Trenutna svjetska financijska kriza označava završetak štete učinjene od strane liberalne ideologije koja je, nakon što se pojavila tijekom epohe zapadnog prosvjetiteljstva, kroz  desetljeća dominirala većinom planeta.

Uznemirujući glasovi i kriticizam započeli su krajem prošlog stoljeća, s jačanjem takvih fenomena kao što su globalizacija i jednoumlje. Ovaj kriticizam odjeknuo je ne samo od strane vanjskih protivnika - konzervativaca, marksista i autohtonih naroda - nego je započeo i unutar tabora zapadnog društva. Istraživači su primijetili da moderan šok globalizacije za posljedicu ima univerzalni liberalizam, koji se suprotstavlja bilo kakvoj manifestaciji razlika. Krajnji program liberalizma jest uništenje svih razlika. Stoga, liberalizam potkopava ne samo kulturne fenomene, već i sam društveni organizam. Logika suvremenog zapadnog liberalizma jest ona univerzalnog tržišta lišenog bilo kakve kulture, osim one proizvodno-potrošačkog procesa. (1)

Povijesno iskustvo je pokazalo da zapadni liberalni svijet pokušava silom nametnuti svoju volju svima ostalima. Prema toj ideji, svi državni sustavi na Zemlji  varijante su Zapadnog - liberalnog sustava (2) i njihove posebnosti bi trebale nestati do približavanja završetka ove svjetske epohe.(3)

Jean Baudrillard također navodi da to nije sukob civilizacija, nego gotovo urođen otpor, borba jedne univerzalne homogene kulture i onih koji se protive takvoj globalizaciji.(4)


Univerzalne ideologije

Osim liberalizma, još su dvije ideologije poznate po tome što su pokušale steći svjetsku supremaciju: naime komunizam (tj. marksizam u svojim različitim oblicima) i fašizam/nacional-socijalizam. Kao što Aleksandar Geljevič Dugin dobro primjećuje, fašizam je nastao nakon spomenutih dvaju ideologija i nestao prije njih. Nakon raspada SSSR-a, marksizam koji je nastao u 19. stoljeću također je definitivno diskreditiran. Liberalizam se uglavnom temelji na individualizmu i atomiziranom društvu, ljudskim pravima i državi-Levijatana koju je opisao Hoobes, koja je nastala zbog bellum omnium contra omnes  (5) –(rata sviju protiv svih)  i koja se dugo održala.

Ovdje je potrebno analizirati odnos navedenih ideologija u kontekstu njihovog vremena i gena iz kojih su se razvile.

Mi znamo da je marksizam pomalo futuristička ideja - marksizam je prorokovao buduću pobjedu komunizma u vrijeme koje je ipak ostalo neodređeno. U tom smislu, to je mesijanski nauk, koji vidi neizbježnost svoje pobjede koja bi dovela do kulminacije i kraja povijesnog procesa. NoMarx je bio lažan prorok i pobjeda se nikad nije desila.

Nacional-socijalizam i fašizam su naprotiv, pokušali ponovno stvoriti izobilje mitskog Zlatnog doba, ali u modernističkom obliku.(6) Fašizam i Nacional-socijalizam bili su pokušaji uvođenja u nov vremenski ciklus, polaganja temelja nove civilizacije u razdoblju nakon kulturnog propadanjai smrti zapadne civilizacije (dakle najvjerojatnije ideja tisućgodišnjeg Reicha). No i to je bilo previše zaostalo.
Liberalizam (je poput marksizma) proglasio kraj povijesti, najuvjerljivije opisano od strane Francisa Fukuyame(Kraj povijesti i posljednji čovjek) (7). Takav kraj ipak, nikad nije zaživio; a mi umjesto njega imamo, "informacijsko društvo" slično nomadskom, sačinjeno od atomiziranih egoističkih individualaca (8), koji pohlepno konzumiraju plodove tehno-kulture.

Povrh toga, golemi ekonomski kolapsi događaju se posvuda u svijetu; javljaju se nasilni sukobi (mnoge lokalne pobune, ali također i dugotrajni ratovi na međunarodnoj razini); i tako razočaranje dominira našim svijetom, prije nego univerzalna utopija obećana u ime "progresa".(9)


Četvrta politička teorija i kontekst vremena

Kako bi eksperti nove Četvrte političke teorije uklopili svoje analize u kontekst povijesno-vremenskih epoha? To bi trebalo biti sjedinjenje s vječnošću za što se konzervativno-revolucionarni teoretičar Arthur Moeller van der Brück zalagao u svojoj knjizi "Das Dritte Reich".

Ako ljudi smatraju sebe i ljude kojima pripadaju, ne kao prolazne, vremenske entitete, već kroz "perspektivu vječnosti", tada će biti oslobođeni od katastrofalnih posljedica liberalnog pristupa ljudskom životu, koji ljudska bića razmatra ih strogo vremenske perspektive. Ako je Arthur Moeller van der Brückova premisa postignuta, imat ćemo novu političku teoriju čiji plodovi će biti istodobno i konzervativni, te će nositi  i nove vrijednosti koje naš svijet očajnički treba.

