Dostojevski nije veliki pisac. Pre bi se reklo da je osrednji pisac – s povremenim bljescima izvanrednog humora i, avaj, pustopoljinama književne dosade između njih.
Iz Pisma Gogolju Bjelinskog1 (1847.): „...niste shvatili da Rusija svoj spas ne vidi u misticizmu, ni u asketizmu, niti u pobožnosti, već u civilizacijskim dotignućima, u prosvetljenju, u humanosti. Nisu Rusiji potrebne propovedi (naslušala ih se) a ni molitve (ponavaljala ih je uvek iznova), već buđenje ljudskog dostojanstva u običnim ljudima, vekovima izgubljenim u blatu i đubrištu. Potrebni su joj prava i zakoni, ne u skladu sa učenjem crkve, već sa zdravim razumom; potrebno je strogo poštovanje tih zakona, koliko god je to moguće. Umesto toga, Rusija predstavlje užasan prizor zemlje u kojoj ljudi trguju ljudima, nemajući čak ni ono opravdanje koje su američki plantažeri sebi tako lukavo smislili – gledište po kome crnac nije čovek; prizor zemlje u kojoj ljudi ne zovu jedni druge imenima već prostim nadimcima Džek i Tom2 (Vanjka, Vaska, Staška, Palaška); prizor zemlje u kojoj se ne poštuje ni ličnost, ni čast, ni imovina. Čak ni policija ne održava red; postoji samo ogromna korporacija administrativnih lopova i pljačkaša: Najpreči problemi u Rusiji trenutno su: ukidanje kmetstva, ukudanje telesne kazne, strogo poštovanje bar onih zakona koji već postoje. Ovo shvata čak i sama vlada (koja dobro zna šta rade zemljoposednici svojim seljacima i koliko ih zakolju svake godine), što pokazuju plašljive i jalove polumere koje donosi u korist naših belih crnaca...“
Moj odnos prema Dostojevskom je i čudan i težak. U
svim svojim predavanjima, književnosti prilazim sa one jedine tačke koja me
interesuje – tačke umetničkog trajanja i individualnog genija. Sa te tačke
gledišta, Dostojevski nije veliki pisac. Pre bi se reklo da je osrednji pisac –
s povremenim bljescima izvanrednog humora i, avaj, pustopoljinama književne
dosade između njih. U Zločinu i kazni Raskoljnikov iz nekog
razloga ubija staru zelenašicu i njenu sestru. Ruka pravde, u liku upornog
policajca, polako se steže oko njega. Na kraju biva nateran na javno priznanje,
i kroz ljubav jedne plemenite prostitutke priklanja se duhovnoj obnovi, koja
1866. godine, kada je knjiga napisana, nije izgledala tako banalna kao danas,
kada iskusni čitaoci naginju pomalo ciničnom stavu prema plemenitim
prostitutkama. Meni je, međutim, teško zbog toga što svi čitaoci kojima se
obraćam ni izdaleka nisu iskusni. Dobra trećina njih, čini mi
se, ne uočava razliku između prave književnosti i pseudoknjiževnosti, pa takvim
čitaocima Dostojevski može igledati važniji i veći umetnik od takvih trica,
poput američkih istorijskih romana, ili nečega po imenu Odavde do
večnosti i sličnih besmislica.
Ipak, nadugačko ću govoriti o jednom broju zaista
velikih umetnika – i samo sa tih visina treba donositi sud o Dostojevskom.
Suviše sam malo akademski profesor da bih predavao ono što ne volim. Ne mogu da
dočekam da raskrinkam Dostojevskog. Svejedno, jasno mi je da će oni, koji nisu
mnogo pročitali, možda biti zbunjeni mojim sistemom vrednovanja.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski se rodio 1821. godine
u porodici prilično siromašnog čoveka. Otac mu je bio lekar u jednoj moskovskoj
javnoj bolnici, a položaj lekara javne bolnice, u Rusiji tog vremena, bio je
prilično skroman; porodica Dostojevski živela je u više nego skromnim uslovima.
Otac mu je bio sitni tiranin koga su ubili pod
nejasnim okolnostima. Kritičari, frojdovci, skloni su da u stavu Ivana
Karamazova prema ubistvu svog oca vide nešto autobiografsko. Mada Ivan nije
pravi ubica, zbog svog blagog stava, i zbog činjenice da nije sprečio ubistvo
iako je mogao da ga spreči, na neki način je kriv za oceubistvo. Ovakvim
frojdovskim kritičarima se čini da je Dostojevskog celog života mučilo posredno
osećanje krivice posle ubistva rođenog oca od strane svog kočijaša. Bilo kako
bilo, nema sumnje da je Dostojevski bio neurotik i da je od rane mladosti patio
od tajanstvene bolesti – epilepsije. Epileptični napadi i njegovo opšte
neurotično mentalno stanje, znatno su se pogoršali zbog nevolja koje su ga
snašle kasnije u životu.
