Ono što se obično imenuje
kao analiza nekog problema, epistemološki posmatrano predstavlja dva
divergentna oblika saznanja: objašnjenje i razumijevanje. Objašnjenje
predstavlja oblik saznanja inače karakterističan za nomotetske (prirodne) nauke
koji ustanovljava uzrok i posljedice datog fenomena (tzv. istorijska analiza)
te elemente od kojih je taj problem sačinjen (tzv. strukturalna analiza).
Razumijevanje predstavlja oblik saznanja inače karakterističan za idiografske
(društveno-humanističke) nauke i on se sastoji u otkrivanju značenja, smisla i
namjera povezanih sa datom pojavom. U objašnjenju i razumijevanju neke pojave,
pri čemu je važno napomenuti da kada je riječ o društvenim pojavama
razumijevanje prethodi objašnjenju, argumentaciju u vezi analize tog fenomena,
zavisno od prirode te pojave, moguće je pronaći na četiri nivoa: pravnom,
naučnom, etičkom i religijskom. Ponekad je u cilju što uspješnije analize nekog
fenomena neophodno koristiti argumente različitih nivoa a ponekad to i nije
potrebno imajući u vidu kako mogućnost da neki fenomen bude adekvatno razumljen
ili objašnjen samo jednom vrstom argumenata (tzv. minimalni argument), tako i
mogućnost da upotreba prevelike i nepotrebne argumentacije zakomplikuje i tako
onemogući analizu neke pojave iako to načelno i nominalno i predstavlja svrhu i
cilj same analize.
U tom smislu fenomen
homoseksualizma moguće je adekvatno razumijeti i objasniti minimalnim etičkim
argumentom i to Kantovim prvim kategoričkim imperativom. Kao što je poznato,
prvi kategorički imperativ glasi: „Postupaj tako da maksima tvoga delovanja
može da posluži kao jedan opšti zakon.“[1] Ili drugačije govoreći,
dilema u vezi ispravnosti nekog djelovanja rješiva je sa stanovišta
univerzalnosti, tj. mogućnosti da to djelovanje odnosno njegov princip (načelo
volje u kome je to djelovanje utemeljeno) postane univerzalno. To znači, ni
manje ni više, nego da su ispravna samo ona djelovanja koja mogu biti
univerzalna, odnosno samo oni principi koji mogu biti univerzalni.
Da li homoseksualizam
može biti univerzalan?
Naravno da ne može jer
ona zajednica ili društvo (dakle bilo koja forma društvenosti) koja
homoseksualnost uzdigne na nivo univerzalne socijalne norme biološki nestaje na
nivou postojeće generacije. Zbog toga homoseksualizam predstavlja javnu a ne
privatnu stvar. To nije pozitivno-pravno pitanje građanskih prava i sloboda
nego biopolitičko pitanje održanja golog života – biosuvereniteta kao opšte
sposobnost biološke reprodukcije neke zajednice. Onoga trenutka kada građanska
prava i slobode zadobiju pozitivno-pravni legalitet na nivo univerzalne
socijalne norme uzdignut je individualizam kao ontološki samoerotizam a na
mjesto stanovništva kao pretpostavke državnosti postavljen je ιδιώτης – onaj kome vlastiti samoerotizam
onemogućava bavljenje zajedničkim logosom.
Администратор блога је уклонио коментар.
ОдговориИзбриши