Sa Željkom Matijašević razgovaramo o odnosu psihoanalitičke teorije i prakse, utjecaju psihoanalitičke terminologije na popularni diskurs te o "retorici sreće". 

KP: Vaša knjiga Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll /Hyde je knjiga uvoda u psihoanalizu arhetipova svjetske književnosti, psihoanalizu dramskog teksta / lika. Pretpostavljam da je najveći teret bio stavljen na riječ "uvod" ili?

Ž.M.: Tako je, knjiga je zamišljena kao uvod u psihoanalizu od njenih početaka do danas, a Edip, Hamlet i Jekyll/Hyde funkcioniraju kao tri temeljna načina "strukturiranja" nesvjesnog. Preko tih arhetipova pokušala sam iscrtati temeljna pitanja psihoanalize od Freuda do danas, Edip predstavlja dobro strukturiran, "starinski" ego, Hamlet emocionalnu ambivalenciju, krhkiji, porozniji ego, a Jekyll/Hyde potpuni rasap ega, odnosno rascjep ličnosti. Uvod je bio primaran motiv, ali uvod u frojdovsku i postfrojdovsku, suvremenu psihoanalizu budući da temeljnim problemom smatram to što se psihoanalizu doživljava kao znanost koja se doslovce okamenila u času Freudove smrti 1939., te nažalost, referencije na psihoanalizu često ne kreću dalje od Freuda, a kritičari psihoanalize neumorno "pile" po Freudu što im je osnova za kritiku psihoanalize kao znanosti koja je passé. To je prilično komično, kritizirate psihoanalizu kao znanost pozivajući se na Freudovu paradigmu i ustvrđujete kako je Freud zastario. Pa naravno da je zastario, koncepti koje je formulirao potječu s početka 20. stoljeća i danas Freuda treba tretirati kao oca, začetnika psihoanalize, znanosti koja se zapanjujuće razvijala/razvija nakon njegove smrti. Stalno primjećujem istu tendenciju u kritičara psihoanalize, da razvojnost koju odobravaju drugim humanističkim znanostima uskraćuju psihoanalizi, ona je transhistorijska i nema društveno-povijesnu dimenziju, jer njezina znanstvena-univerzalizirajuća logika nije podložna izmjenama, što je posve krivo.

KP: Kakav je cilj psihoanalize danas u odnosu na njezine početke?

Ž.M.: To je upravo ključno pitanje. Krenimo od ciljeva Freudove psihoanalize, s jedne strane, cilj je bio oslobođenje pacijenta od simptoma-boli, a drugi cilj je bio unutarnja promjena psihoanaliziranog. Freud je nepogrešivo shvatio teškoću ove druge misije te je taj zadatak usporedio s isušivanjem jezera, suvremeni psihoanalitičari više vole metaforu preusmjeravanja rijeke u novo korito. Rana psihoanaliza nije definirala ciljeve te unutarnje promjene, odnosno što bi ona trebala proizvesti, kakvog čovjeka, molim da se ovo ne shvati eugenički (smijeh). Danas najutjecajnija grana psihoanalize, psihologija sebstva Heinza Kohuta, ovako definira ciljeve psihoanalitičke terapije, što su ujedno i osobine zrelog, ostvarenog sebstva, a to su: empatija, kreativnost, mudrost i humor. 

Najveća pogreška je kada ljudi misle da je analitička terapija čista racionalizacija i ništa više od toga, što je posve pogrešno. Analitička terapija radi s emocijama, a analitičar strpljivo čeka i sluša pacijentove sesije racionaliziranja, čeka što? Emociju – u obliku boli, plača, tuge, jada, očaja i tek tu terapijski posao počinje. Analitička terapija podrazumijeva izmjenu strukture ne našeg mišljenja već naših emocija i doživljaja sebe. Uzmimo primjer mazohističke ličnosti. Tu je cilj u dugom procesu terapije preoblikovati emocije kako bi analizirani izašao iz zatvorenog kruga mazohističkih obrazaca i odnosa. Cilj terapije je ostvaren u trenutku kada ta osoba istinski zavoli sebe.

KP: Slažete li se da je Amerika (za razliku od Europe) prigrlila psihoanalizu u nedostatku "boljeg" lijevog mišljenja? Kao najmanje opasnu po društvo koje nije nužno zainteresirano za opstanak takvog mišljenja ili su to laičke interpretacije?

