Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže? Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo. S druge strane, domaći post-moderni nacionalist koji automatski pomisli kako je to plus gotovo jednako velik kao neki od onih betonskih, post-katoličkih, što ukrašavaju dalmatinska i hercegovačka brda, doživjet će hladan tuš ako posluša Duginov govor podrške Radovanu Karadžiću iz 2008. Oprez s kojim prilazimo ovom misliocu morao bi dakle biti proporcionalan onome kojim prilazimo zapadnjačkim socijalnim inženjerima kao što su Kissinger, Soros, Popper ili Luhman. Ambicije su slične – pobjeda u areni geopolitike i ostvarenje određene vizije svijeta. Međutim, za razliku od navedenih, Dugin nema – ili dobro krije – pretenziju totalitetu. U tom smislu, pored toga što je za razliku od zapadnjačkih vračeva sklon igri otvorenih karata, on je u svakom slučaju mogući sugovornik, pa makar i kao protivnik. Ne ponajmanje i zbog toga što postoji nada da nam u igri s njim karte nisu unaprijed označene.

Pretpostavke konspirologije Knjiga pred nama Duginovo je mladenačko djelo te samo dijelom pruža uvid u zametke geopolitičkih shvaćanja koja su ga kasnije uzdigla do na prag Kremlja. Konspirologija, prvi put objavljena 1991. godine, predstavlja nam ponajprije obrazovanog i akribičnog autora zainteresiranog za problem na akademskoj margini: tzv. teorije zavjere. U tom smislu, razrađujući pojmovnu strukturu knjige, Dugin primjećuje kako je konspirološko shvaćanje povijesti i svakodnevice gotovo pa uobičajeno u javnosti, a o njemu nitko javno ne govori. To povlači odgovornost za sociološku obradu ove pojave odnosno iznošenje na vidjelo njezinih tipičnih struktura, oblika i smisla koji je čine toliko rasprostranjenom i utjecajnom, a opet za akademski svijet nevidljivom. Pritom on nipošto nije zanemariv izvor, jer uvodni dio Konspirologije pokazuje dobro obaviještenog autora: povijest konspiroloških koncepcija on prati kroz prikaz njihovih značajnih zagovaratelja, redom autora za koje suvremeni poštovaoci David Ickea i Alex Jonesa nisu nikad čuli, a značajno su obilježili povijest ideja uopće. Nit vodilja pri njihovoj klasifikaciji i valorizaciji nije objektivna istina onoga što zagovaraju, u što Dugin eksplicitno samo povremeno ulazi, nego radnja ljudskog duha koja ih uzrokuje. To je svojevrsni konspirološki arhetip, ideja duboko ukorijenjena u nesvjesnim slojevima ljudskog bića, prema kojoj povijest ispod horizonta događanja ima smisao i smjer. Poplava teorija zavjere u tom smislu usko je vezana za eroziju tradicionalne kršćanstvom prožete kulture, početak čega Dugin smješta u drugu polovinu 18. stoljeća, dakle u doba proboja prosvjetiteljskih ideja u realnu politiku Europe. Stoga moderne i post-moderne teorije zavjera Dugin označava kao teorije „ljudskih“ zavjera. One u duhu vremena nužno sublimiraju potisnuti religiozni moment i promatraju ga u djelima ljudi, grupa koje kontinuirano rade na destrukciji postojećeg poretka svijeta. U tom smislu Dugin točno primjećuje kako se obrasci ponavljaju: primjerice ideja tzv. masonske zavjere ponavlja se već 200 godina po ustaljenom obrascu, sa identičnim pro i contra razlozima, bez ikakvih naznaka da će njezini zagovornici od nje odustati. Međutim, to što u različitim oblicima teorija zavjere ostaje jednako, većini konspirologa je skriveno. Dugin se stoga pita: što je to što određene teorije zavjera čini plauzibilnima, a opet često kontradiktornima? Običnim jezikom rečeno, zbog čega, recimo, iste ideje drugačije zvone iz