Sažetak: Ovaj tekst nije naučan tačno u onoj mjeri u kojoj je filozofija principijelno nesvodiva na nauku u modernom značenju te riječi. Razlika između forme znanja koju gradi moderna naučnost i znanja o kojem je riječ u filozofiji rad demonstrira upravo kroz način govora koji zadržava oblik besjede, direktnog obraćanja čime se nastoji ožvjeti stari smisao filozofiranja – gdje ona nije najprije znanje koje zavrašava u definiciji, već poziv da se putem definicije krene, bez obzira hoće li se do nje i doći. Ovo je jako važno kad se danas tematizuje problem vrijednosti - jer primarno on se pokazuje u ravni uslova mogućnosti govora o njima.

Ključne riječi: vrijednosti, sekularizacija, modernost, shvatanje, razumijevanje, refleksija.

„Gospodine, Vaša teza je doduše veoma zanimiljiva ali nije dovoljno budalasta da bi imala i najmanju šansu da bude istinita“. Ova duhovita opaska koju N. Bor upućuje svom kandidatu pogađa srž savremenosti: u vrtlogu sekularnih procesa izgleda da samo „ono budalasto“ pledira na istinu i da se u nju promoviše. Faktičko stanje na to upućuje: u računu sekularnog svijeta više ništa ne može biti na svom mjestu. Naše je doba doba smrti svega vrijednog i značajnog. Ali nije ta smrt jednostavna. Ne umire se kroz okončavanje nego umnožavanjem, zaražavanjem i zasićenjem. Zaista „ovom svijetu“ sve je suvišno – pravo, sloboda, istina, filozofija, istorija. Svega nedostaje, ali samo kroz višak, kroz mahnito umnožavanje. I čini ti se da tako sve umire od sebe. Ali zaista se samo čini. Tačnije: instalira se privid koji treba da zataška zločin. Tačno je da hipertrofija sadržaja poništava suštinu, hipertrofija riječi poemu, ali ne zaboravi da se hipertrofija proizvodi. Silne dekonstrukcije i destrukcije u zadnjih sto godina, barem u filozofiji, proizvele su više sadržaja nego cijela tradicija. Kažu - uvijek za dobro tradicije. Razgovor sa tradicijom, tradiciju čuva. To bi bilo tačno ukoliko bi postojala i najmanja šansa da razgovor bude i dijalog, da onaj u razgovoru pusti da Drugim bude poučen – da uistinu bude čuvar. Ali čuvari odavno ne vode razgovore. Razgovaraju oni koji su im uzeli riječ i ubili da bi sebe utemeljili. I sad varvraska pohlepa želi da prodre u sva svetilišta, da se smjesti u svaki hram. Sebe namješta za vodiča. Halapljivo grabi praktične primjene i nestrpljivo žudi za djelovanjem metoda. Gladna biva i ezoterizma, a ne umije ni ruke da opere. Ova sušta nezrelost i nedoraslost sekularnog doba već dugo potire svaku duhovnost. Samo nad već ubijenom tradicijom moguć je pir dušebrižnih dekonstruktivista, tumača, kritičara. Njihova proizvodnja sadržaja toliko opterećuje relanost da je i ona prinuđena na povlačenje. Ali ništa za to: na njeno mjesto doći če ono što se o njoj kaže. 10 Propis će reći šta je postojalo, šta postoji i šta će ostati. Time saopštava samo to da ni mi sami više ne postojimo dovoljno za održavanje pamćenja. Odsada samo propisana sredstva halucinacije mogu dati osjećaj da živimo. Što reče Bodrijar: „nema dovoljno istine da bi došlo do bilo koje verifikacije; nema dovoljno filozofije da bi se zasnovao bilo koji odnos između teorije i prakse; nema dovoljno istorije da bi se polučio bilo koji dokaz o onome šta se desilo“[1] . A svega opet previše. Sve je tu, a nije. Izbrisan je prostor u kome bi nešto moglo biti u skladu sa svojom idejom. Za ovaj stupanj ne postoji više ekvivalencija, ne postoji strogo govoreći ni zakon vrijednosti, nego postoji samo „neka vrsta epidemije vrijednosti, opšta metastaza – umnožavanje i nasumično raspršavanje vrijednosti. Strogo uzevši, više ne bi ni trebalo govoriti o vrijednostima, jer ova vrsta umnožavanja čini nemogućim svako vrednovanje“[2] . I ko ovu situaciju ne uzme za ozbiljno trošiće se na „probleme“ koje strukture sekularnog svijeta unaprijed diskvalfikuju. Današnja naučnost to će i potencirati, obećavajući uspjehe samo na područjima uzaluda. Još davno Niče konatsatuje da svi vodeći pojmovi (krilatice) modernog doba, poput „dostojanstva čovjeka“, dostojanstva rada, čovjekovih prava, zdravlja i vrijednosti, predstavljaju sredstva utjehe jednom svijetu koji se ponaša posve ropski, a pri tom se strašljivo kloni riječi rob. Da bi sakrili svoje bjedne prilike označavamo ih lijepim i varljivim riječima. I svi znamo da sanjamo, ali nastavljamo sanjati. I to je sudbina, neprekoračiva sudbina, Evrope. Varljiva i lijepa imena nisu samo imena – već „koncepti“ koji produkuju stvarnost. Ne poštuje se više njen red već joj se poredak nameće. A kao što znamo: bilo je vremena kad se Red poštovao, a ceremonijal njegov zasnivao zakone. I čovjek je tad bio ordone. Zaređen. Zaređen je naređen. Redom određen i omeđen. Umješten. Uvijek „odozgo“. U koga Red se sruči taj sredi unutrašnje dvorište. Pospremi sobu. Red upali iskru, a ona dalje živi sama od sebe. Luča je od Reda. „Veliko“ se otisne u „malom“. „Malo“ pohrli ka „velikome“. Težnja je i revnost. Napetost. Bez razrješenja. Egzistencija. Neka nepojamna upetljanost od koje se puni. Svezanost u nadumno koja žigoše.[3] Drama ljudskosti. Tragedija. Ali i slava. „Moj red“ nije od mene. Ja se utkiva. Drži se Reda. Drži se za Red. Jeste. Po ustrojstvu. Po Redu. Red upada da podigne. Pridolazi i kao ishod života mnogih prije mene. Drvo koje se izvija iz položenih sjemenâ. Značenje i značaj koji zatičem. Od kojih se napajam. Riječ koja mi se predaje kao nagrada, a ne kao cilj. Carstvo kojem se zaričem - i put kog granam. Ništa od tog ne znam. Ali ga se držim. Činovima. I nekako razumijevam. Vjerujem. Vjera stvara život. Životvori. Vjernik nastupa vođen pravcem, ne gleda ni lijevo ni desno. Pravac slijedi bez proračuna. On nije subjekt svog puta, ne promišlja ga, već njime biva promišljan. Vjera djelovanje obznanjuje svojim odgonetkama, svjedočenjima i predviđanjima. Težišta mijenja, ali uvijek na jednom pravcu. Istrajava put Boga. U slavu Njegovu. I baš zbog toga vjera je teška, teža od svega teškoga.. I „neće je svi“ (sv. Pavle). „Svi“ hoće lakše, prohodnije. U težištima koja se mijenjaju odmah vide membra disjecta – „rastočene članove“. I svako uzima onaj sebi bliži, uvijek noviji član. Potom u njega svaki drugi učlani. Sažme. Razbije da sabije. Od parrčića gradi cjeline, od dijelova sisteme. Kuje „svoje“ vidike i horizonte. Uspostavlja „svoje“ zakone. Samo i jedino „svoje“. Čisto „svoje“. Čistina će konačno otvoriti oči! – svi klikću. Eto vam ih sad – razgoračene, a obnevidjele. Ostaje samo da ih punite suzama. I zaista od nekog vremena sve se izokreće: nema više Reda da zasniva zakon, već zakon uspostavlja red. I to je naš sekularni svijet. U njemu više ništa nije u Redu, već „mimo“ njega, u proizvedenom poretku. Poredak zakona je ne-Red. U poretku se ne raste, ne grana u visinu. Valja se postrance. Od neprekidnog valjanja utvrdi se horizont. Nijedan zakon, pokazuje to Sv. Pavle, ne sadrži u sebi neposredno vrijednosti iako ih može imati u vidu. Između zakona i vrijednosti je posrednik – čovjek, ponajprije njegova priroda, tj. ono što prirodu organizuje – razum. Sve vrijednosti prelamaju se kroz njega, u njegovoj sredini, kroz njegovu proceduru - znanje. Zakon u sebi može da sadrži nešto vječno i božansko – vječne i božanske vrijednosti koje hoće da zaštiti – ali sâma forma zakona nije vječna niti božanska, jer je formulisana od strane čovjeka (pa čak i kada je zakonodavac bogonadunuto lice koje je u stanju da neposredno sagleda božansko savršenstvo). Otud i stalna težnja zakona (kao težnja prirode) da se osamostali, da sebe ovjekovječi. Da sve uzme pod svoje. Da bude skroz „ljudski“, ali i da zadrži božanske ingerencije. I zato iz temelja ruši Red, briše božansko. Ili ga izokrene i ispremeće. Usisa u sebe, tačnije sekularizuje – baš kao u modernosti. Uništavanje, falsifikacija, preokretanje Slova, nimalo slučajno, postaće apoteoze zakona. Slaviće sebe gubeći smisao za carstvo. Nikad više neće ući u onu oblast iz koje potiče zajedno sa svojim normama. Eto kako se otvara se ono „najintimnije“ moderne svijeti: ne željeti do svog čvorišta, postvaljati sebe u bijegu „od paradoksa koji konstituiše“, zaboravljati „rodno mjesto“ da bi se živjelo. I u toj unutrašnjoj napetosti, i kao napetost, gradiće se „sveto središte zemlje“ – „sveto središte Evrope“. Oduševljeno će se klicati: „napokon kopno“! Ali nakon slavlja bolno otrežnjenje: kopno ne može bez mora koje ga okružuje i zapljuskuje sa svih strana. Slika „odnosa kopna i mora“ služila je modernoj svijesti u njenoj samoprezentaciji, ali je itekako pogodna da uvidiš sve naprsline i razdore „svetog središta zemlje“ u koje bi i sebe da postaviš. Pogledaj za čas: s jedne strane, iustissima telus, „kopno zakona“ ekonomsko-pravnog razuma, a s druge, beskrajni prostor ideja - okean uzaludnih nadanja, vjerovanja, priviđenja. U strašnom bijesu mora, govore nam, zadaća je zemlju očuvati. Počevši od sebe. Iz intimne sfere izbaciti sve ono što odvajkada goni na more - nostalgija za nepoznatim, dalekim, žudnja ka nedostižnim Drugim. Za kopno se prikivati „oštrinom uma“. Uvijek živom držati težnju „kopna“ da se ratosilja mora. Biti moderan. To smo mi, to jeste novi vijek i njegova (sekularna) pravna država kao savršena mašina, samoregulišuća machina macchinarum. Postoji „savršena analogija između oblika intelekta (razuma) i ideja uma (koja se nalazi u srži prve Kantove Kritike) i onoga što „zapliće Državu i čini je nepredvidivom u proizvodnji vrijednosti. Jer, kao što zdrav razum ne može da eliminiše ideje koje se ne svode na fenomen, tako ni Država nije u stanju da vrijednosti kojima ne može po sopstvenim načelima vladati olako ukrca na „brod ludaka“ (Narrenschiff), iako to stalno želi i na tome stalno radi[4]. Pri tom istinsku nevolju tek nekolicina uočava: okean u buri ne samo da okružuje kopno, već ga i sasvim razdjeljuje (polovi). Nevolja je u stvari paradoks konstitucije. U srcu kopna naći ćeš idol mora (u srcu logosa mythos). Zemlja jeste spolja napadana morem, ali je uvijek već i iznutra izjedena, razlokana, jednim zagonetnim hukom mora koga ništa ne može utišati. Zaista ako Država (ili pojedinac) nema svoju pietas neće imati dušu. A ostajući bez duše postaće „ledeno čudovište“ (Niče). Pa nije li onda njena smrt vidljiva u trenutku njenog pojavljivanja? Skandal moderne države (ali i modernog pojedinca) je taj što postoji samo „kao ono što je već prošlo“.[5] Gorljivi libereli skandal nastoje zaobići tvrdnjama da upliv „mora u kopno“ (mješanje dimenzija državnog prava i unutrašnje dimenzije vjere) nije nikakva protivrječnost već samo razlika. Otud liberalizam obožava razlike. To je „dijalektika različitosti“ koja ne umije razlike da promišlja, jer različitost tretira prema principu ravnodušne ekvivalencije. A to ne samo da je irealistično, već u sebi nezamislivo, jer ekvivalencija je ukidanje ne-jednakog. Otud je i ideja tolerancije, koju evropska svijest uzdiže do najviše vrijednosti, u sebi mučna. Trula. A ta truzlež u samom je korjenu liberalizma. Tolerancija kao netolerantnost prema apsolutno različitom! „Senilna toleranacija“ onih koji gube vjeru u sebe, pa se plaše svega drugog! Ili ona nadobudna, svojstvena prosvjetiteljstvu – na osnovu predrasude o krajnoj očitosti nadmoći vlastitog drugog tolerisanti kao nedoraslag, nevičnog zaostalog. Toleriši druge, ali ih i vaspitavaj, civilizuj! Toleriši kako bi ih priključio, izbrisao. Iz ovakvih tolerancija očito je samo jedno: evrospko može tolerisati samo ono što se unaprijed smatra neistinitim, otud i bezopasnim. A ono što po istini zamiriše tome se objavi rat. Smjesta mora biti zgromljeno kao opasnost po toletanciju, po mir u svijetu. Liberalizam trune iznutra jer ne želi vidjeti očigledno: onaj autoritet koji državi omogućuje da pravi zakon i da čini da se on poštuje, pojmljiv je samo na osnovama jednog „političkog čina“ koji je sa svoje strane nesvodiv na već date (proizvedene) norme. Na unutrašnjem planu on važi kao ideologija, vrijednost, mit. I dok god postoji ovaj suštastveni afinitet vrijednosti i prostora političkog, sekularzacija ne može sakriti tragove zločina. Političko nije puko „spremište“ već stalna borba da se obezbijedi