Iz takve povijesne perspektive, moguće je razumjeti veze između pojave ideologije unutar određene povijesne epohe; ili onog što se naziva zeitgeist ili "duh vremena".

Fašizam i nacional-socijalizam vidjeli su temelje povijesti u državi(fašizam) ili rasi(hitlerovski nacional-socijalizam). Za marksizam je to bila radnička klasa i ekonomski odnosi između klasa.

Liberalizam s druge strane, vidi povijest u odnosima atomiziranog individualca odvojenog od ukupnosti kulturnog nasljeđa i međudruštvenog kontakta i komunikacije. Međutim, nitko od njih ne smatra za subjekt povijesti narod kao biće, sa svim bogatstvom međukulturnih veza, tradicija, etničkih obilježja i svjetonazorom.

Ako uzmemo u obzir različite alternative, čak i nominalno "socijalističke" države prihvatile su liberalne mehanizme i obrasce koji izlažu regije sa tradicionalnim načinom života, ubrzanoj transformaciji, propadanju i kompletnom uništenju. Uništenje seljaštva, religije i obiteljskih veza od strane marksizma bile su manifestacije tog remećenja tradicionalnog organskog društva, bilo u maoističkoj Kini ili u SSSR-u pod Lenjinom i Trockim.

Ova fundamentalna opozicija tradiciji utjelovljuje se kako u liberalizmu tako i u marksizmu,  može biti shvaćena kao metoda povijesne analize razmatrana iznad: Marksizam i liberalizam proizlaze iz istok zeitgeista u uzorku tih doktrina, iz duha novca.(10)


Alternative liberalizmu

Nekoliko pokušaja da se stvore alternative neo-liberalizmu su trenutno vidljive - libijski socijalizam Džamahirije, politički šijtizam u Iranu gdje je glavni cilj države ubrzati dolazak Mahdija i revizija socijalizma u Latinskoj Americi (reforme u Boliviji su posebno indikativne). Ovi anti-liberalni odgovori, ipak su, ograničeni unutar granica relevantnog, jednog državnog sustava.

Drevna Grčka je izvor svih triju teorija političke filozofije. Važno je razumjeti da su na početku filozofske misli Grci za primarno pitanje smatrali biće. Međutim, on su riskirali skrivanje određenih nijansi najkompliciranijeg odnosa između bića i razmišljanja, između čistog bića (Seyn) i njegovog izraza u postojanju (Seiende), između ljudskog bića, bivstvovanja (Dasein) i bitka, bića u sebi (Sein)(11)

Dakle, odricanje od (neo)liberalizma, i revizija starih kategorija, a možda i cijele zapadne filozofije je nužna. Trebamo razviti novu političku ideologiju koja će, prema Alainu de Benoistu, biti Novi (Četvrti) Nomos Zemlje. Francuski filozof je u pravu primjećujući da je pozitivno propitkivanje kolektivnog identiteta nužno, za naše neprijatelje nije "drugo", nego ideologija koja uništava sve identitete.(12)

Važno je za napomenuti da su tri vala globalizacije bila ovjenčana navedenim triju političkim teorijama (marksizmom, fašizmom, i liberalizmom). Kao rezultat toga, mi trebamo nakon njih novu političku teoriju, koja će generirati četvrti val: ponovno uspostaviti svaki narod sa njegovim vječnim vrijednostima. I naravno, nakon nužnog filozofskog razmatranja, nastaviti političko djelovanje.


Bilješke:

[1] Gustav Massiah, « Quelle response a la mondialisation » , in Après-demain (4-5-1996), p.199.
[2] Na primjer, inzistiranje da sve države i narodi trebaju usvojiti engleski westminsterski  parlamentarni sustav kao univerzalni model, bez obzira na drevne tradicije, društvene strukturei hijerarhije.
[3] « Les droits de l´homme et le nouvel occidentalisme » in L’Homme et la société (numérospécial [1987], p.9
[4] Jean Baudrillard, Power Inferno, Paris: Galilée, 2002. Also see for example JeanBaudrillard, “The Violence of the Global” (< http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=385>).
[5] Rat sviju protiv svih
[6] Hence the criticism of National Socialism and Fascism by Right-Traditionalists such as
Julius Evola. See K R Bolton, Thinkers of the Right (Luton, 2003), p. 173..
[7] Francis Fukuyama The End of History and the Last Man , Penguin Books, 1992.
[8] G Pascal Zachary, The Global Me, NSW, Australia: Allen and Unwin, 2000.
[9] Clive Hamilton, Affluenza: When Too Much is Never Enough, NSW, Australia: Allen and Unwin,2005.
[10] To je smisao Spenglerove izjave da "U tome leži tajna zašto sve radikalne (tj. loše)stranke nužno postaju oruđa financijskih centara, burza. Teoretski njihov neprijatelj jekapital, ali praktički oni napadaju, ne burzu, već tradiciju u ime burze. To vrijedi i danasjednako kao i u Gracchuanskom dobu, te vrijedi svim zemljama Oswald Spengler, The Decline of theWest, (London : George Allen & Unwin , 1971), Vol. 2, p. 464.
[11] See Martin Heidegger on these terms.

[12] – Protiv Liberalizma (Against Liberalism), Saint-Petersburg : Amfotra, 2009, pp.14

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top