Možda će se i ekonomski krah takođe iskoristiti kao ”šok”, koji će stvarati ideološke uvjete za daljnu liberalnu terapiju? Potreba za takvom šok terapijom javlja se iz (često zanemarivane) utopijske srži neoliberalne ekonomije. Način na koji tržišni fundamentalisti reaguju na razarajuće rezultate implementiranja njihovih recepata je tipičan utopijskim ”totalitaristima”: za sve neuspjehe okrivljuju kompromise onih koji su realizirali njihove sheme (bilo je previše uplitanja države, itd.), te zahtijevaju ništa manje do još radikalniju implementaciju njihovih doktrina.

Hoće li, onda, financijski krah biti otrežnjavajući momenat, buđenje iz sna? Sve to zavisi od činjenice na koji način će biti osimboliziran na kraju, od toga koja ideološka interpretacija ili priča se nameće i određuje sveopću percepciju krize. Kada normalni tok stvari biva traumatično prekinut otvara se polje za ”diskurzivno” ideološko tumačenje – kao što se to desilo u Njemačkoj ranih 1930-ih, kada je dozvavši ”jevrejsku zavjeru”, Hitler trijumfovao u takmičenju prikaza koji najbolje objašnjavaju uzroke krize Vajmarske republike, i ponudio najbolji način za izlazak iz krize. Na isti način u Francuskoj 1940. maršal Peten postaje onaj čiji prikaz pobjeđuje u borbi  za objašnjenje poraza Francuske. Svako naivno ljevičarsko očekivanje kako trenutna financijska i ekonomska kriza nužno otvara prostor radikalnoj ljevici, jeste zbog navedenog opasno kratkovidno. Prvobitni izravni efekat krize sigurno neće biti uspon radikalne emancipatorne politike, prije će to biti jačanje rasističkog populizma, novih ratova, povećanje oskudice u najsiromašnijim zemljama Trećeg Svijeta, te još većeg raskola između bogatih i siromašnih u sklopu svih društava.

Dok krize uspijevaju da prodrmaju ljude iz njihove samodopadljivosti prisiljavajući ih da preispitaju temelje svog života, najspontanija (prva) reakcija ipak ostaje panika, koja vodi ”vraćanju osnovama”: osnovne premise vladajuće ideologije, daleko od toga da budu dovedene u sumnju, su još silovitije iznova utvrđivane. Tako vlada opasnost da će se tekući krah iskoristiti nečem sličnom onomu što je Naomi Klein nazvala ”doktrinom šoka”. Postoji, zaista, nešto iznenađujuće u pretežno neprijateljskim reakcijama na nedavnu knjigu Naomi Klein: mnogo su silovitije nego bi se očekivalo; čak i blagonakloni lijevo orijentisani liberalisti koji se slažu sa nekim od njenih analiza ne odobravaju način na koji ”njeno buncanje zamračuje njeno rasuđivanje” (kako je Will Hutton primjetio u svojoj recenziji knjige u ”Observer”-u). Očigledno je kako je Klein dotakla neke veoma bolne tačke svojim ključnim tezama:

Historija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najzloglasnijih kršenja ljudskih prava u proteklih trideset i pet godina, na koja se gledalo kao na sadističke postupke izvedene od strane antidemokratskih režima, su ustvari bila počinjena s jasnom namjerom teroriziranja javnosti ili su aktivno iskorištavana/upregnuta u pripremanju tla za uvođenje slobodno-tržišnih reformi.[1]

Ova teza razvijena je kroz seriju konkretnih analiza, središnja među njima je ona rata u Iraku: napad SAD na Irak poduprijet je idejom da bi, slijedeći militantnu strategiju ”šoka i straha”, zemlja mogla biti organizovana kao slobodno-tržišni raj, njeno stanovništvo tako istraumatizirano da se uopće tome ne protivi… Nametanje ekonomije slobodnog tržišta puno je lakše izvodivo ukoliko je put ka tome popločan nekom vrstom traume (prirodne, vojne, ekonomske) koja prisiljava ljude da se otarase ”starih navika”, pretvarajući ih u ideološku tabulu rasu; preživjeli vlastitu simboličku smrt, spremni su da prihvate novi poredak sad kada su prepreke ka tome uklonjene. Načelo šoka Naomi Klein se sa sigurnošću može primjeniti i na ekološka pitanja: daleko od toga da ugrožava kapitalizam, široko rasprostranjena ekološka katastrofa ga može nanovo ojačati, otvarajući nove i do sada nepoznate prostore kapitalističkom investiranju.