stabilna podrška „vjernih pristalica“, dakle noedvojivo od unutrašnje mitsko-ideološke komponenete. Uistinu, kopno nikad neće moći da se odvoji od mora. Država ne može pretendovati na totalitet, pravo nikad neće biti apsolutno, ab-solutum od proizvođenja vrijednosti. Kad to pokušava istog momenta za državu prestaje mogućnost da se na adekvatan način promišlja, jer se već zaboravial ona odluka koja je državu konstituisala i koja je u svakom trenutku nanovo konstituiše. Zakoni su ili određeni proizvod njene volje, ili se moraju pozivati na onu religiozno - transecdentnu dimenziju koja se hoće eliminisati. Kako bilo, svaki put legalitetu se mora proizvoditi legitimnost (lege-intimus). Što znači upisati vrijednost. Dakle u samoj srži moderne države (i uopšte modernosti) stoji proizvodnja vrijednosti. A to je ujedno i kraj vrijednosti. Kroz proizvodnju one umiru. Danas se živi nezapamćena tiranija vrijednosti – u kojoj se sekularizuje svaka vrijednosna pozicija, a vrijednost se preobraća u vrednovano. To je uistinu epifanija harmonične forme činjenja u svoj njenoj netolerantnosti. Sve treba da bude relativno, ali ne i glavni cilj – neutralizacija vrijednosti. Sve treba da bude podležno pregovoranju i razmjeni, ali ne i univerzalna vladavina pregovaranja i razmjene. Sve mora biti svedeno na ekvivalentno, ali ne i univerzalna ekvivalentnost. I to je „relativistička forma tiranije“ kojom te Zapad oslobađa. Kliče stvaranju, a sve će isprazniti i oduzeti mu cijenu. A kad cijene nema, ni tvog „ulaganja“ neće biti. Bez ulaganja ne želiš. Kad ne želiš kopniš. I šta će ti „sve ovo“ ako nikog više nema da ga priželjkuje? Umjesto živototvorenja imaš mrtvoslovlje - opštu proizvodnju smrti. Ti ne činiš - sa tobom se čini. Ti ne živiš - sa tobom se dešava.  Sve što nekad bješe vrijedno umiranja postalo je gomila šljunka. Za „oštro naučno oko“ dostojna još samo smjeha (s obzirom na svoju prošlost). Tako je sa svime. Prazni se. Desupstancijalizuje. Priče o supstanciji ne samo da su naivne, već i opasne. Bog iz njih može da zaskoči. Uvijek. Zato ih označiš kao dogmatske. Dogmatsko izjednačiš sa totalitarnim. Pa onda razglašavaš tu vezu na sva zvona. Propovijedaš. Brkaš slova. Brišeš ne-jednako. Grčko dokein koristiš kao da hrišćanstva nije ni bilo. Sok koju je u tu riječ ukapalo odmah prospeš. Dokein znači misliti, smatrati. Ovaj se glagol kod Grka odnosio na ono što se nekom čini dobro, ispravno. Vremenom se značenje od ličnog mišljenja pomjera ka smislu filozofskog stava, odnosno, mišljenja određene škole. Odatle će se izraz prenijeti u područje javnog života i dobiće značenje „odluke političkog značaja“. Tako postoji u Platonovo vrijeme izraz „dogmat grada“ u značenju „odluke grada“ koja traži bespogovorno prihvatanje. Ali „dogmat vjere“ nešto je sasvim drugačije od „dogmata grada“. Prvo dogmati se nikad ne propovijedaju već ispovijedaju. Dogmat je ono što Crkva, kao bogoslužbena zajednica, ispovijeda svojim članovima, a ne propovijeda ljudima van nje. Na to misli Vasilije Veliki kad kaže: „o dogmatima se ćuti, a propovjedi se objavljuju“ (O Svetom duhu, 27, 66). Prema tome, dogmat je ono što crkvena zajednica smatra spasonosnom istinom za zajednicu i svakog čovjeka. Tako se potvrđuje drevno načelo istine koga formuliše još grčka duhovnost: „ukoliko zajedničarimo istinu tvorimo, a ako se pak izdvajamo, lažemo“ (Heraklit). Drugo, u prva tri vijeka postojanja rana hrišćanska zajednica uopšte nema potreba da se dogmatski utvrdi. Ona živi svoju istinu iskustveno – ono što jeste Istina doživljava svaki član zajednice bez potrebe teorijskih razrada. Utvrđivanje dogmata pada ujedno sa pojavom jeresi koje nagrizaju Istinu Crkve. Jeres znači izbor, opredjeljenje, „davanje prednosti“ jednom djelu istine u odnosu na sveobuhvatnu, sabornu, istinu. Ovaj izbor je intelektualne prirode, tako da su jeresi teorijska opredjeljenja koja pojednostavljuju i shematizuju crkvenu istinu, dakle onu istinu koja se živi. Kada je crkvena istina (kao istina zajednice) ugrožena prirodno je da se pokuša odbraniti. I to čini upravo dogmatima. Dogmat onda jeste naznačavanje granice istine, odnosno, određivanje „opitnog iskustva“ te istine. Karakteristično da je prvi naziv za dogmate bio oros (lat. terminus) što znači „granica ili međa istine“. Dakle dogmati su međaši istine. Da bi pojasnio njihovu funkciju Janaras se vraća primjeru razvijanja ljubavi prema roditeljima, i kaže: „pretpostavimo da se pojavio neko ko tvrdi da materinska ljubav znači neumoljivu strogost i svakodnevno grubo maltretiranje djeteta. Svi koji maju drugačije iskustvo majčinske ljubavi pobuniće se protiv takvog izopačavanja istine i suprotstaviće mu definiciju svog iskustva gdje je majčinska ljubav nježnost, briga, staranje, a sve to povezano sa blagorazumnom i vaspitnom strogošću“.[6] Na isti način funkcionišu dogmati crkve. Dok se ne pojavi falsifikat, Istina nema potrebu da odredi granicu iskustvu. Dogmatom u stvari ona želi da se odvoji od svog falsifikata – od surogata. Iz utvrđivanja granice iskustva proizilazi definicija. Definicija je odredba nečega, ona samo naznačuje njegovo iskustvo, ali nikako ne može da ga zamijeni. Drugim  riječima, poznavanje definicije ili odredbe istine ne identifikuje se sa poznanjem sâme istine. Da bi dogmat imao značaj i autoritet mora da postoji i da ispravno funkcioniše zajednica koja ga primjenjuje. Autoritet dogmatu daje zajednica koja živi po iskustvu Istine. Onda je besmisleno svako smatranje koji insistira na tome da se autoritet dogmatu natura odozgo u juridičkom (pravnom) smislu donošenja propisa. Suprotno, autoritet se pojavljuje i ustanovljuje „odozdo“ kao Amin (Da) cjelokupne punoće zajednice (Crkve). Istina nikog ne prisiljava. Kad postoji prisila tad zasigurno nema ni Istine. Ocurio je njen med. Ono što ostaje golo je političko tijelo moći. Pa kad širiš glasine o dogmatizmu drugog i drugačijeg trebalo bi ovo da znaš. Ali nećeš. Jer već opredjeljen. Opredjelili su te. Za desupstancijalzaciju. Za fragment umjesto cijelog. Uostalom, uvijek je bilo