Dostojevski se školovao prvo u nekom moskovskom
internatu a zatim u vojnoj inženjerskoj školi u Sankt Petersburgu. Ni
inženjerstvo, ni vojska ga nisu posebno zanimali, ali se u tu školu upisao po
očevoj želji. Čak je i tamo sve svoje vreme posvećivao proučavanju
književnosti. Pošto je završio školu, odslužio je u inženjerijskim jedinicama
samo neophodan rok na koji je bio obavezan da bi otplatio školovanje. Vojsku je
napustio 1844. godine i upustio se u književno stvaralaštvo. Prva knjiga Bedni
ljudi (1846.) bila je hit i kod kritike i kod čitalaca. Postoje razne
anegdote, vezane za njen nastanak. Prijatelj Dostojevskog, Dmitrij Grigorovič,
i sam pisac, ubedio ga je da mu dozvoli da rukopis pokaže Nikolaju Njekrasovu,
koji je u to vreme izdavao najuticajniji književni časopis Cовременнык. Njekrasov
i njegova prijateljica, gospođa Panajev, u redakciji časopisa su osnovali
svojevrstan književni salon koji su posećivali svi koji su nešto značili u
tadašnjoj ruskoj književnosti. Turgenjev i kasnije Tolstoj, bili su stalni
članovi. Isto je važilo i za poznate kritičare, levičare, Nikolaja Černiševskog
i Nikolaja Dobroljubova. Biti objavljen u Njekrasovljevom časopisu, samo
po sebi je značilo steći književni ugled. Pošto je ostavio rukopis Njekrasovu,
Dostojevski je legao da spava, pun crnih misli: “Rugaće se mojim Bednim
ljudima”, stalno je govorio sam sebi. U četiri ujutru, probudili su ga
Njekrasov i Grigorovič koji su upali u njegov stan i zgromili ga ubistvenim
ruskim poljupcima: rukopis su počeli da čitaju uveče i nisu stali dok ga nisu
završili. Toliko su se oduševili da su rešili da probude autora i na licu mesta
mu kažu šta misle. “Baš nas briga što spava: ovo je važnije od
sna”, rekli su.
U mladosti je bio na strani radikala; manje-više je
naginjao zapadnjacima. Povezao se sa tajnim društvom (mada se nikada nije
učlanio) mladih ljudi koji su usvojili socijalističke teorije Sen-Simona i
Furijea3. Ovi mladići su se okupljali u kući jednog službenika
Ministarstva spoljnih poslova, Mihaila Petraševskog, naglas čitali i
raspravljali o Furijeovim knjigama, govorili o socijalizmu i kritikovali vladu.
Posle nemira 1848. godine u nekoliko evropskih država, reakcionarni talas je
zapljusnuo Rusiju; vlada se uspaničila i represivnim merama je slomila svaku
opoziciju. Petraševskijanci su bili pohapšeni, među njima i Dostojevski. Osuđen
je zbog “učestvovanja u zločinačkim planovima, rasturanja pisma Bjlinskog
(Gogolju) punog uvreda na račun pravoslavne crkve i vrhovne vlasti, zbog
pokušaja, zajedno sa ostalima, rasturanja napisa protiv vlade uz pomoć lične
štamparije”. Suđenje je čekao u Petropavlovskoj tvrđavi, čiji zapovednik je bio
izvesni general Nabokov, moj predak (Prepiska između tog generala Nabokova i
cara Nikolaja o ovom zatvoreniku prilično je zabavno štivo). Kazna je bila
stroga – osam godina prinudnog rada u Sibiru (car ih je kasnije skratio na
četiri). Još je čudovišniji bio način na koji su sa osuđenicima postupali pre
izricanja kazne. Rečeno im je da će biti streljani. Odvedeni su na mesto na
kojem su se vršila pogubljenja. Skinuli su im košulje i prvu grupu zatvorenika
vezali za stubove. Tek tada im je pročitana prava presuda. Jedan čovek je poludeo.
