Bit je po-stava u sebi sabrano stavljanje (Stellen), što po vlastitoj bitnoj istini slijedi sa zaboravom, a ta se sljedba (Nachstellen) prikriva time da se razvija u ispostavljanje svega prisutnog kao stanja (Bestand), u njemu se smješta i kao ovo vlada.

Po-stav prebiva (weslt) kao opasnost. No, očituje li se već time opasnost kao opasnost? Ne! Opasnosti i nevolje doduše pritišću ljude posvuda prekomjerno, u svako doba. Ali opasnost, naime, bitak sam, koji sebe ugrožava u istini svoje biti, ostaje zastrta i prikrivena. Ta prikrivenost je ono najopasnije opasnosti. Uslijed te prikrivrenosti opasnosti putem ispostavljanja po-stava (das Bestellen des Gestells) izgleda još uvijek i uvijek iznovi-ce kao da je tehnika neko sredstvo u čovjekovim rukama. Uistinu je, međutim, sada bit čovjeka ispostavljena tako da ide na ruku biti tehnike. Kazuje li to da je čovjek bespomoćno izručen na milost i nemilost tehnici? Ne! To kazuje upravo suprotno; ne samo to, već nešto bitno više, budući da je Drugo.

Ako je po-stav bitna sudba/ uput bitka samog, onda smijemo predmnijevati da se po-stav kao jedan na čin biti bitka uz ostalo mijenja. Jer ono uputno (das Geschickliche) u uputu /sudbi jest da se ona puti (schickt) u ono vazda nekog pućenja (Schickung). Sich schicken znači: (u)putiti se na put, da bi se uklopilo u ukazani ukaz, na koji čeka neka druga, još zastrta sud-ba / uput. To uputno u sebi se svagda primiče odlikovnome trenutku, koji ovo puti u neku drugu sudbu/uput u kojoj se ono ipak jednostavno ne gubi i ne propada. Isuviše smo još neiskusni i nepromišljeni da bismo bit povijesnog (des Geschichtlichen) mislili iz sudbe/ uputa (Geschick) i pućenja (Schickung) i upućivanja sebe na put (Sichschicken). Prelako smo još skloni, jer smo na-viknuti, da ono uputno predočujemo na temelju događaja, a ovo kao neki tijek historijski utvrdivih dogodov-ština. Mi stavljamo povijest u područje događanja, um-jesto da je mislimo prema njezinome bitnom podrijetlu iz sudbe/uputa. Sudba/uput je, međutim, bitno sudba/ /uput bitka, i to tako da se bitak sam puti i svagda već kao uput/sudba prebiva, te se prema tome sudbovno mijenja. Ako se u bitku, to znači sada u biti po-stava, stječe mijena, to još nipošto ne kazuje da će tehnika, koje bit počiva u po-stavu, biti odstranjena. Ona neće biti niti oborena niti pače razbijena.

Ako je bit tehnike — po-stav kao opasnost u bitku — bitak sam, onda se tehnika neće nikada dati upo-koriti golim i na sebe postavljenim ljudskim činom, i to, niti pozitivno niti negativno. Tehnika koje je bit bitak sam, neće se nikada dati nadvladati od čovjeka; jer to bi značilo da je čovjek gospodar bitka.

Budući da se ipak bitak kao bit tehnike uputio u po-stav, a biti bitka pripada čovjekova bit, ukoliko bit bitka u/potrebuje čovjekovu bit da bi kao bitak prema vlastitoj biti istinstvovao usred bića (gewahrt, ostati oču-van) i tako kao bitak prebivao, stoga se bit tehnike ne može bez pripomoći čovjekove biti upraviti u mijenu svojega uputa/sudbe. S time, međutim; tehnika ne biva ljudski prevladana. Naprotiv, preboljeva bit tehnike u svoju još skrivenu istinu. Ovo preboljevanje (Verwindung) slično je onome što se zbiva kada se u čovjekovu životu preboli neka bol. No, preboljevanje neke sudbe/uputa, ovdje i sada preboljevanje po-stava, stječe se svakad iz nadola-ska nekog drugog uputa/sudbe, koji se ne da niti logično historijski unaprijed proračunati niti metafizički iskonstruirati kao određeni slijed nekakva povijesna procesa. Jer to povijesno ili čak historijski predočeno događanje nigda ne određuje uput/sudbu, već je svakad to događa-nje i njemu doznačeno predočivanje svojega stanja već ono uputno uputa/sudbe bitka.

