Ne treba podcjenjivati
značaj pojedinca jer iako sam, on nije usamljen, zbog čega može saborno da
djela. Zbog toga je sa stanovišta kontrole, neophodno iz sabornosti izbaciti
vremensku (eshatološku dimenziju) kako bi se sama ideja sabiranja (inkluzije i
sinergije) deontologizovala i redukovala na teritorijalno-političku dimenziju a
time i ravan kolektivne identifikacije na princip Demosa. U tom okolnostima
pozitivističke redukcije horizonta na ono postojeće i dato, postaje odveć lako
obrnutom strukturacijom kontrolisati međuljudske odnose njihovim zasnivanjem na
materijalističkim principima kratkotrajne korisnosti.
Obrnuta strukturacija
društvenih odnosa u antropološkom smislu predstavlja suprotnost onome što je
Bronislav Malinovski pronašao kao temeljno svojstvo jednom već uspostavljenog
socio-kulturnog sistema – naime da je on samoodrživ. Prema apsolutnom
funkcionalizmu Malinovskog, sama činjeničnost da je neki socijalno-kulturni
poredak uspostavljen već dokazuje da taj poredak raspolaže minimalnim potencijalima,
resursima i sposobnostima za samoodrživost, tj. posjeduje ono što je Niklas
Luman imenovao kao načelo autopojetičnosti –sposobnost vraćanja u ravnotežu.
Zbog toga načelo homeostatičnosti kao temeljni princip bilo kog sistema može
biti ugroženo samo u izuzetnim okolnostima ili prirodne katastrofe ili pak
spoljašnijim širenjem drugog sistema. To dobro pokazao Akselos u svojoj
dekonstrukciji Marksove teze o klasnom odnosu koji dovodi do revolucionarne
promjene. Jer, niti su robovlasnici u Heladi srušeni pobunom robova (već ih je
pokorio Aleksandar Makednoski), niti su plebejci u Rimu svrgnuli patricije
(nego su ih osvojili Germani), niti su pak kmetovi srušili feudalce (nego ih je
ukinula industrijska revolucija). Otuda obrnuta strukturacija treba biti
razumljena kao heterokefalno i heteronomno uspostavljanje sistema na logičkom
principu nametnutom izvana što naposljetku dovodi do toga da sistem
strukturalno ukida samog sebe, jer je načelo samoukidanja (autogenocidnosti)
već sadržano u samom principu organizovanja.
Dijagnozu ovakvog stanja
sistema lako je izvršiti klasifikacijom krize na tri nivoa. Prvi nivo krize
predstavlja kriza elemenata strukture. Drugi nivo krize predstavlja kriza pojedinačnih
struktura sistema. Treći nivo krize predstavlja kriza samog sistema u cjelini.
Na prvom nivou je načelo autopojetičnosti (samoodrživosti) sistema dovedeno u
pitanje pojedinačnim pojavama. Na drugom nivou, kriza se ispoljava kao
disfunkcija na nivou pojedinačnih struktura. Na trećem nivou sam sistem je
postao disfunkcionalan jer svakodnevni problemi u društvenom životu ne
predstavljaju više pojedinačne, sporadične i nenamjeravane posljedice
objektivnih nedostataka sistema koje svaki sistem zbog svoje nužne
nesavršenosti mora da sadržava (usljed ontološke inkompatibilnosti sistema i
svijeta života), nego su one izraz tektonske poremećenosti u samom zasnivajućem
principu sistema - namjeravan i ciljan rezultat samog principa organizacije uspostavljenog
izvana. Indikator ovog stanja predstavja na primjer aktivan angažman
institucija politike na smanjenju vlastitog političkog suvereniteta,
zasnovanost institucija nauke i kulture na principima profita i političke moći,
biopolitička praksa institucija medicine uključenih u održanje farmakološke
industrije i planskom erodiranju biosuvereniteta (opšte sposobnosti biološke
reprodukcije stanovništa) i konačno nezaustavljivi trendovi depopulacije koji
kroz nesposobnost obezbjeđivanja biološke osnove kao pretpostavke bilo kakve
održivosti potvrđuju da je sistemsko proizvođenje krize doseglo onu tačku u
kojoj sistem u praksi potvrđuje krizu kao svoje organizaciono načelo. Konačan
slom nekog sociokulturnog-sistema nastupa onoga trenutka kada nametnuti princip
samoukidanja zadobije legitimitet – dakle kada učesnici u društvenim odnosima
prihvate ovo načelo i prema njemu počnu da organizuju vlastiti život (kako
unutrašnji tako i spoljašnji). Na taj način je zapravo proces socijalizacije
završen jer je osnovni identitetski princip sistema (iako u ovom slučaju
negativan) internalizovan u svijest učesnika do te mjere da je postao
organizaciono načelo njihovih pojedinačnih identiteta zbog čega sada
ugrožavanje sistema i principa na kome on počiva građani doživljavaju kao
ugrožavanje njihovog vlastitog ego-identiteta.
Ako se zna, kako to piše
Parsons, da se Zapad izvan svojih granica širio isključivo kolonizacijom, to
znači da je globalizacija (širenje zapadne koncepcije samobitnosti u globalan
identitetski prostor) dovela do stvaranja globalne strukture međuzavisnosti
koja je ukinula autopojetičnost (samoodrživost) pojedinačnih socio-kulturnih
sistema i proizvela njihovu međusobnu zavisnost. Na taj način je koncepcija
samoodrživosti (autopojetičnosti) zamjenjena koncepcijom međuzavisnosti koja
sama po sebi nije održiva zbog čega postaje potrebno njenu samoodrživost
proizvoditi naknadno (tzv. održivi razvoj).
Постави коментар