Hajdeger je bio jedan od prvih koji je ozbiljnije
shvatio Ničeove reči ‘’Bog je mrtav’’, kao i njegove konstatacije o
‘’nadirućem nihilizmu’’58. U tekstu pod nazivom ‘’Ničeove reči: «Bog je
mrtav»’’ 59 on je razmatrao njegove reči o smrti Boga i njegovo
razumevanje nihilizma. Naravno, za njega je to samo povod da iznese
vlastito razumevanje ‘povesti metafizike’ i njeno poslednje
tumačenje bistvovanja bivstvujućeg u vidu ‘volje za moć’, tj., u vidu
istine kao ‘prevrednovanja svih vrednosti’, tj., u vidu bivstvovanja
bivstvujućeg kao ‘vrednosti’. 60 Sledeći Ničea, on ističe da je nihilizam
povesni događaj koji duboko sapripada zapadnoj logici mišljenja, a pre
svega modernom razumevanju istine u formi reprezentacije, tj. mogućnosti
predstavljivosti svega predstavljivog, koje je prevashodno bilo uzrokovano
pitanjem istine kao izvesnosti 61. Postavljajući pitanje o izvesnosti onoga
najizvesnijeg, kao pitanje o onome ležećem svega ležećeg, tj., o onome što
stoji u temelju svega drugog, Dekart je upravo time postavio u
centar svojih razmatranja svest, čime je inaugurisao novovekovnu
subjektivnost, razumevajući istinu bivstovanja pre svega u formi onoga
najstabilnijega, onoga najstalnijega, tj.,supstancije 62. Međutim, to je bio
samo povod da se, postavljajući pitanje izvesnosti, istina
bivstvovanja pojavi u formi onog bivstvujućeg kojeg je potrebno osigurati
u bivstvovanju. A to je uslovilo da se istina bivstvujućeg shvati kao
temelj putem kojeg je moguće osigurati sve drugo u vidu supstancije i kao
ono stalno svakog stajanja. Takođe, to je bio jedan od načina da se
subjektivnost postavi za centar mišljenja i da se celina bivstvovanja
izvodi iz tog totalizujućeg jedinstva.
Prema Hajdegeru, Niče nas upućuje na oblast čiji je
značaj za nas izgubio svaki smisao. Ovaj gubitak smisla povezan je sa
gubitnom samog mesta, tako da se nihilizam ne sastoji samo u
gubitku smisla, već se pre odnosi na gubitak mesta koji za sobom povlači
gubitak smisla. Sama mogućnost nestanka mesta i nedostatka smisla – čiji
nam se značaj jednom otvorio – ukazuju na nihilizam. Pa ipak, nihilizam
ima svoju povesnu dimenziju spojenu sa načinom na koji se do sada razumevalo
bivstvovanje u svom bivstvovanju, tj. u celini bivstvovanja kao takvom. Tu
sada nailazimo na Hajdegerom ulog. Njegovo tumačenje Ničeovih reči ‘Bog je
mrtav’ ide prema tome da pokaže kako je i samo Ničeovom razumevanje zapadne
metafizike povezano sa metafizikom i kako je ono samo dovršenje te
povesti nihilizma. Niče prema njemu razume ‘volju za moć’ kao ono trajno u
svemu što prolazi, tj. kao bistvujuće u svome bivstvovanju – ‘večnom
vraćanju istog’.
Tako se povest metafizike pokazuje kao razumevanje
bivstvovanja u odnosu na bivstvujuće, tj. kao zaborav bistvovanja od
strane bivstvujućeg. 63 Tako se i Ničeova koncepcija volje za moć
pokazuje, na kraju te metafizike, kao njeno preokretanje, tj. kao njeno
neminovno dovršenje. Međutim, prema Hajdegeru, dovršenje ne znači još i
kraj metafizike, ono znači samo dovršenje u teorijskoj, ali ne i
u praktičkoj ravni, gde povesnu vladavinu zemljom sada preuzima tehnika.
Tehnika je poslednji stadijum dovršenja metafizike i ona predstavlja
praktičnu ispostavljivost volje za volju, tj., volje za moć,
u sveprisutnom i sveobuhvatnom raspolaganju stvarima. Sve stvarno se tako
pojavljuje kao ‘stanje’ ispostavljivo za naredna ispostavljanja 64. Jedna
od osnovnih odlika dovršene metafizike, u epohi tehnike, jeste beskrajno
produžavanje, pomeranje suštine onoga što jeste, gde je nemoguće
sagledati kraj jer nedostaje suština na osnovu koje se celina svega
otkriva u svojoj istini, tj., istina bivstvovanja se povesno udaljuje od
ljudske suštine. Ovo udaljavanje nije ništa drugo nego samo ponovni zov
u mišljenje, povratak onome što se jednom ukazalo u dubini svoje istine –
istine bivstovanja. U tome se krije dvoznačnost u biti tehnike. Sa jedne
strane, ona zakriva ono najbliže čovekovoj suštini, dok sa druge strane,
upravo time ona poziva čoveka da se odazove istoj toj suštini. Stoga tehnika,
tj., postav, kao ono ležeće u biti tehnike, jeste ono najopasnije, ali
istovremeno i ono najspasonosnije, tj., ono što bit čoveka otvara za
bivstvovanje samo. Nihilizam za Hajdegera tada znači «da stvari sa bivstvovanjem ne stoje nikako.
Bivstvovanje ne izlazi na svetlost svoje suštine. U pojavljivanju bivstvujućeg
kao takvogsamo bivstvovanje izostaje. Istina bivstvovanje otpada. Ona ostaje
zaboravljena». 65
Međutim, povest metafizike nije neki izuzetak koji
sa sobom donosi slučajni previd. Samo bivstvovanje započinje zaboravom. 66
Ipak, «samo bivstvovanje jeste bivstvovanje u svojoj istini, a
istina pripada bivstvovanju»67. Dakle, povest metafizike jeste ‘’epoha u
istoriji bivstvovanja’’ čija suština jeste nihilizam. Nihilizam se sastoji
u tome da se bivstvovanje ne pojavljuje u svojoj istini, tj. da istina bivstvovanja
izostaje uprkos naporima mišljenja. To opet ne znači da mi ne mislimo dovoljno,
kako to podvlači Hajdeger, već da naše mišljenje još nije sposobno da
zahvati ono što nam jedino da je da mislimo, ono što nas jedino određuje
kao onima koji misle – misliocima, tj., onima koji slede zovbivstvovanja.