Za preboljevanje biti tehnike u/potreban je dakako čovjek. Ali čovjek ovdje biva u/potreban u svojoj biti, koja bit od/govara (entspricht) ovome prebolje-vanju. Prema tome, mora se bit čovjeka istom otvoriti spram biti tehnike, što je stjeknuto (ereignishafte) nešto posvema drugo negoli stalno nastojanje na tome da ljudi afirmiraju i promiču tehniku i njezina sredstva. No, da bi čovjekova bit postala pozorna prema biti tehnike, da bi se između tehnike i čovjeka, glede njihove biti, začeo bitan odnos, mora novovjekovni čovjek pret-hodno — najprvo ponovno naći put u zavičajnu širinu svojega bitnog prostora. Taj bitni prostor čovjekove biti prima svoju dimenziju, koja ga uklapa, jedino iz od-nosa (Ver-Hältnis) koji je kao istinstvovanje (Wahrnis) bitka samog pridijeljen biti čovjeka kao onome što ovaj u/potrebuje. Drugačije od ovoga, da se, naime, čovjek pret-hodno istom smjesti (sich anbaut) u svojem bitnom prostoru i u tome nastani, ne smaže on ništa bivstveno (Wesenhaftes) unutar sada vladajućeg uputa/sudbe. Promišljajući (to, uvažavamo riječi Meisltera Eckehardta, s time da ih mislimo iz njihova temelja. Te riječi glase: »die nitt von grossem wesen sind, was werk die wirkend, da wirt nit us.« »Ma kakvo djelo odjelovili oni koji po svojoj biti nisu veliki, ništa neće biti iz njega.«  (Govori razlike, n. 4)

Veliku bit čovjeka mislimo tako da ona pripada biti bitka i ovome je u/potrebna da čuva bit bitka u njegovoj istini. Zato je ponajprije nužno da prethodno promislimo bit bitka kao ono dostojno mišljenja, da prethodno, tako nešto misleći, iskusimo, ukoliko smo zvani da takvom iskustvu istom utremo put i tako ga pro-putimo u ono dosad neprohodno (Unwegsame).

Sve to moći ćemo samo ako prije pitanja: što nam je činiti? koje se pojavljuje kao prividno uvijek naj-bliže i jedino prešno, promislimo ovo: kako moramo mis-liti? Jer mišljenje je osebujna na/ruka (Handeln), ako na/ruka znači ići na ruku biti bitka. To kazuje: pripre-miti (graditi) biti bitka ono mjesto posred bića na kojemu on sebe i svoju bit dovodi do govora. Istom govor daje put svemu htijenju prokazivanja (Uberlegenwollen). Bez govora nedostaje svakom činjenju ikoja dimenzija u kojoj bi se ono moglo propitivati i očitovati (umtun). Govor pri tom nije nikad tek izraz mišljenja, čuvstvovanja i htijenja. Govor je prvotna dimenzija, unutar koje je čovjekova bit uopće istom u stanju da od/govara bitku i njegovu nagovoru i da u tom od/govaranju pripada bitku. Ovo prvotno od/govaranje, osobito ispunjeno, jest mišljenje. Misleći, učimo mi istom obitavanje u podru-čju u kojemu se stječe preboljevanje uputa/sudbe bitka, preboljevanje po-stava.

Bit po-stava je opasnost. Kao opasnost okreće se (kehrt sich) bitak zaboravu svoje biti od ove biti dalje i tako se istodobno okreće prema istini svoje biti. U opasnosti vlada ovo još nepromišljeno sebe-okretanje. U biti opasnosti skriva se zato mogućnost nekakva okreta, kojim se zaborav biti bitka tako obrće da s ovim okretom istina biti bitka doista svraća u biće.

No, po svoj prilici taj okret, naime, okret zaborava bitka u istinstvovanje biti bitka, stječe se samo ako ta opasnost, koja se okreće u svojoj skrivenoj biti, bar jed-nom doista iziđe na vidjelo kao opasnost, što ona jest. Možda mi već stojimo u unaprijed bačenoj sjeni nado-laska tog okreta. Kada i kako se on sudbovno stječe, to ne zna nitko. No i nije baš nužno da se to zna. Takvo znanje bilo bi čak ono najpogibeljnije za čovjeka, jer je njegova bit da bude onaj koji izgleda (der Wartende) bit bitka i ο ovoj se stara, s time da je misleći čuva. Samo ako čovjek kao pastir bitka izgleda i stara se za istinu bitka, može on očekivati nadolazak uputa/sudbe bitka, a da pri tom ne zapadne u puko hotenje znanja. No kako je ondje gdje se stječe opasnost kao o-pasnost i istom tako neskriveno jest opasnost?

