Možda se čitatelj pita: ali, zar i u svijetu čuvstava postoje mode? Pitanje je trivijalno. Ima ljudi koji će brže-bolje iskazati prezir prema modama ne bi li tako istaknuli svoju tobožnju dubokoumnost. Što se mene tiče, kad kod nekog pisca pročitam da neki stil slikanja ili određena forma ideologije koji njegovim očima nisu simpatični - možda zato što ih ne razumije - jesu «samo moda», prestajem s čitanjem i više ga nikad ne nastavljam. Posrijedi je nepogrešivi pokazatelj neinteligentnosti i površnosti dotičnog pisca.

Ljudski je život u vlastitoj supstanciji i u svim svojim iradijacijama modni kreator, ili, na drugi način rečeno, on je esencijalno «modi-fikacija». Ljudski život?... Možda sav život. Stoga ne postoji drugi oblik očitovanja duhovnog procesa doli neprekinuti niz intelektualnih, estetskih, moralnih i vjerskih moda. Baš kao s odijelima ili načinima ophođenja, isto se događa i s idejama i čuvstvenim oblicima: određeni ih ljudi stvaraju, a drugi ih slijede. Kako bi sličnost s onime što se obično naziva «modom» bila savršenija, nikad ne izostaju pojedinci koji se opiru struji, kao jesetra, te, idući smjerom opreč- nim od «mode», istoj zapravo dopuštaju da upravlja i njihovim ponašanjem.


Tvrdim, dakle, da se stvari koje uživaju ugled onih najozbiljnijih kreću i mijenjaju pod upravom biološkog, esencijalnog mehanizma mode, koji je time promaknut u temeljni zakon onog zbiljskog, a ako je tako, onda je jasno da tako mora biti. No istodobno valja dodati da mode u naizgled manje važ- nim stvarima - poput odjeće, društvenih običaja, itd. - uvijek imaju mnogo dublji i ozbiljniji smisao od onoga koji im se olako pridaje, te da je, dosljedno tome, proglasiti ih površnošću, kao što se obično događa, ni manje ni više jednako priznanju vlastite površnosti. Iznimno je vjerojatno da će jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti mikroskopska i kemijska analiza trepavice unaprijed otkriti tuberkulozu koja je u nekom organizmu u samom začetku, ili rak koji će neki dvadesetgodišnjak imati kad mu bude četrdeset. Isto tako jednostavna i sve raširenija moda da si ljudi, tek što se imalo zbli- že, međusobno govore «ti», implicira, za onoga tko zna gledati, čitav niz velikih političkih i etičkih promjena koje su nam na pomolu.


U čuvstvima, dakle, postoje mode. I te kako postoje! Tako se ljubav sad sve manje nosi, kao što sam rekao na početku. Izražavajući činjenicu ovakvim riječima, svojem zapažanjudajemo ironičan ili prezriv ton. Nema živuće stvari ili stvari koja u nekom smislu pripada životu, a koja ne nudi lice dostojno prezira. No ta ista stvar uvijek ima i drugo lice, ozbiljno, vrijedno poštovanja, veličanstveno ili zastrašujuće. Odabir gledišta zavisi o našem raspoloženju: oba su aspekta jednako istinita. Pogreška počiva u pretpostavci da je istinit samo jedan od njih. Tad je naše viđenje oštećeno parcijalnošću. Kako bismo doista prigrlili ono zbiljsko, kako bismo ga uhitili u cijelosti, moramo prema njemu usmjeriti dva velika ticala: užas i ironiju. Tko ne osjeća užas - Platonov
 thaumazein - taj ne prodire u dubinu; tko ne ironizira, taj dopušta da bude odvučen u dubinu, stradava u brodolomu, umire kao utopljenik. Najbolje je postupati poput Coromandelovog ronioca: on roni sve dok u bezdanu ne pronađe dragocjenu ljušturu; no potom izranja na svijetlu površinu noseći biser među zubima - njegov osmijeh umnogostručuje nebrojena pjena morske površine.

Ljubavno čuvstvo, kao i svako drugo ljudsko čuvstvo, ima svoju evoluciju i svoju historiju, koje iznimno nalikuju na evoluciju i historiju neke umjetnosti. I u čuvstvu se nižu stilovi. Svaka epoha posjeduje svoj stil ljubljenja. U strogom smislu, svaki naraštaj uvijek će, u ovoj ili onoj mjeri, izmijeniti erotski poredak onog prethodnog. Često je promjena tako blaga da izmiče analizi i ne može se jasno definirati. To je jedan od razloga koji objašnjavaju rijetko zamjećivanu činjenicu koja je, međutim, kapitalna za izučavanje ljubavi. Posrijedi je činjenica da se muškarac uglavnom može u potpunosti zaljubiti samo u žene koje pripadaju njegovom naraštaju (to jest, koje su približno pet do deset godina mlađe od njega).

