Od Evrope neodvojiv (po mnogo čemu) Balkan je odvojen. Neodvo-jivost ga odvojila.., nerazlučivost izlučila... Balkan je ostatak, ali s onu stra-nu izvrsnosti i odabranosti (onog še’ar, še’erit). On je ostalost, uvijek neka manjkavost. Ili nešto nedostaje ili nečeg ima previše pa Balkan «ne može». Ne može i kad hoće. Ne ide. Ne zna hvatati korak uporednog mar-širanja (zusammenmarschieren) Zapada. Zastaje, zaostaje. Otpada. I ništa ne preostaje ako se ne dovede u sklad i uštima. Balkan i jeste ništa koje se dovodi i uvijek privodi. Davanje bivstva na kašičicu. Primitivni rođak koga se srami. Nakaza koja je tu da bi se Narcis potvrdio. Drugo vlastitog, strano u srcu. Tu je, a ne smije biti tu. Ostaće «izvan». «Izvan» se dosu-đuje. Drugost se «crta». Izvan se drži da bi se «unutra» sačuvalo. Držati «izvan» je silan napor. Napor sile - isključenje. Isključenje nije puštanje, to je čin koji obilježava, profiliše i definiše ono što isključuje. Isključenje piše. Propisuje «unutra» i «izvan». Ali i briše. Sve što imam i što jesam pobrisano je da bi se stvorio prostor vjere da jesam i da imam samo ono što mi isključenje nudi. Isključenje je utamničenje1. Logor. Držanje ni ovdje ni tamo. Procjep. Patrljak ili izbočina. Mjesto krivog srastanja ili mje-sto nemogućeg srastanja. Mjesto ukrštanja interesa moći. Stoga mjesto stalne fragmentacije i samo fragment mjesta. Ne-mjesto. Ne-moći-biti svoje mjesto, ne- moći-sebe označiti mjestom. Ne-moć Balkana dolazi od vanjske moći koja ga propisuje. Otud raskol i napetost. Zatim, vrenje, pre-viranje, ključanje. Balkan kao figura Rata. Rat kao figura Balkana.


O zbivanjima na Balkanu, uključujući i ova posljednja, postoji značaj-na istorijska građa. Neke knjige možda i osvijetle pojedine aspekte doga-đaja, ali pravo pitanje će ostati: šta u tim rasvjetama ostaje od balkanske drame? Čak i kad bi se svi opisali, kad bi se razvrstali po vremenskom sli-jedu (procijenili i ocijenili) balkanska bi drama ostajala nejasna svaki put kad bi se pokušala objektivno razumjeti. Razlog leži kako u paradoksu istorijske nauke (aporija nepodudaranja ustanovljavanja i razumijevanja, činjenicā i istine) tako i u kompleksnosti sāmog predmeta izučavanja. Teš-ko je Balkan misliti. Još teže je misliti na Balkanu, jer on se stalno «politič-ki dešava». A «šta se dešava» ukoliko se politički dešava? – pitaće Badju. Šta ostaje od događaja kad uđe u procedure političkog, tj. kad uđe u poli-tiku kao proceduru istine?


Istina i procedura. Nema istine bez procedure, bez poretka, ali nigdje nije zagarantovano slaganje poredakā istine, niti slaganje namjerā njenih procedurā. Sve zavisi od toga ko diktira poredak? Ako su to stvari, događa-ji koji se istražuju, dobijamo istinu u proceduri nauke. Njen san oduvijek je bio: držati ruke što dalje od onog što se istražuje. Sasvim suprotno, po-litika, kao procedura istine, stvari i događaje «uzima u svoje ruke» - dik-tira im poredak. To znači: događaj se izvlači da bi se najprije konfigurisalo «stanje situacije» u koje se potom treba vratiti. Tako se događaju daje oblik, daje se oblik njegovoj moći u opštoj konstelaciji moći. Događaj se «piše» i onda, počinje «da igra kako moć svira». S onu stranu dogođe-nosti on se politički dešava.


Balkan će ostati čvor, napetost i zapletenost, ali uvijek različitih poredakā i procedurā istine. Ući u čvor raznolikosti, oslušnuti ga kao egzi-stencijalno čvorište, znači misliti Balkan. Niti je lako, niti bezbolno. Um žive rane dira. Ko umije njih da miluje taj i umuje. Iskušavajuće misli. Ne diže se nad Balkanom već se stropoštava u njegovo grotlo. Istina je u stropoštavajućem iskustvu. Ne zašivati rane bdjeti je nad njenim vrelom. Samo u otvorenoj rani vlastitog potpisa, tamo gdje najviše peče, moćno ali prigušeno pismo Balkana oslovljava. Rijetki izdrže i odgovore. Njih pamtimo, jer nude. I ne trāžimo u precima utjehu nego sebe - jer dadoše više no što možemo primiti. Dadoše sve. Kad njihova rana postane moja i vlastita se ovjekovječuje. I samo ovakvo osluškivanje koje je istovremeno i samoosluškivanje spašava i od jalovog govora o Balkanu. Zato kad se kaže «ući u čvor» ne očekujmo nagla rasplitanja. Njih ne može biti kad učvoren sam mnogo više nego to mogu misliti. «Ući u čvor» je umjetnost slučivanja, a potom i razlučivanja kroz sopstveni slučaj. I nije problem ni-kad u težini spletenosti, već je položen u uhodanoj lakoći da se sva čvori-šta preskaču, pa i ona vlastita. Upravo lakoća preskakanja istini u procedu-ri politike daje krila. I ona se diže da natkrije nebo Balkana. «Naše» nebo odavno je njeno. Zato je sivo i uvijek olovno. Ona je i «ključarka» Balka-na jer ima vlast ključa (potestas clavuim) pa sve «razvezuje» i na nebu i na zemlji. A to čini uz pomoć moćnog diskursa koji stvara objekt Balkan. U diskursu konstruisan Balkan mora biti jedini Balkan2. Zapadnoj moći to je jedino «dobar» Balkan. No je li tu i Dobro za Balkan? Da li je tu uopšte Balkan? Diskursu je dobar Balkan samo mrtav Balkan – Balkan koji je odustao od sebe, od svog identiteta i pobjegao u naručje projekcijā moći. Moć ga piše, tj. upisuje mu identitet u koji već ugrađuje i svoju dominaciju nad njim3. Ona postavlja i svoje namjesnike, plaća ih da upražnjavaju bal-kanistički diskurs i proizvode iluzije kako je «tamnica» jedina perspekti-va i budućnost balkanskih naroda. I eto radosne vijesti - oslobodićemo se kad svi postanemo propis! Sloboda je sebe-brisanje da bi se stvorio pro-stor za nadopisivanje moći. Ovaj brisan prostor zove se «otvorenost».