Da bismo dočuli odgovor na ovo pitanje, obrati-mo pozornost na mig koji nam je uščuvan u izrijeku Hölderlina. U kasnijoj verziji himne »Patmos« (ed. v. Hellingrath, IV, 227) kaže pjesnik pri početku:

»No gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno.«

Mislimo li sada ovaj izrijek još dublje (wesent-licher) negoli je pjesnik to sačinio, promislimo li ga do skrajnjega tada on kazuje: gdje postoji opasnost kao opasnost, uspijeva, također, već ono spasonosno. To se spasonosno ne uspostavlja odnekud sa strane. Ono ne stoji pokraj opasnosti. Sama je opasnost, ako postoji kao opasnost, ono spasonosno. Opasnost je ono spasonosno ukoliko donosi to spasonosno iz svoje biti, koja se bit skriveno okreće. Što znači »retten« (spasiti)? To kazuje: odriješiti, osloboditi, prositi, štedjeti, spašavati, uzeti u nadzor (skrbiti se), istinstvovno čuvati (wahren). Les-sing rabi riječ »Rettung« još naglašenije u smislu oprav-danja (Rechtfertigimg): staviti natrag u ono pravo (das Rechte), bivstveno, i u tome istinstvovno čuvati. To pravo spasonosno je ono što istinstvovno čuva, istinstvovanje.

Ali gdje postoji opasnost? Gdje joj je mjesto? Ukoliko je opasnost bitak sam, ona nije nigdje i jest svagdje. Ona nema nikakvo mjesto kao nešto drugo za nju samu. Ona je sama bezmjestno mjesto (ortlose Ortschaft) sveg prisustva. Opasnost je epoha bitka i prebiva kao po-stav.

Postoji li opasnost kao opasnost, tada se upravo stječe njena bit. No opasnost je sljedba (Nachstellen), koja, kao bitak sam, slijedi istinstvovanje bitka sa zabo-ravom na način po-stava. U sljedbi prebiva to da bitak svoju istinu odlaže u zaborav, tako da bitak uskraćuje svoju bit. Ako, dakle, postoji opasnost kao opasnost, onda se upravo stječe ta sljedba, koja kao bitak sam slijedi svoju istinu sa zaboravom. Samo ako se ova sljedba-sa-zaboravom stječe, u-vraća se zaborav kao takav. Tako ovim u-vraćanjem (Einkehrung) otrgnut zaboravu, on nije više zaborav. Pri takvu u-vraćanj u zaborav istinstvovanja bit-ka nije više zaborav bitka, već u-vraćajući se, okreće se on u istinstvovanje bitka. Ako postoji opasnost kao opas-nost, stječe se okreltom zaborava istinstvovanje bitka, stječe se svijet (usp. Vorträge und Aufsätze, str. 163 i dalje: »Das Ding«), Da se svijet zgodi kao svijet, da stva-ruje stvar5, to je pitanje dalekog nadolaska bitka samog.

To sebeuskraćivanje istine bitka koje slijedi sa zaboravom skriva još ne obistinstvovano nagnuće, da se ova sebe-sljedba (Sichnachstellen) okrene, da se u takvu okretu zaborav obrne i postane istinstvovanje biti bitka, umjesto da pusti da se ova bit u prikrivanju zaboravi. U biti opasnosti prebiva i obitava neko nagnuće, naime, nag-nuće okreta zaborava bitka u istinu bitka. U biti opas-nosti, gdje ona kao opasnost jest, postoji okret k istinstvovanju, postoji to istinstvovanje samo, postoji ono spasonosno bitka.

Ako se u opasnosti stječe okret, može se on zgoditi samo neposredovano; jer bitak nema uza se nešto sebi ravno. On ne biva očinjen od nečega drugoga, niti sam čini. Bitak ne protječe i nigda u nekoj kauzalnoj svezi učinaka. Načinu kako se bitak sam puti, ne prethodi ništa očinjajuće kao bitak i nikakav mu učinak ne slijedi kao bitak. Istom se po vlastitoj biti skrivenosti stječe bi-tak u svoju epohu. Stoga moramo uvažiti:

Okret (u) opasnosti stječe se nenadano. U okretu se nenadano rasvjetljuje čistina (die Lichtung) biti bitka. Ovo naglo seberasvjetljenje jest bljeskanje (das Blitzen). Ono vodi sama sebe u privedenu i uvedenu vlastitu svjetlinu (Helle). Ako u okretu opasnosti bljeska istina bitka, rasvjetljuje se bit bitka. Tada se u-vraća istina biti bitka.

