Netko tko (sada ili ponovno) besjedi o bogovima, ne čini se time više tako posve neospornim kao što je to bilo u prvoj polovici našeg stoljeća ili pak u višim krugovima već od vremena Voltairea.
Ovih dvije stotine godina dakako su kratki odsječak i možda samo predah u usporedbi s vremenima u kojima su bogovi i demoni štovani. Zacijelo je još prije Lukijana bilo duhova koji su ismijavali bogove, barem bogove onih drugih. No ostajalo se na svome tlu. Još za vrijeme Augustina bogovi su prisutni, iako im on priznaje samo demonski ili titanski karakter. Njegov upit mogu li stvoriti ili održati svijet, pogađa našu sadašnju situaciju u samu srž. Kada Nietzsche odmjerava Apolona i Dionisa, onda je to više nego mitološka simbolika – mišljena je mitska supstancija.

''Bog'' uživa stanovito poštovanje i onda kada se ne imenuje ili govor oko njega, manje ili više, uvjerljivo vijuga. Ali da se nešto ne slaže u računu s našim Sada i Ovdje, osjeća se instinktivno i spoznaje na svakom duhovnom stupnju. Primjereno tome oblikuje se molitva.

Nietzscheovo ''Bog je mrtav'' može značiti jedino da je epohalno stanje spoznaje nedostatno. Osim toga autor proturječi sebi samome ''Vječnim ponovnim došašćem''.

Božansko živi. Kad se izriču imena, tada većina nas ima na umu pretkršćanska božanstva ili božanstva lokalnog karaktera. Njihovi su hramovi propali, a od mnogih nekad tamo poštovanih ne znaju se ni imena. Bogovi su dakle smrtni, no to ništa ne govori protiv njihovog bića i njihove zbiljnosti.

I bogovi se ubrajaju u našu predstavu. Mi im se možemo približiti, recimo žrtvama ili molitvama, ali ne i iza zavjese na kojoj se pojavljuju – oni tamo ostaju u ''stvari o sebi''. Zbog takvog raspoređivanja (''Religija unutar granica pukog uma'') Kant je svojedobno pozvan na odgovornost kao neko ''tko je ponizio kršćanstvo i tko je opasni inovator u vjeri'' (pruski kabinetski nalog iz 1794. godine).

Kultovi se temelje na nadi u božanski susret; njihova zadaća ostaje podizanje nade do izvjesnosti. Kult utoliko više obuzima čovjeka što uvjerljivije slavi ovo znanje na svetkovinama i u umjetničkim djelima. U jednom gradu koji bi se približio Vječnom, umjetničko bi djelo moralo postati sveto, a ono sveto umjetnost. To je u ovom vremenu nedostižno – odatle u sporu oko slika može doći do pomirenja, ali ne i do rezultata. U Vječnom gradu nema hramova jer je umjetnost dosegla bezvremensku ljepotu prema kojoj neumorno, a ipak zaludno teži. Moramo se zadovoljiti ponuđenim poput bakice koja komad kosti časti kao relikviju. Ono bezvremeno ipak nam nije tuđe. Od njega polazimo i put njega idemo: ono nas prati na putovanju kao jedina prtljaga koja se ne može izgubiti. Ono na nas baca svjetlo kada patimo i daruje život kada nas njegovo svjetlo dotakne.

Riječ ''mijena lika'' (Gestaltwandel) zahvaljujem Leopoldu Ziegleru – jednako kao i jedan razgovor o Radniku neposredno nakon što je objavljen. Taj smo razgovor vodili posve blizu utočištu ponad kapele u Goldbachu, u kojem se, pri dobrom pogledu na jezero, okrećem tim zapisima.

Mijena lika bogova znači da se mijenja pojava u kojoj bivaju obožavani. Tako ima mjesta koja od početka slove kao sveta iako su se religije mijenjale. Možda se nekoć tamo pojavio anđeo, zbilo čudo. Novi su hramovi podizani na ruinama starih. Oni su ostajali da budu cilj hodočašću, svečanostima, žrtvama i molitvama. Molitve su vazda važne; no kažu da ovdje bivaju osobito često uslišane.