Kao zahtjev i iznudica stoji u temelju «otvorenih društava». Uostalom, odakle bi «uzletala» današnja religija praznine univezalizma (sa svim do-gmama desupstancijalizovanja)?


Jasno je da politička procedura istine formira i spontano normalno mi-šljenje o Balkanu. A kad je nešto normalno o njemu se više ne pita. Tako se dobija «očevidnost» čija je moć u sektoru javnog neuporediva. Oko očevidnog lako se postiže konsenzus. A konsensualno, smatra Badju, za filozofiju smjesta mora biti sumnjivo. Sumnjiva je najprije očevidnost koja se formira na neupitnoj normalnosti. Kad bi filozofija pristajala na vlada-jući pojam očevidnosti ona nikad ne bi ni počinjala. Zato mora da vrši subverziju očevidnosti u namjeri da pokaže da je ona postavljena na navi-ci gledanja, na zurenju, a ne na viđenju. Ista je stvar sa normalnim – pitajte ga o njegovoj normi ono će ili burno reagovati ili ućutati (što je prava rijet-kost). Normalno je normalno ne zato što smo mi do toga došli nego zato što «svi» kažu da je normalno. U srži normalnosti položeno je nasilje. Spontano normalno u stvari je nasilno. A protiv nasilja valja se boriti, pru-žati mu otpor. Pružati otpor jeste suprotstaviti se nasilnom mišljenju o Balkanu. A to mogu samo ako tražim istinu za Balkan. Nije to pledirati za neku obaveznu (prethodnu i «svoju») istinu, nego ići na onaj minimum korektnosti u situaciji kada se istina traži, što znači, ukazati na gotovo za-boravljenu naučnu proceduru traženja istine. Ili: od zatečenih istina zahti-jevati da polože račun o vlastitoj proceduri. Najzad: vratiti se sāmom Bal-kanu, pustiti ga da on kaže sām o sebi, a ne potvrđivati već upisane istine o njemu. Huserl je sjajno pokazao na primjeru metodologije naukā na koji način ta ista metodologija, kad izgubi proceduru, postaje «prigušivač fe-nomenâ» onako kako se oni daju po sebi. Prigušivanje fenomena nije slu-čajno, nehotično, već strateško – to je precizan i efikasan način da se s jedne strane istina poništi, a s druge, da sāmo poništenje istovremeno važi kao «ono istinito»4. Istim mehanizmom «prigušivanjem» fenomena Balkana poništena je njegova realnost (njegova «moćna ontologija» - M. Todorova) a predstave o njemu počinju da važe kao ono istinito. Stoga po fenomenološkoj proceduri istine prvo i osnovno pitanje mora biti: ko je prigušivač fenomena Balkan i zašto se on prigušuje? Drugačije: ko balkanizuje Balkan?

Pošto ova pitanja tjeraju staru kolonijalnu matricu Zapada5 da ponovo ispliva na površinu jasno je da i fenomenološka procedura istine (a ona je prava jer, kako kaže Huserl, ne «dolazi u skokovima») mora biti smjesta obustavljena. Obustavlja je propis moći. Kao jedina primjerena samim stvarima ona je baš zbog toga neprimjerena i mora biti isključena. Nikako da se moć boji istine ili da je istina direktno ugrožava, već istina, podriva-jući balkanske mitove negativno djeluje na njene dugoročne proračune. Ko dira u mitove i njima omogućene stereotipe dira u efikasna sredstva opravdanja učinaka moći. A onda, sa takvim van, sa takvim u ludnicu! Kad je istina u ludnici, obnevidjelost mora da je već izašla i postala norma. I evo je gdje udara na pojmove uobručene istine. Pogledajmo okolo: svud se zbiva raspojmljenje. A nije li to samo drugo ime za raspamećenje? Zai-sta, postoji li išta u sektoru javnog a da ne vrijeđa zdravu pamet? A, ona, da bi zdravom ostala, mora oguglati i postati ravnodušna. A to što mora jedi-no se i traži.


I sve se ovo zna. Ništa novo nije rečeno, niti će se reći. Ambicija da se kaže novo sebe potapa pred nadiranjem duboke svijesti da novo na ovom mjestu može biti samo pogrešno. Pamtiti brojna traženja istine za Balkan i neka to pamćenje bude jedino novo. Uvijek iznova ponavljati stari zahtjev bez obzira što se zna da propisana istina kao i do sada neće mariti za to. Ali ponavljajmo, udarajmo u propis, udarajmo propis svje-dočeći svoju isključenost. Pokušajmo svojim ne-mjestom ocrtati mjesto jednog posebnog zatočeništva. Možda je to i jedino ispravan put, ma koliko bilo mogućih neslaganju na njemu. Poći njime već je udariti na strašan «terorizam sadašnjice». Ali njeno prokazivanje oduvijek je bila odgovornost filozofske refleksije6.

Zato govorim, pouzdam se u onu staru, neprolaznu, vrijednost Zapada da je kadar samog sebe uvijek iznova dovoditi u pitanje. Otud i nada da ima smisla tražiti istinu za Balkan, odnosno, da je dubok smisao položen u potraživanju pravde za Balkan, u potraživanju prava na pravdu. Ali, gdje potražiti pravdu? I šta uopšte tražimo? Nepravda je jasna, ali pravda je ta-mna, reći će Badju. Mnogo je onih koji trpe nepravdu, ali ko će svjedočiti -  za pravdu? I gdje? Naročitio kako? Je li pravda prazna riječ? Je li samo od-sustvo nepravde? Čini se da ne. Pravda je riječ filozofije, i po Badjuu, treba da označi mogućnost istine svih politikā. Iako filozofija nije nadležna za mogućnost ostvarenja te istine, ona je itekako nadležna za kritiku nemo-gućnosti7. Samo pod oreolom te kritike, koja se ovdje provodi samo fra-gmentarno, imalo bi smisla tražiti Dobro za Balkan. Istovremeno to bi značilo priključak na temeljne vrijednosti Zapada. I to onog Zapada koji pod teretom okupacione sile vidno malaksava, a kod nas uopšte i ne smije da dolazi. Sve što govorim u namjeri kritike taj Zapad sebi je već rekao i ne prestaje da govori. Riječ se teško probija, no ipak se probije. Uostalom, kako bih danas uopšte govorio. Ali ovdje on šuti, primoran je da šuti. Šut-nja je «organizovana» drugačijim diskursima. Stvoren je čitav sistem javne bezbjednosti od kritičkog govora. Jer kad bi se pustio smjesta bi dezavuisao kao sramno sve ono što se od Zapada (ili pod njegovim imenom) nama nudi.


