Dvije su karakteristike značajne za područje istraživanja koje se pod natuknicom kibernetika konstituiralo nakon katalizirajućeg spisa Norberta Wienera (Cybernetics, or Control and Communication in the Animal and the Machine. Najprije u Parizu, 1948. Njemački prijevod, 2. izdanja: Kybernetik, Düsseldorf-Wien, 1963.): fasciniranost problemom konstantnosti u krajnje kompleksnom, promjenjivom svijetu i poku­šaj da se invarijantna stanja varijabli (dakle ne stvari!) objasni procesima komunikacije. Da se invarijantnost vidi kao problem — a ne možda kao bitna jezgra bića — i da se u određenoj znanstvenoj perspektivi pita o mogućim rješenjima toga problema, čini kibernetiku odlučnom neontologijskom, funkcionalističkom istraživačkom inicijativom i dovodi je u iznenađujuću blizinu funkcionalističkoj sistemskoj teoriji sociologije. Doda li se k tome da su u novijoj sociologijskoj teoriji pojam sistema i pojam komunikacije dostigli isti stupanj apstrakcije i istu širinu primjene nad svim fenomenima tako da jedan pojam pretpostavlja drugi, tada biva potpuno jasnim u kojoj se mjeri pri jačem znanstvenom kontaktu moglo dogoditi radosno ponovno prepoznavanje sebe u drugom.

Pri opisivanju osebujnosti kibernetskoga istraživačkog interesa ostao je namjerno nespomenut onaj mehanizam koji se vrlo često, prije svega u »primijenjenoj« kibernetici, navodi kao bit stvari: povratno javljanje informacija o postignutim učincima u proces djelovanja i njegovo stalno upravljanje pomoću tih informacija (feed back). Pri tome se radi samo o jednom zacijelo vrlo značajnom mehanizmu za ophođenje s visokom, nepoznatom kompleksnošću. Osnovna misao tog postupka, nazvanog također »servomehanizam«, jest da se određeni namjeravani trajni učinak usprkos raznim promjenjivim utjecajima okoline neprestano proizvodi tako da se sistemom postavljeni djelomični uzrok promjenjivo dozira po mjeri učinka dobivenog u okolini. Sistem tada kompenzira samo promjenom eventualne promjene okoline. On ne treba predvidjeti te promjene okoline i prethodno ih uplanirati. On o njima saznaje naknadno (no, po mogućnosti odmah) povratnim javljanjem rezultata vlastite učinkovitosti i zatim na odgovarajući način mijenja vlastitu činidbu.

U tom postupku — i to je polazište za kibernetsku teoriju svrhe — pretpostavlja se nužna vrijednost čijoj aktualizaciji »teži« sistem i koja daje mjeru za korekturu stvarno dobivenog učinka. Kao kontrafaktički stabilizirana veličina ta nužna vrijednost ima za sistem normativni smisao. U kibernetskoj se literaturi stoga često označuje i kao cilj regulacije ili kao svrha i služi kao argument za tezu da je kibernetici uspjelo svesti teleologijski pojam svrhe na određeni način uređenu konstelaciju jednostavnih uzroka. Najzreliji i najznačajniji prikaz te misli glasi da kategorija uzroka i kategorija svrhe sebi ne protuslove, da se uopće ne radi o suprotstavljenom paru koji je na istoj razini, da kauzalna kategorija označuje mnogo više jednostavni proces, dok je kategorija svrhe sistemska kategorija koja se može primijeniti samo uko je na određeni način uređen kompleks jednostavnih kauzalnih procesa, da se, dakle, svrha ne može izvesti neposredno iz pojedinačnih uzroka tih procesa kao zajednički učinak, nego da pretpostavlja naročit aranžman, upravo sistem.

