Dogovor za intervju bio je u jednom CD shopu u centru Zagreba. Rambo je pijuckao kavu i razgledavao vinilne ploče i box setove. “Iako je skupo, ovo očito netko kupuje, inače ne bi bilo izloženo”, komentirao je debeli paket jednog Dylanova izdanja koje je prelazilo tisuću, što kuna, što grama. “Pusti mi, molim te, ovog ( Thelonious) Monka. Ovaj album mi je nepoznat”, rekao je prodavaču prije nego što smo započeli razgovor. Rambo Amadeus je stara škola, jedan od onih koji su odrasli u dućanu s pločama čekajući novitete. Kako su iz zvučnika krenuli ugodni Monkovi klavirski pasaži, tako je i priča započela s jazzom i onome što je “Svjetskog Megacara” privuklo tome. “Krenuo sam sa stajališta muziciranja, jer rock je dosadan. U tri takta bilo kojeg jazz-komada stane sva historija rock and rolla i još ostane viška. Tako da je u tom smislu rock sve drugo osim muziciranja. To je muzika, ali je kao gusle. Gusle su isto muzika, ali tu sad nema nekog pretjeranog muziciranja, ne možeš reći da nije muzika. A za mnoga muziciranja možeš reći da nisu muzika, baš zato kažem; sa stajališta muziciranja rock je dosadan. Meni. I onda, naravno, da bi manje bilo dosadno na bini, prvo sam zvao u bend ljude kojima se divim kako sviraju, a ponekad čovjek nešto od njih i nauči. A Thelonious Monk je izvanredno zanimljiv upravo zato što muzicira, ali ne muzicira provincijalno. Provincijalci inzistiraju na virtuoznosti. Monk je sebe sačuvao od virtuoznosti i sam time ima razvijen stil. On je u minimalističkom izričaju koji je daleko od toga da je banalan. Vrlo je originalna i karakterna njegova muzika. On je baš po mom ukusu.” Kad smo počeli o njegovim izravnim utjecajima, Rambo je rekao: “Kako bih rekao... Ohrabrio sam se da sviram gitaru kad sam čuo kako svira James Blood Ulmer. Bilo je: ‘Vid’, bogati, kako to može!’ A on je potpuno otišao u neki svoj rukavac”.

Znači, James Blood Ulmer je bio inicijalni okidač zbog kojeg ste uzeli gitaru u ruke?

- Nije samo on. Prvi na kojeg sam naćulio uši bio je Robert Fripp, a potom su slijedili ostali...

Nakon sedam godina objavljujete novi studijski album. U kojoj je to fazi?

- Gotov je. Tu je. To je predano davno. Sad samo čekamo da stigne otisnuto. Ali bio je u međuvremenu onaj live album iz beogradskog Doma sindikata koji je imao četiri, pet novih pjesama. A kad je riječ o samom objavljivanju... Znaš što, bolje je da ne izdaš album, nego da se vidi da nemaš što reći. Barem ja tako mislim. Što će nekome u vitrini još jedan album Ramba Amadeusa a da ga nerado otvara i sluša?

Prošle godine ste rekli da nemate ništa u planu, dakle ovo je bilo prilično iznenadno ili...?

- Ma ovo je bilo potpuno neplanirano. Samo sam doveo u svoj studio mog klavirista Vojina Dizdara, koji je inače super aranžer i voli to raditi, i dao mu nekih 20 nagomilanih pjesma. Rekoh mu: ‘Evo prekrcaj ih kod sebe i vidi što tu ima, jel’ valja, ne valja...’ Onda me nazvao poslije otprilike mjesec dana i rekao: ‘Pa ovo je sve već bilo skoro završeno’. Ma rekoh: ‘Vidi malo te zvukove...’ Mrzilo me čak i da mu objašnjavam, toliko sam bio sit rada na tome. Jer, iako nisam izdavao, tu se gomilalo nekih stvari i ideja, ali sve nekako ukrug, to je prokletstvo rada u svom studiju, nikad ne moraš završiti, možeš raditi unedogled. ‘Vrh dna’ je najsvježija, nju sam posljednju napravio, tako da je taj senzibilitet najaktualniji. Inače, ovo ostalo je malo bajatije. Iskreno, volim počinjati i koncipirati, mrzim završavati i picaniti.

Spot za ‘Vrh dna’ ne može biti jednostavniji. Riba u akvariju. Neki tvrde da je to i vrh konceptuale u zadnje vrijeme na Balkanu.

- Ta riba je paku, podvrsta piranje. Karakter joj je isti kao u piranje i malo je veća. Razlika je u tome što kad zine ima kockaste zube, pa ima ‘osmijeh’ kao ljudski. Nju su imali u zoološkom vrtu gdje smo išli snimati spot i tako je pala odluka. Kad je riječ o konceptualizmu, mislim da je potreban u današnje vrijeme. Današnji čovjek je zatrpan informacijama, nekim senzacijama, šarolikošću, pa je potrebno postaviti tu neku rešetku. Da se zna šta je gore, šta je dolje, lijevo, desno. Što je Vrh, a što DNA.

