izdavača Suhrkampa.


S njemačkog preveo Mario Kopić
http://pescanik.net/svetac-i-hohsta

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top