Dječak se, dakako, često zaljubljuje u žene koje ga godinama nadmašuju. To znači da on lako privremeno prihvaća erotski stil prethodne generacije. No isto se događa i s idejama. Mladić proživljava svoje prvo doba receptivnosti. Obuzet je učiteljima prethodnog vremena. U toj recepciji onog tuđeg izvjež- bava se i izvanjski oblikuje njegova duhovna figura. No nakon toga dolazi do druge epohe kreativne iskrenosti, životne autentičnosti, u kojoj, budući da su sazrijele njegove vlastite i originalne sklonosti, on počinje bivati vjeran samome sebi. Tad on smišlja vlastita mišljenja, a ona preuzeta odbacuje. Tad se odljubljuje od žena starijih od sebe, te se zauvijek pridružuje karavani svog naraštaja, sa svojim suvremenicama, s pjesnicima svoga doba, s političkim idejama i načinom hoda nastalima kad mu je bilo dvadeset i pet godina. Poneki će se četrdesetogodišnjak zaljubiti u dvadesetogodišnjakinju; ali to je iznimka; društvo je, ne znajući točno zašto, doživljava kao nešto anomalno i, na neki način, monstruozno. Međutim, ukoliko za to ne postoji neki tajan i dubok razlog, ovo bi se stanje trebalo činiti prirodnijim nego ono obmuto. Ono što bi doista valjalo objasniti jest zašto je četrdesetogodišnji muškarac skloniji tridesetogodišnjoj ženi, već pomalo zaobljenoj meko- ćom nadolazeće jeseni, nego dvadesetogodišnjakinji. Naime, upravo se to često događa. Četrdesetogodišnjaku žena u cvijetu mladosti nije po ljubavnom «ukusu», jer njegov stil ushićivanja u njoj ne nalazi plodno tlo. Slično tome, svaki umjetnički stil u početku je naklon određenim temama koje su, kao srodna i preformirana materija, podložne modulaciji koje će im taj isti stil nametnuti. Mlađoj ženi naklonost će biti poklonjena samo kad nije posrijedi ljubavni žar, nego apstraktna čulna naslada, lišena stila, zajednička svim podnebljima i svim vremenima.

Nema normalnog i zadovoljavajućeg bijega iz karavane koju čini naša generacija. Mi smo u njoj zarobljenici, no u isti mah tu smo, potajice, i dobrovoljno i zadovoljni. S vremena na vrijeme prođe neka dmga karavana čudnih, stranih obrisa. Možda ih, tijekom kakvog praznika, orgija međusobno izmiješa; no, kad ponovo nastupi normalna egzistencija, kaotično će se jedinstvo razdijeliti na dvije uistinu organske skupine. Svaki pojedinac tajanstveno prepoznaje ostale pripadnike svoje skupine, kao što se mravi iz svakog mravinjaka razlikuju po posebnom mirisu. Otkriće da smo sudbonosno pripojeni određenoj skupini i stilu života jedno je od sjetnih iskustava koje, prije ili kasnije, doživi svaki tankoćutan čovjek. Naraštaj je sveobuhvatna moda postojanja koja se neizbrisivo urezuje u pojedinca. Kod pojedinih divljih naroda pripadnike dobnih skupina prepoznaje se po tetovaži. Moda slikarija na koži koja je bila u nastanku dok su oni odrastali ostala je neizbrisivo ucrtana u njihov bitak.

Razlika u stilovima dvaju uzastopnih naraštaja očituje se u svim aktivnostima, pa tako i u onim najapstraktnijima koje se doimaju manje podložnima utjecaju vremena. Zavirimo li danas u dvije knjige iz napredne matematike, moći ćemo, bez posebne pripreme, otkriti koji od dvojice autora ima trideset a koji šezdeset godina. Jasno je, međutim, da stilsko razilaženje raste kako s apstraktnih i impersonalnih funkcija silazimo prema onim konkretnijima i initimnijima. Zato u ljubavnoj radnji čovjek strože uočava svoju nekompatibilnost s novim stilovima života. Doista je mučno promatrati kako se zreli muškarac nespretno, neprimjereno udvara nekoj mladoj damici. I to ne zbog apstraktne razlike u godinama - možda je zreli muškarac i te kako očuvao svoju tjelesnu svježinu -, nego zato što je riječ o dva oprečna i antagonistička ljubavna stila koje je nemoguće međusobno uskladiti. 

No sve ovo nije nas približilo početnoj temi ovih odlomaka. Za neku drugu prigodu ostavljamo pokušaj definiranja nove ljubavne mode, tako različite od one koja je nadahnjivala prethodne naraštaje; promatrana iz gledišta starih generacija, ta nova moda više nalikuje na negaciju ljubavi, pa stare navodi na tvrdnju da ljubav nije na cijeni i da se sve manje nosi.





Iz: Studije o ljubavi, prevela Valentina Otmačić, Demetra, Zagreb, 2008.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top