lakše rušiti nego stvarati. Istinu proizvoditi nego svjedočiti je. Ne možemo, kažeš pozivajući se na moderne filozofe, objekt napasti „otpozadi“ da bi saznali šta on jeste po sebi. To znači da više ne možemo znati ništa što bi bilo „s onu stranu“ naše relacije sa svijetom. Nema bića, nema mišljenja, postoji samo „korelacija bića i mišljenja“. Drugačiji način da kažeš: neme ničeg osim onog što korelaciju uspostavlja - refleksije. Da se ne bi vidjelo pokušava se od intersubjektivnosti, konsenzusa jedne „zajednice“, sagraditi „novo božanstvo“. Ovo je omiljen „plesni korak“ moderne filozofije. I kako ga samo izvodi elegantno. Kako s lakoćom kliže. Da od Istine otkliže. I onda saopštava: prošla su vremena kad se Istinom plesalo. Sad se pleše sam sa sobom. I nikako drugačije. Početi neki drugi ples znači svjedočiti „beskrajnu naivnost i nedoraslost“. Iskustvenog subjekta (koji s Istinom pleše) „silno je nadvisio“ moderni subjekt. Nazad se više ne može. Veće i dogmatičnija dogme u značenje koje sâm razglašavaš nikad nije bilo. Proganjujući vjeru ona instalira vjerovanje u prvenstvo relacije nad supstancijom. Pomjera misao od „istinske supstancije“ ka „izvornoj korelaciji“.[7] Ne pita se više o „osnovama“ već o „korelatima“. Strašna podmetačina. Samo zahvaljući njoj osnove se rasipaju. Nikako od sebe. Očigledno, bivaju minirane. Istina nije ono što jeste, uistinu jeste, već ono što je dato jednoj zajednici da među sobom djeli. Demokratski nema šta! Primat, kao i nekad (i kako to i dolikuje) ima zajednica. Ali kakva? U njoj ne zajedničarimo niti istinu tvorimo. Izdvajamo se. Skupljamo na vlastitu osnovu. Na spremljenu istinu unaprijed pristajemo. Lako klimnemo glavom. Lažemo. Ništa ne osjećamo. Niti možemo. Jer u nama nije djelotvorna živa Istina već samo koncepti. Mi naprosto više nismo zajednica i ne možemo ništa da djelimo sem onog što su nam već razdjelili. Javnost smo, građanstvo, kolektiv. Nešto što moć uobliči. Nešto skrojeno. Ali ako se malo zadržimoi pogled protegnemo unazad vidječemo da to nije samo naša sudbina. U mnoštvu oduvijek su pipci moći, prožimaju ga, prekaraju, organizuju. Moć hoće „svog čovjeka“. Stoga i ljudi (mnoštvo, demos) vole moć. Demos će i sam postati moć. Moć regrutuje demos. Regrutuje iz demosa. Gura one koji hoće da upravljaju zbog „sopstvene“ koristi i „sopstevne“ slobode. A ljudi jedino u tome prepoznaje vrijednosti. „Dobro zna demos“ (gignóskoi gár hos dêmos) - surovi je pamflet demokratije. I treba napustiti stari oligarhijski topos po kojem je demos a-logos, ne..., on je „a-pistos“ – nešto bezvjerno. Apistos nikako nije lišen logosa, nasuprot „pomanjkanje vjere“, njeno „smanjenje“,  razumska je računica koja garantuje vlast demosa. „Apistos demos“, kaže Tukidid, ono je „što kvari sve lijepe poslove pretvarajući ih u izvor zarade“, a zaradu u izvor prevlasti. Upravo stoga „apistos“ izjeda i sopstveni (demokratski) politički oblik. Traži da se svi prilagode vrhovnoj koristi, „ne uzimajući u obzir ni samilost, ni pohvalu ni pokudu“ i tako čini nemogućom „vladavinu dobrih“, jer dobri su oni koji ne žele prevlast. Apistos briše svako istinsko aristos. Donosi svoje zakone. Diktira. Kroz diktat dobuje samo sopstveni, osovinski, tiranski zakon. Tražiti od njega philia ili pistis, isto je kao tražiti da izvrši samoubistvo, jer on može voljeti samo „sopstvenu vlast“ i može imati povjerenje samo u „sopstvene snage“[8]. To je religio onih apistos. I treba postati religija svih. Eto je strahota svake demokratije, njena unutrašnja sablast (koja na svojoj koži itekako osjećamo). Platon je duboki realista: ako je cilj ovakvo upravljanje, onda je nužno da upravljaju najgori. Aristofan bi danas iz velike daljine cjepao sve liberalno demokratske duše: „Da li bi nam mogao pokazati neki polis na koji bi se moglo leći kao na meku vunu“ (Aristofan, Ptice, 121-122), pita Pizeter Sovu, a poslije podstiče „ptičiji svijet“ na „rat protiv bogova“. Sudbina je to svakog uređenja kojeg vodi potraga za „sopstvenom srećom“, onom idiotskom, kojoj se Aristofan ruga jer nužno ide protiv čovjeka. Ali je „s čovjeka“. I to jeste „ono najozbiljnije“ komedije – smijeh komedije razotkriva isto kao i patnja tragedije: htjeti da „mjera logosa“ dominira nad ljudskim stvarima (što je opsesija zapadnog svijeta) predstavlja krajnju nerazumnost. Utopija mira komedija naglavačke okreće sve utopije filozofije zato što karakter njene ličnosti čini očiglednim nepojmljivost „pravog“ mira. Samo distanca smijeha čini mogućim da se o tome govori, da govor bude opravdan, a ne prazna utopija - sofističko brbljanje. Ali nije li to ista ona distanca od koje polazi Platon i koji će njegovo u-topos činiti realnijom od bilo kojeg kasnijeg uvažavanja „političke realnosti“: „reći ću kako je moguće preobratiti logos iako će me preplaviti talas smijeha“. Idealni polis Platona nikad nikoga nije pozivao da sanja, već da se razbudi i vidi ono najbliže[9]. Možemo nepravednim i rđavim nazivati one koji su vlast osvojili, ali nikako nekoheretnim i neodgovornim u odnosu na njihov „sopstveni cilj“. Oni veoma dobro, čak izuzetno, obavljaju zlovlašće. Do danas čine ono što moć nalaže, sobom sudjeluju u poništavanju Istine. A kad se Istina poništi, u mnoštvo se baca, da je čerupa. U mnoštvu mora biti i ,mnoštvo istina“ – zarad „mnoštva apetita“. Svakom daj ponešto. Nikom ništa bitno. Dobro poznat malograđanski trik. Na njemu tzv. naučna zajednica gradi svoje hramove i prestoli sveštenike. Oni propvijedaju: sve mora biti utemeljno u polju diskurzivne intersubjektivnosti, ako hoće da bude, da važi. Ko to ne vidi zaostaje. Kaska. I nikad neće dohvatiti slobodu. Onu zapadnu i samo zapadnu. Željan nje ti raskrinkavaš. Refleksija započinje osvajački pohod. Najprije sve podesi jurišu. I onda ti se „jasno“ pokaže: razlike koje su odvajkada uzbuđivale um (duša i tijelo, ljudsko i božansko) ne samo da su nošene jezikom, već ih jezik i proizvodi. Jezik (diskurs) sve proizvodi. On je autor. Drugih autora nema. Kroji on i objekte i subjekte. Propisujući poredak propisuje i