Osluškivanje za Hajdegera nije samo obična metafora, ono je više nego pojam,
ono je priprema za ono što tek dolazi, najava još-ne-mišljenog. Stoga, za
njega misliti već znači misliti ‘’nemišljeno’’. 68
«Tada izlazi da se u suštini samog
bivstvovanja sadrži to da ono ostaje nemišljeno zato što se povlači. Samo
bivstvovanje povlači se u svoju istinu. Ono se sklanja u nju i, sklanjajući se,
skriva sebe samo.»69
Nihilizam stoga nije slučajna epoha u bivstvovanju,
već on pripada, u potpunosti, samom bivstvovanju. To je način na koji se
bivstvovanje skriva u svojoj istini, to je način na koji nam istinabivstvovanja
ostaje skrivena. Stoga i nije slučajno da je Hajdeger odredio istinu kao
dvostruku igru skrivanja/neskrivenosti, 70 gde se bivstvovanje uvek
pojavljuje u svojoj istini i nerazdvojno od nje. («samo bivstvovanje jeste
bivstvovanje u svojoj istini, a istina pripada bivstvovanju» – gore citirano).
Dakle, sâm nihilizam bi prema tome pripadao epohi
bivstvovanja, u kojoj se bistvovanje čuva u svojoj istini, skriveno od
svakog pokušaja mišljenja. To nam govori da mišljenje nije presudno
za događaj bivstvovanja, ali da nije ni beznačajno, nego da se mišljenje
pokazuje u tome da ono čeka bivstvovanje da se dogodi u svojoj istini.
Međutim, tu se ne radi o prostoj pasivnosti, osluškivanje prema Hajdegeru
već znači isčekivanje, ali isčekivanje koje brine o onome što čeka, koje strepi
za njim i koje tako pomaže da se samo i dogodi.
Iz svega iznetog možemo videti da Hajdeger razume
nihilizam malo drugačije nego Niče. Ne kaže li i sâm Hajdeger da je Niče
razumeo nihilizam kao povesno suprotstavljanje neprolaznih
vrednosti prolaznim? Da za njega nihilizam znači uzeti, nasuprot
vremenskom i prolaznom, nešto nadvremeno i neprolazno, nešto
večno? Da je po njemu to samo manifestacija određene volje za moć u njenom
prikrivenom, perfidnom stanju, u stanju sluge koji želi biti gospodar? I
ne svodi li Niče sve samo na vrednosti? 71
Hajdeger takođe insistira na kvantitetu, koji prema
njemu donosi Ničeova koncepcija volje za moć, a koji se opet uklapa u
novovekovno tumačenje bivstvovanja bivstvujućeg, čime se
celina bivstvovanja svodi na predstavljivo, tj. na mogućnost da bude
predstavljeno, tj. na moć da se nešto ustanovi kao vidljivo, odnosno
prikazivo. Volja za moć igra u samoj mogućnosti bića da se ono pojavi uvek
kao biće koje teži više, koje želi više, dakle, koje u toj volji za voljom želi
nju samu, tj., volju za moć. On veoma oštro polemizira o tome, citirajući
neke fragmente iz Kako je to govorio Zaratustra i Ničeove zaostavštine Volja za
moć. Pa ipak, da li je Niče zaista obrnuti Platon?
Prema Ničeu, metafizika je samo uzimanje konačnih
vrednosti za beskonačne, istina je samovrednost, a vrednost pak volja koja teži
da se nametne sebi samoj, koja želi sebe samu u beskonačnom ponavljanju,
tj., večnom vraćanju. Metafizika je stoga ime za nihilizam. Niče razlikuje dve
vrste nihilizma 72. Pasivni nihilizam, čija je odlika potpuno potiskivanje u
sebe, tj. težnja za potpunim odsustvom želje za životom i potrebom
njegovog potrvđivanja (što je odlika Šopenhauerove i budističke filozofije), i
aktivni nihilizam, čiji predstavnik je hrišćanstvo i koje, pored svojih
onozemaljskih ideala, čvrsto kamuflira volju da se vlada drugima i da se drugi
podčini večnim vrednostima. Sve to Niče označava imenom dekadencije, 73
opadanjem životnog nagona, nagona da se život potvrdi u sebi samom, da se
odgovori ‘’da’’ životu, dvostrukim potvrđivanjem, još jednom, jer život teži
uvek da prevaziđe sebe samog. 74 Trangresija granica, otvaranje novih
prostora, novih vidika i perspektiva, jeste jedno stanovište koje zagovara
Niče. Prevladavanje nihilizma prema njemu znači prihvatanje vremenitosti,
otvorenost za konačnost i u njoj stvaranje uslova jakog i moćnog, jednom
rečju, bogatog života. 75
Pa ipak, ne kaže li sličnu stvar i Niče? Ne tvrdi
li i Niče da je problem nihilizma povezan sa voljomza negacijom, sa voljom koja
teži da ukine sebe samu? Voljom, koja i tada ostaje samo volja za
više, volja za moć. 76 Ipak, postoji tu jedna suštinska razlika. Niče je
uvek bio protiv svakog ‘esencijalizma’, 77 označavajući ga takođe
određenom vrstom nihilizma. A ne stoji li upravo tu Hajdegerov prigovor? Hajdeger
ističe da Niče nije uspeo da prevaziđe metafiziku, već samo da je preokrene u
njenu suprotnost, a što znači da stoji na istim metafizičkim
pretpostavkama kao i njegovi prethodnici, jer suprotnost nije drugačija od
onoga čemu se suprotstvavlja, ona je samo druga krajnost. Međutim, Ničeov
pokušaj preokretanja metafizike Hajdeger smatra čak nužnim korakom u
dovršenju zapadne metafizike. 78Zato njegova nadovezivanja na Ničea, kao i
brojna tumačenja Ničeovog teksta, nisu nimalo slučajna. Ona su znak
potrebe da se metafizika uzme mnogo ozbiljnije nego što je samo puki pokušaj
izokretanja. 79 Ona su odraz jednog pokušaja da se metafizika vrati svojoj
skrivenoj pretpostavci. 80Povratak onome što tek omogućava svemu što jeste
da jeste. Povratak onome što mu tek daje da se pojavi i da zablistau svojoj
istini, istini bivstvovanja.