Borba Titana i sumrak bogova su metahistorijski – oni iz prirode i kozmosa prodiru u povijest. Vremenski gledano može se pretpostaviti da su Titani bili prethodnici bogova i da su upravljali kaosom. Iza toga dolazi mit o tome da su Titani navodno stvorili bogove i poučavali ih. Njihov je ustanak uzdrmao Olimp – Zeus ih kroti i protjeruje u podzemlje. No oni se vraćaju – razulareni Prometej, primjerice, u liku Radnika. Bogovi stvaraju iz bezvremenskog; Titani djeluju i stvaraju u vremenu. Njima je srodnija tehnika nego umjetnost. Zato Hölderlin pjesniku savjetuje da sanja i traži utjehu kod Dionisa dok ''Željezni'' vladaju – ali on zna da će se bogovi vratiti.

O umijeću računanja. Eksponent je broj što stoji iznad baze i pokazuje koliko puta ta baza može biti multiplicirana (potencirana) samom sobom. U jednadžbi: 2³ = 8, ''2'' je baza, ''3'' eksponent, a ''8'' rezultat. Baza se naziva i ''korijen'', a eksponent ''pokazatelj''. Znak jednakosti je ''sredina''. Sredina posreduje; ona razdvaja i povezuje istodobno.

O botanici. Ako se jednadžba prenese u parabolu, baza se shvaća kao korijen, spojnica kao stablo, a eksponent kao krošnja drveta. Rezultat je plod. Njega treba promatrati ponajprije kao čist proizvod, dakle neovisno o ekonomskim, estetskim i moralnim ocjenama kojima se odlikuje.

O pravopisu. ''Eksponirati'' je i ''udaljiti'' i ''tumačiti'' i ''izlagati''. Ja se bavim jednim radom, pisanim djelom; do najmanjih pojedinosti ispitujem njegovu dispoziciju i izlažem je.

''Eksponirati se'' znači ''udaljiti se'', ''izložiti se'' – nadasve opasnosti. Neutralno gledano to je ''isticanje''. Ovaj talent (ekspozicionalni) ponajprije je čisto potencijalan, ali on ipak stvara činjenice. (Slučajnost u smislu Tome Akvinskoga.) Ovisno o mjestu i ljudima, poput etikete im se kvače osobine kao što su dobro i loše, lijepo i ružno. Samoudaljavanje ipak djeluje i na optiku, a time i na stil – dakle ne ''bivam smaknut'', nego ''sudjelujem u smaknuću''. To se više tiče transcendencije.

Eksponencijalni udio u radnjama i djelima određuje ugled koji oni uzrokuju. O životnom vijeku poetskog ili umjetničkog djela odlučuje  osnovni broj, to jest jedino njihov karakter.

O biografiji. U životu se svatko manje ili više eksponira. Jedni se pametno koriste svojim sposobnostima, dok ih drugi profućkaju, rasipaju i potkopavaju – između toga je prava sredina, skromno kućanstvo. Pojedinac svoju snagu može udvostručiti, udeseterostručiti – to ne mijenja ništa u osnovi. Svoju prisutnost na bojnom polju Napoleon je izjednačavao sa stotinu tisuća ljudi. On je, međutim, propao zbog karaktera, ne zbog potencije. To eminentno vrijedi i za Hitlera.

O transcendenciji. Ima susreta na silu što dovode u pitanje tijelo i život – oni otvaraju široko polje između političke inteligencije i etičke discipline.

Zadnji susret, onaj sa smrću, nitko ne može izbjeći. Tu se svako apsolutno eksponira. Njegova potencija izbjegava vrijeme i broj. Postaje imaginarna. Ako za pojedinca, kao za sebi samom neznanoga, upotrijebimo bazu ''X'', on se eksponira beskonačno: X ¥.

Tek sada individua postaje i ''nedjeljiva'' kao što to kaže njezino ime. To što njezina potencija prekoračuje svaku mjeru i svaku ocjenu, uključuje nadu što premašuje nadu raja. Umjetnost i kultovi okružuju i ukrašuju zid vremena; sakrament smrti svatko izvršava sam.

Tolstoj u opisu smrti Ivana Iljiča opisuje prijelaz u kojemu egzistencija više ne biva oteta, nego se čovjek nje odriče.

O tome i Heidegger: ''Odricanje ne uzima. Odricanje daje. Ono daje neiscrpnu snagu beskonačnog''.