usta ekscentričnog i površnog, ali miroljubivog David Ickea, nego nekog neofašista? Zbog čega i jedan i drugi prozivaju, primjerice, cionizam s jednakim argumentima, a imamo osjećaj da zapravo govore različite stvari. Ponekad je sama kvalifikacija čovjeka kao “teoretičara zavjere” dovoljna da mu se zatvori usta, da ne govorimo o optužbama za antisemitizam ili povijesni revizionizam, koje gornji primjer neumitno povlači. U tom smislu konspirološki pristup povijesti je krajnje riskantan. Zbog toga Dugin prave konspirologe naziva “povijesni bezumnici” po uzoru na “pjesničke bezumnike” francuskog simbolizma. Riječ je o ljudima koji nastoje na kreativan način izlučiti iz povijesnih zbivanja istinu, izbacujući sebe nužno na marginu, jer u naizgled suprotstavljenim silama vide djelovanje jednog te istog načela. Većina njih promašuje jer se nikad ne zapitaju što bi to načelo imalo biti, ali ipak nikad ne promašuju potpuno. Točno izlaganje načela samog Dugin locira u opusu čovjeka koji nije bio ni konspirolog ni povjesničar, nego apolitični kontemplativac i svojevoljni izgnanik iz Zapadne povijesti. To je francuski mislilac Rene Guenon.

Rene Guenon i tradicionalizam Dugin od neformalnog utemeljitelja tradicionalizma preuzima ideju prema kojoj je povijest sukob dva subliminalna motiva i njihovih utjecaja: inicijacije i kontra-inicijacije. Prvi izraz označava kretanje duha od bačenosti u svijet i povijest prema povratku iskonu, onome što Guenon naziva sakralna Tradicija a čini živu srž objavljenih religija, dok drugi označava daljnje propadanje u svijet, udaljavanje od iskona i konačno modernu povijest i njezinu postmodernu virtualizaciju. Dok se inicijacija oslanja na metafiziku što u osnovi svijeta vidi duh, kontra-inicijacija iskon traži isključivo u posljedicama, materijalnim oblicima koje raspoznaje, ali i oblikuje novovjekovna znanost stavljena u funkciju prikrivene metafizike što radi na redukciji znanja i svijeta na mjeru materijalizma. No treba imati na umu da je materijalizam samo faza u razvoju kontra-inicijacije, koja danas lagano prelazi u još uvijek neraspoznatljivi, ali izvjesni, oblik pervertirane duhovnosti. Guenon pretpostavlja kako kontra-inicijacija slijedi inicijaciju kao odraz u ogledalu, dakle obrće sve njezine momente: ona u svojoj prikrivenoj biti nije kritika ili odbacivanje metafizike. Njezina ambicija je izleći i uzgojiti kontra-metafiziku. Tako inicijacijski pristup životu možemo označiti kao proces povratka posljedice u uzrok, odnosno njezino osvještavanje vlastite pripadnosti istome. Kontra-inicijacija ovaj iskonski religiozni stav obrće ali ga shvaća ništa manje religiozno: posljedica je uvijek jača od uzroka, dakle da bi apsolutno ostvarila svoju narav, ona na koncu sama mora stvoriti uzrok. Konačna svrha kontra-inicijacije morala bi se ispuniti u prožimanju kozmosa falsifikatom duha. U tom smislu kontra-inicijaciju Guenon naziva ponajprije subverzijom religije, njezinim falsifikatom. Jednom kad materijalizam iscrpi svoju svrhu, čovječanstvo čeka lažno duhovno buđenje, koje će, logikom kontra-inicijacije, biti difuzija mrtve tvari u parodiju duha, svojevrsna nekromancija materije kroz njezino prožimanje pseudo inteligencijom. Onaj politički sustav što služi takvom cilju, odnosno ima pretenziju da mu utre put kroz totalnu nivelaciju svih razlika i sistematizira svijet u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu, te ga, shodno tome, učini totalno transparentnim prema vlastitim kognitivnim načelima, njezin je nositelj.