Zato, tražiti istinu već znači ne pristati na ponuđeno, na propisano. Ne htjeti propisano! Ne htjeti jer se može, jer sad se može (možda se jedino to može). Jer ko neće kad može, taj nikad neće ni moći. A šta znači ne prista-ti na propisano? Pa jedino ne pristati da vas propisano propisuje, da piše po vama. Nepristajanje otvara prostor da se traži pravo na pravdu. Nepri-stajanje daje vrijeme da se o propisu pita, da se demaskira njegova tiranija. Onom koji je pristao na propis, onom propisanom, već je propisan i govor i stav o propisu. On zna, mada neće da kaže, da više ne može tražiti pravo na pravdu – jer je pristao na neupitnu «pravdu» propisa. Ukinut je pro-stor i vrijeme izvan propisa. Propisani diše plućima propisa, ne svojim. On je(ste) a kao da nije. I samom sebi najveća je kazna (da je tako, život se uvijek postara).


Ukoliko držimo do sebe, nije li sasvim logično prekinuti s propisom? Da li se to logika i život podudaraju? Disati s onu stranu propisa. Uvijek je mišljenje počinjalo kao obustava propisa, kao prekid onog što jeste (pre-kid kruženja onog uigranog i uhodanog, čak i prekid sa samim sobom). Ako je tako, početi danas u mišljenju najprije znači prekinuti sa demokra-tijom – jer ona je postala oblik službenog mišljenja (postala je propis, ono uhodano, ono što isključuje i uključuje, dijeli na ljude i neljude, jednom riječju, postala je ono što teroriše). Demokratija je oboljela, ona samu sebe razjeda (autoimuna je). Ne samo da ona sama to govori, već i poka-zuje štiteći se diljem svijeta svim sredstvima, pa i onim nedemokratskim. I zar se nije zasitilo čekanja njenog nadolaska – zar nije muka od jedne vjere koja vjeruje da ne vjeruje? Ne..., demokratija neće doći, jer i ne umi-je da dolazi. Sprega sa Kapitalom je mnogo dublja nego to njeni evangeli-sti mogu da misle. Dok je puštala bombe vješto je ćutala o svojim vezama sa biznisom, tlačenjem i mržnjom. I danas ćuti. Toliko ta šutnja traje da više zaista nema potrebe da se bilo šta govori. Sve se vidi u učincima. Vje-ra u takvu demokratiju može biti samo neka vrsta «duhovnog sljepila». Ali «na terenu» (posebno našem) uvijek je bolje biti slijep nego vidjeti, jer samo se sljepilo plaća, samo se njime nešto dobija. No karakter dobitka sasvim je providan: on mora biti proporcionalan sa gubitkom (troškom) humane supstance. Dovoljno je pogledati političke elite kod nas i u regio-nu pa da ova računica dobije i svoja konkretna tijelā.

No vratimo se ponovo Balkanu, govoru o Balkanu. Uprkos znanju da je balkanska drama nesvodiva na jedan čin, svođenja su stalna, redukova-nja nezaobilazna. Cjelovito sagledanje, uvid, zrenje, zapriječeni su u svom važenju. U stvari, silovito su neodobreni. Ali neodobravanje sile je perfid-no – ne dolazi «odozgo» nego «odozdo» preko vladajućeg «kulturnog obrasca» savremenosti – obrasca zaborava. Uprtog pogleda samo u bu-dućnost (koje više i nema) on samo što ne pukne od političkih interesa!

Da je obrazac u međuvremenu postao sasvim naš ne trebaju dokazi – do-voljno je baciti pogled oko sebe, u novo vrijeme, u devize novog vremena, u ljude novog vremena, u uvjerenja i vrednovanja, u institucije, naravno nove i reformisane, u skrojene političke i naučne elite8.... Ta žurba u novom (koja gaji odvratnost prema starom), ta šizofrena strast za utamniče-njem, ta «atletika zaborava» odaje da smo napokon postali žitelji kulture lotofaga9. Postmoderničko pirovanje virusno se širi. Niko više ne traži lje-kare kulture jer svako je sebi postao «postmoderni bijeli bog»10. I sve pi-ruje bez svega11. Sveopšte pirovanje obilježava svaki pristup Balkanu. Ne treba puno smotrenosti da bi se vidjelo da takvo obilježavanje (obilježava-nje istorijom od danas do sutra - istorijom koja to i nije jer je suludo ubr-zani ritam sačinjen od investicija i potiranja) stoji u potpunom saglasju sa starim i itekako isprobanim praksama velikih sila na Balkanu. Postmoder-no obilježavanje nova je anatomija balkanskih zbivanja. Anatomija znači razrez. U ovom slučaju, razrez nije zbog analize i uvida u neki sadržaj, nego razrez ima funkciju odvajanja, čupanja nečega iz konteksta zarad premještanja u sasvim drugi poredak, čime se vrši postfiguracija zbivanja i njihova sasvim drugačija strukturacija. Tako od događaja dobijamo po-željno dešavanje. A poželjno je, jer sasvim dobro opravdava prekomponziciju koja se u međuvremenu desila na terenu. Prekompozicija se sada ima ozvaničiti upisom kraja balkanske drame. Imajmo na umu: kraj koji se upisao nije kraj do kojeg se došlo, u kog se navršilo, to nije telos, nego proizvedeni ili iznuđeni kraj. A zašto se kraj proizvodi, zašto je potrebno iznuditi kraj? Pa jedino da bi ponovo počelo. Krajevi se uvijek proizvode u nedogled novih početaka. I zato će se ovdje uvijek vraćati isto jer ono i ne prestaje da se događa.


Istorija Balkana i nije drugo nego istorija njegovog planskog i silovitog prekrajanja. Jedna istorija silovanja. Balkan je poligon na kojem se odvija čas anatomije moći. Stalno trajanje časa, u smislu stalnog ponavljanja, zna-či stalnu fragmentaciju konkretnog tijela Balkana. Zato se etnička, terito-rijalna i bilo koja druga konsolidacija može samo sanjati. Staus quo postaje normalnost. Nju treba održavati. Održavanje je aktivnost koja podrazu-mijeva revidiranje starih (etničkih, konfesionalnih) i ucrtavanje novih struktura. Ono što je postiglo neku stabilnost destabiliše se, ono sušta-stveno nestabilno sada se stabiliše. Čak se i nemoguće (istorijski nemogu-će) omogućuje. Tako Balkan komponuju dekompozicije. One ga tetovira-ju. Tetovažu obavlja isključivo ratna mašin(erij)a. Ona, kao mašin(erij)a, ne može biti balkanski izum. Prije da je izum za Balkan (i ne samo za nje-ga). Zato su ratovi na Balkanu samo Zapadni... I uvijek su Zapadni.