Jednako Schopenhauer u svom ''Učenju o nerazorivosti našeg istinske biti smrću'': ''Za nas smrt jest i ostaje nešto negativno – prestanak života; samo, ona mora imati i neku pozitivnu stranu koja nam međutim ostaje skrivena jer naš intelekt ostaje posve nesposoban shvatiti je. Odatle mi valjda spoznajemo ono što smrću gubimo, ali ne i ono što time dobivamo''.

Nikakav put ne vodi preko slutnje. Veliki mislilac žali se da nam se svjetlo izgubi upravo onda kada novo jutro počinje svijetliti: ''Ako bi u međuvremenu neki filozof pomislio da će na samrti vlastitu utjehu naći u tome da tada riješi problem koji ga je tako često zaokupljao, bit će mu vjerojatno kao onome kome se, kada je upravo bio na putu da pronađe ono što je tražio, ugasi svjetiljkama''.

Čini se ipak da je ovdje dopuštena sumnja. Kada neko jako svjetlo zasvijetli, ono ne gasi slabije svjetlo, nego ga prihvaća u svoj plamen. Nietzsche predviđa vremenski bljesak takve gustoće da će u njemu tisuću godina proći ne samo ''kao jedan dan'' već kao dio sekunde. Tako ono bezvremensko proguta ''vječno''.

Vremenski je zid za Hölderlina zid zatvora koji će se srušiti u ''najsvetijoj od svih oluja''.

Ako u prostoriji stoji cvijet, on u bujici svjetlosti neće izblijediti, nego će jače svijetliti: integriran. On biva oslobođen jer raskoš i ljepota nisu dostatni – to je razlog zbog kojeg je on smrtan. Sitniš se na carini mijenja u zlato – obol za otvarač vrata.

I nakon smjene milenija nastavit će se udaljavanje čovjeka iz povijesti. Veliki simboli ''kruna i mač'' i dalje gube na značenju; žezlo se mijenja. Historijske granice će se izbrisati; rat ostaje izopćen, razviće moći i prijetnja postaju planetarni i univerzalni.

Sljedeće stoljeće pripada Titanima, bogovi i dalje gube na ugledu. Budući da će se oni vratiti, kao što su vazda i činili, gledano kultski – 21. stoljeće bit će karika, dakle ''interim''. Dieu se retire. Bog se povukao.

Ne trebamo se zavaravati da je islam navodno izuzeće: nije posrijedi njegova nadređenost vremenu, nego to da je on – titanski gledano – vremenu primjeren.

Titani dolaze i odlaze kao prirodne sile; njih na uobličen način reprezentiraju kako životinje tako i ljudi. Hölderlin u ''Kruhu i vinu'' predviđa njihovo ponovno došašće. On ograničava i njihovu vladavinu objašnjavajući ih kao ''interim''. Misli da je u ''oskudnim'' vremenima, vremenima dakle udaljenima od boga, za pjesnika ''bolje da spava''. Pri tome ne isključuje da se u međuvremenu zbiva nešto snažno, iako silovito. Pristižu ''junaci u mjedenoj zipki''; oni su pak samo ''slični'' onima nebeskim.

Zadnje utočište – san, opijenost i zaborav – pjesnik nalazi u Dionisu. U tom se pogledu Hölderlin posvema slaže s Nietzscheom.

Schopenhauer promatra svijet kao igralište slijepe volje; on je titanski – podčinjen doduše vječnoj mijeni, ali prolazne prirode.

''Jer sve što nastaje, zaslužuje propasti''.

Darwin je dao odgovor na pitanje kako to da unatoč sljepilu volje nastaju divotne tvorevine.''Onda je valjda i Tadž Mahal nastao slučajnim nabacivanjem gomile kamenja?'' – bilo je protupitanje koje mu je postavljeno.

Schopenhauer, koji je uostalom odbijao Darwinovu teoriju, navlastiti smisao humanosti traži u shvaćanju, dakle u neaktivnosti. Bezvremenska spoznaja proizvodi kultove i ideje, a ponajprije umjetnička djela. On vjeruje da bi jednom preko Europe mogao doći ''pročišćeni budizam'': ''To mora dakle biti nekakva pučka metafizika, religija''. Ruskin: ''Naposljetku, zadaća umjetnosti jeste prikazivanje božanskog djelovanja u prirodi''. Približavanje, dakle.