Kontra-inicijacija i suvremeni svijet Konspirolozi, smatra Dugin, promašuju svoj cilj u pravilu stoga što nisu u stanju prepoznati ovaj povijesni sukob, a to ih baca pred odluku da biraju strane koje su uvijek pogrešne. Tako neki zaglave u radikalnim političkim pokretima kao što su nacizam i fašizam. Naravno, Tradicija nije i ne može biti kreacija moderne i post-moderne, što je neo-poganstvo nacizma bilo na svim razinama. Štoviše političke filozofije fašizma – a osobito hibridna ideologija nacizma – sadrže jedan izraženi pseudo religijski moment koji ih čini nasilnim i neuspješnim pokušajima onoga što prava kontra-inicijacijska politika ostvaruje na logički dosljedan način. Naime, kontra-inicijacija može ispuniti svoju svrhu samo ukoliko je prihvaćena svojevoljno i totalno; ona mora biti totalni sistem, ali ne takav da je vezan samo za jednu naciju ili rasu i njihova vojna, kulturna i ekonomska osvajanja. Ona mora stvoriti jedan svijet a ne jednu naciju, jedan centar koji više nema neprijatelja i jedan ideal koji se može ostvariti tako da obuhvati težnje svih ljudi. U tom je smislu, s tradicionalističke točke gledišta, apsolutni potrošač daleko bliži kontra-inicijacijskom avataru negoli apsolutni SS-ovac, a benzinska pumpa pored autoputa bliža je hramu novog boga nego bilo kakav hram nacije ili rase. Jer svi potrošači mogu se vidjeti kao jedinstvena zajednica u redu pred kasom na pumpnoj stanici koja je ista kao i bilo koja druga u Europskoj uniji, pored autoputa što izolira putnika od prostora i čini svaki krajolik jednako neprepoznatljivim. Drugim riječima, kontra-inicijacija mora svim ljudima ponuditi razlog zbog čega je njima poželjno da se razlike ukinu, pri čemu nas kao globalne braću i sestre definira i razdvaja još samo diskriminatorska oznaka na vratima WC-a. Jedini sistem moći sposoban omogućiti uvjete za ispunjenje ove ambicije je „neoliberalizam“, odnosno metafizika globalizacije. Međutim Dugin smatra da ona ima i veoma jasan geopolitički iskon. Sukob unipolarne geopolitičke metafizike (ili metafizičke geopolitike) i multipolarnih politika otpora on sažima u nepomirljivi rat dva politička i duhovna načela: atlantizma i euroazijanizma.

Sakralna geopolitika Razrada ovih geopolitičkih načela dovela je Dugina u blizinu kremaljskog trona. Mnogi termini koje on koristi, od multipolarnog vs. unipolarnog svijeta do euroazijanizma i atlantizma, često igraju na usnama ljudi kao što su Vladimir Putin i Sergej Lavrov. Također se dade tvrditi kako ruska vanjska politika, onoliko koliko možemo destilirati iz različitih medijskih izvora, nastoji dosljedno primijeniti postavke koje Dugin načelno razvija u Konspirologiji, da bi ih sistematizirao u svojim kasnijim radovima. One su arhajske, nesvjesne ideje odnosno sustavi motiva i simbola koji pokreću narode i civilizacije, a prvi im je dao sistematsko izlaganje britanski političar i utemeljitelj geopolitike Halford Mackinder. Dugin preuzima Mackinderovu terminologiju, destiliranu kroz rad njegovih ruskih tumača. Dva načela manifestiraju se kao geopolitička težnja anglo-saksonskim silama Velikoj Britaniji i njezinoj nasljednici Sjedinjenim američkim državama nasuprot savezu kontinentalnih sila kao što su zemlje centralne Europe i Bliskog ili Dalekog istoka. Zajednički nazivnik euroazijske politike jest težnja ostvarenju „velikog kopna“, odnosno stvaranju saveza zemalja čija je lokacija, kultura i način političkog djelovanja vezani za tzv. „svjetski otok“, Euroaziju. Atlantizam, s druge strane, usmjerenje je onih zemalja koje su vezane za more i ostvarivanje tzv. pomorskih carstava. Ako ova ideja izgleda pojednostavljeno