Kako je i duhovni rad sve više nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez tradicije i ukusa, a znanost i škola još više se trsile lišiti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnuća od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijeća, i umijeće dokolice sve više propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori! Dokoličarenjem razvijenim do umijeća na Zapadu su se uvijek bavili tek bezazleni diletanti. 

Utoliko je začudnije u ovo naše doba kada mnogi čeznutljivo pogledavaju prema Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kulture i tradicije iz Indije i ponešto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih svetinja - da malo tko posegne za onim najbližim i pokuša ovladati djelićem čarolije koju, čitajući orijentalne knjige pripovjedaka, osjećamo kako struji iz zdencima rashlađenih dvorišta maurskih palača. 

Zašto zapravo toliki među nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku neobičnu radost i zadovoljstvo, u "Tisuću i jednoj noći", u turskim narodnim pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istočnjačke književnosti? Zašto je tako istančan i originalan mlađi pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka" toliko često slijedio te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj premorenoj mašti tako rado bježao onamo? Želimo li biti iskreni i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat ćemo priznati da nam debeli svesci "Tisuću i jedne noći" sadržajno nisu ravni nijednoj Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kršćanskoj sagi. A ipak ih s užitkom čitamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom iznova prečitavali. Kako to? Ta se pojava često pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedački talenti naše vlastite književnosti u nas tako strašno slabo cijenjeni, zašto bismo trčali za strancima? Također, nije riječ ni o radosnome uživanju u umjetnosti pripovijedanja, barem ne viiiin o njemu. U biti, za nju općenito imamo malo smisla; osim otkrivanja sadržaja mi čitajući zapravo tražimo samo psihološke i sentimentalne podražaje.

Pozadina te istočnjačke umjetnosti, koja nas tako snažno očarava, jest orijentalna tromost, ona do umijeća razvijena dokolica, vještina kojom se vlada s mjerom ukusa i u njoj uživa. Arapski pripovjedač na vrhuncu napetosti svoje bajke još uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni kraljevski šator, vezenu i dragim kamenjem nakićenu podsedlicu, vrline derviša ili savršenstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviću ili kraljevni išta dopusti reći, lakim nam potezima dočarava rumenilo i živahne crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, dražesnost smjelo usplamtjela ili sramežljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno bijele ruke na kojoj se ružičasti nokti opalnoga sjaja nadmeću s blještavilom prstenja optočena biserjem. A slušatelj ga ne prekida, on ne zna za nestrpljenje i modernu čitalačku halapljivost, on s jednakom revnošću i užitkom sluša o svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima mladića ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira.

Dok čitamo, neprestance nas prati osjećaj čeznuća i zavisti: Ovi ljudi imaju vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i noć potrošiti domišljajući se novim prispodobama za ljepotu krasotice ili podlost zlikovca! A slušatelji, ako je u podne započeta pripovijest do večer tek napola ispričana, mirno pođu na počinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su milijunaši vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak jednog sata i dana i tjedna ne znači mnogo. I dok čitamo one beskrajne, isprepletene, čudnovate basne i priče, mi i sami postajemo neobično strpljivi te podlegavši načas velikoj čaroliji ne priželjkujemo kraj - božica dokolice dotakla nas je svojim čarobnim štapićem. Ono što pokreće mnoge od toga silnoga mnoštva ljudi, koji odnedavna tako umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodočaste kolijevci čovječanstva padajući pod noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je čežnja za božanskom dokolicom. Što je čarolija boga Bakha, kojom nas lišava briga, stoje slatka,omamljiva slast hašiša naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji zasjevši na grebenu planine promatra kruženje svoje sjene i pozorno slušajući dušom se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruženju? Kod nas, na jadnom Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majušne komadiće od kojih svaki još vrijedi jednoga novčića; no tamo, ono nerastrgano još uvijek teče u neprekinutu plimnom valu utažujući žeđ svijeta, neiscrpno poput morske soli i svjetlosti zvijezda. 