Stoga i nije čudno Hajdegorovo upozorenje na kraju
teksta o Ničeu:
«A da bismo to primetili, da bismo naučili da
to primećujemo, biće nam dovoljno već i to da razmislimo o onom što o smrti Boga kaže
sumanuti čovek, i kako on to kaže. Možda sada nećemo prečuti ono što se na
početku tumačenog odlomka kaže – da je sumanuti čovek ‘’bez prestanka
vikao: Tražim Boga! Tražim Boga!’’.»81
Da bismo izveli mali zaokret u našoj argumentaciji,
moraćemo prethodno citirati ceo Ničeov tekst, sa početka Hajdegerovog
teksta o Ničeovim rečima ‘’Bog je mrtav’’.
«Sumanuti čovek. – Zar niste čuli za onog sumanutog
čoveka koji je u po bela dana upalio fenjer, odjurio na trg i tamo bez
prestanka vikao: ‘Tražim Boga! Tražim Boga!’. A pošto su se tamo upravo
bili okupili mnogi koji nisu verovali u Boga, on je izazvao velik smeh. Da li
se izgubio? – pitao je jedan. Da li je zalutao kao dete? – pitao je drugi.
Ili se on pretvara? Da li nas se boji? Da li je pošao na brod? Putuje li
iz zemlje? Tako je gomila vikala i smejala se. Sumanuti čovek uleteo je među
njih, pogledom ih streljajući. ‘’Kud se dao Bog!’’ – uzviknuo je. ‘’sada
ću vam reči! Mi smo ga ubili – vi i ja. Svi smo mi njegove ubice! A kako
smo ga ubili? Kako smo mogli da popijemo more? Ko nam je dao sunđer da
obrišemo sav horizont? Šta smo uradili odvojivši zemlju od sunca? Kuda ona sada
leti? Kuda letimo svi mi? Dalje od svakog sunca? Zar ne padamo neprekidno?
I unazad, i na bok, i napred, i na sve strane? Postoji li još ‘’gore’’ i
‘’dole’’? Ne bludimo li kao kroz beskonačno Ništa? Zar ne osećamo dah
praznog prostora? Nije li zahladnelo? Ne spušta li se neprekidno noć i sve više
i više noći? Zar ne treba, usred bela dana, da upalimo fenjere? I zar ne čujemo
buku grobara koji sahranjuju Boga? Ne osećamo li zadah raspadanja Boga? –
Čak se i bogovi raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! I mi smo ga ubili!
Kako da se utešimo, mi ubice nad ubicama? Najsvetije i najmoćnije što je svet
do sada imao iskrvarilo je nad udarcima naših noževa – ko će sa nam
obrisati krv? Kojom vodom da se operemo? Koje ćemo pokajničke svečanosti, koje ćemo svete igre morati da
izmislio? Nije li veličina tog čina prevelika za nas? Ne moramo li i sami
da postanemo bogovi kako bismo se pokazali dostojnim tog čina? Nikad nije
bilo većeg čina – zahvaljujući njemu, ko god se rodi posle nas, ući će u
istoriju višu nego što je bila sva istorija do sada!’’ – tu je sumanuti
čovek zaćutao i ponovo pogledao svoje slušaoce: oni su takođe slušali i
začuđeno ga gledali. Na kraju je bacio fenjer na zemlju, tako da se on razbio i
ugasio.‘’Prerano sam došao’’, reče tada, ‘’još nije moje vreme. Taj nečuveni
događaj još je na putu, još putuje – on još nije dopro do ljudskih ušiju.
Munji i gromu potrebno je vreme, svetlosti zvezda potrebno je vreme,
delima je potrebno vreme, čak i nakon što su učinjena, da bi se videla i čula.
Taj je, od ljudi, jošuvek udaljeniji nego i najudaljenije zvezde – a oni su ga
ipak izvršili!’’ Pričalo se još da je istoga dana sumanuti čovek upadao u
crkve i u njima pevao Requiem aeteram deo. Kada su ga izvodili napolje itražili
da im odgovori zašto to čini, on im je svaki put uzvraćao jednim te istim
rečima: ‘’pa šta su još te crkve ako nisu grobnice i nadgrobni spomenici
Božji’’.»82
Tada ćemo možda prečuti Hajdegerovu sugestiju, ali
ne i ono što Niče jasno kaže: ‘’taj nečuveni događaj je na putu, on
putuje’’. A to nije bilo kakav događaj, već događaj od kojeg ‘’nikad nije bilo
većeg čina’’, i ‘’zahvaljujući njemu, ko god se rodi posle nas, ući će u
istoriju višu nego što je bila sva istorija do sada!’’ Taj događaj iz
korena menja naše razumevanje stvarnosti. On menja samu stvarnost.
Ali, njemu samom treba vremena da dođe do nas, da nam se pojavi. Nihilizam
prema Ničeu nije vreme koje dolazi, i to se jasno vidi iz teksta, već
vreme koje traje od objave činjenice da je Bog mrtav do potpunog
ustanovljavanja te činjenice kao činjenice i još mnogo duže pošto se ta
činjenica ustanovi kao činjenica. Ne znaju svi još da je Bog mrtav,
iako se većina ponaša kao da Boga nema. Smrću Boga otvara se praznina koja
se ne može više popuniti. Ta praznina obuhvata celinu bića, ona je prisutna u
svemu na sličan način.