Ovim se ne želi umanjiti odgovornost ljudi sa Balkana, tih majstora u igri protiv vlastitih šansi (njome bi se i trebalo posebno baviti), već napro-sto ukazati na obmanjivački karakter brojnih mitova o uzrocima rata na ovim prostorima. Sama činjenica da su oni postali obavezujući već govori o nemjerljivoj funkciji koju imaju u porecima moći – skloniti i odvratiti pogled od stvarnih uzroka.


Priča kako rat proizilazi iz mržnje i straha, a mržnja iz niskih strasti balkanaca, iako duboko ukorijenjena (potpomognuta estetizacijama u književnosti) naprosto je nesuvisla. Ne da mržnje, straha i niskih strasti nema, nego oni, pa makar da su i beskrajni, ne mogu od sebe pokrenuti ratnu mašin(erij)u. Evo, danas se ne puca – a da li je kapacitet međusobne mržnje i nepovjerenja u međuvremenu smanjen? Isto tako, teza po kojoj su za svo zlo krivi etnonacionalizmi, bez bilo kakve veze sa vanbalkanskim pisanjem po Balkanu ne može da stoji, osim, kao oruđe u rukama namje-snika samo zapadne istine o Balkanu. Evo, rat je prošao, a ko je zemlju uzeo? Nemaju je, i to je očigledno, ni Hrvati ni Srbi, ni Muslimani. Ili je ima-ju, ali samo na jedan način – ako je prodaju. Zna se ko prodaje (jednakom silinom i potpuno «združeni na zadatku» i demokrate i etnonacionalisti) i kome se prodaje. Onom što prodaje dosta, onom kome se prodaje mnogo više, a nama uvijek ništa. A nije li sve bilo «naše»? Računica je jasna.

Po istom principu potpuno je naivna i ona «omiljena» teza o Miloše-viću i totalitarnom režimu kao jedinom krivcu za posljednji rat. Stigma bačena na Miloševića, u stvari je stigma bačena na Srbiju. I samo pod pla-štom bačene stigme moguće je izvesti za mnoge «ključnu tezu» ovog rata - tezu o agresiji. Ona ubuduće treba da otključava sve brave Balkana. Op-stojnost ove teze (za razliku od drugih) ne zavisi od mogućnosti da se ona razložno izvede iz konkretnih i datih činjenica i od sposobnosti da na njih povratno referiše, već samo i jedino od autoriteta. Što će reći da se opstoj-nost uopšte ne gradi «odozdo» nego se izgrađuje «odozgo» – dekretom. Puta uzrastanja nema, jer ovoj tezi je direktan put – put direktive. Zato svaka rasprava oko nje izostaje. U nju ima da se vjeruje. I drugačije nije moguće, jer samo vjera (a to znamo još od Tertulijana) jeste kadra «savla-dati» očiglednu apsurdnost (vjerujem jer je apsurdno). Ovdje to konkret-no znači preskočiti jaz između postavljene teze i elementarne logike. Rat u bivšoj zemlji, a to svi znaju (mada neće da znaju), nije počeo napadima JNA, već napadima na JNA. JNA nije vojna sila koja dolazeći od nekud napada male i uboge nego je regularna vojska jedne, tada jedine, države, de facto i de jure. I onda teza o agresiji znači da je JNA agresor na vlastitu ze-mlju. Contradictio in adjecto. Vidimo kako teza o agresiji nastaje «zamje-nom teza». A da se to ne bi gledalo stvara se ideološki konstrukt koji po-staje konstitutivni mit novonastalih država – odbrambeni rat. Kao i svaki mit, on je razumljiv po sebi i ne treba nikakva objašnjenja. Do njega se ne dolazi jer od njega se polazi. On je «sveto mjesto» o kome se ne diskutu-je. A stvarno, konstitutivni čin ovih država, svih od reda (izuzev Makedo-nije i Crne Gore), jeste zločin nad regularnom vojskom međunarodno priznate države (prvi organizovani zločini su upravo ti - napadi slovenačke teritorijalne odbrane /kao dijela oružanih snaga SFRJ/, davljenje vojnika u Splitu, napadi na kasarne diljem Hrvatske, zločini nad JNA u Sarajevu i Tuzli, itd.). Da se takav napad desio u nekoj evropskoj državi smjesta bi, shodno današnjem vokabularu, bio označen kao teroristički napad, a voj-ska bi u skladu sa svojim potencijalom bila dužna da reaguje. Zašto zapad-na moć pothranjuje ove mitove jasno je: agresija, odbrambeni rat, veoma su pogodni konstrukti kojima se skriva prava priroda rata (a on je bez sumnje građanski rat), i na taj način opravdava nelegitimna i nasilna sece-sija. Istovremeno, opravdava se i evropsko priznanje te secesije tj. legitimi-še se evropsko gaženje osnovnih principa međunarodnog prava i otvore-no podržavanje jedne strane u sukobu. Sve se to na kraju potpisalo bombama a zapečatilo stvaranjem Haškog tribunala. Tribunal je čuvar pe-čata i skrivač potpisa. Srbija je krivac. Ona je upisani krivac. Stvarni krivac morao se ispisati. To, da moć bježi sa mjesta zločina, da pere svoje okrvav-ljene ruke, to je naprosto tako, nije opravdano ali je razumljivo jer moć je moć, ona može sve da čini. Ali je ogavan način na koji nam domaći moć-nici vodu sapiranja serviraju kao jedinu okrepu. Ali, valjda u ogavnosti i leži zalog njihove moći.


S druge strane, to da zločin ide «ruku pod ruku» sa diktatorom omi-ljena je teza savremene politike što joj nimalo ne smeta da bude apsolutno lažna. Koliki su samo zločini demokratije? I da li se zločini razlikuju, u smislu da su veći ili manji, kad ih vode parlamenti, međunarodna zajedni-ca, ili diktatori? Gdje god je totalitarizam označen kao povod za demo-kratsku intervenciju veoma brzo se pokazuje da je zločin na strani demo-kratije. Sve «opasnosti totalitarizma» u stvari su konstruisane laži zapadnih demokratija uz čiju pomoć su se podizale ratne mašin(erij)e. Ponovo je u pitanju goli interes velikih sila. On je pokretač rata, kao što je i snaga koja ga zaustavlja. Rat je veoma skupa političko-ekonomska maši-nerija i kao takva ona dolazi samo iz visokih krugova moćnika.