stvarno[10]. „Diskurzivne prakse razoriše i sâmo govorenje“[11]. Kad je govor razoren razoreni smo već i Ja i Ti kao neponovljivi, jedini, jedinstveni. A možemo se razarati i ličnost rasipati kad Boga smo razorili. Najprije... Umjesto Njega u unutrašnjim hodnicima svijesti sad nabasavaš na neku rudimentirarnu bezglasnu komunikaciju koja je principijelno nesvodiva. Anonimna tišina. Titra ona. Kroz titraj se dopušta. Govori. Govori biće. Neka „prvotna struktura“. Sa-pripadnost čovjeka i bića. Govori „korelat“. Čista anonimnost koja sve nadilazi. Transcedencija kojoj se klanjaš. Jedina koju priznaješ. Kažu da si napokon u naručju „punog jezika“. On više je govoren i mnogo više slušan nego što ga mi govorimo. Prije veze sa stvarima doziva nas i čini da živimo. Anonimna sila budi i drži probuđenima. Tačno je – ne govore ljudi jezikom već iz jezika, ne pjevaju jezikom već iz jezika. Ali šta je jezik bez Boga? Grdna skučenost. Skučenost koja će postati „kobna raskućenost“[12]. Rastakanje smisla i života. Urušavanje bića i značenja. Smrt. Umireš u jeziku. I on u tebi. Jezik se više ni u šta ne upija, ni za šta ne lijepi već postaje jezik koji upija i lijepi. Guta. Vještačke sintakse spajaju pridjeve i glagole. Rezultat – neprirodne izraštaji. Riječi se iznutra razdvajaju umjesto da se stope. Opšti juriš prefiksa i sufiksa. Naročito prefiksa. Odljepljuju se i sad hoće da misle nazavisno – sami. Tako riječi ne samo da gube ravnotežu, već se zbiva nezapamćena dogmatizacija filozofema počev od samih izražajnih instanci. Vremenom će oni brutalno preuzeti sve stvarne aspekte problema. Pohledaj današnji „nauk o biću“ – on se više bavi analizama sintagme tu-biće, nego što prati ontološko kretanje raznih doživljaja bića. Ali niti šta vidiš niti šta čuješ dok sladiš se „sopstvenim“ mišljenjem. Vezuješ ga isključivo za sumnju. Tu, veliš, nema ništa sumnjivo. Čarobno je sumnjati. Ima neke djetinje vragolije u tome da se sve postavi pred sebe i potom kao igračka razbije. I tako stalno u krug. Izvjesnosti su ionako krhke i slabe. I šta osim sumnje može da zadržava nepromjenjivu svježinu mišljenja? Ona je „probni kamen“ istine. Kiselina koja rastvara greške[13]. Učini je stoga što je moguće jačom! Sumnjaj u sve! I svud gdje možeš! I dobićeš „suvo“ zlato istine! Ali uvijek uvenule. Oronule. Kao i sam što si. Ono za šta misliš da okrepljuje u stvari te ubija. Sumnja podmuklo zaskače. Iza leđa. Prvo se obračuna u sebi i sa sobom – a da to i ne znaš. Skine sve haljie koje smetaju njenom pojmu. Tako se ne razgolićuje već samo učvršćuje oklop. Čisti se. I na taj način svuče čast svakog skepticizma. A skeptika iznutra rasturi njegovim oružjem. Pustiće ga i dalje da sumnja ali ga pri tom „uči“ kako treba da se sumnja. Učenje ima jedan cilj: od „sumnje - stanja“, plodotvorne neizvjesnosti koja Ja raspolućuje, učiniti „sumnju – akciju“, svjesan voljni čin. Sumnja je sad „plan“, „akcija“. A njega treba sprovesti do kraja. I bez obzira na sve. „Sumnja stanje“ i „sumnja akcija“ – prelom je dubok. Kad ga zakriješ značenja izmješaš. Sumnja je samo ono što ti kažeš. Pobjeda nad skepsom je izvojevana. Skeptik sumnju trpi, doživljava cijelim bićem, a ti je praktikuješ. Ne daš da sumnja gospodari tobom, da rovari, već se namještaš za njenog gospodara. Disciplinuješ je. Ukidajući inherentni paravac određuješ joj smjer. Više je ne trpiš. Trpi ona tebe. Ko ne trpi taj i ne osjeća. A kad ne osjeća kako da vidi šta sve iz nje može da se rađa? Kako sumnja da bude plodotvorna kad je isključivo produktivna? Za plod nema vremena dok ga stvara. Na brzinu. Zato i misao više nije trpnja duše, već plan, poduzetništvo. Istina ne može da se kaže u situaciji kad samo ti govoriš o njoj. U okeanu tvog razglabanja i ona sve više povlači u sebe. I nikada neće dopustiti da se mjeri nekom drugošću. Otvaranje svijetu podrediće vlastitoj potrebi za izvjesnošću i samodovoljnošću. U drugo se neće upijati, već će ga streljati. Drobiti. Postupno ga uvlačiti u sebe. I ponovo dizati. To ždranje zvaćeš metodologijom. I kad raskineš sve veze, ispadneš iz veza, ništa u vezi s božanskim nećeš razumijevati. Ali savršeno ćeš shvatati njegovo opadanje. Od toga živiš. Misao ti raste. Smrt Boga je hrani. Ali na čemu gradiš uvjerenje da je spekulacija nužno agresija na božanskost?[14] Otkud ti to da intelektualni odnos s Bogom mora da se kosi sa iskustvom Boga? Koji ti je đavo rekao da misao traga za Bogom samo da bi ga spoznala, da bi ga zamijenila sobom? Ko te takvog sazdao? Ko te je uputio da mišljenjem ništiš? I da se time opijaš. Ko te uspavao u sopstvenoj misli i načinio krvnikom smisla? Ako na ovo ne misliš zašto će ti uopšte mišljenje? Osim da se njime napuhuješ. I zaista sve što prazniš na volšeban način postaje „tvoje“. Uzimaš supstanciju, otimaš, tjeraš je da migrira. Shvataš. Gutaš. I eto te u „tvojoj pustinji“ prinuđenog da se pokazuješ zadovoljan sobom. Sve do pucanja. A kad najzad pukne ni zvuka ne čuješ. Samo lagano promeška se praznina. Đavo se počeše. Grijeh zaposjeda. Pošto ne može da rađa usmrćuje. Tavori se kroz život. Na njegov račun. Na crnoj misi, u đavoljem gnijezdu, ustaše živi mrtvaci - eksperti već umišljeni da pozvani su razlozima sazdavati svijet. Došlo je vrijeme analize – vrijeme znanja. U njemu hramovi služe kamenju. Poeme su zarad riječi. Građenje po zakonu istiskuje stvaranje. Ali ne stvara čovjek po zakonu ma koliko ga poštovao, već po blagodati. Zato ti se ono presudno sada pokazuje u pepelu. Osjećaš se počastvovanim isključivo zbog sebe. Umjesto riznica sebe predlažeš za uzor. Kržljav jezik još uvijek vjeruje da nešto prenosi. Sirotan, jedva može i da označi. A podsmjeva se svemu što zatiče. I sve gubiš jer ništa više i ne želiš. Svijetom jurcaš. Gajiš sklonost samo za otrcano. A ono najvažnije ne prenosi se ni riječima ni knjigom, nikakvim pisanim znakom, jer radi se o unutrašnjim stavovima, o otporima i poletima, strahovima i nadanjima, o spletovima veza između misli i stvari.