Strana mi je svaka pomisao da bih našoj industriji i našoj znanosti, koje proždiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost više ne trebaju osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga kulturnog bankrota prebivamo na otoku s još donekle podnošljivim životnim uvjetima, mi moramo nastaviti poštivati neke druge zakone. Za nas osobnost nije luksuz, već uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema života, kapital bez kojeg se ne može. Pritom pod umjetnicima podrazumijevam sve one koji nužno žele osjećati vlastito življenje i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na njima se izgrađivati po urođenim zakonima, svoj život, dakle, ne svjedočiti obavljanjem neke podređene djelatnosti čija bit i djelovanje nisu u jednako jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre građevine, svod i zid, krov i stup. No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si protumačili novostečena znanja i iskustva i pustili da ono što u njima podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno se predajući, uvijek iznova bivali sve bliži prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevažno je stvara li tko slike ili stihove ili tek želi uživati u sebi graditelju, pjesniku i stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar stoji ispred svježe grundirane slike, osjeća da još nema potrebnu sabranost i unutarnji poriv te počinje iskušavati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetivši se nesposobnim i nedoraslim dičnomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre radionicu jalan na svakog uličnog pometača kojemu dani prolaze u ugodnoj djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred započetim planom ne nalazeći u njemu više onu veličinu koju je isprva osjećao, iskriža riječi i stranice, ponovno ih napiše, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje nekoć jasno zrio, sad najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se strasti i osjećaji najednom čine tričavima, neiskrenima, slučajnima te on od njih bježi isto onako zavideći uličnomu pometaču. 1 tako dalje. Život mnogih umjetnika trećinom se, pa i polovicom sastoji od takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled oduvijek izazivao prijezir ili sažaljenje skučenih umova koji ne razumiju umjetnost. Kao što filistar teško može razumjeti kako golem i silno složen posao može stati u jedan jedini stvaralački sat, on isto tako ne može shvatiti zašto jedan toliko šašav umjetnik jednostavno ne nastavi slikati, nizati poteze kista i zašto u miru ne dovrši svoje slike, zašto je, štoviše, tako često nesposoban za daljnji rad, zašto se baca i tone u razmišljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki put iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste nevolje i samoga sebe muči sve dok ne shvati da mora poštivati urođene mu zakone i da ga, stoje utješno, jednako često paralizira izobilje kao i umor. U njemu sazrijeva nešto što bi on najradije još danas pretvorio u vidljivo, lijepo djelo, no ono se ne da, nije još zrelo, svoje jedino moguće, najljepše rješenje ono u sebi još nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli čekanje. Za to čekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito usavršavanje u poznavanju djela značajnih prethodnika i suvremenika. Ali nosiš li posvuda sa sobom, kao trn u peti, neriješen dramski zadatak, tad je najčešće neugodno čitati Shakespearea, a muči li i žalosti li te prvi neuspjeh skice za sliku, Tizian će ti vjerojatno biti loša utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je "misleći umjetnik" ideal, smatraju da će vrijeme oteto od umjetnosti najbolje potrošiti razmišljajući, pa se bez cilja i koristi zapleću u duboka mudrovanja, skeptična razmišljanja i ina melankolična raspoloženja. 

Ostali, koji se još nisu priključili svetom ratu protiv alkohola, koji i među samim umjetnicima odnedavna ima sve više uspjeha, pronalaze put do mjesta na kojima se toči dobra kapljica. Oni uživaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tješitelj, izvor blagosti i snova otmjenije je i ljepše božanstvo od onoga u što nas u zadnje vrijeme njegovi brojni neprijatelji žele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga. Voljeti ga umjetnički i mudro, u njem uživati, a laskavi mu jezik razumjeti u svoj njegovoj nježnosti, za to čovjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora imati prirodnoga dara, a čak i tad mu je potrebno školovanje i ne slijedi li dobru tradiciju, rijetko će dosegnuti savršenstvo. Čak i kada bi bio odabranik, upravo će u neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u džepu imati dovoljno novca za pravo štovanje nekoga božanstva. I kako da sada između tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u misli utonule, obeshrabrujuće praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i dušu?

Druženje, sport, putovanja i slično, razonode su koje u takvim situacijama ne pomažu i djelomice u obzir dolaze samo za imućne, a u njih se ubrajati nikada nije bila ambicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obično u zla vremena jedna drugu ostavljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog neriješenog zadatka, veoma će rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronaći i, svoj mir i ravnotežu. Jer uživati duboko i potpuno umjetnik može samo u jasna, stvaralačka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaćama svaka umjetnost čini ili suhoparnom i blijedom ili pak ubitačno nadmoćnom. Povremeno obeshrabrenoga i bespomoćnoga sat Beethovena može jednako lako dokrajčiti kao i ozdraviti. 

Tu je točka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i profinjeno umijeće ljenčarenja i gdje moja inače bezgrešno germanska ćud sa zavišću i čežnjom pogledava prema majčinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna vježba uspjela u prividno bezoblično stanje vegetiranja i nerada unijeti neki ritam koji raščlanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolišanja reći da sam mnogo vremena potrošio na eksperimentalno bavljenje problemom toga umijeća. Iskustva koja sam pritom stekao moram sačuvati za kasniju, posebnu prigodu - neka zasad bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, naučio u kritičnim se vremenima metodično i s velikim užitkom baviti neradom. No da se mogući umjetnici među čitateljima, umjesto da se sami prihvate metodičnoga ljenčarenja, ne bi razočarano odvratili kao od kakva šarlatana, dat ću još u nekoliko rečenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga umijeća.

1. Jednoga dana, gonjen mračnom slutnjom, iz knjižnice donesoh najpotpunija njemačka izdanja "Tisuću ijedne noći" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih čitati i nakon početnoga kratkog užitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih da su mi obje dosadne. 

2. Domišljajući se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim knjigama dokraja smije uživati samo ležeći ili sjedeći na podu. Uspravni zapadnjački stolac lišava ih svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put postao svjestan potpuno drugačijega pogleda na prostor i stvari koji čovjek ima iz ležećeg položaja ili čučnja. 

3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozračja udvostručavalo kada bih, umjesto da sam čitam, drugima davao da mi čitaju (pri čemu je nužno da i čitač leži ili čuči).

4. To sada racionalno bavljenje čitanjem uskoro je stvorilo osjećaj rezignirana slušatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez čitanja mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama (zakonitostima leta mušica, ritmikom čestica prašine ulovljenih u sunčanoj zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve većom začuđenošću nad mnoštvom zbivanja i umirujućim, potpunim zaboravom sebe samoga čime se stječe osnova za blagotvoran i nikada dosadan far niente. Bio je to početak. Drugi će izabrati neke druge putove da bi iz svjesnoga života utonuli u umjetnicima toliko nužne i teško ostvarive sate samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog možda postojećeg zapadnjačkog majstora dokolice izmamio da progovori o svome sustavu, ispunio bi mi žarku želju.

(1904.)



Iz: Umijeće dokolice, Zagrebačka naklada, 2002.

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top