Još jednom, ne govorim da su za naše nedaće krivi isključivo drugi, ali bez tog drugog one ne bi bile sigurno ovakve. Najprije ne bi bile stalne. Sva bi se trvljenja, sve razmirice do sada okončale da nije neprestanog pi-sanja po Balkanu. Jer po čemu bi mi bili drugačiji od drugih, a naši sporovi  posebniji? I može li mržnja između Srbina i Muslimana, Muslimana Hrvata, Hrvata i Srbina, biti drugačija od one između Nijemca i Francuza, Engleza i Francuza? Mržnja je jedna, ima je ili je nema, ne može biti ni veća ni manja, niti drugačija. Drugačiji su samo uslovi u kojima ona posta-je dejstvena. A prostor mržnje otvarale su i brižno uzgajale velike sile. To čine i danas (a Bosna je najbolji primjer) i tako stalno dezorijentišu i de-stabilišu zajednice, ne dopuštajući im da stvore onaj minimum konsolida-cije koji je preduslov da se stane na «propisani prag demokratije». Uosta-lom, «demokratija kao politička forma» zapadnim društvima postala je svojstvena tek u 20 vijeku... «nakon što su one u prethodnim vekovima postigle znatan, mada ne apsolutan stepen etničke i verske homogenosti i društvene discipline, i to neretko po sumnjivoj ljudskoj i moralnoj ceni..»12.


Zato istinu valja tražiti i za Balkan, i tim traženjem dekonstruisati op-šteprihvaćenu sliku o Balkanu i balkanskim zbivanjima. Slika je, vidjeli smo, kreacija politikā moći i kao takva ona je životodajna svim njihovim kreaturama. Dirnuti u sliku doživljava se stoga kao «zabijanje prsta u oko». Reći istinu «među nama», izgleda nemoguće je bez uvrede. Čak se rizikuje i potpuno isključenje – jer govoriti drugačije od propisanog znači javno se izložiti opasnostima raznoraznih kvalifikacija, tj. diskvalifikacija moći. Ali valja rizikovati, jer postoji duboko uvjerenje da ljudski nije pri-stajati nego pokušati izaći iz propisanog «semantičkog ropstva» u kom se neko važenje može dobiti «tek kad se prizna preče pravo vlasnicima i ču-varima zatvora»13, tj. čuvarima semantičkog polja žigosanja. A to je mogu-će jedino ako počnem razbijati portret u koji se dobrovoljno zatvaram – pristajući na sve pa i na to da mi se identitet «šije» kao kakvo odjelo.

Pa ako pokušavamo voditi dijalog o posljednjem ratu, o njegovom ka-rakteru, o zločinima, krivici i odgovornosti, o praštanju i izvinjenju, ako pokušamo razgovarati, sporiti se oko svega, moramo ispoštovati ono što je uslov dijaloga – a njega je još Sokrat odredio kao dobronamjernost - εϋνοια. Dobronamjernost sporenja i osporavanja - εύμενέσιν έλέγχοις - ogleda se u tome što svako od učesnika pokazuje spremnost da promijeni svoja polazna stajališta ako za to dobije valjan razlog, argument. No ukoli-ko namjesto argumenta dobijam samo formule koje imaju namjeru da me presvuku i od sebe nabace uslov za dijalog – on će izostati, jer je stvarni uslov potrven – nema dobre namjere. Vanjski propis je ukinuo prostor dijaloga. I ja ću biti propisan kao zvijer, a posjednici istine sebe će upisati kao ljude.


U suprotnom, ukoliko kroz razgovor i u razgovoru dobrovoljno pro-mijenim svoje gledište i ukoliko (opet dobrovoljno) odustanem od svojih predrasuda, i kad moj život stane iza ovog obrta (kad se i sam obrne) na-ravno da ni ja više ne mogu ostati isti. Ko nije spreman ući u proces unu-trašnjeg preobražaja, taj nema ni pravo tražiti istinsko rješenje. Većini ono nije ni potrebno, jer su na sve pristali. Oni i onako uvijek biraju za sebe, nikad sebe.


Dakle, nikakav pomak u sporenjima ili rješenje sporenja ne može se očekivati dok god se nameće jedna ustanovljena istina, a da se pri tom kao samorazumljiva uzima njena ustanova. Pa ukoliko se ne pođe od povlače-nja pitanja o ustanovljenju istine, o ustanovi istine, o samoj instituciji isti-ne – nigdje se neće ni doći.


Očigledno je da je sva istina rata stavljena u ruke međunarodnog Tri-bunala pravde. Procesuirajući zločine on istovremeno daje, ispostavlja (stvara) istine o ratu. Dakle, sud utvđuje istinu, ustanovljuje je. Ova usta-nova istine postala je Balkanska dogma. No izgleda da je dogma i jedino balkanska. Jer samo ovdje ona može postati spontano normalno mišljenje i samo ovdje ona ima svoje namjesnike i čuvare, specijalne inkvizitore – oni nadgledaju i po potrebi kažnjavaju.


Na skandalozan način na našim prostorima stvoren je privid (održava se poslušnim medijima) da drugačija istina i ne postoji. Mora sve biti tako kao da je nema, jer svako onaj ko bi je zagovarao smjesta je zvijer (i podr-žavatelj zločinaca) - ljudski nečuveno i moralno neviđeno nešto. I vidjelo se već - samo kod nas (a moramo se pitati i zašto) opstaje i živi obmana da su zapadne vrijednosti samo vrijednosti zapadnog političkog establiš-menta. Tačno je da nam je jednoumlje gotovo folklor, ali ovakvo, čini se, nije zapamćeno. Ono namjerno krivi sliku Zapada da bi svoje sluganstvo najnižim interesima pokazali kao evropsku vrlinu.