Iskustvo tog dana ostavilo je dubok ožiljak na duši Dostojevskog. Nikada ga
sasvim nije preboleo.Njekrasov je odneo rukopis Bjelinskom i objavio da se
rodio novi Gogolj. “Kod vas Gogolji izgleda rastu kao pečurke posle kiše”,
sarkastično je primetio Bjelinski. Svejedno, i on se neobuzdano oduševio Bednim
ljudima, pa je smesta tražio da ga upoznaju sa novim piscem. Obasuo ga je
oduševljenim pohvalama. Dostojevski je bio van sebe od sreće; Bedni ljudi su
objavljeni u Njekrasovljevom časopisu. Uspeh je bio ogroman. Na nesreću, nije
potrajao. Drugi roman, ili druga pripovetka, Dvojnik (1846.),
najbolje što je ikada napisao i svakako daleko iznad Bednih ljudi,
primljena je ravnodušno. Za to vreme, književnička taština je u Dostojevskom
narasla do neverovatnih razmera. Pošto je bio naivan, neugledan i slabo upućen
u dobro ponašanje, pobrinuo se da od sebe napravi budalu pred svim svojim novim
prijateljima i obožavaocima, pa je na kraju sasvim pokvario odnose sa njima.
Turgenjev mu se narugao kao “novoj bubuljici na nosu ruske književnosti”.
Te četiri godine Dostojevski je odslužio u Sibiru,
u društvu ubica i lopova – u to vreme obični i politički osuđenici nisu bili
razdvojeni. Opširno ih je opisao u svojim Zapisima iz mrtvog doma (1862.).
Nije to prijatno štivo. Sva poniženja i teškoće kroz koje je prošao, opisani su
u detalje, baš kao i zločinci među kojima je živeo. Da u takvim okolnostima ne
bi sasvim poludeo, Dostojevski je morao da pronađe neki način za bekstvo.
Pronašao ga je u neurotičnom hrišćanstvu koje je razvio tokom tih godina. Nije
bilo nikakvo čudo što su neki od osuđenika, među kojima je živeo, pored strašne
bestijalnosti, pokazivali i poneki znak ljudskosti. Dostojevski je skupljao sve
takve pojave i na njima izgradio neku vrstu izveštačene i u potpunosti
patološke idealizacije prostog ruskog sveta. Bio je to početak njegovog
kasnijeg duhovnog puta. Kada je odslužio kaznu, 1854. godine, Dostojevskog su
mobilisali kao običnog vojnika i poslali u bataljon u nekom sibirskom gradiću.
Nikolaj I je umro 1855. i nasledio ga je sin Aleksandar, pod imenom Aleksandar
II. On je bio daleko najbolji od svih ruskih careva devetnaestog veka.
(Ironijom sudbine, baš njega su ubili revolucionari, presekli su ga nadvoje
bombom koju su mu bacili pred noge.) Početak njegove vladavine doneo oproštaj
mnogim zatvorenicima. Dostojevskom je vraćen ofocirski čin. Posle četiri
godine, smeo je da se vrati u Sankt Petersburg.
Za vreme poslednjih godina izgnanstva, nastavio je
književni rad romanom Selo Stepančikovo i njegovi žitelji (1859.)
i Zapisi iz mrtvog doma. Čim se vratio u Sankt Petersburg, bacio se
u književni rad. Odmah je počeo da objavljuje, zajedno sa bratom Mihailom,
književni časopis Bремя. Zapisi iz mrtvog doma i
novi roman, Poniženi i uvređeni (1861.) pojavili su se u ovom
časopisu. Njegovi stavovi prama vladi potpuno su se izmenili u odnosu na onaj
mladalački radikalizam. „Vaseljenska pravoslavna crkva, apsolutna monarhija i
kult ruskog nacionalizma“, tri stuba na kojima je počivalo reakcionarno
političko slavenofilstvo, bili su njegov novi politički kredo. Socijalističke
teorije i zapadni liberalizam postali su oličenje kontaminacije zapadom i
satansko delo, čiji je cilj da uništi slovenski i pravoslavni svet. To je isti
onaj stav koji čovek nalazi u fašizmu ili komunizmu – univerzalno spasenje.
