Netko tko (sada ili ponovno)
besjedi o bogovima, ne čini se time više tako posve neospornim kao što je to
bilo u prvoj polovici našeg stoljeća ili pak u višim krugovima već od vremena
Voltairea.
Ovih dvije
stotine godina dakako su kratki odsječak i možda samo predah u usporedbi s
vremenima u kojima su bogovi i demoni štovani. Zacijelo je još prije Lukijana
bilo duhova koji su ismijavali bogove, barem bogove onih drugih. No ostajalo se
na svome tlu. Još za vrijeme Augustina bogovi su prisutni, iako im on priznaje
samo demonski ili titanski karakter. Njegov upit mogu li stvoriti ili održati
svijet, pogađa našu sadašnju situaciju u samu srž. Kada Nietzsche odmjerava
Apolona i Dionisa, onda je to više nego mitološka simbolika – mišljena je
mitska supstancija.
''Bog''
uživa stanovito poštovanje i onda kada se ne imenuje ili govor oko njega, manje
ili više, uvjerljivo vijuga. Ali da se nešto ne slaže u računu s našim Sada i
Ovdje, osjeća se instinktivno i spoznaje na svakom duhovnom stupnju. Primjereno
tome oblikuje se molitva.
Nietzscheovo
''Bog je mrtav'' može značiti jedino da je epohalno stanje spoznaje nedostatno.
Osim toga autor proturječi sebi samome ''Vječnim ponovnim došašćem''.
Božansko
živi. Kad se izriču imena, tada većina nas ima na umu pretkršćanska božanstva
ili božanstva lokalnog karaktera. Njihovi su hramovi propali, a od mnogih nekad
tamo poštovanih ne znaju se ni imena. Bogovi su dakle smrtni, no to ništa ne
govori protiv njihovog bića i njihove zbiljnosti.
I bogovi se
ubrajaju u našu predstavu. Mi im se možemo približiti, recimo žrtvama ili
molitvama, ali ne i iza zavjese na kojoj se pojavljuju – oni tamo ostaju u
''stvari o sebi''. Zbog takvog raspoređivanja (''Religija unutar granica pukog
uma'') Kant je svojedobno pozvan na odgovornost kao neko ''tko je ponizio
kršćanstvo i tko je opasni inovator u vjeri'' (pruski kabinetski nalog iz 1794.
godine).
Kultovi se
temelje na nadi u božanski susret; njihova zadaća ostaje podizanje nade do
izvjesnosti. Kult utoliko više obuzima čovjeka što uvjerljivije slavi ovo
znanje na svetkovinama i u umjetničkim djelima. U jednom gradu koji bi se
približio Vječnom, umjetničko bi djelo moralo postati sveto, a ono sveto
umjetnost. To je u ovom vremenu nedostižno – odatle u sporu oko slika može doći
do pomirenja, ali ne i do rezultata. U Vječnom gradu nema hramova jer je
umjetnost dosegla bezvremensku ljepotu prema kojoj neumorno, a ipak zaludno
teži. Moramo se zadovoljiti ponuđenim poput bakice koja komad kosti časti kao
relikviju. Ono bezvremeno ipak nam nije tuđe. Od njega polazimo i put njega
idemo: ono nas prati na putovanju kao jedina prtljaga koja se ne može izgubiti.
Ono na nas baca svjetlo kada patimo i daruje život kada nas njegovo svjetlo
dotakne.
Riječ
''mijena lika'' (Gestaltwandel) zahvaljujem Leopoldu Ziegleru – jednako
kao i jedan razgovor o Radniku neposredno nakon što je objavljen. Taj
smo razgovor vodili posve blizu utočištu ponad kapele u Goldbachu, u kojem se,
pri dobrom pogledu na jezero, okrećem tim zapisima.
Mijena lika
bogova znači da se mijenja pojava u kojoj bivaju obožavani. Tako ima mjesta
koja od početka slove kao sveta iako su se religije mijenjale. Možda se nekoć
tamo pojavio anđeo, zbilo čudo. Novi su hramovi podizani na ruinama starih. Oni
su ostajali da budu cilj hodočašću, svečanostima, žrtvama i molitvama. Molitve
su vazda važne; no kažu da ovdje bivaju osobito često uslišane.