Veliki broj inostranih (ali i domaćih) autora iz oblasti prava (gotovo svi koji nešto znače) ali i iz drugih kulturnih oblasti, smjesta su osudili in-stalaciju Tribunala jer, kako se kaže, sasvim je očito da je Hag «političko oruđe koje je i stvoreno da siluje pravo i pravdu» (M. Mendel), da siluje istinu. I mnogo je o tome relevantne literature da je muka i nabrajati, ali ono što je bitno, imamo gotovo ekspresnu reakciju evropske kritičke svi-jesti na ovaj očigledan pravni presedan, presedan koji se u svom korijenu izjednačava sa zločinom nad pravom14. I ta reakcija, a to je najbitnije, proi-zašla je iz elementarne potrebe odbrane temeljnjih evropskih vrijednosti i evropskog dostojanstva. Hag je uvreda nanijeta tom dostojanstvu. Bez obzira koliki je tu zalog moći, on se ne može nikako prometnuti u evrop-sku vrijednost. Osim u glavama političara i našeg puka. A kad bi ih pitali zašto je tako? - ponovila bi se scena iz sokratskih dijaloga. Odgovor bi bio neka naviknuta politička formula, neki medijski pamflet pod kojim niko ne zna šta se stvarno misli. Ali za razliku od Sokratovih sagovornika, koji se usljed sopstvenog neznanja ukoče ili zbune, skrojene «demokrate» se ne daju ničim zbuniti. Naprotiv, njih neznanje aktivira da se još silnije i jače trse (pušu, duvaju) gotovim istinima. Kao paradigma mogla bi da slu-ži ujdurma oko usvajanja deklaracije o Srebrenici u parlamentu Srbije. Ako pristanemo da reakcije životinje, konkretno majmuna, koje nastaju usljed dejstva raznih strategija dresera i služe da uveseljavaju publiku u cirkusu, označimo kao majmunisanje, onda smo dobili sasvim pogodnu riječ za opis ponašanja vladajuće koalicije u Skupštini Srbije (s tom razli-kom što ovo nikog nije uveseljavalo). Dobili su impuls tj. direktivu izvana (poticaj dresera) i nastala je reakcija. Pošto je njen cilj (za razliku od životinjskog) proizvesti efekat da je to duboko promišljena i samostalna rad-nja, ona je još gorljivija, i tad nastupa «ozbiljno» majmunisanje, odno-sno, demokratisanje oličeno u bijegu od argumentacije, mahnitom ponavljanju formula (kao kod mitskih pjevača), slijepom držanju haških istina, frapantnom odsustvu kompetencija, isključivanju drugog i druga-čijeg iz oblasti ljudskog (ako su Jovanović i Kolundžija svjetlo Srbije, onda se tu dobro smračilo). I jedino se to dalo za vidjeti. Malo i bijedno, ali ipak dovoljno da se spozna do koje mjere je usljed podaničkih politikā Srbija postala diskurzivni objekt. Ona napokon mora dati svoj prilog ogromnoj simboličkoj moći srebreničkog masakra da bi on postao to što mu je Ha-gom, doduše pravno nemušto, propisano, naime «simbol srpskog zla i muslimanskog statusa žrtve kao i pravednosti zapadnog rasturanja Jugo-slavije i intervencije na više nivoa uključujući i bombardovanje i kolonijal-nu okupaciju BiH i Kosova. Međutim, veza između ovog trijumfa propa-gande i istine i pravde je nepostojeća. » (E. Herman).

Vladajući establišment ili vezu vidi ili se bez veze izvinjava. Trećeg nema. Ako vezu vidi, tad vidi što niko ne vidi. Ako se bez veze izvinjava, tad ne gleda već slijepo sluša.


Kako bilo, izvinjenje za simboličku Srebrenicu proizvodi očiglednu štetu i to po svim nivoima. Realna i dugoročna politička šteta očevidno se nanosi svom narodu (u granicama i van granica Srbije). Istovremeno čini se šteta žrtvama, ne samo žrtvama zločina u Srebrenici (jer se ulazi u kolo sa svima onima koji sa sudbinama i razlozima njihovog vječnog pokoja i danas trguju i manipulišu u ime nekih viših i tobože humanijih ciljeva) nego svim žrtvama rata u bivšoj Jugoslaviji (jer izvinjenje samo za «neke» žrtve istovremeno je gradacija žrtava na žrtve prvog i drugog reda).

Tačno je da nema suočenja sa istinima rata bez samosuočenja, bez su-očenja sa zlodjelima vlastitog naroda, sa zlodjelima onoga «mojega», ali zar kao součenje ono ne bi trebalo podrazumijevati prethodno samosuo-čenja sa vlastitim kao takvim? Ko sam ja? Šta čini moj identitet? Jedno značenjsko zaleđe (značenjsko drugo) kome ne mogu umaći jer sam mu odgovoran, ili je moj identitet puki diskurzivni upis? Ukoliko je do ovog prvog stalo jasno postaje da istina sve podjednako boli, jer rat, a pogotovo građanski, kao takav boli, jer rat je najbližih. U samom karakteru takvog rata je da ne postoji zločinac s jedne, a žrtva s druge strane, nego su zločin-ci i žrtve posvuda i u svakome. Zato su potrebne pune a ne fragmentarne istine (pa onda i puna istina o ratu i puna istina o Srebrenici15). I samo pod okriljem te «punosti» (koja uvijek znači redukovanje jednostranih, «svojih» vizura) može se poći građenju povjerenja a potom i mogućeg pomirenja naroda na ovim prostorima. A «punost» najprije poučava (jer uzima u obzir cjelinu balkanske drame) da je izvinjenje na Balkanu najpri-je nešto groteskno (jer odakle uopšte započeti i ko treba da započne) i da prije svakog deklarativnog izvinjenja valja ući u komplikovan proces sa-mosuočenja (tad bi izvinjenje bilo kulminacija jednog procesa, ono bi sa-zrijevalo, jer ono mora imati genezu – nema izvinjenja bez pokajanja, a ovog bez presuštinjenja).


Niko ne može i ne treba da spori zločin koji su srpske snage izvršile u Srebrenici. Ali zašto se osporavaju dugotrajni zločini iz zaštićene srebre-ničke enklave nad srpskim civilima? Je li to neka druga Srebrenica, je li to neki drugi sukob? Možemo li saznati šta se uistinu dešavalo u i oko Srebre-nice ako događaje istražujemo samo od određenog datuma? Da li je onda tako iskinut događaj još uvijek događaj ili je samo poželjno dešavanje?


Ali i kad istrgne događaj iz konteksta, Hag mora poći u proces izmišlja-nja – naprosto samo tako stiže do rezultata. O «natezanju» pojmova, o «raspojmljenju», o izlasku iz ingerencija pravne ustanove Tribunala, evropska je stručna javnost gotovo sve rekla. Postoji i jednodušna ocjena: genocid nije utvrđen, suprotno, presuda generalu Krstiću otkrila je ozbilj-ne pravne šupljine i nedostatke u kvalifikovanju srebreničkog događaja kao genocida16. Problem je što se ovdje o tome ne smije ni govoriti i tek neće smjeti. Jer odmah se navlači anatema negiranja zločina. Ali ko ga ne-gira - ja koji kažem zločin jeste a genocid nije, ili onaj koji kaže ako nema genocida nema ni zločina?


No postoji jedan dublji i svakako opštiji problem. Istina oličena u Haš-kom tribunalu istina je oličena u pravu. Pravo kao lice istine. U kakvoj vezi su istina i pravo? Kakve je prirode ta veza? Ima li neke «suštinske veze» među njima kad su ovako priljubljeni jedno uz drugo? Ako ima, veza bi se dala vidjeti. Ako ne, onda ih nešto na silu veže. Nasilno vezivanje je silova-nje i jednog i drugog. I to se dešava.


Svaki pravnik zna da pravo ne može interesovati istina niti pravednost. I to nije neki propust ili manjkavost prava. Pravo istina i pravednost načel-no ne interesuju. Ono je sazdano tako da ga interesuje jedino suđenje. O tome svjedoči «snaga judiciuma koja pripada i nepravednoj presudi. Kraj-nji je cilj prava izricanje res iudicata /pravomoćna sudska odluka/ kojom presuda nadomješta istinu ili pravednost i koja važi kao istina uprkos svo-joj lažnosti i nepravdi. Pravu je ta hibridna kreatura, o kojoj ne znamo mo-žemo li je smatrati činjenicom ili normom, dovoljna – ići preko toga nije mu moguće»17.