Posle bratovljeve smrti i gašenja časopisa, koji je uređivao, Dostojevski je ostao bez pare i opterećen brigom o bratovljevoj porodici (ove obaveze se primio dobrovoljno i bez premišljanja). Kako bi se nosio sa tim užasnim teretom, Dostojevski se grozničavo bacio na posao. Sva njegova proslavljena dela: Zločin i kazna (1866.), Kockar (1867.), Idiot (1868.), Zli dusi (1872.), Braća Karamazovi (1880.) i druga, pisana su pod neprekidnim pritiskom. Morao je da radi u žurbi, kako bi ispunio rokove; jedva je imao vremena da pročita ono što je napisao, u stvari, šta je diktirao stenografkinji koju je morao da zaposli. U njoj je konačno pronašao ženu koja ga je obožavala i čiji mu je praktični duh pomogao da ispoštuje rokove i da se ispetlja iz finansijskih teškoća u koje beše zapao. Oženio se njome 1867. godine. Sve u svemu, bio je to srećan brak. Tokom četiri godine, od 1867. do 1871, Dostojevski su postigli kakvu-takvu materijalnu sigurnost, pa su mogli da se vrate u Rusiju. Od tada pa do kraja svojih dana, Dostojevski je živeo srazmerno mirno. Zli dusi su postigli veliki uspeh. Ubrzo po njihovom objavljivanju, ponuđeno mu je uredništvo u krajnje reakcionarnom nedeljniku Građanin, koji je pripadao knezu Mereškovskom. Poslednje delo, Braća Karamazovi, čiji je samo prvi deo napisao, i umro tokom pisanja drugog, donelo mu je najveću slavu i priznanje.I emotivni život mu je do tada bio nesrećan. Bio se oženio u Sibiru, ali taj prvi brak nije bio srećan. Između 1862. i 1863. godine ušao je u vezu sa jednom spisateljicom, i sa njom obišao Englesku, Francusku i Nemačku. Ova žena, koju je kasnije opisao kao „paklenu“, izgleda da je imala prilično gadnu narav. Kasnije se udala za Rozanova, jednog čudnog pisca, koji je u sebi spajao izuzetni genije i zaprepašćujuću naivnost. (Poznavao sam Rozanova, ali u to vreme je već bio oženjen drugom.) Ova žena je, po svojoj prilici, imala nesrećan uticaj na Dostojevskog; još više je uznemirila njegov nestabilan duh. Baš tokom tog prvog boravka u inostranstvu, u Nemačkoj, izbila je na videlo njegova kockarska strast koja je do kraja života ostala porodična napast i nepremostiva prepreka bilo kakvoj materijalnoj sigurnosti i spokojstvu njega samog.
Godinu dana kasnije, 1881, kratko vreme pre ubistva
Aleksandra II, Dostojevski je umro, okružen opštim uvažavanjem i
poštovanjem.Još veće priznanje doneo mu je govor, održan prilikom otkrivanja
spomenika Puškinu u Moskvi, 1880. godine. Bio je to veliki događaj –
ispoljavanje strasne ljubavi koju je Rusija gajila prema Puškinu. U njemu su
učestvovali najprestižniji pisci tog vremena. Od svih govora, baš govor
Dostojevskog je požnjeo najveći uspeh. Suština je bila u tome da je Puškin bio
oličenje nacionalnog duha Rusije, koja savršeno razume ideale drugih naroda,
ali usvaja i prihvata samo one koji su u skladu sa njoj svojstvenim duhovnim
sadržajem. Kada ga pročita, čovek ne razume zašto je govor doživeo takav uspeh.
Ali moramo imati u vidu da su se u to vreme sve evropske države udružile protiv
uspona moći i uticaja Rusije. Tako ćemo bolje razumeti oduševljenje koje je
govor Dostojevskog probudio u njegovim patriotski nastrojenim slušaocima.
Preko francuskih i ruskih prevoda, zapadni uticaji,
sentimentalni i gotski Semjuela Ričardsona (1689. 1761.), En Redklif (1764.
1823.), Dikensa (1812. 1870.), Rusoa (1712. 1778.) i Ežena Sija (1804. 1857.)
spajaju se u delima Dostojevskog sa religijom sažaljenja stripa s melodramskom
sentimentalnošću.
Moramo shvatiti razliku između
"sentimentalnog" i "osećajnog". Sentimentalan čovek može da
bude i nasilnik u slobodno vreme. Osećajna osoba nikada nije surova.
Sentimentalni Ruso, koji je prolivao suze nad progresivnim idejama, svu svoju
decu je rasturio po sirotištima i domovima i nije ga bilo briga za njih.
Sentimentalna usedelica u stanju je da razmazi papagaja a da otruje
nećaku.
Sentimentalni političar nikada ne zaboravlja Praznik majki[2],
ali nemilosrdno gazi protivnike. Staljin je voleo bebe. Lenjin je plakao u
operi, naročito na Travijati. Ceo vek pisaca hvalio je jednostavan
život siromašnih, i tako dalje i tome slično. Zapamtite da, kad govorimo o
sentimentalistima, recimo Ričardsonu, Rusou ili Dostojevskom, mislimo na
neumetničko preterivanje u dobro poznatim emocijama čiji je cilj da u čitaocu
automatski pobudi tradicionalno sažaljenje.