Premda tu misao da pojam svrhe pretpostavlja viši oblik organizacije nego jednostavna kauzalna relacija — mi bismo rekli: pretpostavlja prijelaz od teorije djelovanja prema teoriji sistema — valja zadržati kao usmjeravajuću, ostaje otvoreno pitanje da li kibernetika ukoliko želi biti samo teorija servomehanizma, potpuno zahvaća učinak reda svršne racionalnosti. Njezin najvažniji doprinos tom problemu jest u tezi da svrhe nisu naprosto samo sistemu interni standardi ponašanja, nego da rješavaju problem u odnošaju sistema i okoline. Kibernetski pojam svrhe obuhvaća međutim samo dio problema, samo naro­čitu problemsku situaciju u odnosima sistema i okoline, naime slučaj da specifični učinak sistemskih procesa treba održavati konstantnim usprkos utjecaju promjenjivih faktora okoline. Pri tome se dalje pretpostavlja da svakoj konstelaciji okoline odgovara samo jedna specifična sistemska činidba (naime ona koja zajedno s dotičnim uvjetima okoline proizvodi namjeravam učinak). Prema tome, uvijek postoji samo jedan ispravan odnos između sistema i okoline tako da u relevantnim aspektima promijenjena okolina iziskuje promijenjeni sistem.

Nasuprot tradicionalnom pojmu svrhe u tim je pretpostavkama znatno ograničenje i već u tome je neuspjeh pretenzije kibernetike da može sada »znanstveno« objasniti teleologiju. Svrhovitosna orijentacija ima naime posve i upravo značenje za one slu­čajeve u kojima se okolina ne mijenja. Svrha tada služi tome da se sistemu naznači mnoštvo mogućnosti prilagođivanja (sredstva) nasuprot jednoj kao djelomično konstantnoj pretpostavljenoj okolini (npr. jednom relativno stalnom očekivanju učinka). Kao što smo već vidjeli, ona ispunjava tu funkciju apstrakcijom specifičnog učinka prema kojem se teži uz vrijednosno neutraliziranje ostalih posljedica djelovanja. U »svrsi« vatrogasne službe nije samo definicija empirijskog stanja (nikakva vatra u okrugu koja nanosi štetu), koja pri javljanju »odstupanja« zapo­činje određeno djelovanje što uspostavlja prvotno stanje, nego ujedno apstrakciju empirijske zbilje koja omogućuje da se uzmu u obzir određene posljedice djelovanja (troškovi aparature, smetnje u prometu, štete od voda, ugrožavanje života vatrogasaca) i, osim toga, otvara određene mogućnosti izbora za strategiju ispunjavanja svrhe u prilagođavanju na konkretne situacije. Svrhovitosna orijentacija oslobađa od odveć izravnog pritiska okoline i pojednostavljuje situaciju odlučivanja. Svedeno na apstraktnu formulaciju, ona ne rješava samo vremenski problem, kako to uzima kibernetika, nego i stvarni problem: ona ne pomaže sistemu samo pri konstantnim učincima usprkos nepredvidivim varijacijama okoline, nego ujedno reducira stvarnu proturječjem bogatu kompleksnost okoline na jednostavnu, za odlučivanje podobnu i ujedno elastičnu formulu.

Formulira li se problem stabiliziranja s obzirom na stvarnu kompleksnost sistemske okoline i kao zadatak pojednostavljivanja situacije, redukcije kompleksnosti na preglednu, racionalno savladivu konstelaciju datosti, tada rezultiraju, grubo govoreći, ponajprije dvije funkcionalno ekvivalentne sistemske strategije: bilo da sistem nastoji bez predviđanja ponašanja okoline održati stabilnim konkretna stanja time što promjenjivom vlastitom činidbom kompenzira promjene okoline kako se one uvijek nenadano javljaju. To je strategija servomehanizma ili kibernetskog pojma svrhe, koji, dakle, ako uzima u obzir nepredvidavost promjena okoline, indirektno vodi brigu i o stvarnoj kompleksnosti okoline. Bilo da sistem koordinira svoja nastojanja s obzirom na apstraktnu svrhu koju će vjerojatno okolina, ma kako se ona uostalom mijenjala, konstantno priznavati i pružati sistemu osnovu egzistencije. Sistem može tada racionalizirati više mogu­ćih sredstava prema mjerilu te svrhe. Obadvije strategije mogu se ne samo alternativno nego i kombinirano primjenjivati. Sistem može tražiti svrhu koju će specifična okolina do daljnjega konstantno poštivati i time mu, npr. na način razmjene, osiguravati sredstva egzistencije. I on može ispunjenje te svrhe ujedno stabilizirati servomehanički time što u području sredstava za tu svrhu reagira na promjene u drugim okolinama mijenjanjem funkcionalno ekvivalentnih sredstava — tako kao što se npr. jedna proizvodna organizacija pri rastućim troškovima nadnice ili povećanoj nestašici personala može preorijentirati od radnointenzivnih na radnoštedljive ali kapitalintenzivne načine proizvodnje. Postavljanje svrhe ima tada dvostruku funkciju: ono omogućuje trajan konsenzus u specifičnoj okolini i ujedno elastičnu izmjenu sredstava (što bivaju vidljivim putem svrhe kao funkcionalno ekvivalentne alternative) kao reakciju na promjene u drugim okolinama.