Ž.M.: Sudbina psihoanalize u Americi ima dvije bitne strane. Naime, osloboditeljski potencijal psihoanalize ondje je pretvoren u otupjelu formu prilagodbe ega postojećim društvenim normama, a razlog tomu je što se psihoanaliza proširila u SAD-u kao ego-psihologija, vrlo konformistička grana psihoanalize, koja je tvrdila da postoji uvijek zdrava jezgra ega i da je ključno pitanje ispitati mehanizme obrane ega i njegove probleme adaptacije. S druge strane, subverzivna oštrica psihoanalize u SAD-u je išla preko utjecaja Wilhelma Reicha, utemeljitelja frojdo-marksizma te je zahtjev za psihološko-društvenim preokretom kulminirao u kontrakulturnim zahtjevima 1960-ih u smislu da nema društvene promjene bez psihološke promjene te je odnos kontrakulture i nove ljevice vrlo zanimljiv i složen.

KP: Kakva je Hrvatska sa spomenutim "prigrljavanjem"?

Ž.M.: Zanimljivo je da je već 30-ih godina ovog stoljeća psihoanaliza bila vrlo popularna, posebice Freudovo kulturalno djelo Nelagoda u kulturi. Među lijevom inteligencijom došlo je do opredjeljivanja za Alfreda Adlera nasuprot Freudu te je August Cesarec već 1932. objavio Psihoanalizu i individualnu psihologiju smatrajući Adlerovu koncepciju psihe puno bližom dijalektičkom materijalizmu, dok je naglašavao i osuđivao Freudov panseksualizam. Naime, Adlerova individualna psihologija od početka je s pravom nazivana i socijalna psihologija te je ljevici bio blizak taj izražen socijalni moment Adlerove psihoanalize, želja da se istovremeno mijenja ličnost i društvo. U užim psihoanalitičkim krugovima Adler nije izvršio velik utjecaj budući da su njegove kliničke sheme vrlo pojednostavljene, koliko god bio i dalje zanimljiv u drugim pogledima. 

KP: Što bi značilo kada bismo društvo u kojemu živimo, danas, optužili za uzdizanje narcističke samodostatnosti? I ima li lijeka ukoliko bi "optužnica" prošla?

Ž.M.: Optužnica stoji, po svim točkama ubojstva iz nehata (nesvjesnog). U temelju razmatranja teoretičara i praktičara psihoanalize jest narcizam i narcistički poremećaji ličnosti. Sebičnost, usmjerenost na sebe, manjak empatije i višak agresije opisuje se kao "debelokožni narcizam" i danas su, nažalost, najsigurniji načini da uspijete u društvu. Kada je Christopher Lasch 1979. definirao narcističku kulturu kao nužnu posljedicu liberalnog individualizma, nije mogao naslutiti da će početkom 21. stoljeća narcizam postati mjera kolektivizma, a ne individualizma, tako da danas svjedočimo, koliko god to paradoksalno zvučalo, narcističkom konformizmu, odnosno narcističkoj ličnosti kao onoj koja se najbolje uklapa u postojeće društvo i ima najmanje sukoba s vrijednostima tog društva. U novom DSM-u izbačen je narcistički poremećaj ličnosti – narcizam nije više devijacija, on je norma. Danas ste devijantni ako niste narcisoidni. No, kako nikada nema napretka bez odstupanja od norme, budućnost psihoanalize vidim u svijetlim bojama. Heinz Kohut je proročanski najavio da će psihoanaliza od znanosti o nesvjesnom postati znanost o empatiji tako da na teorijskoj i praktičnoj (terapijskoj) razini širi ideju empatije kao najljepše ljudske osobine te oprema obrambenim mehanizmima empatične ljude da se bore protiv debelokožnih narcisa. Da, vidim je kao obrambenu psihološku tehniku, pored njezinih ciljeva koje sam prethodno navela - kako psihički osnažiti ljude koji posjeduju sve one osobine koje nas definiraju kao ljudska bića: savjest, poštenje, osjećaj krivnje kada nanosimo štetu i bol drugima, posjedovanje osjećaja za tuđe osjećaje. 

KP: Kako razmišljate o popularnim i  nužno amaterskim konzumacijama vokabulara psihoanalize? Često zlorabljeni termini su npr: depresija, narcisoidnost i ego.

