Poziv na konsocijativnu održivost BiH u određenim povijesnim okolnostima predstavlja poziv na nasilje jer on može usloviti intervencionizam međunarodne zajednice u cilju spašavanja BiH kao neuspjelog (geo)političkog projekta.

Sam pojam konsociajtivnosti primarno ima agrarno značenje združenog usjeva ili uzgoja više poljoprivrednih kultura na istom mjestu i u isto vrijeme. U tom smislu konsocijativnost predstavlja političku dimenziju Melting pota koja u cilju identitetskog inženjeringa smjera ka tome da se naročitim uzgojnim (pedagoškim) metodama proizvedu hibridni identiteti. Budući da je temeljna odrednica hibridnog odsustvo sposobnosti dalje reprodukcije, postaje savim jasno da je osnovni politički cilj konsocijativne demokratije ukidanje sposobnosti reprodukcije primarnih identiteta.

U tom smislu pitanje konsocijativne održivosti BiH valja razumijevati kao lažno političko pitanje 21 vijeka, jer konsocijativni model demokratije predstavlja samo politički izraz moderne redukcije povijesne stvarnosti na zapadno (protestantsko-rimokatoličko) iskustvovanje egzistencije u kome se zapadno političko, ekonomsko, socijalno i kulturno iskustvo nameće kao univerzalno i obavezujuće. Stoga, upravo primjeri uspješnih i neuspješnih konsocijacija dokazuju neupotrebljivost ovog modela izvan prirodnih granica Zapadne civilizacije (protestantsko-rimokatoličkog kulturnog kruga). Insistiranje da se konsocijativni model moderne demokratije van prirodnih granica Zapada nametne kao univerzalno važeći oblik političkog iskustva proizilazi  iz imperijalne logike zapadnog kolonijalizma (kako priznaje i sam Talkot Parsons moderno zapadno društvo se van svojih prirodnih granica širilio isključivo kolonizacijom), koji opet univerzalnost svoje samobitnosti obezbjeđuje na prosvjetiteljskom snu o univerzalnom građanstvu svijeta, pri čemu je sama ideja čovještva ustanovljena racionalno antropocentrički i to na ideji građanina kao jednodimenzionalnom političko-ekonomskom čovjeku moderne epohe kao mjere svih stvari.

Na taj način konsocijativnost zaista predstavlja dobar primjer političke prakse koja, zasnovana na pretpostavljanju univerzalnosti zapadnih (političkih) iskustva, osporava samu ideju kulturne autonomije i kulturnog pluralizma jer nedvosmisleno sugeriše da su politički modeli protestantsko-rimokatoličkog tipa primjenjivi i čak šta više nužni i u nezapadnim kulturama dok političke tekovine nezapadnih kultura ne samo da nisu univerzalne (primjenjive van svojih prirodnih granica) nego nisu obavezujuće niti unutar svoga vlastitog kulturnog prostora. Tako je na primjer načelo sekularnosti ili seksualni liberalizam holandskog tipa univerzalno neupitan te stoga obavezujući i za islamske zemelje dok na drugoj strani šerijatsko pravo ili islamsko bankarstvo (koji ne poznaje kamatu) nije obavezujuće niti u islamskim zemljama (npr Turska) a naročito nije prihvatljivo izvan granica islamskog svijeta. Ovakvih primjera ima mnogo (npr model teokratskog uređenja, organizovanje po principu starješinstva, obrezivanje žena u Indiji, punoljetstvo u 31 godini itd.) i svi oni bez ostatka ukazuju na imperijalni karakter zapadnog civilizacijskog projekta.

Problemi konsocijativne održivosti BiH predstavljaju lažne političke probleme 21 vijeka jer je sama ideja BiH zasnovana na (geo)političkoj logici 20 stoljeća koju je kreiralo dijalektičko odnošenje glavnih subjekata Zapadne civilizacije (Vatikan i Njemačka na jednoj te Engleska i SAD na drugoj strani) a koja je nasuprot, za prostor Balkana prirodnim principima religijske i etničke identifikacije insistirala na, za prostor Balkana neprirodnom (protestantskom) principu teritorijalno-političkog  uređenja kako Prve (banovine) tako i Druge Jugoslavije (avnojevske granice). Otuda, suštinski problemi BiH nisu današnji – oni proizilaze iz krive nasađenosti balkanskog (geo)političkog projektovanja zbog čega je logički konzistentno i očekivati da će i njihovo razriješenje imati isti predznak, to jeste da će se ono događati u geopolitičkom ključu neposredne budućnosti.

Zbog toga pažnja ovdašnjih politologa ne treba biti usmjerena na analizu održanja ovog zapadnog političkog modela koji po svojoj imanenciji i predviđa upotrebu zapadnih mehanizama za njegovo održavanje jer su isti neprovodivi na terenu. Na dugoročnu konsocijativnu neodrživost BiH ukazuje ne samo dugoročna neodrživost zapadnih političkih modela izvan prirodnih granica Zapada zbog složene logike geopolitičkih procesa (a što dokazuje i Prva i Druga Jugoslavija) nego, habermasovski govoreći, i izvorna neusklađenost sistema i svijeta života. Naprosto, sve dok političko-juristički poredak ostaje stran prirodnim tokovima društva, dugoročna održivost nije moguća. Jedino što pod tim uslovima ostaje dugoročno održivo jeste nasilje.

Dakle, pokušaji da se velikim ideološkim narativima o magičnoj upotrebljivosti konsocijtivne demokratije univerzalizuje i opovijesti trenutno postojeće političko stanje, zapravo predstavljaju ne samo konzervativno-pozitivističko nastojanje da se redukcijom stvarnosti na ono dato, zamagle razvojni potencijali budućnosti i tako sačuva privid obavezujućeg karaktera sadašnjosti, nego povrh svega u određenim povijesnim i geopolitičkim okolnostima oni predstavljaju indirektan poziv na nasilje.



Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top