Ovaj svršni učinak reda koji ćemo pobliže obraditi u idućem poglavlju kao funkciju redukcije promjenjivosti i kompleksnosti okoline dade se razumjeti samo ako se proširi kibernetska pretpostavka vremenskog slijeda više okolina koje nepredvidivim promjenama prelaze jedna u drugu i računa s istodobnošću više okolina koje su u različitom smislu konstantne odnosno promjenjive i time pružaju uporišta svršnoj strategiji sistema. Ne mora, dakle, samo problem vremena biti upotpunjen stvarnim problemom stabiliziranja, nego ujedno i pretpostavka vremenskog diferenciranja okoline pretpostavkom stvarnog diferenciranja okoline. Zato nije dovoljan kibernetskipojam svrhe, ukoliko se to do sada može prepoznati,, i čini se da kibernetika u svom nastojanju da precizira pojam svrhe potcjenjuje funkciju svršne racionalnosti za redukciju vremenske i stvarne problematike okoline, premda s druge strane počinje uviđati da njezina koncepcija svrhe sama za sebe ne objašnjava dovoljno stabiliziranje sistema.

Uzme li se, naime, kibernetika u čitavoj širini njezinog interesnog razvoja kao teorija komunikacijskih sistema a ne samo kao teorija servomehanizama, tada se pokazuje da njezina predodžba o stabiliziranju takvih sistema s upravo skiciranim shva­ ćanjem svrhe nije iscrpljena, štoviše, pojam svrhe koji obrađuje stabiliziranje specifičnih stanja u odnosu prema određenim sudjelujućim varijablama okoline zauzima samo podređeno mjesto u globalnoj koncepciji. To detroniziranje svrhovitosnog mišlje­nja jest cijena koja se plaća za njegovo preciziramje. Ono se tako primjenjuje samo na relativno jednostavnom stupnju razmišljanja i ne služi više za karakteriziranje same činidbe sistema. Stabilnost u krajnje kompleksnoj okolini iziskuje, drugim riječima, više nego servomehaničko prosljeđivanje svrhe.

Ovdje nalazimo sličnu situaciju kao u teoriji grupe i u sociologiji. No, dok se tamo pojam svrhe sačuvao u svom starom opsegu i u svojoj univerzalnoj pretenziji i modeli svrhe i modeli opstanka stoga neodlučno konkuriraju, svrhovitosna misao se u kibernetici radikalno pojednostavnjuje i tada primjenjuje kao elementarni stupanj za jedinu kompleksnu teoriju sistema. Ona time zadobiva čvrsto mjesto u teoriji sistema, ali, kako smo vidjeli, uz gubitak bitnih smislenih komponenata pojma svrhe koje se možda može napustiti u teoriji strojeva ili organizama, ali ne u teoriji sistema djelovanja. I kibernetska teorija sistema može stoga pružiti važne potsticaje našim daljnjim razmišljanjima. Odgovor na pitanje koju funkciju vrši sistemska svrha u sistemima, ona ne daje.

Iz: Teorija sistema - Svrhovitost i racionalnost, preveo Franjo Zenko, Globus, Zagreb, 1981


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top