Nije li zbog ovog suštinskog razloga «pogubno» puštati da sud tjera stvar do kraja? Jer šta nakon toga ostaje? Šta u procesu ostaje od događaja? Da li proces sve rješava? Da li se njime bilo šta okončava? Ili pravo, po svojoj strukturi, ne može izaći na kraj s ustanovom istine? Jer kad to hoće očigledno (i svaki put) samo sebe ugrožava i izaziva sopstveni kraj. Kad postane političko oruđe pravna institucija proizvodi pravna «nulišta» te sebe rastače kao pravnu instancu. Sāmo pravo obustavlja riječ prava i go-vori jezikom sile – pravo samo sebe suspenduje (nakon Haga ne postoji pravna kompetencija nad pojmom genocid – šta je genocid određuje moć, jer svaki zločin može ali i ne mora biti genocid). A to sila i želi – jer već odavno svijetom se ne upravlja na osnovu zakonodavstva nego na osnovu menadžmenta, tj. putem vanrednih stanja18. Na pitanje šta nakon Haga ostaje odgovor je jedan: nula. Nulta tačka je tačka novog počinjanja.


Za kraj, jasno je da kapitalistička mašinerija neće Balkan kao drugi svi-jet nikad pustiti da bude. Jer ona se oslanja na isključenje, na suspenziju svih svjetova izvan prvog svijeta kapitala. Drugi, treći svjetovi moraju se prethodno ažurirati, civilizovati, što znači dezintegrisati, razbiti i ponovo integrisati na sasvim novoj osnovi. Ali da su takve promjene, koje ne dola-ze iz svijeta života nego se prepisuju i upisuju, pogubne upozoravao je na-ročito Huserl. Promjena mora dolaziti na jedan bitno unutrašnji način jer inače stostruko će se osvetiti. I ova osveta je na djelu. I to diljem evrop-skog prostora. Najprije su njeni svjetovi života pali kao žrtve kolonizova-nja izvjesnog amerikanizma (možda i vlastitog eksperimenta)19. Kako god, žrtvovanjem tradicionalnih svjetova života Evropa se prometnula u Novu Evropu, Evropu novog puta (puta kapitala). I po nečemu je zaista nova: po prvi put ukazuje se Evropa koja je irelevantna, ne samo za Ameriku kao nekad što je Amerika bila irelevantna zа nju, već Evropa koja je irele-vantna po cjelinu svjetskih zbivanja. Ako se to na evropskom putu zbiva sa Evropom onda je sasvim jasno da se na njemu ne može tražiti Dobro za Balkan. I uopšte ovdje nije riječ o prihvatanju ili neprihvatanju evropskih vrijednosti. Svaki razborit čovjek te vrijednosti prihvata kao što svako ko ima uma jasno vidi da one više ne stanuju na evropskom putu.


Logiku tog puta možda najjasnije ocrtava Hitlerova zamisao sa jednog tajnog sastanka održanog 1937. godine koju objelodanjuje Agamben. Hi-tler tu formuliše biopolitički koncept koji se u osnovi ni po čemu ne razli-kuje od cjelokupnog koncepta globalizovanja. Od «ostatka» Evrope Hi-tler namjerava stvoriti volkloser Raum – prostor bez ljudi. To nikako ne znači stvaranje prostora bez stanovništva, već se smjera ka biopolitičkom procesu stvaranja novih ljudi. Namjera je od stvarnih i zbiljskih ljudi stvo-riti «jednu političku intenzivnost» koja može opstojati u svakom prosto-ru (Agamben). Oni koji danas «demokratski» sprovode njegovu zamisao znaju da je prethodno u prostoru živoga potrebno provesti temeljnu cezu-ra između čovještva i populacije. I nema demokratskog ljudstva koje nije i demografsko. Nema društvenosti čiji temelj nije brisan prostor. Nema čo-vjeka ima ljudi. Namjera stvaranja volkloser Raum postala je temeljna operacija globalizovanja, operacija stvaranja svjetskog građanstva - to je-ste praznog identitetnog prostora u kojoj se svaka glupost može nastaniti (tržišta par excellence). A to je uvijek značilo – svesti na goli život. Onda - pustiti živjeti a nadzirati smrt (Fuko).



Komentari

1    Od poznatih evropskih autora poučeni smo da zapadna demokratija počiva na dijalektici isključivanja i uključivanja (suverena moć tih država može se pojaviti kroz čin isključenja i priključenja) što znači, suspenzije suverenosti nacija-država koje se dešava isključenjem politički nepriznatih i pravno neuključenih ljudi (azilanti, izbjeglice, apartidi, migranti). Isključenje je na taj način samoodbrambeni čin «otvorenih društava», očuvanja njihove demokratske i liberalne čistote. Isključeni se svodi na goli život, na puku biološku eg-zistenciju. To je po Agamebenu, pouzdan znak da je logor sudbina ovakve civilizacije. U sāmom je njenom srcu, a pojavljuje se kao paradigma unutrašnje nedovršenosti ideje slobode, jednakosti i pravednosti političkog poretka liberalne demokratije.
2    Fuko je pokazao da je znanje uvijek više od onog za šta se izdaje. Ono što znanje čini nikad nije svodivo na ono za šta se izdaje, jer znanje radi, oblikuje, propisuje i nameće; dok se se formira ono oformljuje, dok se gradi sve drugo izgrađuje, dok se konstitui-še ono konstruiše... U određenom momentu jedina objektivna mjerodavnost postaje mjerodavnost zakonitosti koje su imanentne samom diskursu (M. Fuko; Arheologija znanja, Beograd, 1998, str. 52).

3    Vidjeti referentnu i izuzetno značajnu studiju: B. Šijaković; Kritika balkanističkog dikur-sa, Nikšić, 2001.
4    To je bio jedini način da nauke sebi «kupe» napredak. Cijena je ogromna: morale su se odreći svog «stajanja» u istini. Od tog časa «sasvim je moguće da su sve nauke besmi-slene» (H. Lipps; Die philosophischen Probleme der Naturwissenschaft, u: Die Wirklicheit des Menschen, 1954, str. 193).
5    Integracija nije daleko od asimilacije – u osnovi je «drugo-fagija», koja se potom pred-stavlja kao velikodušnost. To su veliki mitovi Zapada koji se ponavljaju, a snaga im jeste u moći ponoviti se (Vidjeti: L. Ž. Kalve; Lingvistika i kolonijalizam, Beograd, 1981, str. 162).
6    O terorizmu sadašnjice vidjeti: M. Ruđenini, Odsutni bog, Zagreb, 2005, str. 15-20.