[15] Ako to počneš da izlažeš i rasklapaš na sastavnice ne ostane ništa. Možda ponešto jesi shvatio, ali shvatom sve si ubio. Dobijeno znanje više ne ishranjuje život. Ne crpiš ništa iz njega, već ono tebe iscrpljuje. Dok mu apludiraš, život zviždi. I šta je ovaj svijet nego taj mučan disbalans? Potpuno brisanje razumijevanja jednostavnim i isključivim svođenjima na intelektualnu rekonstrukciju značenja. Igra sa značenjima bez pitanja o značaju. Poplava shvatanja i tumačenja. U jednom smjeru. I sa ciljem jednog smjera. Bez pravca. Jalovost otvorenog prostora. Zatvor. Horizont. Kako ga samo Pjesnik pogađa: „upravo zbog tolikog jahanja i slobode i tog nepromjenjivog horizonta, uprkos našim očajničkim galopima, pampa je za mene dobijala izgled zatvora, većeg od drugih“ (Sipervijel) I evo sad „inženjerima školstva“, tim neobrazovanim duošnicima moći, da mjere šta ulazi a šta izlazi iz njihova procesa. No, kako šuplje da uhvati puninu? Kako slijep da obgrli pogledom? Kako olupina da razumije slasnost vjetra u jedrima? Kako strukturalna izdaja i izdaja u strukturi (ljudstva) da čuva poj riznica? Sačinjeni da pjevaju samo ono što im drugi svira tako će i mjeriti. Prevešće te u račun. Pomješati crte lica, izvrnuti, i ono će morati uzmaći. Poželjećemo se izraza.  Dok si im bio u nadležnosti nisu te ni gledali, već samo rever na tvom kuputu. Važno je da on dobro stoji. Od tog stajanja zavisi sve tvoje. Nije im bitno šta govoriš nego kako držiš ruke dok govoriš. Ne haju oni za stanovišta, već ih ruše kako bi postao dobar reprezent bilo kojeg. Ne trebaš biti što jesi, već kako te namjeste. Poza uči pozi. Škola školi. Kad sve iškoluju oblače svijet u isto. Skupa tad ponijećmo crninu za čovjekom. Napokon u nečemu biti „ujedinjeni narodi“. Riječi će krivotvoriti zarad shvatanja, ubijati zarad obrazovanja. Prestajući da se ishranjuju životom gušiće razumijevanje u razložnim šemama. Hraneći te prividom, izgladnjivaće te istinom. Zarad mirnog života pogasiće sve žarke porive srca. Sad si sjenka uhvaćena ukoštac s prividima. Stručnjak za trice i kučine. Posmatraš svoje pokrete, ali ne prepoznaješ im više ni pravca ni svrhe. Roniš u trenutku bez granica. Oblik znanja koji biraš, koji su ti izabrali, jeste napad. Analizom jurišaš na stvari ne bi li iz njih iscjedio suštinu. No, juriš ih razleti kao udarac stopala grlice. Suština, da bi okupila i okupljala, traži zauzimanje. A zauzimaš se u srcu. I samo tad i oko se zauzme. Bivaš obuzet. Zauzet suštinom. Prožet. Razmjenjuješ se. I šta tu traži „tvoj napad“? Koga bi takav da juriš? Osim sjena i utvara! Znanje za kojim žudiš je grijeh. Zločinačka indiskrecija prema kreaciji. Možda bi razumnu životinju, brbljivu i bučnu, trebalo prisiliti na ćutanje, jer žar za galamom nikad je neće odvesti do izvora života. Sklapaće savez samo sa riječima. Razmećući se shvatanjima ništa neće razumijeti. Razumna životinja „bez sumnje jedina je zabludjela životinja“.[16] Promašaj. I to Majstorski. Majstorskom rukom vođen i navođen. Pripreman i oblikovan. Sasvim đavolska stvar! Od malena dejstvuje, jer veoma rano ugrađuju ti žeđ za „jasnim i razgovjetnim“ znanjem. Kažu: „nema znanja ako nema definicija“. Sve što se misli mora se moći reći, iskazati. Ali stručnjaci ne mare za istinu života dok stvaraju svoje istine. Stalo im je da usvojiš računicu stvari kako bi znao da ih koristiš. Uvijek govore kako se mora govoriti samo ono što se može jasno reći. Lijepo je pričati o jasnoći, ali ako ona postane opsesija, prijeti da posječe živo mišljenje. „Što se mene tiče“, govorio je Vajsman, „uvek sam mislio da je jasnoća poslednje pribežište onih koji nemaju šta da kažu“[17]. Uostalom, zar filozof gotovo očajnički ne pokušava reći ono što se zapravo ne može kazati? I kako bi to remetilo misao? Ona ide ide preko sebe, leti ka cjelome. Ne hvata i ne shvata nego stremi nedohvatnom. I ko će mi pokazati mišljenje bez ovog paradoksa? Ima li ga bez razumskog srljanja u propast? Zar ne počinje tamo gdje razum vrisne? Paradoks mišljenja poput je paradoksa ljubavi: „kao što paradoks ljubavi potuno mijenja onog koji voli tako da samog sebe više ne prepoznaje, tako i paradoks razuma povratno djeluje na čovjeka i njegovo samosaznanje. Mislilac bez paradoksa je kao ljubavnik bez strasti – prosječna mušterija“[18]. Ali čitav život uče te da budeš prosječna mušterija. Vazda trčiš za unaprijed izvikanom istinom – onom već olajanom, obrbljanom. Trčiš za onim „što se zna“. I samo za onim što se može znati. Shvataš. Iznalaziš formule koje će ti u ruke sručiti „kamen mudrosti“. A sve što shvatanje zahtijeva Istina ne traži. Ona hoće tebe ali cijelog, i srce i glavu – osjetljivost tvoju. Jer životom već plovi, prije tebe. Tom se rijekom odavno otisla. I zove te da izađeš u susret, da upijaš. I budeš upijanje. Zahtijeva te kao odgovor – kao odgovornost prema vlastitom životu. Zato lažu kad kažu da „vrijedi“ samo ono što se može definisati. Tako su građene masovne grobnice vrijednosti. Još više lažu kad definiciju porede sa jednostavnošću. Problem definicije nije jednostavan već kompleksan[19]. Kompleksnost treba misliti doslovno od lat. complexus – obuhvatanje, zagrljaj. O onome što te obuhvata i grli možeš li donijeti konačan zaključak? Kako da ga sagledaš kad uvijek već si zagrljen? Zato razborit uči da sa definicijama nije dobro žuriti. Mogu biti korisne, to niko ne spori, ali ne smiju biti cilj. Postaviš li ih kao cilj u tvom smjeru pravac počne da mre. Propitaj malo i povjerenje koje im daješ. Da li u njima zaista nešto imaš „crno na bijelo“, spakovano tako da ga u svakom času možeš uzeti? Ili je takvo očekivanje od definicije besmislica? Pogledaj sve bitne pojmove mišljenja, mogu li se oni definisati? I kad bi ozbiljan mislillac to tražio od njih? Samo razrok vjeruje da je neprikosnovena zadaća pojma definicija. Ko zna pojam reći će zadaća je ekspozicija (lat. expositio – uvod, pristup). Postoji jedna metafora kojom Hajdeger to lijepo dočarava: pojam je prst uprt ka mjesečini. On mjesečinu ne definiše, ali je nepogrešivo pokazuje - pogađa. I stoga je uvijek može prikazati. Možda je prikaz i glavna zadaća logosa. Zato ne šalji definicije