Dostojevski nikada nije u potpunosti prevazišao
uticaj evropskog gotskog i sentimentalnog romana. Sentimentalni uticaj je
predstavljao konflikt po njegovom ukusu smestiti uzorne ljude u teške
situacije, pa onda iz tih situacija iscediti i poslednju kap patosa. Kada su
posle povratka iz Sibira njegove osnovne ideje počele da sazrevaju spasenje
kroz greh, etička nadmoć patnje i pokoravanja nad borbom i otporom, odbrana
slobodne volje ne kao metafizički, već kao moralni stav, i konačna formula:
sebična Evropa Antihrist sa jedne a bratska hrišćanska Rusija sa druge strane
kada su te ideje (koje su sve iscrpno ispitane u nebrojenim udžbenicima)
natopile njegove romane, još uvek je bio pod priličnim uticajem Zapada. Čoveku
dolazi da kaže da je, na neki način, Dostojevski, koji je toliko mrzeo Zapad,
bio najevropskiji od svih ruskih pisaca.
Još jednu temu, interesantnu za istraživanje,
nalazimo u istorijskom razvoju njegovih likova. Tako je omiljeni junak starog
ruskog folklora, glupi Ivanuška, koga braća smatraju slaboumnim tupavcem, u
stvari lukav kao lisica i potpuno pokvaren u svim svojim postupcima, jedna
nepesnička i neprijatna figura, oličenje potuljene lukavosti koja trijumfuje
nad velikim i jakim. Glupi Vanjka, proizvod jedne nacije koja je trpela više
nego što bi ijedna nacija smela da trpi, čudan je prototip kneza Miškina,
junaka Idiota, neosporno dobrog čoveka, sirote nevine lude, cveta poniznosti,
odricanja i duhovnog mira. A i knez Miškin, zauzvrat, ima svog unuka u nekom
književnom liku koji je nedavno stvorio savremeni sovjetski pisac Mihail
Zoščenko neku vrstu veselog imbecila koji brlja kroz svet policijskog i
državnog totalitarizma, pošto je imbecilnost poslednje pribežište u takvom
jednom svetu.
Nedostatak ukusa Dostojevskog, njegovo dosadno
bavljenje likovima koji pate od prefrojdovskih kompleksa, način na koji se on
valja po tragičnim povredama ljudskog dostojanstva teško je diviti se svemu
tome. Ja ne volim te trikove njegovih likova koji "greše na svom putu ka
Isusu" ili, kako je to ruski pisac Ivan Bunjin još otvorenije opisao
"razbacuju se Isusom na sve strane". Baš kao što ne volim muziku, ne
volim ni Dostojevskog Proroka. Po meni je Dvojnik najbolje što
je ikada napisao. To je priča ispričana vrlo iscrpno, sa mnoštvom skoro
džojsovskih detalja (kako primećuje kritičar Mirski), stilom punim jake
fonetske i ritmičke izražajnosti o državnom službeniku koji poludi, opsednut
mišlju da je neki kolega uzurpirao njegov identitet. To je savršeno umetničko
delo, ta priča, ali ona jedva da postoji za sledbenike Dostojevskog Proroka,
pošto je napisana četrdesetih godina devetnaestog veka, davno pre takozvanih
velikih romana; to je takva imitacija Gogolja, da skoro postaje parodija.
U svetlu istorijskog razvoja umetničke vizije,
Dostojevski je veoma čudan fenomen. Ako pažljivo ispitate bilo koje njegovo
delo, recimo Braću Karamazove, zapazićete da prirodno
okruženje i sve ono što se opaža čulima skoro da ne postoji. Ako i postoji
pejzaž, to je pejzaž ideja, moralni pejzaž. Vremenske prilike za Dostojevskog
ne postoje, pa nije važno kako se Ijudi oblače. Dostojevski svoje ljude slika
kroz situacije, kroz moralna pitanja, kroz psihološke reakcije, njihova
unutrašnja grčenja. Pošto je jedanput opisao kako neki lik izgleda, Dostojevski
se drži zastarelog izuma da se više uopšte ne osvrće na njegov fizički izgled,
ni u jednoj sceni. Tako umetnik ne radi. Tolstoj, na primer, svoje likove
stalno ima pred očima i tačno zna svaki gest kojim će oni propratiti ovaj ili
onaj trenutak. Ali ima nečeg još čudnijeg kod Dostojevskog. Kao da ga je
sudbina ruske književnosti predodredila da postane najveći ruski dramski pisac,
a on pogrešno skrenuo i pisao romane. Roman Braća Karamazovi oduvek
me je podsećao na aljkavi pozorišni komad sa taman onoliko nameštaja i ostalog
dekora koliko je raznim glumcima neophodno: okrugli sto sa mokrim, okruglim
tragom čaše na površini, prozor obojen u žuto da izgleda kao da napolju sija
sunce, žbun koji je žurno uneo i bacio na scenu neki radnik.