Kamo se stječe u-vraćaj? Nigdje drugdje do u bitak sam, koji je dosad prebivao u zaboravu svoje istine. No bitak sam prebiva kao bit tehnike. Bit tehnike je po-stav. U-vraćaj kao stjecaj (Ereignis) okreta zaborava bitka u-vraća u ono što je sada epoha bitka. Ono što zapravo jest, tj. upravo u tome »jest« obitava i prebiva, jest jedino bitak. Samo bitak »jest«, samo se u bitku i kao bitak stječe ono što to »jest« imenuje; to što jest, jest bitak iz svoje biti.

»Bljeskati« prema riječi i stvari jest: gledati. U gledu (Blick) i kao gled stupa bit u vlastito sijanje. Ovim elementom svojega sijanja u-vraća gled svoje ug-ledano u gledanje i u tome ga skriva. Ali to gledanje isto-dobno čuva odistinski u sijanju skrivenu tamu svojega podrijetla kao ono nerasvijetljeno. U-vraćaj bljeska is-tine bitka je uvid. Istinu smo bitka mislili u svjetova-nju svijeta kao zrcalnu-igru (Spiegel-Spiel) četvorstva neba i zemlje, smrtnog i božanskog (usp. Vorträge und Aufsätze, navedeno mjesto). Kada se zaborav okrene, kada se svijet kao istinstvovanje biti bitka u-vrati, stje-če se probljesak (Einblitz) svijeta u obezistinjenost stvari. Ta se stvar stječe u načinu gospodovanja po-stava. Probljesak svijeta u po-stav jest probljesak istine bitka u bezistinstvovan (wahrlos) bitak. Probljesak je stjecaj u bitku samom. Stjecaj jest stječuće uočenje.

Uvid u ono što jest — taj naslov imenuje sada stjecaj okreta u bitku, okret uskraćenja njegove biti u stjecaj njegova istinstvovanja. Uvid u ono što jest, jest stjecaj sam, koji se kao istina bitka odnosi i stoji spram bezistinstvovanome bitku. Uvid u ono što jest — to imenuje konstelaciju kao opasnost. Ponajprije je i skoro do konca izgledalo tako kao da »uvid u ono što jest« znači samo gled (Blick), što ga mi ljudi bacamo u ono što jest. Ono što jest, uzima se obično kao biće. Jer ο biću se iskazuje to »jest«. Ali sada se sve okrenulo. Uvid ne imenuje naš uvid što ga imamo ο biću, uvid kao probljesak jest stjecaj konstelacije okreta u biti bitka samog, i to u epohi podstava. To što jest, nije nipošto biće. Jer biću se pririče da »ono jest« i »jest« samo ukoliko kao biće biva nagovoreno glede svojega bitka. U tome »jest« izgovara se »bitak«; ono što »jest« u tom smislu da tvori bitak bića, jest bitak.

Ispostavljanje po-stava stavlja se pred stvar, pušta je kao stvar neobistinstvovanu, bezistinstvovanu. Tako po-stav prikriva u stvari sve bližeću blizinu svijeta. Po-stav prikriva čak još ovo svoje prikrivanje, tako kako zaborav nečega zaboravlja sam sebe i ustranjuje u vir zaborava. Ne samo da stjecaj zaborava ne izmiče neskri-venosti, već s njime izmiče taj izmak (Entfallen) u skri-venost, koja pri ovome izmicanju i sama još otpada.

A ipak — u svemu se prikrivanju podstava ras-vjetljuje svjetlogled svijeta, bljeska istina bitka. Tada, naime, kada se po-stav u svojoj biti rasvjetljava kao o-pasnost, tj. kao ono spasonosno. U po-stavu kao bitnom uputu/sudbi bitka prebiva još neko svjetlo bljeska bitka. Po-stav je, premda zastrt, još gled, ne nikakva slijepa sudba u smislu neke potpunoma zastrte kobi. Uvid u ono što jest znači tako bljesak istine bitka u bezistinstvovan bitak. Kada se uvid stječe, tada su ljudi u svojoj biti ono pogođeno bljeskom bitka. Ljudi su ono u uvidu ug-ledano.