u prve redove. Jer odaće te. Neumješnim pokazati i u onim stvarima u kojima se smatraš prvakom. Kad jurišaš definicijom pozivaš se na logiku. Pri tom izvrćeš logičku definiciju definicije. A ona lijepo kaže: definicija je opširan pojam jedne stvari unutar njenih granica. Ali koga briga šta logika govori važno je samo ono što joj se stavi u usta. Logičku definiciju zamagliš popularnim pojmom pregnacije - jednom rečenicom iznaći neki pojam. Bitno sažeti u svega nekoliko riječi. A u svega nekolilo riječi sve može da te mimoiđe. Definicija je nešto do čega se dolazi ili se nikad i ne može doći. Ali se ka njoj ide. „Ići“ često je vrednije od „doći“. A kad se dođe, kad definicija proizađe iz totaliteta jednog mišljenja koje se razvija, to je, priznaćeš, nešto sasvim drugo od aksiomatskog postavljanja definicije gdje se ona mehanički stavlja na početak mišljenja i refleksije – kako to hoće ljubitelji jasnosti. Njihov pojam znanja smrt je znanja, jer smrt je drugog u znanju. Znanje postaje hitac u drugost drugog. Tiranija Istog. Teško je znanju da zaskoči razmijevanje. Nezgodno je za shvatanje. Uvijek mu izmili. Shvatanje je intencionalnost, čin i volja - jedno Ja hoću i Ja se prezentujem, dok razumijevanje to nije jer spopada mimo volje. Intencija je namjera. U njoj „Ja“ kolo vodi. U razumijevanju Ja se stišava do krajnjih granica. Primjerava. Pušta da ga vodi i navodi drugo i drugačije. Ustukne pred prvotnijim. I u pomaku se ispuni. Pomoli. Razumijevanje je izvornije, a spoznaja samo izvedeni njegov modus. Intencionalnost je savez oka i ruke, hvatanje, zahvatanje. Rano obećanje tehničkih i potrošačkih produžetaka. Razumijevanje ruke drži podalje. Ako ih i uposli to nije zarad hvatanja već milovanja – thigein. Shvatanje implicira prisustvo, stavljanje pred sebe. To je najprije operacija koje sve mora dovesti do toga da bude izloživo s-hvatu, uzimanju radi prisvajanja. Biće u svom prisustvu, u predstavi, i preko prisustva (predstave) nudi se uzimanju u ruke i tek tako, dakle namontirano, jeste davanje. Biće se daje onako kako mu Ja kaže. Biće igra kako mu Ja svira. Shvatanje je u osnovi jedna velika lakrdija. Razumijevanje je naročita senzibilnost za prezentnost. Osjetljivost za predstavu. Ne gradi ih u altake za grabljenje, već kroz njih čita. Čita i njih. Čitati to je oduvijek bilo akusma – slušati. Osluškivati. U šarenilu izgleda zatitra logos. Čuješ gdje predstava (prezentnost) pitalački zbori: „osjećaš li nedovoljnost koja sam? Nije li to neki znak? Od nečega i ja živim. Nema me čiste i nepomiješane. Takvo šta i ne postoji. Osim u kreacijama shvatanja. Uprljanost sam hipotezom! Shvatanje mi u temelj gurne hipotezu i njome me objašnjava. A ona, ako se ne propituje, pobrisaće zanavijek moje zašto, ono po kome i po čemu jesam. Ukočiće me u privid. Okovati. Ja i hipoteza nismo jedno nego dva. Ja nisam objašnjiva hipotezom. Zato zahvati me onakvu kakva sam po sebi - u mom sjaju i ljepoti. Vrati me u suštinu. Da ti nečim zračim. Jer samo ako se ne oslanjam na hipotezu, nego na samu sebe, ne izdvajam se od svoje inteligibilnosti, od cjeline, nego sam posred nje. Kao pojedinačna pjevam njenu pjesmu. Kroz mene odjekuje glas božanskog svežnja. Zato: spasi me znajućeg maskiranja! Spasi me njegove čistoće! Upij me! I nedovoljnost moja otvoritiće ti vrata. Vidjećeš - ja sam samo prolaz za drugdje. Osjetićeš da moj spas tebe spašava“. Ko posluša znaće da razumijevanje nije neka aktivnost, a još manje neko posebno umijeće, djelovanje, već podnošenje i učestvovanje[20]. Ne ide ono bez onog što je pathos - πάσχειν (u doslovnom smislu patiti, podnositi, trpjeti, izdržati, dopustiti da se nečim bude određen). Smisao se podnosi. No, kad bi shvatanje sve ovo poslušalo ne bi moglo biti shvatanje. U njemu je volja da se prikupljaju zalihe kojima se barata zarad koristi. I samo taj ugao, to očište, stvarima pripisuje smisao. A da bi se on pripisao mora se izbrisati upisani smisao onog što se skladišti. Tako shvatanje živi. Ono biva samo ako otpiše onaj dio koji mu je zatamnjen i bez ikakvog je jezika. Ali upravo taj ostatak za shvatanje - kaže razumijevanje - jeste bedem koji ustrojava podzemne riznice i dovodi ih u svijest. Od njega zavisi kakvu ćeš baziliku sagraditi koristeći se zalihama svog kamenja. Život je maglovit. Uvijek se iznova zamagljuje. Koliko može (koliko mu je dato) putuje jasnoći i razjašnjenju. Kad bi sâm sebi postao potpuno proziran i kada bi mu sve bilo servirano „na tacnama logičke jasnoće“ istog trena prestao bi biti „ljudski život“. Ne zalud Stari govorahu da je „istinska jasnost“ samo u domenu bogova, u domenu cjeline. Spram nas ona je na „drugoj strani“. Na „drugoj obali“. U „pravu jasnost“ smo zalutali. Ona nam je i dala ulogu lutalice, jer javlja se samo u prosjajima. Ako na momente i zaiskri u tebi, znaj da nije tvoja. U suprotnom postaćeš „onaj koji ne treba da bude“. Kao Edip. S pravom orakul poručuje da to djete treba pogubiti. Sa svog mjesta vidi da je sa njim povezana fasinacija najvećim užasom – gubitak ljudskosti u elementarnim osnovama. Pročanstvo vidi jer „gleda u cjelinu“. Otud je „jasnoća o onome što jeste“[21]. Duboka jasnoća, koja nije za čovjeka. Ali čovjek se teško „miri“ s tim. Razum mu ne da. Buni se. Uzburka strasti svaki put kad mu se na to skrene pažnja. Edip je lud od bjesa kad istupi Tiresija, isprovociran njegovim lakomislenim znanjem i smjelim pitanjima, govoreći mu da je proklet. Prokletnik ne zna da je proklet. Prokletstvo mu izgleda kao izabranost. Lakom na „svoje“ znanje, na „svoje“ jasnoće, pun „sebe“, bira „svoj“ put. I sudbina počinje da mu se odmotava - jeziva i neizbježna. U suštinskim scenama kod Sofokla, Edip se sebi pokazuje kao nesavladivo stvorenje. Nikako ne može ovladati onim što je u njemu. Sam sebi je „negativan“. O, kakva je to čudovišno biće „koje samo sebe užasava, koje opterećuje vlastita zadovoljstva, koja se drži nesreće“ (Montenj)? Mnogo toga na svjetu je silno (strašno) ali ništa silnije (strašnije) od čovjeka nije. On je deinos - nešto strašno, silno, užasno. Ali