Hajdeger nas upućuje na dublje značenje Ničeovog
predskazanja, na aluziju odvajanja ‘’Sunca’’, od ‘’Zemlje’’, ‘’Sunca’’
koje se od Platona vezuje za ono stvarno u svim stvarima, ono što daje
svemu što jeste da jeste, dakle, na samo bivstvovanje – kako je ono
prikazano u Platonovom mitu o pećini. Celina bića biva dovedena u pitanje
osnovnom činjenicom da je Bog mrtav. Smrt Boga nije obična smrt kao kad
umiru životinje i ljudi, smrt Boga je smrt svega što jeste, radi se o gubitku
samog mesta, mesta u čemu su sve stvari nalazile svoj smisao. Stvari više
ne nalaze suštinu u sebi, ono što u njima izostaje jeste njihova suština,
one su bezsuštinske, a što će reći da im svako značenje uvek već
nedostaje. Stvari više ne znače ništa, isto tako i ljudi. Zato se
humanizam 83 prema Hajdegeru svodi na pitanje iz čega čovek dobija svoju
suštinu, tj., šta njega kao takvog određuje. A to nikada nije čovek sâm.
Zato je metafizika nemoćna da odgovori na pitanje o čoveku jer njega uvek
doživljava u vezi sa nekom određenom interpretacijom bivstvujućeg, ne
vodeći računa o istini bivstvovanja kao takvoj. 84Istina bivstvovanja
jeste ono što određuje čovekovu suštinu, a ne obrnuto, kako je to do sada učila
povest metafizike.
Nije li između Hajdegera i Ničea u pitanju
nesporazum? Niče je ‘nadirući nihilizam’ razumeo kao dovršenje jedne epohe
koja je u samoj sebi nihilistička. A ne čini li isto to i Hajdeger? Ipak,
Niče je vreme nadolazećeg nihilizma shvatio afirmativno, kao vreme koje u
osnovi jeste najava novog i boljeg, najava bogatijeg života, tj., u
krajnjoj instanci najava volje za moći. Ali volja za moć kod Ničea nema više
esencijalističku dimenziju pojma, već se odnosi na sposobnost svakog bića, na
njegovu životnu mogućnost. Bića teže moći zato što su izvorno nemoćna,
zato što su konačna. Konačnost, ograničenost, jeste nešto što bića izvorno
žele da prevladaju. Ali, upravo je u tome njihova granica, što oni mogu
samo da teže višku moći. Sve je to pitanje intenziteta i različitih režima u
koje se jedni uklapaju, drugi ne. Ono što jedni mogu da podnesu, drugi to
nisu u stanju. Intenzitet, ima svoj spektar, svoju skalu varijacija, koja
se uvek ponavlja u razlikama. 85
Zašto volja za moć nije ono što bi Hajdeger hteo da
bude? Iz istog razloga iz kojeg Hajdeger, naspram celine citiranog teksta,
insistira samo na fragmentima koji se dobro uklapaju u njegov sistem
mišljenja. Zašto sumanuti čovek još uvek traži Boga, i to fenjerom, u po bela
dana? Zašto je on sumanuti čovek? Hajdeger na to odgovara: zato što je on
lud, zato što ga drugi ne razumeju, zato što naspram drugih «ludi čovek
jeste – i to je očigledno posle prvih rečenica tumačenog odlomka, a još je
očiglednije nakon poslednjih rečenica tog odlomaka – ludi čovek, dakle, jeste
onaj koji traži Boga, tako što zapomaže za njim. Možda je tu stvarno
mislilac kriknuo de profundis? A uho našeg mišljenja? Zašto ono još ne
čuje taj krik?» 86 I da bude više nego očigledno, Hajdeger i sam kaže da je to
‘očigledno posle prvih rečenica tumačenog odlomka’, to da sumanuti čovek
ne samo što traži Boga, već zapravo i zapomaže za njim. A nije li to
najsumljivija konstatacija koja se može izvesti iz Ničeovog teksta?
Jer sam Niče o tome kaže: ‘nikada nije bilo većeg čina’, i zahvaljući njemu,
ko god se rodi posle nas, ući će u istoriju višu nego što je bila sva
istorija do sada’.
Smrt Boga, za Ničea, istovremeno znači smrt
čoveka, konceptualna smrt jednog povezana je sa konceptualnom smrti
drugog, jer ono što ih povezuje i jeste ta konceptualnost. Istovremeno,
prema Ničeu, to je novo otkriće slobode.
Hajdeger se u daljem tekstu nadovezuje na Ničeovo
shvatanje pravde, tj. na Ničeovo dugo ćutanje po pitanju ključnog pojma
zapadne metafizike, i tada previđajući ono što je Niče hteo da kaže. Jer
on kaže: «pravda, kako je misli Niče, jeste istina
bivstvujućeg koje postoji na način volje za moć» 87,
pri čemu citira sledeći tekst:
«Pravda kao gradilački, izdvajalački, ništiteljski
način mišljenja koji proističe iz vrednosnih procena; najviši reprezent
samog života», beleška iz 1884. godine, i dalje: «Pravda kao funkcija
široko saglašavajuće moći, – ona se uzdiže iznad malih perspektiva dobra i zla,
ima, dakle, širi horizont korisnosti – nameru da održi nešto što je više
od ove ili one ličnosti», beleška iz 1885. godine. Ova dva određenja
pravde se spajaju u Ničeovom određenju prava: «Pravo = volja da se
ovekoveči dati poredak moći. Zadovoljstvo time jeste pretpostavka. Sve što
je vredno poštovanja dovlači se da bi se pravo pokazalo kao nešto večno»,
i dalje, «Problem pravde. Naime, prvo i najmoćnije jeste upravo volja i
snaga za nadmoćnost. Tek vladalac naknadno utvrđuje ‘pravdu’, to jeste meri stvari
po svojoj meri; ako je vrlo moćan, ona tada može da ide vrlo daleko u
dopuštanju i priznavanju indiviuduuma pokušavalaca».88
Međutim, kontekst Ničeovih tvrdnji nam omogućava da
stvari razumemo i u drugačijem smislu od onog koji Hajdeger teži da im
prida. A to nas ponovo vraća razlici dva mislioca. Jer tamo gde
Niče uspostavlja prekide, Hajdeger prepoznaje kontinuitete, ponovo
vraćajući Ničea tradiciji iz koje je ovaj pokušao da izađe. Ali, isto tako
bi se jednim drugačijim čitanjem moglo pokazati koliko je Hajdeger zarobljen
istom tom metafizičkom tradicijom. I koliko, u odnosu na njega, Niče daje
prostora da se iznje izađe. Ali šta znači jedan takav izlazak?