Borba Titana
i sumrak bogova su metahistorijski – oni iz prirode i kozmosa prodiru u
povijest. Vremenski gledano može se pretpostaviti da su Titani bili prethodnici
bogova i da su upravljali kaosom. Iza toga dolazi mit o tome da su Titani
navodno stvorili bogove i poučavali ih. Njihov je ustanak uzdrmao Olimp – Zeus
ih kroti i protjeruje u podzemlje. No oni se vraćaju – razulareni Prometej,
primjerice, u liku Radnika. Bogovi stvaraju iz bezvremenskog; Titani djeluju i
stvaraju u vremenu. Njima je srodnija tehnika nego umjetnost. Zato Hölderlin
pjesniku savjetuje da sanja i traži utjehu kod Dionisa dok ''Željezni'' vladaju
– ali on zna da će se bogovi vratiti.
O umijeću
računanja. Eksponent je broj što stoji iznad baze i pokazuje koliko puta ta baza
može biti multiplicirana (potencirana) samom sobom. U jednadžbi: 2³ = 8, ''2''
je baza, ''3'' eksponent, a ''8'' rezultat. Baza se naziva i ''korijen'', a
eksponent ''pokazatelj''. Znak jednakosti je ''sredina''. Sredina posreduje;
ona razdvaja i povezuje istodobno.
O botanici. Ako se
jednadžba prenese u parabolu, baza se shvaća kao korijen, spojnica kao stablo,
a eksponent kao krošnja drveta. Rezultat je plod. Njega treba promatrati
ponajprije kao čist proizvod, dakle neovisno o ekonomskim, estetskim i moralnim
ocjenama kojima se odlikuje.
O pravopisu.
''Eksponirati'' je i ''udaljiti'' i ''tumačiti'' i ''izlagati''. Ja se bavim
jednim radom, pisanim djelom; do najmanjih pojedinosti ispitujem njegovu
dispoziciju i izlažem je.
''Eksponirati
se'' znači ''udaljiti se'', ''izložiti se'' – nadasve opasnosti. Neutralno
gledano to je ''isticanje''. Ovaj talent (ekspozicionalni) ponajprije je čisto
potencijalan, ali on ipak stvara činjenice. (Slučajnost u smislu Tome
Akvinskoga.) Ovisno o mjestu i ljudima, poput etikete im se kvače osobine kao
što su dobro i loše, lijepo i ružno. Samoudaljavanje ipak djeluje i na optiku,
a time i na stil – dakle ne ''bivam smaknut'', nego ''sudjelujem u smaknuću''.
To se više tiče transcendencije.
Eksponencijalni
udio u radnjama i djelima određuje ugled koji oni uzrokuju. O životnom vijeku
poetskog ili umjetničkog djela odlučuje osnovni broj, to jest jedino
njihov karakter.
O biografiji. U životu se
svatko manje ili više eksponira. Jedni se pametno koriste svojim sposobnostima,
dok ih drugi profućkaju, rasipaju i potkopavaju – između toga je prava sredina,
skromno kućanstvo. Pojedinac svoju snagu može udvostručiti, udeseterostručiti –
to ne mijenja ništa u osnovi. Svoju prisutnost na bojnom polju Napoleon je
izjednačavao sa stotinu tisuća ljudi. On je, međutim, propao zbog karaktera, ne
zbog potencije. To eminentno vrijedi i za Hitlera.
O
transcendenciji. Ima susreta na silu što dovode u pitanje tijelo
i život – oni otvaraju široko polje između političke inteligencije i etičke
discipline.
Zadnji
susret, onaj sa smrću, nitko ne može izbjeći. Tu se svako apsolutno eksponira.
Njegova potencija izbjegava vrijeme i broj. Postaje imaginarna. Ako za pojedinca,
kao za sebi samom neznanoga, upotrijebimo bazu ''X'', on se eksponira
beskonačno: X ¥.
Tek sada
individua postaje i ''nedjeljiva'' kao što to kaže njezino ime. To što njezina
potencija prekoračuje svaku mjeru i svaku ocjenu, uključuje nadu što premašuje
nadu raja. Umjetnost i kultovi okružuju i ukrašuju zid vremena; sakrament smrti
svatko izvršava sam.
Tolstoj u
opisu smrti Ivana Iljiča opisuje prijelaz u kojemu egzistencija više ne biva
oteta, nego se čovjek nje odriče.
O tome i
Heidegger: ''Odricanje ne uzima. Odricanje daje. Ono daje neiscrpnu snagu
beskonačnog''.