Možda će se i ekonomski krah takođe iskoristiti kao ”šok”, koji će stvarati ideološke uvjete za daljnu liberalnu terapiju? Potreba za takvom šok terapijom javlja se iz (često zanemarivane) utopijske srži neoliberalne ekonomije. Način na koji tržišni fundamentalisti reaguju na razarajuće rezultate implementiranja njihovih recepata je tipičan utopijskim ”totalitaristima”: za sve neuspjehe okrivljuju kompromise onih koji su realizirali njihove sheme (bilo je previše uplitanja države, itd.), te zahtijevaju ništa manje do još radikalniju implementaciju njihovih doktrina.

Kao posljedica toga, da se poslužimo staromodnim marksističkim terminima, središnji zadatak vladajuće ideologije u sadašnjoj krizi jeste da se nametne narativ koji će krivicu za krah svaliti ne na globalni kapitalistički sistem kao takav, već na sekundarne i kontigentne devijacije (nedostatak jasne zakonske uredbe, korupciju velikih finansijskih institucija, i slično tome).

Na isti takav način, u dobu ”stvarno postojećeg socijalizma” pro-socijalistički ideolozi su nastojali da očuvaju ideju socijalizma tvrdeći kako je neuspjeh ”narodnih demokratija” neuspjeh neautentičnih verzija socijalizma, a ne ideje kao takve, tako da su postojećim socijalističkim režimima potrebne radikalne reforme, a nikako obaranje i ukidanje. Nemoguće je bez ironije primijetiti kako ideolozi, koji su nekada ismijavali ovu ključnu odbranu socijalizma kao iluzornu, te su insistirali da se krivica treba svaliti na samu ideju, sada uveliko pribjegavaju istoj toj liniji odbrane: jer nije kapitalizam kao takav koji je bankrotirao, već samo njegova iskrivljena provedba…

Usuprot ovoj tendenciji treba insistirati na ključnom pitanju: koja je to ”pukotina” sistema kao takvog kojom se otvara mogućnost takvim krizama i urušavanjima? Prva stvar koju treba imati na umu jeste da je porijeklo krize dobronamjerno: kao što smo uočili nakon rasprsnuća dotcom mjehurića, odluka donešena u dvostranačkom duhu je bila da se omogući ulaganje u nekretnine da bi se održala ekonomija i spriječila recesija – današnji krah je tako ništa drugo do cijena koja se plaća za mjere donešene u Sjedinjenim Državama prije nekoliko godina da bi se izbjegla recesija. Opasnost je takva da će predominantni prikaz kraha biti onaj koji će, umjesto da nas probudi iz sna, omogućiti nam da nastavimo sanjati. I upravo se na tom mjestu trebamo početi brinuti – ne samo o ekonomskim posljedicama kraha, već i o očiglednom iskušenju ”borbe protiv terora” i intervencionizmu Sjedinjenih Država s namjerom da se održi rad motora ekonomije, ili da se, u najmanju ruku, kriza iskoristi za nametanje daljih teških mjera ”strukturalnog podešavanja”.

Egzemplaran slučaj načina na koji ekonomski kolaps biva iskorišten u ideološko-političkoj borbi tiče se sukoba oko slučaja General Motors-a – treba li država dozvoliti bankrot ili ne? Kako je G.M. jedna od onih institucija koje utjelovljuju ”američki san”, njegov bankrot je dugo smatran nezamislivim. Uvećan broj glasova sada, međutim, upućuje na krah kao na dodatni podstrijek koji bi trebao omogućiti da se prihvati nezamislivo. Kolumna objavljena u New York Times-u pod naslovom ”Zamišljanje bankrota G.M.-a” počinje zloslutno: ”Dok se General Motors bori da izbjegne ostanak bez novca sljedeće godine, jednom nezamislivi prospekt bankrota General Motors-a sve više izgleda – zamislivo.”[2] Nakon niza predvidljivih argumenata (bankrot neće značiti automatsko gubljenje radnih mjesta, već samo restruktuiranje koje bi kompaniju učinilo slabijom i osrednjijom, prilagođenijom strogim uslovima današnje ekonomije, i tako dalje) kolumna stavlja tačke na ”i” pri kraju, kada se usredotočava na napetost između G.M.-a i njegovih sindikaliziranih radnika i umirovljenika”. ”Bankrot bi G.M.-u omogućio da unilateralno odbaci svoje pogodbene dogovore, ukoliko to sud dopusti”. Drugim riječima, bankrot bi trebao koristiti da se slomi kičma jednom od posljednih jakih sindikata u Sjedinjenim Državama, ostavljajući hiljade sa nižim platama i hiljade sa nižim penzijama.