deinos znači i pustoš. Strahota koja pustoši. Jeste, čovjek je sam sebi takav, ali istovremeno i onaj koji sve to osjeća – od strahote pustošne se ježi. Šta u njemu djela pa je takav – kriv i nevin istovremeno? I da li su vrijeme krivice i vrijeme nevinosti ista vremena? O Bože, hoću li za vrijeme ikada imati vremena! Kad se ugnjezde ova pitanja iz tvog središta tjeraju samozadovoljni razum, a ulazi na velika vrata svijest koja se čudi sama sebi. I nema više trika kojim bi ukinuo san o naličju stvari i potisnuo bezglasno zazivanje nečeg iznad i izvan tebe. Izvjesnije je to od svake izvjesnosti. Ne znaš mnogo, ali razumijevaš ako osjećaš. I tvoja negativnost smjesta se produbljuje – postaje tako duboka da je nijedan logos ne može pretražiti. Edipova sudbina oslikava ljudsku sitauciju in concreto. Duboka negativnost spasonosna je ukoliko se istinski doživi i nauči čitati (s onu stranu pozitivističkih i psihoanalitačarskih brbljarija). Edip je tu da vidimo kako je osnovna i suštastvena prijetnja ljudskosti unutra, a ne vani. I ukoliko ne vidiš da je lutanje suštinska čovjekova odlika, način egzistencije, i da je „tvoja jasnoća“ upravo lutanje, samo izvjesna „jasnoća o cjelini koja nije tvoja“ – ništa nećeš vidjeti. Uzalud oči. Edip ih vadi. „Miče ludo priviđenje“, i napokon vidi. „Pjesna dobra spava u slijepca“ (Njegoš). Čovjekovo je da prodre i ostane tamo gdje i Edip prebiva nakon svog užasnog iskustva. Da se snagom umnog čuvstva probije na drugu stranu. I da drži obe strane zajedno - obe strane svijeta ljudske otrkivenosti (i vidljivu i nevidljivu). Strane samo izgledaju odvojeno, ali neprekidno su zajedno. I neprekinuto. Logički prekid samo je iluzija. Plitka i kratkoročna. Neočigledna harmonija jača je od svega očiglednog, govoraše još Heraklit. I to bi bila pouka istinske želje za jasnoćom, želje koja jeste filozofija: „radikalna jasnoća koja vodi sagledanju granica te jasnoće i uviđanju da čovjek živi u dvojakosti, u specifičnom polaritetu“ (Patočka). Kao podstrek koji vodi iz tame u svjetlost, htjenje da se licem u lice sa ovom situacijom ljudskog života za taj život odgovara – ona je odluka koja nije uopšte slijepa, ali nije ni bez rizika. A tad već pliva u nečemu što je osnovni element vjere. To je njena početna, ali i krajnja situacija. Filozofija je ne krije sve dok nešto znači. Dok živi. I diše svojim plućima. Dok ima svijeta u kojem može da znači. Kad padne pokrov na situaciju i filozofija silazi sa scene. U našem svijetu ona zaista nema šta da traži. Kad god je na traženja sile blamiraju je. Crv sluganstva postaje golem. Jer kako opsjednutost idejom osvajanja stvarnosti (što jeste moderna nauka) uopšte povezati sa njenim imenom – sa željom koja je sazdava?


LITERATURA:

Adorno, T.W; Filozofska terminologija. Uvod u filozofiju, Svjetlost, Sarajevo, 1986.
Arsović, Z; Sokrat. Melodije filozofije, Fedon, Beograd, 2013.
Bodrijar, Ž; Prozirnost zla, Svetovi, Novi Sad, 1994.
Di Cesare, D; Gadamer; Demetra, Zagreb, 2011.
Fränkel, H; Dichtung und Philosophie des frühen Griechentums, C. H. Beck, München, 1969.
Fuko, M; Poredak dikursa, Karpos, Loznica. 2007.
Janaras, H; Azbučnik vere, Beseda, Novi Sad, 2008.
Kačari, M; Geofilozofija Evrope, Plato, Beograd, 2010.
Kjerkegor, S; Filozofske mrvice, Grafos, Beograd, 1990.
Levinas, E; Među nama, IKZS, Novi Sad, 1998.
Mejasu, K; Posle konačnosti; Društvo filozofa Crne Gore, Podgorica, 2014.
Merlo-Ponti, M; Pohvala filozofiji i drugi ogledi, IKZS, Novi Sad, 2009.
Oehler, K; Antike Philosophie und Byzantisches Mittelalter, Beck Verlag, München, 1969.
 Patočka, J; Ketzerische Essais zur Philosophie der Geschichte und ergänzende Schriften, Klett-Cotta Verlag, Stuttgart, 1988.
Ruggenini, M; Odsutni Bog, Demetra, Zagreb, 2005.
Schmitt; C; Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Greven Verlag, Köln, 1950.
Sioran, E; Silogizmi gorčine, Rad, Beograd, 1998.
Viemer, T: Passion des Sagens. Zur Deutung der Sprache bei E. Levinas und ihrerRealisierung im philosophischen Diksurs, Freiburg/München, 1988.
Zizjulas, J; Dogmatske teme, Beseda, Novi Sad., 2001.




[1] Ž. Bodrijar; Prozirnost zla, Svetovi, Novi Sad, 1994, str. 11.
[2] Ž. Bodrijar, nav. djelo, str. 13.
[3] Vidjeti: H. Fränkel; Dichtung und Philosophie des frühen Griechentums, C. H. Beck, München, 1969. 11
[4] M. Kačari; Geofilozofija Evrope, Plato, Beograd, 2010. str. 18.
[5] O ovim paradoskima vidjeti gotovo kultnu knjigu: C. Schmitt; Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Greven Verlag, Köln, 1950.
[6] Vidjeti: J. Zizjulas; Dogmatske teme, Beseda, Novi Sad., 2001, str. 14; H. Janaras; Azbučnik vere, Beseda, Novi Sad, 2008.
[7] K. Mejasu; Posle konačnosti; Društvo filozofa Crne Gore, Podgorica, 2014, str. 24. 15
[8] M. Kačari; nav. djelo, str. 32.
[9] Vidjeti: Z. Arsović; Sokrat. Melodije filozofije, Fedon, Beograd, 2013.
[10] Vidjeti: M. Fuko; Poredak dikursa, Karpos, Loznica. 2007.
[11] E. Levinas; Među nama, IKZS, Novi Sad, 1998, str. 65.
[12] T. Viemer: Passion des Sagens. Zur Deutung der Sprache bei E. Levinas und ihrerRealisierung im philosophischen Diksurs, Freiburg/München, 1988, str. 285
[13] Vidjeti: M. Merlo-Ponti; Pohvala filozofiji i drugi ogledi, IKZS, Novi Sad, 2009, str. 173.
[14] Vidjeti: M. Ruggenini; Odsutni Bog, Demetra, Zagreb, 2005.
[15] K. Oehler; Antike Philosophie und Byzantisches Mittelalter, Beck Verlag, München, 1969, str. 45.
[16] E. Sioran; Silogizmi gorčine, Rad, Beograd, 1998, str. 23.
[17] F. Waismann; Kako shvatam filozofiju, u: Svest i saznanje, Nolit, Beograd, 1980, str. 105.
[18] S. Kjerkegor; Filozofske mrvice, Grafos, Beograd, 1990, str. 23.
[19] T. W. Adorno; Filozofska terminologija. Uvod u filozofiju, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 15.
[20] D. Di Cesare; Gadamer; Demetra, Zagreb, 2011, str. 105.
[21] J. Patočka; Die Sorge für die Seele. Sokrates und Athen, u: Ketzerische Essais zur Philosophie der Geschichte und ergänzende Schriften, Klett-Cotta Verlag, Stuttgart, 1988, str. 250.

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top