’Vrh dna’ uistinu dolazi u trenutku kad se cijeli svijet općenito ljulja. Smatrate li da smo blizu nekih prekretnica?

- Vidim da ljudi to iščitavaju na način kao da je to neki rub provalije. ‘Vrh dna’ nije opis ambijenta, nego osobe i stalno me tjeraju da kažem na koga ja to mislim u pjesmi. A to nije važno. Ako je pjesma dobra, svatko će misliti na nekog svog kojeg smatra vrhom dna. Inače, princip koji je tu predložen jest da sagledavamo ljude čija je ambicija veća od sposobnosti, jer mi smo svjedoci vremena u kojem su uspješni ljudi oni čija je ambicija dominantna nad sposobnostima. Tako je u svim područjima. Kako drukčije da tumačimo da se svijet ljulja?

Pa mislite li da treba doći do neke prekretnice, tj. je li hipokrizija na vrhuncu i ovaj sistem ne može dalje ili je to obrazac po kojem će se stvari i dalje razvijati unedogled?

- Znate, svi mi s ovih prostora malo smo razmaženi Jugoslavijom 1970-ih, i to Titovim socijalizmom koji je bio dosta, dosta elegantan. To tek sad s ove distance možemo uvidjeti. I u tom smislu smo mi ne samo razmaženi, nego su naši kriteriji visoki kad je društveno uređenje u pitanju i uopće kad je u pitanju društvena organizacija, individualac u društvu itd. Međutim, kad sagledavamo s neke malo veće distance, s neke antropološke crte, ili historijske, vidimo da je čovjek sve bolji i bolji. Prije samo 300 godina usred Europe imali smo situacije da svećenici uzmu neku crvenokosu djevojku koja tamo negdje kuha nekakve čajeve i liječi ljude od prehlade i onda je spale na oduševljenje gomile. Ista stvar se događala kad bi neki svećenik pronašao nekoga tko priča nekakve heretičke gluposti u smislu Zemlja se okreće oko Sunca, Zemlja je okrugla ili Zemlja nije u centru svemira ili ne daj Bože da Bog ne postoji. Takve su mučili. Imali su specijalne alate za mučenje, a danas u Nizozemskoj imate muzej sprava za mučenje koje je koristila crkva da bi ljude kojima padaju na pamet nekakve gluposti izložili nevjerojatnim mukama ne bi li ‘priznali’ grijeh.

Mogli bismo sad povući nekakvu paralelu jer se i danas muči zatvorenike, najpoznatije mjesto je Guantanamo...

- Znam, ali to nije dominantno ponašanje civilizacije. To su marginalni događaji. Ja kad govorim o Civilizaciji, govorim o Europi, a ne o trećem svijetu. Amerika je ipak treći svijet. To je novi kontinent, dajte im malo vremena. Nažalost, čovjek je danas ovladao tehnologijom koja može u trenutku uništiti sav život na zemlji. Nadam se da čovječanstvo ipak nije toliko suicidalno. Opet, ako jeste, nije neka šteta, to znači da treba samo pričekati neku drugu priliku, neka druga bića koja će biti bolja od nas. Sa stajališta univerzuma, svejedno je tko će to biti, gdje i kada. Ja vjerujem da kao civilizacija nismo ni jedini ni najbolji u univerzumu ovog momenta. Ipak, kažem, sve smo bolji i bolji, evidentno.

Pjesmom ‘Privatizovat’ prvi ste se put uhvatili privatizacije, te dobrano opjevane teme na ovim prostorima, s tim što ste je odveli u jednu drugu, ‘ajmo reći pomalo filozofsku stranu.

- Pa ja volim kad se uhvatim neke teme da je dotjeram do kraja. Da je dovedem do apsurda, to mi pomaže da razumijem stvari. Siguran sam da mi se inspiracija dogodila kad je krenula trka za Arktik i kad su krenuli prodavati parcele na Mjesecu ili na Marsu, više nisam siguran o kojem nebeskom tijelu je bila riječ, ali se sjećam da su ljudi kupovali parcele. To mi je bio okidač.

Predajete li i dalje studentima?

- Otkačio sam to. Jednostavno nisam uspio zaniteresirati te studente koji su dolazili na predavanja. Oni misle da je time što su mama i tata platili studij završeno i njihovo školovanje. Tako da sam s indignacijom nakon školske godine odustao od toga jer sam vidio da nikoga ne zanima što mu govorim. Ovako, plati, brate, kartu pa slušaj kako kenjam s bine, da oproste dame.

Što je novo u Rambovu jedriličarskom životu?