Ponovo obratite pažnju na hitnu potrebu za spašavanje velikih banaka; dok u slučaju G.M.-a, gdje je u pitanju opstanak desetina hiljada aktivnih i penzionisanih radnika, ne postoji hitna potreba, već, naprotiv, šansa slobodnom tržištu da operiše svojom brutalnom silom. Kao da su sindikati, a ne upravljačka strategija, krivi za nevolje G.M.-a! Ovako nemoguće postaje mogućim: što je do sada smatrano nezamislivim unutar horizonta ustanovljenih normi poštenih uslova rada sada postaje prihvatljivim.

U ”Bijedi filozofije” Marks je napisao da buržujska ideologija voli da historicizira: svaki socijalni, religijski i kulturalni oblik je historijski, uvjetovan, relativan – svaki osim njihovog vlastitog. Postojala je historija , ali je sad više nema:

Ekonomisti posjeduju jedan jedini metod postupanja. Za njih postoje samo dvije vrste institucija, umjetne i prirodne. Institucije feudalizma su umjetne, one buržoazije su prirodne institucije. U ovome, oni sliče teolozima koji na isti način uspostavljaju dvije vrste religije. Svaka religija koja nije njihova vlastita je izum ljudi, dok njihova vlastita izvire od Boga. Kada ekonomisti kažu da su odnosi danas – odnosi buržujske proizvodnje – prirodni, oni impliciraju da su to odnosi u koijma se proizvodi bogatstvo i u kojima se razvijaju proizvodne snage u skladu sa zakonima prirode. Ovi odnosi samim time su samim sobom prirodni zakoni neovisni od uticaja vremena. Oni su vječni zakoni koji moraju uvijek vladati društvom. I tako, postojala je historija, ali je više nema. Postojala je historija, jer su postojale institucije feudalizma, i u tim institucijama feudalizma pronalazimo različite odnose proizvodnje od ovih buržujskog društva, koji ekonomisti pokušavaju da provuku pod prirodne i, kao takve, vječne.[3]

Zamjeniti ”feudalizam” sa ”socijalizam” u potpunosti će jednako sadržavati istinu današnjih apologeta liberalno-demokratskog kapitalizma.

Nije čudo što je debata oko dosega liberalne demokratije tako uspješna u Francuskoj – razlog nije u dugoj tradiciji statista koji su nepovjerljivi prema liberalizmu, prije će biti da suzdržanost Francuske u smjeru anglo-saksonskog mainstreama omogućava ne samo kritički stav već i jasniju percepciju osnovne ideološke strukture liberalizma. Ukoliko je neko u potrazi za klinički čistom, laboratorijski destiliranom verzijom savremene kapitalističke ideologije, taj treba da se usmjeri na Guy Sormana. Sam naslov intervjua kojeg je nedavno dao u Argentini – ”Ova kriza će biti dovoljno kratka”[4] – upućuje na to da Sorman ispunjava osnovni zahtjev koji liberalna ideologija treba da zadovolji što se financijskog kraha tiče, prije svega, da renormalizira situaciju: ”stvari mogu izledati surovo, ali kriza će biti kratka, to je samo dio normalnog ciklusa kreativne destrukcije kroz koju kapitalizam napreduje”. Ili, kako je Sorman naveo u jednom drugom svom tekstu, ”kreativna destrukcija je motor ekonomskog razvoja”: ”Ovo neprekidno mijenjenje starog novim – vođeno tehnološkim inovacijama i poduzetništvom samo po sebi ohrabreno dobrim ekonomskim politikama – donosi napredak, iako oni razmješteni kroz proces, koji otkriju da su postali višak, mogu razumnjivo da se protive tome.” [5](Ova renormalizacija, naravno, koegzistira sa svojom suprotnošću: panikom podignutom od strane vlasti s namjerom da se proizvede šok među širom publikom- ” sami temelji našeg načina života su pod prijetnjom!” – na taj način ih pripremajući na ponuđeno, očigledno nepravedno, rješenje kao neizbježno.)