Jednako
Schopenhauer u svom ''Učenju o nerazorivosti našeg istinske biti smrću'': ''Za
nas smrt jest i ostaje nešto negativno – prestanak života; samo, ona mora imati
i neku pozitivnu stranu koja nam međutim ostaje skrivena jer naš intelekt
ostaje posve nesposoban shvatiti je. Odatle mi valjda spoznajemo ono što smrću
gubimo, ali ne i ono što time dobivamo''.
Nikakav put
ne vodi preko slutnje. Veliki mislilac žali se da nam se svjetlo izgubi upravo
onda kada novo jutro počinje svijetliti: ''Ako bi u međuvremenu neki filozof
pomislio da će na samrti vlastitu utjehu naći u tome da tada riješi problem
koji ga je tako često zaokupljao, bit će mu vjerojatno kao onome kome se, kada
je upravo bio na putu da pronađe ono što je tražio, ugasi svjetiljkama''.
Čini se ipak
da je ovdje dopuštena sumnja. Kada neko jako svjetlo zasvijetli, ono ne gasi
slabije svjetlo, nego ga prihvaća u svoj plamen. Nietzsche predviđa vremenski
bljesak takve gustoće da će u njemu tisuću godina proći ne samo ''kao jedan
dan'' već kao dio sekunde. Tako ono bezvremensko proguta ''vječno''.
Vremenski je
zid za Hölderlina zid zatvora koji će se srušiti u ''najsvetijoj od svih
oluja''.
Ako u
prostoriji stoji cvijet, on u bujici svjetlosti neće izblijediti, nego će jače
svijetliti: integriran. On biva oslobođen jer raskoš i ljepota nisu dostatni –
to je razlog zbog kojeg je on smrtan. Sitniš se na carini mijenja u zlato –
obol za otvarač vrata.
I nakon
smjene milenija nastavit će se udaljavanje čovjeka iz povijesti. Veliki simboli
''kruna i mač'' i dalje gube na značenju; žezlo se mijenja. Historijske granice
će se izbrisati; rat ostaje izopćen, razviće moći i prijetnja postaju
planetarni i univerzalni.
Sljedeće
stoljeće pripada Titanima, bogovi i dalje gube na ugledu. Budući da će se oni
vratiti, kao što su vazda i činili, gledano kultski – 21. stoljeće bit će
karika, dakle ''interim''. Dieu se retire. Bog se povukao.
Ne trebamo
se zavaravati da je islam navodno izuzeće: nije posrijedi njegova nadređenost
vremenu, nego to da je on – titanski gledano – vremenu primjeren.
Titani
dolaze i odlaze kao prirodne sile; njih na uobličen način reprezentiraju kako
životinje tako i ljudi. Hölderlin u ''Kruhu i vinu'' predviđa njihovo ponovno
došašće. On ograničava i njihovu vladavinu objašnjavajući ih kao ''interim''.
Misli da je u ''oskudnim'' vremenima, vremenima dakle udaljenima od boga, za
pjesnika ''bolje da spava''. Pri tome ne isključuje da se u međuvremenu zbiva
nešto snažno, iako silovito. Pristižu ''junaci u mjedenoj zipki''; oni su pak
samo ''slični'' onima nebeskim.
Zadnje
utočište – san, opijenost i zaborav – pjesnik nalazi u Dionisu. U tom se
pogledu Hölderlin posvema slaže s Nietzscheom.
Schopenhauer
promatra svijet kao igralište slijepe volje; on je titanski – podčinjen doduše
vječnoj mijeni, ali prolazne prirode.
''Jer sve
što nastaje, zaslužuje propasti''.
Darwin je
dao odgovor na pitanje kako to da unatoč sljepilu volje nastaju divotne
tvorevine.''Onda je valjda i Tadž Mahal nastao slučajnim nabacivanjem gomile
kamenja?'' – bilo je protupitanje koje mu je postavljeno.
Schopenhauer,
koji je uostalom odbijao Darwinovu teoriju, navlastiti smisao humanosti traži u
shvaćanju, dakle u neaktivnosti. Bezvremenska spoznaja proizvodi kultove i
ideje, a ponajprije umjetnička djela. On vjeruje da bi jednom preko Europe
mogao doći ''pročišćeni budizam'': ''To mora dakle biti nekakva pučka
metafizika, religija''. Ruskin: ''Naposljetku, zadaća umjetnosti jeste
prikazivanje božanskog djelovanja u prirodi''. Približavanje, dakle.