Potrebno je ponovo propitati vezu između nihilizma
i volje za moći kako bi se pokazalo da se tamo više ne misli ništa slično
metafizičkoj tradiciji, već upravo ono što nam omogućava da se
ona napusti. I u tome je prekid koji je uspostavio Niče. Volja za moć nije
‘’Bivstvovanje’’, ‘’Jedno’’, ‘’Suština’’. Ona je sposobnost koja
proizilazi iz konačnosti, ona je sama mogućnost konačnog bića.
Konačnost znači ograničenost, imati granice pred sobom, kretati se u
određenim granicama. Ona nam otvara ceo horizont konačnih bića koja se
otkrivaju našoj konačnosti. Konačnost stoji u osnovi volje za moć. Sva bića
teže moći upravo zato što su konačna, što istovremeno ne znači da je u pitanju
determinizam. Bića se vezuju jedni za druge upravo zato što su upućeni
jedni na druge, upravo zato što ih konačnost prisiljava da je nadomeste.
Tako se obrazuje lanac, u koji svako stupa samo da bi nadomestio sopstvenu
konačnost, da bi je produžio i nivelisao. Lanac se naravno obrazuje u
beskonačnost, lošu – matematičku beskonačnost, koja po sebi nije ništa, do
li samo kruti splet konačnih stvari koji iznova zamenjuju svoja mesta,
koja se iznova ponavljaju. Eto, konačno dolazimo i do večnog vraćanja,
koje samo ponavlja iznova krug života, koje samo iznova ponovo otkriva
konačnost u stvarima. Ponavljanje je moguće samo zato što izvorno
nedostaje savršenstvo, što izvorno ne postoji cilj. Inače, da nije tako ne
bi bilo moguće ponavljanje, pošto bi stvari već dostigle svoju suštinu. 89 U
svemu tome deluje volja za više, volja za tim da se krug života ponovi, da
se doživljeno još jednom proživi. Dvoznačnost života, njegovo dvostruko
potrvrđivanje tada znači ‘’da’’ životu koji puca, koji želi snagu. To u
potpunosti znači iskoristiti sopstvene potencijale. Ali, šta nas određuje
u posedovanju potencijala?
Situacije, prilike, susreti, konstelacije, samo su
slučajnosti koje obrazuju nužnosti. Ne postoji nužnost koja izvire iz
stvari, ali postoji prinuda da se sopstvena konačnost nadomesti drugim
stvarima. Sama konačnost je prinudna, strogo determinisana i upućena na druga
bića. Konačnost se tako pokazuje uvek kao neka vrsta zavisnosti, uvek kao
neka vrsta nadgradnje na nešto drugo. Lanac se obrazuje u krugu života,
lanac postaje sastavni deo života.
I o tome Niče kaže:
«Ti učiš da postoji velika godina postajanja,
čudovište od velike godine: ona se, kao sat peščanik, neprestano iznova
mora okretati da bi iznova potekla i istekla: – tako da su sve ove godine
jednake same sebi, u najvećem i u najmanjem – tako da smo mi sami u
svakoj velikoj godini jednaki sami sebi, u najvećem i u najmanjem» i
dalje: «vraća se čvor uzroka u koji sam upletan – on će me ponovo
stvoriti! Ja sam spadam u uzroke večitog vraćanja. Vratiću se, s
ovim Suncem, s ovom Zemljom, s ovim orlom, s ovom zmijom – ne u novi život
ili bolji život ili sličan život: – vratiću se večno ovom jednom te istom
životu, u najvećem i u najmanjem da ponovo učim večito vraćanja svih
stvari.»90
Ne postoji nikakva esencijalizacija volje za moć,
ona sama izvire iz konačnosti bića i potrebe da se sama konačnost
prevaziđe. Jer Niče takođe konstatuje: «radost hoće večnost svih stvari,
hoće duboku, duboku večnost», 91 ali takođe ne zaboravlja da ponovi da
«sreća hoće sebe samu, hoće večnost, hoće sve večno jednako sebi.» 92
Večno vraćanje u sebi podrazumeva radost konačnosti, želju da se konačnost
potvrdi. Potvrditi konačnost u bićima znači dati pristanak večnosti, tj.
onom ponovljivom u konačnom, samoj volji za moć. Konačnost je večna,
upravo zato što ne može sebe da nadomesti drugačije nego kao ponavljanje.
Stvari se iznova vraćaju samo zato što nisu savršene, stvari se iznova
ponavljaju, samo zato što su konačne. Večno u stvarima jeste njihova konačnost,
večno u stvarima jeste njihovo ponavljanja. 93
Niče zato shvata nihilizam kao pokušaj da se
nužnost stvari na ponavljanja ukine nekim nadvremenim vrednostima. Nema
zakona izvan zakona vremena, koje svakom daje merilo stvari. To se takođe
odnosi i na sam događaj smrti Boga, o kojem Niče kaže da još putuje, i da on
još nije dostigao svoju zrelost u vremenu. Zato se Niče vraća Grčkoj
metafori vremena kao kruga, gde sve dobija svoju vrednost pošto prođe kroz
svoj uzmak, pošto sagleda svoj svršetak. Tek tada ono teži za tim da
se ponovi, da ponovo potvrdi sebe samo.