i arhaično, onda isto vrijedi i za postmodernu globalnu politiku, jer motiv dominacije nad Euroazijom leži u osnovi politike „Američkog stoljeća“, kako ju je formulirao guru američke geopolitike Zbigniew Brzezinski. Pritom ne smijemo zaboraviti kako pseudoreligiozne ideje nisu privilegija marginalnih političkih pokreta. Simbolizam, retorika pa na koncu i motivi velikih prosvijećenih imperija Zapada itekako su prožeti njima i Duginova prešutna pretpostavka da je određena duhovna potka u temelju svih suprotstavljenih sila globalne politike itekako je plauzibilna. S druge strane change management doktrina vračeva s RAND instituta već je prilično solidno dokumentirana kao metoda vođenja psihološkog rata ili „rata svjetonazora“ (weltanschaung krieg) koja smanjuje troškove i drži ruke čistima za njegove pokretače. Uz svu kompleksnost situacije na terenu, ako pogledamo Ukrajinu i ono što se tamo događa, očigledno je kako se ova tehnika ponovo pokušava primijeniti. U krajnjoj liniji ako se automatsku pušku može bez napora brendirati kroz plastičnu igračku za djecu, a FEMEN pokret kroz modni i svjetonazorski krik, ne upućuje li to da su oba originala oruđa igranja odnosno odigravanja rata?

Unipolarni i multipolarni svijet Dugin smatra kako je naše doba kulminacija sukoba dvije paradigme geopolitike: unipolarne i multipolarne. Prva je pokušaj uspostavljanja svjetskog neoliberalnog carstva što ga provode atlantske sile, predvođene Sjedinjenim američkim državama. Unipolarni svijet označava projekt totalne religijske, političke i ekonomske prevlasti liberalne nivelacije svih duhovnih, društvenih i antropoloških razlika među ljudima i njihovo svođenje na mjeru apsolutnog tehnokratskog sistema. Multipolarni svijet označava paradigmu zadržavanja i jačanja razlika na principu multipolarnosti civilizacijskih matrica. Međutim, Dugin ne upada u zamku Samuela Huntingtona, i pretpostavlja da pluralnost civilizacija nipošto ne mora voditi u sukob. Ona može voditi k prožimanju, suradnji, savezništvu ili konfliktu, kako je uostalom uvijek i bilo u povijesti. Uvjet je da civilizacijske matrice ne budu potisnute u napadu globalizacije, osobito putem „rata svjetonazora“ gdje se kroz prilagođene vrijednosne kodove radi na destrukciji raznolikosti svjetonazora i načina života, zanimljivo, pod egidom multikulturalizma. Dugin je u tom smislu egzemplarni politički ateist. Naime, svaka simbolička radnja ili sustav stvoreni od institucija globalne politike ili politike uopće potpuno su lišeni moralne biti. Vrijednosti multikulturalizma, jednakosti spolova, a odnedavno i nivelacije spolova kroz ideološku matricu homoseksualnih brakova, samo su oruđa a ne svrhe ostvarenja određenog društvenog projekta. Kako taj projekt izgleda u praksi već se jasno ocrtava čak i bez potrebe da se pogleda kroz prozor. On je potpuno obezvrjeđenje povijesnog naslijeđena građanskih prava: prava na privatnost, uskoro možda i prava na privatno vlasništvo, a šlag na torti je ukidanje prava na mišljenje. Jer povijesni presedan koji globalistička metafizika predstavlja leži u inzistiranju na unutarnjem pristanku pojedinca. Međutim, vjera u političkog boga što, zanimljivo, u pravilu prati nedostatak vjere u onog transcendentnog je praznovjerje. Liberalizam i njegove vrijednosti jednako su toliko prazne koliko i one „jer vi to zaslužujete“ reklame što su do neprepoznatljivosti transformirale psihologiju društva, bez da je iti jedan akademski ili novinski analitičar to primijetio. Priča o civilizacijskom napretku je laž jer njegovi proroci su listom bili i ostali najveći neprijatelji jednakosti koje je svijet ikad vidio.