- Postao sam sekretar jedriličarskog kluba Jugole Grakalić u Herceg Novom jer smatram da sve te svoje menadžersko-organizacijske sposobnosti koje sam stekao menadžerišući samoga sebe u show businessu trebam staviti na raspolaganje klubu. Jako uživam u svim napetostima koje to donosi.

Menadžerske sposobnosti iskazujete i na Jazz festivalu u Herceg Novom koji namjerno želite imati na kraju sezone, da i domaći ljudi mogu uživati u glazbi, kako ste rekli jednom prilikom...

- Početkom rujna sezona tamo i dalje traje, ali ta sezona nije ona špicasta. Tada dolaze studenti i roditelji s djecom predškolskog uzrasta. Profil gostiju je malo drugačiji. Ima tri puta manje turista, ali je to i dalje sasvim dovoljno, i to je festival za njih, ali je prvenstveno za domaće stanovništvo... Ma u biti prvenstveno za mene i moje prijatelje koji se žele družiti s nekim dragim umjetnicima u Herceg Novom. Recimo, ove godine smo nas troje iz organizacije morali doplatiti po 200 eura iz vlastitog džepa jer nismo dobili s raznih strana ono što nam je obećano, ali i to je super, mnogo bolje nego da nema festivala. Ja sam čovjek koji ima dosta hobija i za mene bi najljepše bilo da se ispostavi da sam bogati nasljednik. Da mi neka baba, za koju i ne znam, ostavi neko nasljedstvo pa da mi sve može postati hobi.

Ili neku zemlju na kojoj je neki Rus digao hotel pa da možete tražiti odštetu...

- Pa sad, niste daleko od istine. Azarbajdžanci dižu Porto Novi na zemlji koja je nekada bila djelomično od Pušića. Međutim, ti moji blentavi preci su napravili ugovor s Austrougarskom. Austrougarska im je objasnila da koji će im kurac zemlja da na njoj budu seljaci i kopaju krtolu i muzu krave kad mogu biti gospoda i raditi za plaću u austrougarskoj kasarni dokle god ima Pušića, generacijama. I onda su to oni, naravno, dali, ne sluteći da imperiji po pravilu imaju kraći vijek od prosječne familije. Ali bilo je to vrijeme kad se budila radnička klasa u svijetu, kraj 19. stoljeća, i onda je njima bilo toliko nobl da budu radnici, a ne seljaci. To je kao da ti netko danas ponudi da budeš astronaut.

l Iz koje perspektive gledate na nedavne političke nemire u Crnoj Gori?


- Tu svi koji gledaju izvana brkaju nekoliko stvari. Prva jest da je to neka vrsta socijalnog bunta. Imamo velike socijalne razlike, kao što je to slučaj svuda, samo što je Crna Gora mala pa se najbolje vidi i zbog nekakvog junačkog nasljeđa. Oni koji su uspjeli u životu, koji su veliki bogataši, oni se ne kriju, nego se razmeću svojim bogatstvom. Pa se takvi onda lakše vide. Vjerujem da su kod vas u Hrvatskoj zbog nasljeđa Austrougarske bogataši vrlo vješti u skrivanju i da se ne junače javno kao kod nas pa u tom smislu manje idu na živce sirotinji. I s druge strane gledano, preko Crne Gore se prelama taj sukob između amerikanofila i rusofila. Crna Gora je tradicionalno rusofilska. Mislim, meni je otac bio na Golom otoku, nemam tu što više pričati. Sto puta sam čuo svog strika kako kaže: ‘Milije mi je rusko govno, nego američka čokolada’. I sad s jedne strane imamo taj sentiment, s druge strane procjenu vladajuće klase da trebamo ući u NATO integracije, a s treće strane isti taj NATO je bombardirao tu Crnu Goru. Mislim, nije mnogo, ali opet letjeli su ti tomahawci uokolo. Dakle, postoje u Crnoj Gori braća od istog oca i iste majke pa jedan sebe smatra rusofilom, drugi amerikanofilom. Ta dihotomija je vrlo prisutna. I još je jedna stvar da je Crna Gora za razliku od ostalih dijelova ex-Yu teritorija najpatrijarhalnija, u smislu da je tamo dugo vladar bio i duhovni i svjetovni u isto vrijeme. Tamo postoji kulturno nasljeđe da je vladar nedodirljiv i kad je već jednom postao vladar, on vlada dugo i sretno. E sad, kad u Kijevu skandiraju Obami i Americi, to je demokracija, onda dozvolite da je demokracija i da se skandira Putinu i Rusiji. Slobodno javno iznošenje stavova i mišljenja. Naravno, demokracija podrazumijeva i da se poštuju institucije sistema. Mislim da za državu nije blagotvorno da se s ulice dolazi na vlast, viđali smo to, nije ispadalo dobro. Tu grešku ne treba ponavljati.

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top