Dok Hölderlin sa strahom gleda u smjeru interima, a Schopenhauer se skeptički i pesimistički susreće s titanizmom, Nietzsche se u njemu osjeća kao kod kuće. U svojoj sudbonosnoj 1888. godini bilježi da on 21. stoljeće prepoznaje kao svoj duhovni dom. Naglo razviće energije u okviru svijeta tehnike korespondira s tim sve većim naglašavanjem volje.

Za Nietzscheovo potvrđivanje volje karakterističan je njegov odnos spram vremena. Dok Kant vrijeme ubraja u oblike zora, ono za Nietzschea ima karakter bezuvjetne realnosti. Ta pozicija dostiže krajnju točku u učenju u Vječnom ponovnom došašću.

To se učenje utoliko pogrešno shvaća što ono nije plod spoznaje, nego je vjerovanje.

Oswald Spengler naglašava vrijednost koju Zapadnjaci propisuju vremenu. Tome slijede specifični oblici mjerenja vremena. Od vremena gotike osim križa i satovi ulaze u opremu crkvenih tornjeva. 

Njihov znamen nadjačava i zasjenjuje Zemlju.

Ovo razviće je počelo oko tisućite godine otkrićem zupčanog sata, koji je zamijenio elementarne satove. Naš se svijet između ostaloga može označiti kao doba satova: njihova preciznost i vijek trajanja približavaju se savršenstvu. Njihov ritam, osim toga, ne mjeri samo ono najmanje i najveće od atoma do univerzuma, već, primjerice, određuje svakidašnju kretnju u motoru.

Kvarcni satovi povratak su elementarnih satova na duhovnoj razini. Zemlja svlači košuljicu.

Propast ''Titanika'', njegovo razbijanje o ledeni brijeg, proročanski je znamen kakvih inače ima samo u mitovima. Iz toga se između ostalog daje zaključiti da je kod napretka zapravo riječ o interimu – o pojavi koja ima početak i kraj. Uvijek se naravno znalo da drveće ne raste do nebesa.

Sad se postavlja pitanje kako će Zemlja tada izgledati – ili ''što ona hoće''. Čini se da se na kraju ovog milenija ponavljaju apokaliptične vizije – one su danas, u skladu s raspoloženjem u svijetu, pretežno tehničke naravi.

Nasuprot tome astrolozi predviđaju neobično oduhovljenje. S tim u skladu je kršćansko očekivanje doba Svetog Duha, koje se pojavljuje kao treće iza Svetog Oca i Sina. A s njim i Treći testament, sročenje kojeg ostaje pridržano pjesnicima.

Ako se interim gleda kao nezastrto, dakle i uobličeno uzdizanje Titana, onda s tim u vezi mora biti prije svega preinačenje Zemlje kakvo se već nagoviješta; i to osobito u obliku katastrofe. Pri tome se vjerojatno precjenjuje čovjekovo sudjelovanje i njegova krivnja. To se ex negativo može zaključiti na temelju onoga što se on odnedavna pokazuje kao nemoćan – ako čak i ne dolijeva ulje na vatru.

Već smo dvjesto godina u revoluciji svijeta kojom se mijenjaju priroda i društvo; pri tome tehnički impulsi prethode socijalnima. Historijski gledano, ponavlja se situacija kakva je već tako često postojala, kao primjerice nakon otkrića oružja i alata – ratovi, seobe naroda, opustošenje pokrajine nerazboritim iskorištavanjem šuma i pašnjaka.

No postavlja se pitanje da li je historijska perspektiva dostatna i da li mi to stojimo možda na kraju povijesti. Mnogo znamena govori u prilog tome da jedna revolucija zemlje opkoljava i određuje revoluciju svijeta. I to bi bilo ponavljanje, doduše u većem ciklusu, koje se ne mjeri historijskim epohama, nego Zemljinim dobima. To se u mitskom pogledu približava Hesiodu, a u znanstvenom Cuvierovu sistemu.

Ta se perspektiva sve više prihvaća, pa čak biva i popularnom. Pri tome valja razmisliti da li procjenjujemo pravilno značenje velikih problema kao što su promjene klime, atmosfere, broja novorođenih. Poštivanje prema statistici i užasavanje pred velikim ciframa Titanima je tuđe.