Da pomenem još jedan način bavljenja književnošću,
najprostiji i možda najvažniji. Iako vam se neka knjiga ne dopada, ipak možete
da otkrijete umetničko zadovoljstvo u zamišljanju drugih, boljih načina
gledanja na stvari ili, što je isto, izražavanja stvari, nego što ih izražava
autor koga ne podnosite. Oni prosečni, lažni, pošlosti[4]zapamtite tu reč bar mogu sebi da priušte
varljivo ali zdravo zadovoljstvo, dok se vi mrštite i gunđate probijajući se
kroz drugorazrednu ali nagrađenu knjigu. Ali i knjige koje volite takođe morate
čitati uz drhtaje i uzdahe. Dozvolite mi da vam dam jedan praktičan savet.
Književnost, pravu književnost, ne smete da gutate kao neki napitak koji je
možda dobar za srce ili za mozak, taj stomak duše. Književnost morate da
grickate i razbijate na komadiće, da je rasturite, zgnječite, tek tada ćete
njen divan miris osetiti na dlanu, tada ćete je žvakati sa uživanjem i
sladićete njome jezik; tada i samo tada, cenićete njen redak ukus u svoj svojoj
pravoj vrednosti, a razbijeni i smrvljeni delovi doći će na svoje mesto u vašem
umu i otkriti lepotu tog jedinstva kome ste i vi doprineli kapljicom sopstvene
krvi.
Svet, koji u tu svrhu umetnik stvara, može biti potpuno nestvaran na primer, Kafkin ili Gogoljev svet, ali on mora da ispuni jedan apsolutni zahtev koji imamo pravo da postavimo: taj svet, sam po sebi i sve dok traje, mora biti uverljiv čitaocu ili gledaocu. Potpuno je nebitno, na primer, to što je Šekspir u Hamletu stvorio duh Hamletovog oca. Bilo da se slažemo sa onim kritičarima koji tvrde da su Šekspirovi savremenici verovali u utvare i da to opravdava njegovo uvodenje duhova u stvaran svet svojih komada, bilo da smatramo da je duhovima naprosto mesto na pozornici, svejedno je: od trenutka kada duh ubijenog kralja izlazi na scenu, prihvatamo ga i ne sumnjamo u Šekspirovo pravo da ga uvede u komad. U stvari, prava mera genija je ona mera u kojoj je svet koji je on stvorio njegov sopstveni svet, onaj koji nije postojao pre njega (bar u književnosti) i, što je još važnije, mera u kojoj je on uspeo ubedljivo da ga stvori. Od vas tražim da svet Dostojevskog posmatrate na taj način.Kada umetnik počne da stvara umetničko delo, on sebi postavlja određeni umetnički problem koji treba i da reši. On bira likove, vreme i mesto, potom nalazi naročite okolnosti koje dozvoljavaju razvoj događaja do koga on želi da dođe prirodno, bez, nazovimo ga, nasilja s njegove strane, koje bi na silu izvuklo željeni ishod. Razvoj je logičan i prirodan, on proizilazi iz kombinacije i interakcije sila koje je umetnik pokrenuo.
Drugo, kada imate posla sa umetničkim delom, uvek
morate imati na umu da je umetnost igra bogova. Ova dva elementa - elementi
božanskog i elementi igre jednako su važni. Umetnost je božanska zato što je
kroz nju čovek najbliži bogu i on postaje stvaralac sveta. A igra je, zato što
postoji samo onoliko dugo koliko smo mi u stanju da pamtimo da je sve to,
konačno, samo varka, da ljude ne ubijaju stvarno na sceni, drugim rečima, samo
dok osećanja užasa ili odvratnosti ne zamagle naše saznanje da i mi, kao
čitaoci ili gledaoci, učestvujemo u razrađenoj i magičnoj igri. Čim se ta
ravnoteža poremeti, na sceni imamo smešnu melodramu a u knjizi samo bled opis,
recimo, ubistva kome je mesto u novinama a ne u knjizi. Tako gubimo ono
osećanje zadovoljstva, lagodnosti, duhovnog podrhtavanja, složeno osećanje koje
je naš odgovor na istinsku umetnost. Nismo ni zgroženi ni užasnuti krvavim
krajem tri najveća komada ikad napisana: vešanjem Kordelije, Hamletovom smrću,
Otelovim samoubistvom. Drhtimo, ali drhtimo sa snažnim zadovoljstvom. To zadovoljstvo
ne potiče iz činjenice da nam je milo što ti ljudi umiru, već iz uživanja u
Šekspirovom nadmoćnom geniju. Dalje, želeo bih da Zločin i kaznu ili Zabeleške
iz podzemlja (1864.) odmerite na sledeći način: je li umetničko
zadovoljstvo koje osećate prateći Dostojevskog na njegovim izletima u bolesne
duše svojih junaka, je li ono istinski jače od bilo kog drugog osećanja,
drhtaja zbog odvratnosti, i morbidnog zanimanja za zločin? Estetsko dostignuće
i elementi crne hronike još su manje uravnoteženi u drugim njegovim romanima.