Upitnost Duginovog Tradicionalizma Duginov utjecaj na rusku vanjsku politiku predmet je spekulacija. Međutim možemo primijetiti, osim terminologije koju Putin dijeli s njim, kako djelovanje Rusije na svjetskoj sceni sve više potvrđuje njegove teze. Diplomatska pobjeda nad Zapadom u slučaju Sirije teško se može opovrgnuti, a Reaganov izraz „Zlo carstvo“ kao da se sve više – i s punim pravom – pripisuje Sjedinjenim američkim državama. Međutim, velika opasnost leži u idealizaciji projekta eurazijskog carstva vođenog Ruskom federacijom. Nekritičko glorificiranje osnažene Rusije zbog nesumnjivo pozitivnog utjecaja na sirijsku krizu, i ništa manje važno probijanje informacijske blokade koju stvaraju zapadni mediji po pitanju stvari kao što su GM proizvodi, galopirajuće jačanje društva nadzora i sl., postignuto preko ruskih i proruskih mainstream medija kao Russia Today, pa čak i našeg Advance.hr-a, ne bi smjelo skrenuti pozornost sa stanja u Rusiji samoj, zemlji čiji se duh znao opisivati kao „enigma umotana u tajnu“. Drugim riječima, Zapadnjak ne smije smetnuti s uma da ne zna i, Duginovom logikom, možda niti ne može znati što zapravo leži iza Putinovog kamenog lica. S druge strane pitanje je koliko je prihvatljiva kombinacija militantnog misticizma na tragu Juliusa Evole s asketskom mudrošću Renea Guenona, koju Dugin poduzima. Ohrabruje u tom smislu kako je ovim prostorima daleko bliži tradicionalizam Guenonovog dosljednog duhovnog nasljednika Mađara Bele Hamvaša, čovjeka koji je bio daleko istrajniji u trpljenju nego provođenju sile, i na koncu svojim djelom obratio u smjeru Tradicije daleko više duša nego oportunist Evola. Doduše, to je razumljivo jer Evolina ciljna skupina bili su fašisti za koje je bio previše ekstreman i unutarnji kružoci SS-a koji su ga jednostavno držali budalom. Prepoznati i prokazati Zlo na način kako su to učinili Guenon i Hamvaš samo je po sebi revolucionaran čin, nešto za što nisu sposobni oni koji činjenice konspirologije i upliv bizarnih religijskih ideja u modernu i suvremenu politiku apriori odbacuju iz razloga taštine, straha, gluposti ili oportunizma. Međutim otpor kakav između redova zagovara Dugin, premda ništa manje amoralan nego agresija Zapada, teško se može uklopiti u religiozni stav tradicionalizma.

U svakom slučaju, moramo zaključiti barem toliko da je Aleksander Dugin relevantan mislilac i referentna točka za svakoga tko vidi ili barem čuje kako nešto gmiže u grmlju pred njegovim pragom. On jasno kaže: u plastičnom cvijeću globalizacije skriva se zmija. No promatrajući kako Dugin, kao i europska Nova desnica, nakalemljuje tradicionalizam na realnu politiku, moramo se zapitati: liječi li se stvarno ujed otrovnice drugim otrovom? Nema sumnje kako sve više ljudi postaje svjesno da je povijest dvadesetog stoljeća nešto drugo od onoga čime se prikazuje, i da vrijednosti Zapada, toliko neupitne u nedavnoj prošlosti, dolazeći do svojeg konačnog klimaksa prijete uništenjem biološke, ekonomske, društvene i logičke osnove ljudskog bića. Nihilizam više ne može naći adekvatnu masku. Međutim, prikloniti se misliocima kao što je Dugin samo zbog toga što to vrlo dobro uočavaju krajnje je nepromišljeno. Jer premda njegove karte nisu označene, ne znamo da li mi i on doista igramo istu igru.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top