Nadolazeći rat kao koncept
Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na
Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može
postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u
ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.
Ne želim ovdje raspravljati o
svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem
analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja
zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a
njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome
jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije
nekoliko godina.
Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom
procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego
ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o
smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).
Srž liberalizma
Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i
vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo
nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj
fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:
- antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari)
- progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
- tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
- eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
- ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
- demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ''populizam'');
- srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
- jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);
To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je
manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa
s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog
duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon
1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.
Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog
liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog
liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te
vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni
sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj
zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki
politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća,
odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna
mudrost.
Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu
je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko
partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti.
Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji,
sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i
politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On
brani liberalna društva, boreći se za libralizam.
Liberalizam kao nihilizam
U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je
odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko
niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s
glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u
biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.
Liberalizam se bori protiv svih
oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata,
strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem
ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima
liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju
G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti
protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do
Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj,
zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u
liberalnom društvu ('otvorenom društvu') trebaju biti strogo individualni.
Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model
otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra
globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji
su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i
središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u
nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe
liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam)
posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od
dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.
Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je
smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija
koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve
je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao
meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti
negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je
konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da
postoji društvo koje nije otvoreno - dovoljna je da opravda proces oslobađanja.
Unipolarno razdoblje: prijetnja od
implozije
Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio
posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F.
Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo
eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva - pa tako ni povijesti koja je
tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma,
komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je
to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine
usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje
globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni
geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji,
ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli
biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i
istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je
postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.
Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti
liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i
izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije
liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam
zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno
društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit
tek nakon pobjede.
Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u
svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam
je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak
unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se
zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost,
nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput
države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će
osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje
preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.
To je ideološko značenje financijske krize početkom
2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto
financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za
njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj
razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod
–ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput
sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo
ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam
priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.
Zapad u potrebi za neprijateljem
Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve
s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to
odgovoriti.
Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je
činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do
posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari
kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma,
znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak
uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže
svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži
liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ''slobode od''.
Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ''biće
nedostatka'' (Mangelwesen). Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov
identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene
svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza
raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost
podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje
te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No,
to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za
vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare
globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni
poredak također.
Tako, da bi se spasilo vladavinu
onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag.
Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim
društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se
liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova
Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je
nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne
potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno
antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu
gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo. No, u
globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija
koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati
Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali
unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog
logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To
je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke
poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje
liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga
društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno
potvrđivati.
Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za
ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je,
međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u
Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju
građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi
predstavljao pravi izazov potreban libralima.
Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj
Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim
zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju
prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim
da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako
bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.
Spasiti liberalni poredak
S obzirom na više različitih slojeva koncepta ''rat
s Rusijom'', predlažem ovdje nekoliko točaka:
1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na
globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje
imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne
ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na
strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat
može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku
kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.
2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše
njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku
supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U
strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima
SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno
potvrđena.
3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja
koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva
tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih
sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.
4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi
opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj
razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u
jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i
nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.
Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je
Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi
zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske
zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo
oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće
biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.
Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim
aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio
bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga
rata.
Putina staviti u zadane okvire
Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji
pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali
imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s
neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje
samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je
jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan,
kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet,
KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike.
No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i
protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih
portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.
Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji
slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam.
Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge
Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle,
prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati
posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti
Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u
smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega).
On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki
okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju,
Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći
aspekt te situacije.
Glavna zamisao kojom će liberali nastojati
ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto
poput vampira, ''oni se katkad vraćaju''. Pravi, pak, razlog koraka nazad je
spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ
živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti
slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu
(Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od
njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja. Takav neprijatelj
daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne
prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema
života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak,
izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako
bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena
kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem
nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo
razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki
okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati
Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će
Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja
okvira.
Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u
smislu ''četvrte političke teorije'' (4PT)
Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:
Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se
Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo
da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego
trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne
kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se
bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti
rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za
istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ''od'', nego
slobodu ''za''. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije,
konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog
društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije
protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je
protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo
ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na
samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu
sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj.
Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne
ljudske biti, to će biti novi Početak.
Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu
političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu
postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu
poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma ,
a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.
Постави коментар