Treće, kada se umetnik otisne u istraživanje pokreta i reakcija ljudske duše na neizdržive životne okolnosti, lakše je pobuditi naše zanimanje i lakše nam je da pratimo umetnika kao vodiča kroz mračne hodnike takve duše, ukoliko je reakcija te duše manje-više opšte ljudska. Svakako da ovim ne želim da kažem da se, ili da bi trebalo da se interesujemo isključivo za duhovni život takozvanog prosečnog čoveka. Sigurno da ne. Ono što želim da vam prenesem je da, iako su čovek i njegove reakcije beskrajno raznolike, teško možemo da prihvatimo kao ljudske reakcije nekog pomahnitalog ludaka ili lika koji je tek pušten iz ludnice i tek što se u nju nije vratio. Reakcije tako jadnih, iskrivljenih, uvrnutih duša često više nisu ljudske, ili su toliko nastrane, da problem koji je pisac trebalo da reši ostaje nerešen, bez obzira na to kako bi trebalo da bude rešen reakcijama tako neobičnih ličnosti.
Proučavao sam medicinske studije i napravio sam spisak likova Dostojevskog, razvrstanih prema kategorijama duševnih bolesti od kojih pate:
I EPILEPSIJA
Postoje četiri jasna slučaja epilepsije medu
likovima Dostojevskog: knez Miškin u Idiotu, Smerdjakov u Braći
Karamazovima, Kirilov u Zlim dusima i Neli u Poniženima
i uvređenima.
1) Miškin je školski primer. Često
ga hvata ekstatično raspoloženje... teži ka emotivnom misticizmu, ima neobičnu
moć empatije koja mu omogućava da razume osećanja drugih. Pedantno prati
pojedinosti, naročito pri veštini lepog pisanja. U detinjstvu je često patio od
jakih napada, pa su lekari digli ruke od njega i proglasili ga beznadežnim
"idiotom"...
2) Smerdjakov, vanbračni sin starog
Karamazova, rođen od umno zaostale žene. Kao dete, Smerdjakov je bio veoma
okrutan. Voleo je da veša mačke, a zatim da ih sahranjuje uz bogohulne
ceremonije. Kao mladić je razvio preterano osećanje samopoštovanja, koje se
povremeno graničilo sa megalomanijom... imao je česte napade... et cetera.
3) Kirilov, žrtveni jarac u Zlim dusima, u
početnom je stadijumu bolesti; iako je plemenit, nežan i uzvišenih principa,
njegova ličnost je izraženo epileptoidna. On jasno opisuje početne simptome
koje je dosta puta iskusio. Njegov slučaj komplikuje suicidna manija.
4) Nelin slučaj je nevažan... ničim važnim ne
doprinosi onome što su o unutrašnjoj svesti epileptičara otkrila prva tri
slučaja.
II STARAČKA DEMENCIJA
Slučaj
generala Ivolgina u Idiotu je slučaj početne faze demencije,
zakomplikovane alkoholizmom ... on je neodgovoran... pozajmljuje novac pomoću
bezvrednih menica da bi došao do pića. Kada ga optuže da laže, na trenutak ga
hvata panika, ali mu se ubrzo vraća sigurnost, pa nastavlja po starom.
Patološko laganje je njegova najizrazitija osobina i ona nam otkriva stanje
duha koje ide uz senilno propadanje... ubrzano alkoholizmom.
III HISTERIJA
III HISTERIJA
1) Liza Hohlakova iz Braće
Karamazova, devojčica od četrnaest godina, delimično paralizovana, pri čemu
je paraliza verovatno histeričnog porekla i mogu je samo čudima izlečiti...
Neverovatno je zrela za svoje godine, osećajna, koketna i pokvarena; pati od
noćnih napada groznice svi simptomi se slažu sa tipičnom kliničkom slikom
histerije. Sanja demone... Danju je obuzeta maštanjima o zlu i uništavanju.
Uživa da razmišlja o oceubistvu za koje je Dmitrij optužen; misli da ga
"svi vole zbog toga što je ubio oca", itd.
2) Liza Tušin u Zlim dusima je
granični slučaj histerije. Jako je napeta i nemirna, arogantna, a ipak u stanju
da učini ogromne napore da bude ljubazna...
Podložna je napadima
histeričnog smeha koji se završavaju plačem, čudnim hirovima, itd.