Hajdegerovo shvatanje nihilizma jeste ukorenjeno u
metafizičkoj tradiciji razumevanja bivstvovanja i načina na koji nam se
ono kao takvo otkriva. Stoga je prema njemu nihilizam samo način na koji
se bivstvovanje odvraća od ljudi time što se smešta u svoju istinu, koja nama
ostaje skrivena. Nihilizam je povesni način sustvovanja bivstvavanja u
njegovoj skrivenosti u odnosu na bivstvujuće. To je način na koji
bivstvovanje svaki put izostaje u bivstvujućem. I to nam otkriva još jednu
dimenziju Hajdegerovog mišljenja. Bivstvovanje, kao uvek već razumevano na
način bistvujućeg, tj. na načine svojih povesnih modaliteta, je nesvodivo
na sebe samo. Bivstvovanje mora da bude više od sebe samog, bivstvovanje u
konačnom mora biti volja za moć 94.
Da je išao do kraja, verovatno bi to bio poslednji
eho njegovog mišljenja. Ipak, on to nije učinio. Vidimo da postoji jedna
skrivena pretpostavka Hajdegerovog mišljenja, a to je da se nama
bivstvovanje već jednom objavilo i istog trenutka ostalo zaboravljeno. Kod
njega se tako otkriva, istina, blaga veza označitelja za označeno, veza
toliko karakteristična za filozofiju i neodvojiva od nje. Zato je moguće konstatovati
da stvari u sebi ipak nose neku suštinu i tek na osnovu nje se one daju
razumeti. To je povesni modalitet dosuđen nam sa Platonom, i njegovim
tumačenjem bivstvovanja kao ideje. Hajdeger se još uvek smešta na tu
poziciju i još uvek ostaje zavistan od te pozicije. On ide dalje samo
u pokušaju da postavi pitanje o onom izvorno-dajućem-svega-datog, o onom
što tek omogućava svemu drugom da jeste i iz čega sve drugo izvodi svoju
suštinu. Ali, zaboravlja da na trenutak pretpostavi da stvari u sebi ne
nose nikakvu suštinu i da su u sebi, mada stvar nikada nije data sama po sebi,
možda, besmislene. Tada bi verovatno došao do drugog zaključka. I tada bi
možda bio bliži Ničeu. U tome je, po nama, osnovna razlika ove dvojice
mislilaca.
Fusnote
58 Upor.
‘’Niče – antipod, Zaratustrina drama, 1984’’, u H. G. Gadamer, Hegelova
dijalektika, Plato, Beograd, 2003, str. 326 i dalje.
59 Upor.
M. Hajdeger, Šumski putevi, Plato, Beograd, 2000, str. 163 – 209.
60
«Budući da Niče bivstvovanje bivstvujućeg shvata kao volju za moć, njegovo
mišljenje mora da misli u pravu vrednosti. Zato i treba da se svuda pre
svega postavi pitanje o vrednosti.» Ibid., str. 194 – 195.
61 «S
početka borbe za vlast nad zemljom epoha subjektnosti hita svom kraju. Tom njenom
kraju pripada to da se bivstvujuće – bivstvujuće koje jeste u smislu
volje za moć – u svakom pogledu uverava u sopstvenu istinu o samom sebi,
pa zato biva i svesno nje. Osvešćenje je nužan instrument htenja – htenja
koje hoće iz volje za moć. (…) Metafizički mišljena, ta situacija uvek je
stanica subjektove akcije. Svaka analiza situacije, znala to ona ili ne,
temelji se u metafizici subjektnosti.»
Ibid., str. 200
Ibid., str. 200
62 «Prvi
put se bivstvujuće određuje kao predmetnost predstavljanja, a istina kao
izvesnost predstavljanja, u Dekartovoj metafizici.» Upor. ‘’Doba slike
sveta’’ u M. Hajdeger, Šumski putevi, str. 69.
63
«Hajdeger je krajnji smisao Ničeove misli video u tome da se nađe izlaz iz
ćorsokaka u koji je zapala celokupna tradicija zapadnog mišljenja, na koji
je bila upućena već svojim početkom, grčkim pitanjem o biću bivstvujućeg. Iz te
perspektive subjektivistička misao i njen kraj u volji za moć izgledaju
kao katastofalna sudbina naše civilizacije koja je tehički
definisana.» Upor. Hegelova dijalektika, str. 329.
64 Upor.
‘’Pitanje o tehnici’’ u M. Hajdeger, Predavanja i rasprave, Plato, Beograd,
1999, str. 9 – 33.
65 Upor.
Šumski putevi, str. 206.
66
«Istorija bivstvovanja počinje, i to nužno, sa zaboravom bivstvovanja. Znači da
stvar nije u metafizici kao metafizici volje
za moć ako samo bivstvovanje u svojoj istini ostaje nemišljeno. To čudno izostajanje stvar je metafizike kao takve.» Ibid., str.
205. i dalje: «Metafizika je epoha u istoriji samog bivstvovanja. Ali u svojoj suštini metafizika je nihilizam. Suština nihilizma
pripada istoriji u obliku koje samo bivstvanje su(t)stvuje». Ibid., str. 207.
za moć ako samo bivstvovanje u svojoj istini ostaje nemišljeno. To čudno izostajanje stvar je metafizike kao takve.» Ibid., str.
205. i dalje: «Metafizika je epoha u istoriji samog bivstvovanja. Ali u svojoj suštini metafizika je nihilizam. Suština nihilizma
pripada istoriji u obliku koje samo bivstvanje su(t)stvuje». Ibid., str. 207.
67 Ibid.
68 Upor.
‘‘Šta znači mišljenje’’ u Predavanja i rasprave, str. 101 – 115.
69 Upor.
Šumski putevi, str. 206.
70 Upor.
M. Hajdeger, O suštini istine, Eidos, Vrnjačka banja, 1995, posebno odeljak pod
naslovom ‘’Ne-istina kao skrivanje’’,
str. 63 i dalje
str. 63 i dalje
71 “A šta
ako se tek time nagoveštava dosad-skrivena suština nihilizma? Tada bi mišljenje
u vrednostima bilo čisti nihilizam.