Očekivati se mogu ne samo gubici nego i iznenađenja. Tako primjerice nove materije i sile u anorganskom i nove vrste životinja u organskom svijetu. Vožnje po nevidljivom mogu vrijediti kao otkriće kontinenta.

To su razvića prirodnih u koje se uključuje ljudska potpora. Oni se ne mogu zamijeniti pojavama u kultnom pogledu. S njim se okončava interim.

I tamo gdje se prirodne sile međusobno izjednačuju, to se ne zbiva bez reda. Počinju se ocrtavati heraklovski, kentaurski i prometejski likovi – a kao prvi likovi radnika. Tehnika je njegova odora. Kao svjetski govor ona oslobađa trijarije (vojnike trećeg bojnog reda) od bubanja brojeva i abecede, možda i od obaveznog školovanja uopće. Uči se igrom i gledanjem – egzistencijalno.

Ne treba zaboraviti Gigante i Himere; oni se pojavljuju tamo gdje istraživanje dodirne granice i počinje ih prekoračivati, primjerice u tehnici gena i u atomskoj tehnici.

Doduše, sve veće oduhovljenje vrlo je opasno, ali je kadro parirati uništenju – primjerice ratu, svodeći ga na razmjenu formula. Onaj podređeni predaje se kao u partiji šaha. Ako on obori stol, sljeduje ga usud Giganta.

Ni svjetska država neće ukinuti silu jer ona se uklapa u stvoreni svijet. Rat se pretvara u policijske akcije manjeg ili većeg opsega. Budući da je atomsko oružje monopolizirano, ustanci nemaju nikakve izglede, ali će se teror povećati.

Napredak tehnike može se završiti u magiji. Pretvaranje misli u akciju počinje se u nekim poljima nagoviještati, nadasve u prometu. Ni obični telefonski razgovor nije tako jednostavan kao što se čini. Rampe na bazi fotoćelija, transplatanti, himere, pojavljivanja mrtvih na ekranu itd. Sve je više biotopa na kojima, kako bi djelovali, jedva da treba pomaknuti ruku. Takvo stanje udaljava iz povijesti već zato što godi. Nietzsche ga je u ''zadnjem čovjeku'' predvidio, a Huxley detaljno prikazao. Interim postaje površan. S tim u vezi je felahizacija – opstanak bez historijske svijesti i većih zahtjeva – živi se od danas do sutra.

Elite bivaju sve manje i moćnije, jer i one dosežu granicu na kojoj se misao transformira.

Titani žive i djeluju u vremenu. Njihova se moć potvrđuje u Vječnom ponovnom došašću. Ta vječnost nije kraj vremena ni vremenâ, nego njihovo beskonačno rastezanje. Jedan rez, i njihov je kraj dosegnut.

Titanima nisu potrebne molitve; njima se služi radom. Njih veoma poštuju iako im se ime krije iza djelovanja. Tako se više danas ne kaže: ''Uranos'', već ''uran''. Ni plutonij, iako ima moć na zemlji, ne pripada u Olimp.

Bogovi nisu vječni, nego bezvremeni – utoliko njima upućene molitve ne ispunjavaju zemaljsku nadu, ali se one valjda ispunjavaju izvan svake nade.

Nadolazak bogova može se naslutiti – ali se ne može ni proračunati ni predvidjeti. No oni se moraju pojaviti jer bez bogova nema kulture. Kako naivna tako i razložna očekivanja usmjeravaju se na pojave pred velike mijene.

Neka pojava može i tisuću godina grijati u odsjaju i odgovarati kao eho, no ona s vremenom biva slabija; tako slabi teologija. Svaka molitva postaje manje ili više posmrtni govor. Zbog toga ona najsnažnije djeluje na grobovima.

Čak ni u pjesništvu bogovi u interimu nisu vremenu primjereni; njihovo je ime najbolje neutralizirati.  U skladu s tim božanskom nije potrebna ni životinjska ni ljudska krinka da bi se pojavilo u visokom oduhovljenju. Nove mutacije uvjetuju, dakako, i novu ravan spoznaje. Toga neće manjkati jer škare najoštrije režu kada se počnu zatvarati.


Ernst Jünger, Gestaltwandel (1993), Sämtliche Werke, Stuttgart,  vol. XIX, 1999.

Preveo s njemačkog Mario Kopić


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top