Pored ovih, tipičnih kliničkih slučajeva histerije,
medu likovima Dostojevskog nailazimo i na mnoge likove sklone ovom stanju...
Nastasja u Idiotu, Katarina u Zločinu i kazni, koja
pati od "nerava"; skoro svi ženski likovi zapravo pokazuju manje ili
više izraženu sklonost ka histeriji.
Uzgred, naučnici u potpunosti odbacuju mišljenje nekih književnih kritičara da je Dostojevski bio preteča Frojda i Junga. Postoje pouzdani dokazi da se Dostojevski prilikom stvaranja svojih nenormalnih likova u velikoj meri koristio knjigom jednog Nemca, C.G. Karusa, pod naslovom Psiha, objavljenom 1846. godine. Pretpostavka da je Dostojevski prethodio Frojdu proizilazi iz činjenice da stručni izrazi i hipoteze Karusove knjige podsećaju na Frojdove. Medutim, sličnosti između Karusa i Frojda u glavnoj doktrini ne postoje. Ova dvojica su slična isključivo po lingvističkoj tenninologiji koja, opet, ima potpuno različite ideološke kontekste.
IV PSIHOPATE
Nailazimo na mnoge psihopate medu glavnim likovima
njegovih romana: Stavrogin je slučaj "moralnog ludila"; Rogožin žrtva
erotomanije; Raskoljnjikov, slučaj... "lucidnog ludila"; Ivan
Karamazov, još jedan poluludak. Svi oni pokazuju izvesne znake rascepa
podvojene ličnosti. Ima još primera, od kojih su neki i potpuni ludaci.
Postavlja se pitanje da li je uopšte moguće
raspravljati o aspektima "realizma" ili "ljudskog iskustva"
kada je reč o piscu čija se galerija likova sastoji skoro isključivo od
neurotika i ludaka. Osim toga, likovi Dostojevskog imaju još jednu upečatljivu
osobinu: kroz celu knjigu, oni se ne razvijaju kao ličnosti. Dobijamo ih gotove
i upakovane na početku priče i takvi ostaju do kraja, bez bilo kakve bitnije
promene, ma koliko se okolnosti menjale, ma kakve neverovatne stvari im se
dešavale. U slučaju Raskoljnjikova iz Zločina i kazne, na
primer, vidimo čoveka koji sa smišljenog ubistva prelazi na obećanje da će
postići sklad sa spoljnim svetom, ali sve to dolazi nekako spolja: iznutra,
Raskoljnjikov se uopšte ne razvija kao ličnost, a drugi likovi Dostojevskog još
manje... Jedino što se razvija, posrće, skreće neočekivano oštro, potpuno
zastranjuje da bi uključilo nove likove i okolnosti, to je zaplet. Trebalo bi
stalno da imamo na umu da je Dostojevski, u suštini, pisac zagonetnih priča u
kojima svaki lik, kada smo se jednom sa njim upoznali, ostaje potpuno isti sve
do gorkog kraja, sa svim svojim osobenim bubicama i ličnim navikama, i da sa
svim likovima u knjizi, u kojoj su se slučajno našli, postupa kao sa figurama u
nekom složenom šahovskom problemu. Budući majstor zapleta, Dostojevski uspeva
da drži pažnju čitaoca; gradi klimakse i održava neizvesnost vrhunski vešto.
Ali ako ponovo pročitate neku njegovu knjigu, pa već znate sva iznenadenja i
sve zaplete, odmah ćete shvatiti da onog uzbudenja koje ste osetili prilikom
prvog čitanja, jednostavno više nema.
..................................................................
1 Bjelinski: Visarion Bjelinski, najuticajniji književni
kritičar Rusije devetnaestog veka; prim. prev.
2 Džek i Tom: ovi eseji su nastali iz predavanja
koja je V. Nabokov držao američkim studentima ruske književnosti. Očigledno je
želeo da im približi ruski mentalitet američkim ekvivalentimauobičajenih nadimaka; prim.
prev.
3 Sen-Simon i Furije: Anri de Sen Simon (1760 –
1825): francuski socijalista, borio se u američkom ratu za nezavisnost; smatra
se jednim od osnivača modernog socijalizma. Šarl Furije (1772 – 1837):
francuski filozof i socijalista; prim. prev.
4 Pošlost (rus.): malograđanština, hipokrizija, loš
ukus, osrednjost; Nabokov pridaje veliki značaj ovom pojmu; prini. prev.
5 Praznik majki: Mother's Day (engl.): praznik
posvećen majkama; pada druge nedelje (dana a ne sedmice) u maju; prim. prev.
Predavanja o Dostojevskom; prevela s engleskog Maja Vračarević
Постави коментар