Dok
Hölderlin sa strahom gleda u smjeru interima, a Schopenhauer se skeptički i
pesimistički susreće s titanizmom, Nietzsche se u njemu osjeća kao kod kuće. U
svojoj sudbonosnoj 1888. godini bilježi da on 21. stoljeće prepoznaje kao svoj
duhovni dom. Naglo razviće energije u okviru svijeta tehnike korespondira s tim
sve većim naglašavanjem volje.
Za
Nietzscheovo potvrđivanje volje karakterističan je njegov odnos spram vremena.
Dok Kant vrijeme ubraja u oblike zora, ono za Nietzschea ima karakter
bezuvjetne realnosti. Ta pozicija dostiže krajnju točku u učenju u Vječnom
ponovnom došašću.
To se učenje
utoliko pogrešno shvaća što ono nije plod spoznaje, nego je vjerovanje.
Oswald
Spengler naglašava vrijednost koju Zapadnjaci propisuju vremenu. Tome slijede
specifični oblici mjerenja vremena. Od vremena gotike osim križa i satovi ulaze
u opremu crkvenih tornjeva.
Njihov znamen nadjačava i zasjenjuje Zemlju.
Ovo razviće
je počelo oko tisućite godine otkrićem zupčanog sata, koji je zamijenio
elementarne satove. Naš se svijet između ostaloga može označiti kao doba
satova: njihova preciznost i vijek trajanja približavaju se savršenstvu. Njihov
ritam, osim toga, ne mjeri samo ono najmanje i najveće od atoma do univerzuma,
već, primjerice, određuje svakidašnju kretnju u motoru.
Kvarcni
satovi povratak su elementarnih satova na duhovnoj razini. Zemlja svlači
košuljicu.
Propast
''Titanika'', njegovo razbijanje o ledeni brijeg, proročanski je znamen kakvih
inače ima samo u mitovima. Iz toga se između ostalog daje zaključiti da je kod
napretka zapravo riječ o interimu – o pojavi koja ima početak i kraj. Uvijek se
naravno znalo da drveće ne raste do nebesa.
Sad se
postavlja pitanje kako će Zemlja tada izgledati – ili ''što ona hoće''. Čini se
da se na kraju ovog milenija ponavljaju apokaliptične vizije – one su danas, u
skladu s raspoloženjem u svijetu, pretežno tehničke naravi.
Nasuprot
tome astrolozi predviđaju neobično oduhovljenje. S tim u skladu je kršćansko
očekivanje doba Svetog Duha, koje se pojavljuje kao treće iza Svetog Oca i
Sina. A s njim i Treći testament, sročenje kojeg ostaje pridržano pjesnicima.
Ako se
interim gleda kao nezastrto, dakle i uobličeno uzdizanje Titana, onda s tim u
vezi mora biti prije svega preinačenje Zemlje kakvo se već nagoviješta; i to
osobito u obliku katastrofe. Pri tome se vjerojatno precjenjuje čovjekovo
sudjelovanje i njegova krivnja. To se ex negativo može zaključiti na temelju
onoga što se on odnedavna pokazuje kao nemoćan – ako čak i ne dolijeva ulje na
vatru.
Već smo
dvjesto godina u revoluciji svijeta kojom se mijenjaju priroda i društvo; pri
tome tehnički impulsi prethode socijalnima. Historijski gledano, ponavlja se
situacija kakva je već tako često postojala, kao primjerice nakon otkrića
oružja i alata – ratovi, seobe naroda, opustošenje pokrajine nerazboritim
iskorištavanjem šuma i pašnjaka.
No postavlja
se pitanje da li je historijska perspektiva dostatna i da li mi to stojimo
možda na kraju povijesti. Mnogo znamena govori u prilog tome da jedna
revolucija zemlje opkoljava i određuje revoluciju svijeta. I to bi bilo
ponavljanje, doduše u većem ciklusu, koje se ne mjeri historijskim epohama,
nego Zemljinim dobima. To se u mitskom pogledu približava Hesiodu, a u
znanstvenom Cuvierovu sistemu.
Ta se
perspektiva sve više prihvaća, pa čak biva i popularnom. Pri tome valja
razmisliti da li procjenjujemo pravilno značenje velikih problema kao što su
promjene klime, atmosfere, broja novorođenih. Poštivanje prema statistici i
užasavanje pred velikim ciframa Titanima je tuđe.