Sormanova premisa je da tokom posljednjih nekoliko decenija (tačnije od pada socijalizma 1990.) ekonomija je napokon postala u potpunosti isprobana nauka: u skoro laboratorijskoj situaciji jedna je zemlja podjeljena na dvije (zapadna i istočna Njemačka, južna i sjeverna Koreja), sa po jednim svojim dijelom podvrgnuta suprostavljenim ekonomskim sistemima, sa nedvosmislenim rezultatima.

Ali da li je ekonomija zaista nauka? I dok Sorman priznaje da je tržište puno iracionalnog ponašanja i reakcija, njegov recept je- ne više ni psihologija, već – ”neuroekonomija”.

Ekonomski činitelji se ponašaju i racionalno i iracionalno. Laboratorijski rad je demonstrirao da jedan dio našeg mozga snosi krivicu za mnoge naše ekonomski pogrešne kratkoročne odluke, dok je drugi dio odgovoran za odluke koje imaju ekonomskog smisla, inače zahtjevajući duže sagledavanje. Baš kao što nas država štiti od Akerlofove asimetrije zabranjujući unutrašnju trgovinu , treba li nas također zaštiti i od naših vlastitih iracionalnih impulsa?

Naravno, Sorman spremno dodaje da:

bi bilo nečuveno da se bihejvioristička ekonomija koristi u svrhu pravdanja ponovnog uspostavljanja pretjeranih državnih regulativa. Konačno, država nije ništa više racionalnija od individue, i njeno djelovanje može imati nesagledive destruktivne posljedice. Neuroekonomija bi nas trebala ohrabriti da tržišta učinimo još transparentnijima, a nikako regulisanijima.

Sa ovim sretnim dvostrukim okretom ekonomske nauke upotpunjene neuroekonomijom, završeno je sa epohom ideoloških snova maskiranih naukom – kao kod Marxa , čiji  rad ”može biti opisan kao materijalistička prerada Biblije. Sa svim osobama tamo prisutnim, sa proletarijatom u ulozi Mesije. Ideološka misao devetnaestog stoljeća je bez sumnje materijalizirana teologija.” Pa iako je marksizam mrtav, goli car nas nastavlja progoniti u novom ruhu, uglavnom  ekologizmom:

Ne obični pobunjenici, ”zeleni” su sveštenici nove religije koja stavlja prirodu iznad čovječanstva. Ekološki pokret nije fini mir-i-ljubav lobi već revolucionarna sila. Poput mnogih savremenih religija, njegova unaprijed određena zla su prividno prezirana na osnovu naučnog znanja: globalno zatopljenje, izumiranje vrsta, gubitak biološke raznovrsnosti. U stvari, sve ove prijetnje su plodovi mašte ”zelenih”. Zeleni se koriste riječnikom nauke bez da su se okoristili njenom racionalnošću. Njihov metod nije nov, Marks i Engels su se također pretvarali da svoju viziju svijeta utemeljuju u nauci svog vremena, darvinizmu.

Sorman stoga prihvaća trvrdnju svog prijatelja Jose Maria Aznara da je ekološki pokret ”komunizam dvadeset prvog stoljeća”:

Sigurno je da je ekologizam preinaka komunizma, istinski (oblik) antikapitalizma… Međutim, druga njegova polovina, sačinjena četvrtinom od paganske utopije, kulta prirode, koji je puno stariji od marksizma, upravo je razlog zbog čega je ekologizam tako jak u Njemačkoj sa njenom prirodnjačkom i paganskom tradicijom. Ekologizam je time antikrišćanski pokret: priroda ima prioritet u odnosu na čovjeka. Posljedna četvrtina je racionalna, postoje stvarni problemi za koje postoje postoje tehnička riješenja.