Ž.M.: Zaboravili ste nezaobilazan Edipov kompleks, odnosno, edipovca (muškarca) i histeričnu (ženu). Sudbina psihoanalize je s jedne strane ista kao i sudbina svih znanosti – ništa dobro nije nikada proizašlo iz pretjerane popularizacije. No, s psihonalizom stvar je i složenije naravi. Kada kao potpuni laik baratate psihoanalitičkim vokabularom nužno sudjelujete u igrama psihološke moći tako da olako pripisivanje pop-psihoanalitičkih kategorija puno više govori o onoj osobi koja ih primjenjuje, a time uglavnom pokušava ostvariti psihološku moć nad drugima Zato populariziranje psihoanalize nije nipošto bezazleno. Žena koja svrstava muškarca u edipovca (znači, u simbiozi s majkom) i muškarac koji opisuje ženu kao histeričnu (također, u simbiozi s majkom) iste su priče. Proglašavajući nekoga edipovcem vi ga svrstavate u kategoriju malog djetešca koje vi kontrolirate jer se sam ne može održati, kao što i proglašavajući ženu histeričnom, ukazujete na njezin manjak emotivne kontrole, ona je biće nad kojim opet vi preuzimate kontrolu jer ona to nije u stanju.

Što se tiče depresije, u kolokvijalnom govoru je toliko raširena da smo izgubili tugu, žalost i žalovanje. Više nitko ne misi da ljudi mogu biti tužni, žalosni, ranjeni, već su uvijek depresivni. Žalovanje je jedan prirodan proces koji ima svoje trajanje i svoj kraj, vrlo je bolno, ali nema veze s depresijom. 
KP: Ide li opravdanost takve konzumacije iz toga što je psihoanaliza dugo osporavana i uspoređivana sadržajno s astrologijom, buržujskim iživljavanjima i slično?

Ž.M.: Mislim da je na prvom mjestu seksualnost, a ona se uvijek dobro prodaje pa je kriva percepcija Freuda kao panseksualista uvijek dobrodošla popularnoj kulturi. Pogledajte malo suvremene karikature i reference na Freuda u sitcomovima, po pravilu je to potiskivanje želje sa seksualnim odnosom s majkom. Freud je, kažu, najcitiraniji znanstvenik 20. stoljeća, istovremeno bih se usudila reći da je frojdovska psihoanaliza najnepresušnije vrelo popularne kulture - čista seksploatacija.  A neuroze, uglavnom američke srednje i više srednje klase koje smo preuzeli preko odličnih komedija Woodyja Allena su upravo drugo nepresušno vrelo i vrlo siguran put do komičnog učinka, prava buržujska iživljavanja, ubitačno naporne i zato komične neuroze strukture zatvorenog kruga. Za terapeute su buržujske neuroze ozbiljna stvar, jer su bolne kao i sve neuroze. 

KP: Teorija i praksa psihoanalize nailaze na uvijek isti problem s kojim se susreću "teorija i praksa". Jeste li vi prihvaćeni ili ekskomunicirani od praktičara? I o kojemu se sukobu, zapravo radi?

Ž.M.: Vrlo jednostavno, radi se o potpuno suprotnim poimanjima psihoanalize. Među teoretičarima psihoanalize postoje dva tipa: oni koji vjeruju u učinkovitost psihoanalitičke terapije te oni koji ne samo da ne vjeruju u učinkovitost psihoanalitičke terapije, nego s prezirom odmahuju na bilo kakvo vezivanje psihoanalitičke teorije i prakse. Takvi teoretičari i nisu teoretičari psihoanalize jer je njezino razlikovno obilježje povezanost teorije i prakse. Ako nam je Marx ostavio u naslijeđe nesvjesni nalog koji potmulo djeluje u nama da mijenjamo društvo, Freud nam je svakako ostavio nalog da mijenjamo sebe. Pseudo-teoretičari psihoanalize rabe psihoanalizu kako bi u svom neumoljivom pohodu dijagnosticirali sveprisutnu patologiju. Čemu to? I gdje je tu mjesto za nadu, jer psihoanaliza je diskurs nade – nade da će bol nestati, u toj mračnoj slici patološkog društva koje se ubrzano i dalje patologizira. I gdje je mjesto boli? Psihoanaliza je oduvijek bila govor upućen ranjenima, bolnima i ispaćenima. 

KP: Što mislite o ideologiji zdravlja, ideologiji analnosti i uspjeha? Još jedno stvaranje idealnog potrošača ili se odista radi o novoj razini društvene svijesti?

Ž.M.: Ideologija zdravlja – duševnog i tjelesnog je, rekla bih, sastavnica new age ideologije i u ekstremnom obliku vrlo zabrinjava. To je ustvari fiksacija na zdravlje te se ondje kao cilj života identificira - ostati zdrav - tjelesno i duševno. Mislim da u vlastitim životima svakako imamo i brojne druge želje osim ostati zdravima, a fiksacija na održanje zdravlja stvara "neurozu zdravlja i normalnosti" – rezultat je predvidiv. 