Tek ako se ljudsko biće u stjecaju uvida kao ono od ovoga ugledano odrekne ljudskoga hira i u ovome se uvidu od sebe od-baci, tek tada od/govara čovjek u svojoj biti nagovoru toga uvida. Tako od/govarajući čovjek je prikladan (ge-eignet) da u istinstvovanom elementu svijeta kao smrtnik gleda oči u oči božanskom. Drugačije ne; jer i bog jest, ako jest, biće, stoji kao biće u bitku i njegovoj biti koja se stječe iz svjetovanja svijeta.

Istom, ako se uvid stječe, rasvjetljuje se bit tehnike kao po-stav, tek tada spoznajemo kako u ispostavlja-nju stanja ostaje uskraćena istina bitka kao svijet, opa-žamo da sve puko htijenje i činjenje na način ispostav-ljanja ustraje u obezistinstvovanosti. Tako, dakle, ostaje i sve puko vrstanje (Ordnung) univerzalno-historijski predočenog svijeta bezistinsko i bestemeljno. Sav puki lov na budućnost, koji ide za tim da njezinu sliku proračuna na taj način da se ono polovično mišljeno sadanjeg protegne u ono što kao skriveno dolazi (das verhüllte Kommende), sam se još kreće u smislu tehničko-račun-skog predočivanja. Svi pokušaji da se ono opstojeće zbiljno preračuna morfološki ili pak psihologijski na raspad i gubitak, na zlu kob i katastrofu, jesu samo tehničko postupanje. Ono operira s aparaturom nabrajanja simptoma kojih se stanje beskrajno umnaža i može uvijek na nov način biti varirano. Ove analize situacije ne za-pažaju da rade samo u smislu tehničkog usitnjavanja i tako pružaju tehničkoj svijesti priličan historijsko-tehnički opis događaja. No nijedno historijsko prikazivanje povijesti kao događaja ne vodi u uputan odnos sudbi/u-putu i zacijelo ne ni do njena bitna podrijetla u stjecaju istine bitka. Sve ono što je samo tehničko ne dospijeva nigda do biti tehnike. Ono nije u stanju niti to da spozna ono u njenu predvorju.

Zato i ne opisujemo situaciju vremena kada po-kušavamo kazati što je to uvid u ono što jest. Konstela-cija nam se bitka pririče. Ali mi još ne čujemo, mi, ko-jima u razdoblju gospodovanja tehnike, putem radija i televizije, kopni sluh i vid. Konstelacija je bitka uskraćivanje svijeta kao obistinstvovanosti stvari. Uskraćiva-nje nije ništa, ono je najviša tajna bitka unutar gospo-dovanja po-stava.

Živi li bog ili je mrtav, ο tome se ne odlučuje s pomoću religioznosti ljudi, a još manje teološkim aspi-racijama filozofije i prirodnih znanosti. To, je li bog — bog, stječe se iz konstelacije bitka i unutar nje. Doklegod, misleći, ne iskusimo ono što jest, ne možemo nigda pripasti onome što će biti. Stječe li se uvid u ono što jest? Bivamo li mi kao ugledani upućeni u bitni gled bitka tako da mu više ne možemo izmaći? Dospijevamo li time u bit blizine koja u stvari stvarajući bliži svijet? Obitavamo li mi zavičajno u blizini tako da izvorno pripadamo četvorstvu neba i zemlje, smrtnog i božanskog? Stječe li se uvid u ono što jest? Od/govaramo li mi uvidu nekim gledanjem koje gleda u bit tehnike i u njemu obistinjuje bitak sam? Vidimo li mi bljesak u biti tehnike? Taj bljesak koji dolazi iz muka i kao muk sam? Muk muči. O čemu on muči? On muči ο bitku u biti svijeta. Ο tome možda da je svijet, svjetujući, ono najbliže svega bliskog, koje se bliži time što približava istinu bitka ljudskoj biti i tako dodjeljuje čovjeka stjecaju.


Predavanje što ga je autor održao 1949. g. u Bremenu u okviru teme  »Uvid u ono što jest«

Iz: Uvod u Heideggera, preveo: Josip Brkić, Centar za društvene djelatnosti, Zagreb, 1972


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top