Obratite pažnju na pojam ”tehničko riješenje”: racionalni problemi imaju tehničko riješenje. (Ponovo očito lažna, pogrešna tvrdnja: za suočiti se sa ekološkim problemima je potrebno birati i odlučivati – šta da se proizvodi, šta da se konzumira, od koje energije da se ovisi – što se u konačnici tiče samog načina na koji ljudi žive; kao takva ona nisu samo tehnička, već nadasve politička u najradikalnijem smislu uvođenja temeljnih društvenih odluka.) Nije tada ni čudo da je kapitalizam sam po sebi predstavljen tehničkim izrazima, čak ne ni kao nauka već prosto kao nešto što djeluje: ne zahtjeva ideološko pravdanje, jer njegov uspjeh je opravdanje po sebi. U odnosu na ovo, kapitalizam je ”suprotnost socijalizmu koji je s uputstvom”: ”Kapitalizam je sistem koji nema filozofske težnje, koji nije potraga za srećom. Jedino što tvrdi jeste: ‘Pa dobro, ovo funcionira’. I ukoliko ljudi žele da žive bolje, bolje im je da se koriste ovim mehanizmima, jer funkcionira. Osnovni kriterij jest uspješnost.”

Ovaj antiideološki opis je, u svakom slučaju pogrešan: sam pojam kapitalizma kao neutralnog socijalnog mehanizma jeste ideologija (čak štaviše utopijska ideologija) u svom najčvršćem obliku. Trenutak istine u ovom opisu je ništa manje, kako to Alain Badiou primjećuje, da kapitalizam u tom smislu nije civilizacija sama po sebi sa jedinstvenim načinom davanja smisla životu. Kapitalizam je prvi socio-ekonomski poredak koji detotalizira značenje: nije globalan na nivou značenja (ne postoji globalan ”kapitalistički pogled na svijet”, ne postoji odgovarajuća ”kapitalistička civilizacija”; temeljna lekcija iz globalizacije i jeste da se kapitalizam može prilagoditi svim civilizacijama, od kršćanske preko hinduističke do budističke). Globalna dimenzija kapitalizma može jedino biti formulisana na niovou istine-bez-značenja, kao ”Stvarno” mehanizma globalnog tržišta. Ovdje problem nije, kao što to tvrdi Sorman, to da je stvarnost uvijek nesavršena, te da ljudi uvijek trebaju da se zabave snovima o nedostižnom savršenstvu.

Problem je značenjske/smisaone prirode, i upravo u tom kontekstu religija sada preosmišljava svoju ulogu, iznova nalazeći svoju misiju u garantovanju značajnog života onima koji učestvuju u beznačajnom funkcioniranju unutar kapitalističke mašine.

Zbog ovoga navedenog Sormanov opis temeljne poteškoće kapitalističke ideologije je pogrešan:

Sa intelektualnog i političkog gledišta, velika poteškoća u primjeni kapitalističkog sistema je u tome što isti ne daje podstrek snovima: niko ne silazi na ulicu da proklamira u njegovu korist. To je ekonomija koja je u potpunosti izmijenila ljudsko stanje, koja je spasla čovječanstvo bijede, ali niko nije spreman da sebe pretvori u mučenika ovog sistema. Trebamo se naučiti nositi sa ovim paradoksom sistema kojeg niko ne želi, i kojeg niko ne želi jer ne daje podstrek ljubavi, koji nije očaravajući, nije zavodnik.

Opis je, ponovo, očito netačan: ukoliko je ikada postojao sistem koji je svoje podanike očaravao snovima (o slobodi, o tome kako naš uspjeh zavisi od nas samih, o naletu sreće koji je tu tik iza ugla, o nesputavanom zadovoljstvu…), onda je to kapitalizam. Pravi problem je u nečemu drugom: poglavito u tome kako održati živom vjeru ljudi u kapitalizam kada je nemilosrdna stvarnost nemilosrdno pogazila takve snove? Ovdje se javlja potreba za ”zrelim” realističkim pragmatizmom: treba se junački oduprijeti snovima o savršenosti i sreći, i prihvatiti gorku kapitalističku realnost kao najbolji (ili najmanje loš) od svih svjetova. Ovdje je potreban kompromis, kombinacija borbenih ili zornih utopističkih očekivanja i obezbjeđivanja ljudima dovoljno sigurnosti da prihvate sistem. Slijedi da Soreman nije tržišno-liberalni fundamentalist ili ekstremist, on s ponosom ističe da su ga neki ortodoksni sljedbenici Milton Friedmana optužili da je komunist zbog njegove (umjerene) podrške dobrobiti države:

Ne postoji proturječje između države i ekonomskog liberalizma; naprotiv, tu postoji složeno savezništvo između to dvoje. Mislim da je liberalnom društvu potrebna dobrobit države, prvo, u odnosu na inetelektualnu ispravnost – ljudi će prihvatiti izlaganje opasnostima kapitalizma ukoliko postoji nužni minimum socijalne sigurnosti. Iznad ovoga, na višem mehaničkom nivou, ukoliko neko želi da destruktivno stvaralaštvo kapitalizma funkcioniše, taj neko ga treba potpomoći.

Rijetko kada je funkcija ideologije opisana jasnijom težnjom da se odbrani postojeći sistem od svake ozbiljne kritike, legitimišući ga kao neposredni izraz ljudske potrebe:

Suštinski zadatak demokratskih vlada i kreatora mnijenja kada se suoče s ekonomskim ciklusima i političkim pritiskom jeste da se obezbijedi i zaštiti sistem koji je tako dobro služio čovječanstvu, i ne mijenjati ga s gorim pravdajući se njegovom manjkavošću.. Ipak, ova lekcija je bez sumnje jedna od najtežih koja će da se prevede na jezik koji će javno mnijenje prihvatiti. Najbolji od svih ekonomskih sistema uistinu jeste manjkav. Koje god da su istine otkrivene ekonomskom naukom, slobodno tržište je na kraju ništa do odraz ljudske prirode, sam po sebi teško popravljiv.

(prevod urađen prema knjizi: Slavoj Žižek: First as  tragedy, then as  farce, Verso, London – New York, 2009., str. 17-27 )
Prijevod: Dženeta Imamović


[1] Naomi Klein, The Shcok Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism, London: Penguin Books 2007, p. iii.
[2] ”Imagining a G.M. bankruptcy,” New York Times, December 2, 2008 (”DealBook” in the Business section).
[3] Karl Marx, The Poverty of Philosophy, Chapter 2. ”Seventh and last observation,’ Moscow, Progress Publishers 1955.
I, ne nalazimo li takve odjeke u istoj poziciji današnjeg diskurzivnog ”antiesencijalističkog” historizma (od Ernesta Laclaua do Judith Butler), koji posmatraju svaki socijalni ideološki entitet kao produkt kontigentne diskurzivne borbe za hegemoniju? Kao što je već primijetio Frederic Jameson, univerzalizirani historicizam ima čudnu aromu: kada potpuno prihvatimo i prakticiramo radikalnu kontigenciju naših identiteta, svaka autentična historijska tenzija nekako ispari u beskrajnost performativne igre vječne sadašnjosti. Postoji jasna autoreferencijalna ironija na ovakav rad: historija postoji samo ako postoje oni koji nas podsjećaju na ”ahistorični” esencijalizam. Zato radikalni esencijalisti moraju razviti sve svoje hermeneutičke dekonstruktivne vještine kako bi detektovali skrivene tragove ”esencijalizma” u onom što se čini da je postmoderno ”rizično društvo” kontigencije da priznaju kako mi već živimo u „antiesencijalističkom” društvu, morali bi se suočiti sa uistinu teškim pitanjem historijskog karaktera samog današnjeg predominantnog radikalnog historicizma, i.e., konfronitrati temu ovog historizma kao ideološke forme ”postmodernog” globalnog kapitalizma.
[4] ”Esta crisis sera bastante breve,” interview with a Guy Sorman, Per fil (Buenos Aires), November 2, 2008, pp. 38 43.

[5] Ovaj i svi ostali navodi su iz: Guy Sorman, ”Economics does not lie,” City Journal, Summer 2008, available online at http:/www.city journal.org.


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top