7    Op. vidjeti: A. Badju, Pregled metapolitike, Beograd, 2008, str. 9-14.
8    Treba gledati šablon po kojem se «kroji» - šablon «poželjnih kompetencija». Pošto izrasta iz kulture zaborava, a ova je kultura plošnih i plitkih formi življenja, to su i po-željne kompetencije plitke i plošne. A takve kompetencije u stvari su notorne nekom-petencije. Univerziteti kao poligoni za izgon nauke, kao poligoni političke moći, posta-ju centri njihove legalne produkcije. Pobijedilo je ono što Huserl imenuje kao najveće zlo umnosti – specijalizacija. Specijalizacija i fragmentacija umnosti vode u bezumlje metodologija, postupaka, vještinā. Profesori postaju treneri, treneri profesori, nastava je kurs sticanja nekog od života udaljenog znanja - obrazovne ustanove vježbaju šizo-idnu igrariju uloga u kojoj demotivisana bezizgledno inteligentna omladina uči dostići opšti standard (evropski) prosvećene besmislenosti i bezmisaonosti (vidjeti op: P. Slo-terdajk; Kritik der zynischen Vernunft, Frankfurt,a/M, 1985). Zadatak reformi obrazo-vanja izgleda samo je u tome da uzmu obraz obrazovanju. Kad se dobije bez-obrazno obrazovanje onda i bez-obrazni i ne-obrazni moraju voditi glavnu riječ jer su potpuno sa-obrazni moći koja ih stvara – naime, bezlični su.

9    Vidjeti: M. Osten; Das geraubte Gedächtnis,Frankfurt a/M und Leipzig, 2004, str. 6.

10 H. Blumenberg; Briga ide preko reke, Beograd, 2004, str. 56.

11 Ž. Bodrijar; Prozirnost zla,Novi Sad, 1994, str. 9-10.
12 «Sudska vlast koju predstavlja mešanac iz Haga je čisti sluga namjera imperijalnih voj-ski... Jedina autentična pravda bila bi da se traži raspuštanje NATO-a, za koji smo vi-djeli da ga čini međunarodno neodgovorna naoružana banda, veoma opasna za ljudska prava i narode, i da se isto tako traži raspuštanje suda, čija autonomija suđenja, očevid-no, ne postoji i koji će uvijek optužiti i osuditi samo one za koje Amerikanci procjene da je korisno za njihove posebne interese da budu optuženi i osuđeni» (A. Badju, O ratu protiv Srbije, Treći program, Beograd, 131-132/2006, str. 92).
13 M. Todorova; Imaginarni Balkan, Beograd, 1999, str. 301.

14 B. Šijaković; nav. djelo, str. 27.
15   «Kad bismo umjesto istorije i ratova znali za istoriju gubitnika i žrtava, kad bismo... na terenu došli pred nebrojena zlostavljanja i zvjerski pobijena ljudska bića, kad bismo imali hrabrosti da se zagledamo u Lice Žrtve, mogli bismo u da u očima Žrtve vidimo sve likove u zajedničkom okviru balkanske drame» (B. Šijaković; nav. djelo, str. 54). Može li se, i treba li se, ovome šta dodati?

16 «...stvarno definicija genocida kako je Koristi Tribunal ne podudara se sa onim što taj pojam obično podrazumijeva: namjerom da se uništi tako veliki dio jedne grupe da to djeluje na cjelinu. Da bi ustanovio postojanje genocida Haški tribunal prvo je tvrdio da je vojska bosanskih Srba ciljala na cijelu populaciju muslimana u Srebrenici i okolini, nekih 40.000 ljudi a ne samo na one koji su ubijeni. Ovo dovodi do čudne postavke po kojoj oni koji nisu ubijeni u stvari doprinose donošenju presude o genocidu....Tribunal se odvažio na jednu komplikovanu definiciju genocida koja ne zavisi ni od dokazivanja namjere da se počini genocid niti od broja ljudi koji su stvarno pobijeni. Dakle, po ovoj definiciji ubistvo nekih lica, čak i vojnika usred borbenih dejstava računa se kao genocid» (T. McCormak; How did Srebrenica become a morality tale)... «Još jedan od idiotluka u u argumentaciji sudija Tribunala glasio je da se genocid desio ako si ubio puno muškaraca u grupi radi smanjenja buduće populacije, čineći nemogućim njen opstanak u toj oblasti. Naravno, možda hoćeš da ih ubiješ da bi spriječio da oni tebe ubiju u budućnosti, ali sud isuviše dobro poznaje srpsku psihologiju – nemoguće je da je to jedini razlog, mora da postoji neki mnogo mračniji cilj. Rezonovanje Tribunala sadrži u sebi mogućnost po kojoj, uz pomoć tužilaštvu – naklonjenog psihologizova-nja od strane suda, bilo koji zločin vezan za ubijanje neprijateljskih vojnika može biti okarakterisan kao genocid» (E. Herman; The Politics of the Srebrenica Massacre).

17 Đ. Agamben; Ono što ostaje od Auschwitza, Zagreb, 2008, str. 13.
18 Vidjeti intervju sa Đ. Agambenom: Gvantanamo kao konclogor, u: Fragmenta Philosop-hica, Loznica, 2007, str. 54.
19 Činjenica da da se s ovim pojmom mora oprezno – fenomen «amerikanizacije» nika-ko se ne smije posmatrati jednodimenzionalno kao transfer kulture i konkretno spro-vođenje američkog obrasca u drugim nacionalnim kulturama. Stvarno pitanje jeste: «da li je podstrek novim formama života došao iz Аmerike ili je on on samo bio per-cipiran kao američki»? (Vidjeti: F. Gasert; Šta znači amerikanizacija. O pojmu stoljeća, u: Evropa ili Amerika, Srpsko Sarajevo, 2003, str 57-67). Amerikanizacija nije samo American wey of life već mnogo više, to je globalni zahtjev za liberalizmom. On ima svoje porijeklo, koje odaje da je sasvim evropska stvar. Amerika je bila laboratorij moderne u kojem se in vivo moglo posmatrati razbijanje tradicionalnih miljea, i u kome se za sebe izborio goli opstanak kao najveća vrijednost egzistencije (čime je osakaćena egzistenci-ja u svojoj istini, ne u istini koju ona projektuje za sebe, nego u istini koja joj dolazi i čini je egzistencijom – ona je potpuno zapriječena, a u tom zaprečenju treba vidjeti uslov mogućnosti savremenih biopolitika).


Постави коментар

 
ТРЕЋИ ПРОСТОР © 2015. Сва права задржана. Прилагодио за веб Радомир Д. Митрић
Top