Ali Niče ipak metafiziku volje za moć shvata upravo kao prevladavanje nihilizma. (…) Ako ipak vrednost ne dopušta bivstvovanju da bude bivstvovanje, da bude ono što ono jeste kao samo bivstvovanje, tada je tek tobožnje prevladavanje nihilizma dovršenje nihilizma», Upor. Šumski putevi, str. 202.
Ali Niče ipak metafiziku volje za moć shvata upravo kao prevladavanje nihilizma. (…) Ako ipak vrednost ne dopušta bivstvovanju da bude bivstvovanje, da bude ono što ono jeste kao samo bivstvovanje, tada je tek tobožnje prevladavanje nihilizma dovršenje nihilizma», Upor. Šumski putevi, str. 202.
72 Upor.
F. Niče, Volja za moć, Dereta, Beograd, 1991, str. 87 i dalje
73
«Nihilistički pokret je samo izraz fiziološke dekadencije». Ibid., str. 70.
74 «A ovu
tajnu mi je kazivao sam život. ‘’Gle’’, rekao je, ‘’Ja sam ono što uvek mora samo
sebe prevazilaziti.’’». Upor. F. Niče, Tako je govorio Zaratustra,
Oktroih, Podgorica, 1999, str. 161.
75 «Naše
doba, sa svojom težnjom da ublaži slučajne nevolje, da ih spreči, a da se bori
unapred protiv neprijatnih mogućnosti,
jeste doba siromaha. Naši ‘’bogataši’’ su najsiromašniji! Pravi cilj bogatstva je zaboravljen». Volja za moć, str. 88.
jeste doba siromaha. Naši ‘’bogataši’’ su najsiromašniji! Pravi cilj bogatstva je zaboravljen». Volja za moć, str. 88.
76 «Moral
je sledstveno propovedao najdublju mržnju i preziranje prema osnovnoj crti
karaktera u gospodara: njihovoj volji za moć. Ukloniti, odreći, razviti ovaj
moral: značilo bi ovaj najomrznutiji nagon posmatrati sa obrnutim osećanjem i
ocenom. Kad bi stradalnik i potišteni izgubio veru u pravo na preziranje
volje za moć, on bi ušao u fazu beznadežnog očajanja. To bi u stvari bio
slučaj, kad bi ova crta bila bitna po život, kad bi se pokazalo da je u toj
volji za moralom prikrivena ova ‘volja za moć’ i da je i ta mržnja i
preziranje samo volja za moć.» Ibid., str. 83.
77 Ovu
reč koristimo pomalo neobavezno, a njeno značenje je možda najbliže povezano sa
jezikom. Pre svega, esencijalizam bi prema nama bila svaka pretpostavka da
se označitelji mogu povezati u označenom, i na osnovu toga, da je
moguće uspostaviti neko ‘trascendentalno označeno’. Čini nam se da je to
jedna od pretpostavki na koju se i Hajdeger oslanja u svojoj kritici
Ničea, jedna pretpostavka koju je već Niče pokušao da dovede u pitanje. O tome
pogledati Ničeov tekst ‘’Saznajno teorijski uvod o istini i laži u
izvanmoralnom smislu’’ u Knjiga o Filozofu, Grafos, Beograd, 1984, str. 74 –
96. Dalje o tom pitanju videti: Ž. Derida, Gramatologija, ‘’Veselin
Masleša’’, Sarajevo, 1976, Ž. Derida, Glas i fenomen,
Istraživačkoizdavački centar SSO Srbije, Beograd 1989, Ž. Derida, Bela
mitologija, Svetovi, Novi Sad, 1990.
78 «S
Ničeovom metafizikom filozoija je dovršena. To znači: ona je prošla kroz oblast
svojih unapred naznačenih mogućnosti.
Dovršena metafizika, koja je osnov planetarnog načina mišljenja, daje temelj za poredak na zemlji koji će po svemu sudeći dugo da traje. Tom poretku više nije potrebna filozofija, jer je ima u svojim temeljima. Ali kraj filozofije nije i kraj mišljenja
– mišljenje samo dolazi do novih početaka». Upor. Predavanja i rasprave, str. 63.
Dovršena metafizika, koja je osnov planetarnog načina mišljenja, daje temelj za poredak na zemlji koji će po svemu sudeći dugo da traje. Tom poretku više nije potrebna filozofija, jer je ima u svojim temeljima. Ali kraj filozofije nije i kraj mišljenja
– mišljenje samo dolazi do novih početaka». Upor. Predavanja i rasprave, str. 63.
79
«Izokretanje platonizma – izokretanje u skladu s kojim, za Ničea, čulnost
postaje istinit a natčulnost neistinit svet – sasvim ostaje unutar
metafizike. Ta vrsta prevladavanja metafizike, vrsta koju Niče ima u vidu i
koja se uzima u smislu pozitivizma devetnaestog veka, jeste – iako u
promenjenoj i višoj formi – samo konačno zaplitanje u metafiziku». Ibid.,
str. 60.
80
«Govoreći tako, mi pretpostavljamo ono što možda nikako ne bismo smeli
pretpostavljati, pretpostavljamo da je jednom već postojao takav put k
samom bivstvovanju i da je mišljenje bivstvovanja već mislilo bivstovanje kao
bivstvovanje.» Upor. Šumski putevi, str. 201.
81 Ibid.,
str. 208.
82 Ibid.,
str. 166
83 Upor.
‘‘Pismo o Humanizmu’’ u M. Hajdeger, Putni znakovi, Plato, Beograd, 2003, str.
279 – 323.
84 «Svaki
Humanizam ili se zasniva na metafizici ili pretvara sebe samog u osnovu
metafizike. Svako određenje čovekove suštine koje već pretpostavlja
interpretaciju bivstvujućeg bez pitanja o istini bivstvovanja jeste – namerno
ili nenamerno – metafizičko.» Ibid., str. 286.
