Sučeljenje s Nietzscheom nije još počelo, a nisu priređene ni pretpostavke za to. Dosad se Nietzschea ili slavilo i oponašalo ili pak izrugivalo i iskorištavalo. Nietzscheovo mišljenje i kazivanje još su nam vremenski preblizu. Nismo još od njega dovoljno povijesno razdvojeni da bi se mogao stvoriti razmak iz kojeg bi moglo uspjeti vrednovanje onoga što je snaga tog mislioca.

Sučeljenje je prava kritika. Ona je najviši i jedini način istinskog vrednovanja nekog mišljenja. Jer ona se prihvaća toga da promisli njegovu misao i da je proslijedi u njezinoj djelatnoj snazi, ne u slabostima. A čemu to? Da bi se putem tog sučeljenja mi sami oslobodili za najveći napor mišljenja.
Ali već se odavno na njemačkim filozofskim katedrama pripovijeda da Nietzsche nije strogi mislilac, već filozof pjesnik. Da Nietzsche ne pripada među filozofe koji razmišljaju samo o apstraktnim, iz života izdvojenim i sjenovitim stvarima. Ako bi ga se i nazvalo filozofom, moralo bi ga se razumjeti kao filozofa života. Ta već poodavno omiljena oznaka treba ujedno hraniti nazor da je filozofija inače za mrtvace te stoga u osnovi suvišna. Takav se nazor potpuno slaže s mnijenjem onih što u Nietzscheu pozdravljaju filozofa života koji je konačno prekinuo s apstraktnim mišljenjem. Ti uobičajeni sudovi o Nietzscheu promašeni su. Promašaj će biti spoznat tek onda kad se sučeljenje s Nietzscheom izvede u okružju temeljnog pitanja filozofije. No prethodno se smije navesti Nietzscheovu riječ koja potječe iz vremena rada na Volji za moći. Ona glasi: »Apstraktno mišljenje za mnoge je muka — za mene, za dobrih dana, svetkovina i ushit.«
Apstraktno mišljenje svetkovina? Najviša forma opstanka? Tako je. Ali ujedno moramo u obzir uzeti to kako Nietzsche vidi bit svetkovine, kao i to da je on može misliti samo iz svojega temeljnog shvaćanja svega bića, iz volje za moći. »U svetkovini su sadržani: ponositost, obijesnost, raspuštenost; izrugivanje svakoj vrsti ozbiljnosti i uskogrudnosti; božansko potvrđivanje sebe iz animalne punine i potpunosti — sve stanja koja kršćanin ne smije odista potvrđivati. Svetkovina je poganstvo par excellence.« (Volja za moći, br. 916) Zato — možemo dodati — u kršćanstvu nema svetkovine mišljenja, tj. zato nema kršćanske filozofije. Nema istinske filozofije koja bi se mogla odrediti odnekud drugdje do iz same sebe. Stoga nema ni poganske filozofije, budući da je pogansko još uvijek nešto kršćansko, naime protu-kršćansko. Teško da bi se grčke mislioce i pjesnike smjelo označiti poganima.

(Martin Heidegger: Nietzsche I, 1961)

Priredio: Damir Barbarić, Vijenac, broj 174

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top