Ideologija analnosti bi označavala naglasak na samokontroli kao najboljem putu prema uspjehu, u obliku dežurnih control freakova. Zanimljivo je da je Golemanov bestseler Emocionalna inteligencija iskorišten u te svrhe u izopačenom obliku – IQ će vam donijeti otkaz, EQ će vam donijeti probitak. Control freak ne bi nikako bio idealan potrošač. Konzumeristička ideologija prebiva u koketiranju s oralnim fiksacijama, s razinom kanibalističkog proždiranja robâ. Inače su oralne fiksacije u vezi s manjkom emotivne kontrole, usisavanjem, proždiranjem tuđih emocija, tuđih sebstava, labilnih granica prema ostalima koji se često u tom ljudožderskom pohodu poništavaju. Oni su idealni potrošači. Ako je Max Weber govorio o protestantskoj etici i duhu kapitalizma što danas možemo protumačiti u smislu analnih fiksacija koje dovode do karakterne krutosti, škrtosti, emotivne i ine, danas svjedočimo regresiji s analnog na oralni stadij. Kako je duhovito primijetio Frederic Jameson, Weberov tip isposničkog kapitalističkog subjekta teško možemo povezati s današnjim šopingoholičarom. Rekla bih da je potonji u položaju ovisnosti i proždiranja ne hrane, već robe, ispunjavanja rupe u vlastitom sebstvu mahnitim konzumerizmom.

KP: Gdje je po vama subverzivna oštrica psihoanalize (i ima li je uopće)? 

Ž.M.: Duboko vjerujem da takva subverzivna oštrica postoji ako pod tim razumijevamo razvijanje naše ličnosti u određenom otporu prema postojećim normama. Upravo nas analitička terapija dovodi u doticaj s našom vlastitom žudnjom, ne onom koju su proizveli mediji, autoriteti (roditelji i drugi), već onom koja će postati naša. Psihoanaliza ničeanski poručuje: postanite ono što jeste. 

Na kolektivnoj razini, promovirajući vrline poput empatije (naglašavam njezin društveni značaj), mudrosti, kreativnosti i humora, koje nisu pretjerano u modi, psihoanaliza se upravo postavlja nasuprot dominantnim društvenim vrijednostima. Da, biti empatično, kreativno, mudro biće koje je humorom sposobno nasmijati se vlastitim nesavršenostima, relativirati sebe - u današnjem  je svijetu istinski subverzivan pothvat. 

KP: Kakva je suvremena (ideološka) retorika sreće / normalnosti / zdravlja? Ta klasična formula i dalje implicira određeni interval između onoga što jesmo i simboličke vrijednosti našeg uspjeha? Rasizam uspješnosti?

Ž.M.: Rasizam uspješnosti je prisutan na svim razinama – ne vrijedite kao čovjek, već se vaša vrijednost odmjerava prema vašoj uspješnosti. To je obrnuti svijet, kada vas netko (nažalost, često i obitelj) ne doživljava preko onoga što jeste, već preko vaše eksternalizirane društvene slike koja se, kao pozitivna ili negativna, umeće u bliske emotivne odnose. Vrhunac cinizma ili kako je rekao Oscar Wilde, "Cinik je onaj koji svemu zna cijenu, ali ničemu vrijednost". Danas svatko ima svoju cijenu, tržišno određenu, a vrijednost valja tražiti drugdje. Da, psihoanalitički profinjeno bismo to mogli nazvati rasizmom uspješnosti, ali bih to jednostavnije nazvala malograđanštinom, u nešto kompleksnijem psiho-ruhu. Ali znamo, srećom, da se na kraju uvijek ispostavi da je car gol.  

Retorika sreće jest retorika ekstaze, mahnitog ushita, ekstatična, rubna iskustva se potiču preko medija kao trenuci krajnjeg samoispunjenja, od ekstremnih sportova do ekstremnih emotivnih doživljaja. Većina današnjih reklama promovira intenzitet kao jedini oblik sreće. Zdrav osjećaj ugode i uživanja u malim stvarima pretvorio se u mahnitu ekstazu i to se danas naziva srećom. Svi ti pokazatelji dio su onoga što bih nazvala borderline kulturom te upravo radim na knjizi koja će nositi baš takav naslov. 


Razgovarao: Srđan Sandić
Izvor: http://www.kulturpunkt.hr

Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top