85 «Večni
povratak nije ni kvalitativan ni ekstenzivan, on je intenzivan, čisto
intenzivan. To jest: on kaže razliku. Takva je fundamentalna veza večnog
povratka i volje za moć. Jedno ne može da se kaže bez drugog. Volja za moć je
blistavi svet promena, prenosnih intenziteta, razlike razlike, dahova, uzdisanja
i izdisanja: svet intenzivnih intencionaliteta, svet iluzija
ili misterija.» (L’éternel retour n’est ni qualitatif ni extensif, il est intensif, purement intensif. C’est-à-dire» il se dit de la différance. Tel est le lien fondamental de l’éternel retour et de la volonté de puissance. L’un ne peut se dire que de L’autre. La volenté de puissance est le monde scintillant des métamorphoses, des intensités communicantes, des différences de différence, des souffles, insinuations et expirations: monde d’intensives intentionalités, monde de simulacres ou de mystéres»). Upor. G. Deleuze, Différence et repetition, Presses Universitaires de France, Paris, 1967. str. 313.
ili misterija.» (L’éternel retour n’est ni qualitatif ni extensif, il est intensif, purement intensif. C’est-à-dire» il se dit de la différance. Tel est le lien fondamental de l’éternel retour et de la volonté de puissance. L’un ne peut se dire que de L’autre. La volenté de puissance est le monde scintillant des métamorphoses, des intensités communicantes, des différences de différence, des souffles, insinuations et expirations: monde d’intensives intentionalités, monde de simulacres ou de mystéres»). Upor. G. Deleuze, Différence et repetition, Presses Universitaires de France, Paris, 1967. str. 313.
86 Upor.
Šumski putevi, str. 208.
87 Ibid.,
str. 193.
88 Ibid.,
str. 192.
89 «Kada
bi svet imao cilj, on bi bio dostignut. Kad bi za svet postojalo neko
nepredviđeno krajnje stanje, ono bi se tako isto dostiglo. Kad bi svet
uopšte bio sposoban za kakav zastoj i mirovanje, za ‘biće’, kad bi makar na
trenutak u svem svom postajanju imao tu ‘sposobnost za biće’, onda bi bilo
odavno svršeno s njegovim postojanjem, a tim i sa mišljenjem i sa ‘duhom’
uopšte. Činjenica ‘duha’ kao postajanja dokazuje da svet nema nikakvog cilja,
niti završnoga stanja, i da je nesposoban za biće. Ali je stara nivika: da
se pri svima pojavama misli na ciljeve i da se povodom sveta misli na Boga
tvorca i upravljača, toliko jaka da misliac ima muke da ne misli kako je i
sama besciljnost sveta namerna». Upor. Volja za moć, str.
583
583
90 Fidrih
Niče, Tako je govorio Zaratustra, str. 281.
91 Ibid.,
str. 398.
92 Ibid.,
str. 396.
93 «ovaj
moj dionizijski svet večitog samostvaranja, večitog samorazaranja, ovaj
tajanstveni svet dvostruke požude, ovaj moj svet ‘iznad dobra i zla’, bez
cilja, sem ako u sreći kruga ne leži cilj, bez volje, sem ako prsten nema dobru
volju prema samom sebi – hoćete li ime za ovaj svet? Rešenje svih vaših
zagonetaka? Svetlost i za vas koji ste najskriveniji,
najjači, najneustrašiviji, najtamniji? – Ovaj svet je volja za moć – i
ništa drugo! I vi sami ste ta volja za moć – i ništa drugo!». Upor. Volja
za moć, str. 587.
94 Da je
Hajdeger išao do krajnjih granica svoga mišljenja verovatno bi to bile
poslednje konsenkvence. Stoga i ne iznenađuje da je ponekad bio sklon da
istinu bivstovanja određuje kroz prsten, kao ogledalsku igru četvorstva: neba,
zemlje, božanstva i smtnika. Sličnost sa Ničeom je više nego očigledna.
Upor. ‘’Stvar’’ u Predavanja i rasprave, str. 131 – 149. Ali i tada,
Hajdeger još mnogo duguje metafizičkim pretpostavkama.
Literatura
Ž.
Derida, Gramatologija, ‘’Veselin Masleša’’, Sarajevo, 1976.
Ž. Derida, Glas i fenomen, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd 1989.
Ž. Derida, Bela mitologija, Svetovi, Novi Sad, l990.
Ž. Delez. Niče i Filozofija, Plato, Beograd, 1999.
G. Deleuze, Différence et repetition, Presses Universitaires de France, Paris, 1967.
H. G. Gadamer, Hegelova dijalektika, Plato, Beograd, 2003.
M. Hajdeger, Putni znakovi, Plato, Beograd, 2003.
M. Hajdeger, Šumski putevi, Plato, Beograd, 2000.
M. Hajdeger, Predavanja i rasprave, Plato, Beograd, 1999.
M. Hajdeger, Platonov nauk o istini, Eidos, Vrnjačka banja, 1995.
F. Niče, Tako je govorio Zaratustra, Oktroih, Podgorica, 1999.
F. Niče, Volja za moć, Dereta, Beograd, 1991.
F. Niče, Knjiga o Filozofu, Grafos, Beograd, 1984
Ž. Derida, Glas i fenomen, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd 1989.
Ž. Derida, Bela mitologija, Svetovi, Novi Sad, l990.
Ž. Delez. Niče i Filozofija, Plato, Beograd, 1999.
G. Deleuze, Différence et repetition, Presses Universitaires de France, Paris, 1967.
H. G. Gadamer, Hegelova dijalektika, Plato, Beograd, 2003.
M. Hajdeger, Putni znakovi, Plato, Beograd, 2003.
M. Hajdeger, Šumski putevi, Plato, Beograd, 2000.
M. Hajdeger, Predavanja i rasprave, Plato, Beograd, 1999.
M. Hajdeger, Platonov nauk o istini, Eidos, Vrnjačka banja, 1995.
F. Niče, Tako je govorio Zaratustra, Oktroih, Podgorica, 1999.
F. Niče, Volja za moć, Dereta, Beograd, 1991.
F. Niče, Knjiga o Filozofu, Grafos, Beograd, 1984
Постави коментар