Očekivati se
mogu ne samo gubici nego i iznenađenja. Tako primjerice nove materije i sile u
anorganskom i nove vrste životinja u organskom svijetu. Vožnje po nevidljivom
mogu vrijediti kao otkriće kontinenta.
To su
razvića prirodnih u koje se uključuje ljudska potpora. Oni se ne mogu
zamijeniti pojavama u kultnom pogledu. S njim se okončava interim.
I tamo gdje
se prirodne sile međusobno izjednačuju, to se ne zbiva bez reda. Počinju se
ocrtavati heraklovski, kentaurski i prometejski likovi – a kao prvi likovi
radnika. Tehnika je njegova odora. Kao svjetski govor ona oslobađa trijarije
(vojnike trećeg bojnog reda) od bubanja brojeva i abecede, možda i od obaveznog
školovanja uopće. Uči se igrom i gledanjem – egzistencijalno.
Ne treba
zaboraviti Gigante i Himere; oni se pojavljuju tamo gdje istraživanje dodirne
granice i počinje ih prekoračivati, primjerice u tehnici gena i u atomskoj
tehnici.
Doduše, sve
veće oduhovljenje vrlo je opasno, ali je kadro parirati uništenju – primjerice
ratu, svodeći ga na razmjenu formula. Onaj podređeni predaje se kao u partiji
šaha. Ako on obori stol, sljeduje ga usud Giganta.
Ni svjetska
država neće ukinuti silu jer ona se uklapa u stvoreni svijet. Rat se pretvara u
policijske akcije manjeg ili većeg opsega. Budući da je atomsko oružje
monopolizirano, ustanci nemaju nikakve izglede, ali će se teror povećati.
Napredak
tehnike može se završiti u magiji. Pretvaranje misli u akciju počinje se u
nekim poljima nagoviještati, nadasve u prometu. Ni obični telefonski razgovor
nije tako jednostavan kao što se čini. Rampe na bazi fotoćelija, transplatanti,
himere, pojavljivanja mrtvih na ekranu itd. Sve je više biotopa na kojima, kako
bi djelovali, jedva da treba pomaknuti ruku. Takvo stanje udaljava iz povijesti
već zato što godi. Nietzsche ga je u ''zadnjem čovjeku'' predvidio, a Huxley
detaljno prikazao. Interim postaje površan. S tim u vezi je felahizacija –
opstanak bez historijske svijesti i većih zahtjeva – živi se od danas do sutra.
Elite bivaju
sve manje i moćnije, jer i one dosežu granicu na kojoj se misao transformira.
Titani žive
i djeluju u vremenu. Njihova se moć potvrđuje u Vječnom ponovnom došašću. Ta
vječnost nije kraj vremena ni vremenâ, nego njihovo beskonačno rastezanje. Jedan
rez, i njihov je kraj dosegnut.
Titanima
nisu potrebne molitve; njima se služi radom. Njih veoma poštuju iako im se ime
krije iza djelovanja. Tako se više danas ne kaže: ''Uranos'', već ''uran''. Ni
plutonij, iako ima moć na zemlji, ne pripada u Olimp.
Bogovi nisu
vječni, nego bezvremeni – utoliko njima upućene molitve ne ispunjavaju
zemaljsku nadu, ali se one valjda ispunjavaju izvan svake nade.
Nadolazak
bogova može se naslutiti – ali se ne može ni proračunati ni predvidjeti. No oni
se moraju pojaviti jer bez bogova nema kulture. Kako naivna tako i razložna
očekivanja usmjeravaju se na pojave pred velike mijene.
Neka pojava
može i tisuću godina grijati u odsjaju i odgovarati kao eho, no ona s vremenom
biva slabija; tako slabi teologija. Svaka molitva postaje manje ili više
posmrtni govor. Zbog toga ona najsnažnije djeluje na grobovima.
Čak ni u
pjesništvu bogovi u interimu nisu vremenu primjereni; njihovo je ime najbolje
neutralizirati. U skladu s tim božanskom nije potrebna ni životinjska ni
ljudska krinka da bi se pojavilo u visokom oduhovljenju. Nove mutacije
uvjetuju, dakako, i novu ravan spoznaje. Toga neće manjkati jer škare
najoštrije režu kada se počnu zatvarati.
Ernst Jünger, Gestaltwandel (1993), Sämtliche Werke,
Stuttgart, vol. XIX, 1999.
Preveo s njemačkog Mario Kopić
Постави коментар